Ručkić krčkić

...lakše opraštam. Ali nemrem oprostiti pod prijetnjom smrti, sve da me neznamkak dobro nahraniš! E, to fakat zamjerim; i teško da ću ikad ikome oprostiti. Možda postuhumno. Mislim, kad oni koji prijete umru; kad budem znala da mi više nisu prijetnja. I kad mi se (ako mi se ikad) bude dalo razmisliti za kog vraga im je trebala ta prijetnja?

Što ne znači da sam ih osobno spremna ubiti. Jock. Jer bi mi bilo teško samoj sebi oprostiti što su mi toliko uzurpirali život. Ali, kad spontano epilogiziraju, eeee, onda možda.

Nekoliko puta u životu uspjela sam oprostiti ljudima koji su mi stvarno jako uzurpirali život, i mogu vam reći, iz prve ruke i bez raka, filing je zbilja gud. Ne znam točno jel zato što ti više NE uzurpiraju život pa ga lijepo živiš onako kako želiš i možeš, ili zato jer se osjećaš pobjedonosno što si neku gadariju maknula iz svojeg života, ili zato jer zbilja iz pete, ma, iz nožnih noktiju izvučeš zadnji atom vlastite ljudskosti da bi nekako pronašla, uvidjela i shvatila i njihovu. A strečing je dobra vježba.

Uglavnom, to opraštanje je kod mene išlo ovako: prvo bih ih vidjela kao djecu. Doslovce. Ah, da, zaboravih spomenuti: u pravilu opraštam u snu! Dakle, sanjala bih ih kao djecu. Zlovoljnu, zato jer nešto nije po njihovome. Djecu koja se prgave i inate. A ja ih tješim. Zatim bih ih sanjala kao veće od sebe, kao ogromnu masu, ili ogromnu sjenu, a ja ih nekako uspijem smanjiti - uvijek nenasilno; uvijek nagovorom. A kad se smanje do razine mojih očiju, onda mi lakne. Neki od njih ne mogu prestati sa smanjivanjem: postanu patuljci, desetak centimetara visoko, i pobjegnu smiješnim malim koračićima.

Kasnije ih opet sanjam, uvijek kao onakve kakvi su doista bili. Ali bez straha: u mojim snovima su uvijek dobronamjerni, uvijek mi svojom nekadašnjom zloćudnošću daju upozorenje na neke moje previde/zablude.

I zato je dobro oprostiti. O tome nemam dvojbe.

Međutim, prosanjati sve te snove, proživjeti sve te osjećaje, to - ipak! - nije vrijedno zbog neke pizdarije. Stvarno i trajno zamjeram pizdarije i ne umaram se opraštanjem. Meni ne treba, a za zlotvora mi se živo fućka.

A što se raka tiče... Pa, mislim da će ga prije dobiti oni koji si ne mogu priznati vlastite gadarije. Koji (si) opraštaju paušalno i unaprijed, koji te svoje "oproste" dijele šakom i kapom, ako su mudri, za dobre novce, a ako nisu, za nagradu novim frustracijama zbog "neshvaćenosti", koje će onda, jel'te, "velikodušno" oprostiti.

Ne, nisam totalni racionalist što se tiče zdravlja/bolesti. Mislim da ljudi zaista obolijevaju (i) zbog lošeg psihičkog stanja, i zbog neshvaćene i neriješene konfliktnosti u vlastitoj koži. Također mislim da postoje ljudi koji imaju neke alternativne sposobnosti (ne bih ih nazvala "moći", jer je moć nesaglediva i neobjašnjiva, a ovo nije), koji nekim nekonvencionalnim uvidima i vještinama uistinu mogu pronaći bolest, a čak je i (za)liječiti. Moja baka po ocu je bila jedna od takvih, a mojem pokojnom mužu je točnu dijagnozu postavila jedna takva alternativka, čak pola godina prije zapadnjačke medicine, kojoj smo imali povlašten i neograničen pristup u njenim najkvalitetnijim metodama, opremi i stručnjacima zahvaljujući nekim poslovnim i obiteljskim vezama.

Međutim, jako sam skeptična prema trgovini "moćima". Isto onoliko koliko sam skeptična prema crkvenoj trgovini indulgencijama.

Kad imaš tako nešto, onda to jednostavno DAŠ. Isto kao i oprost. Jer ti je gud dati. Jer se TI osjećaš vrhunski kad to možeš.

Tak. Bloške pizdarije zamjeram i ne opraštam. Eventualno zaboravim. Sve dok se ne ponove. Još nikoga od vas nisam sanjala, ali - ima nade! ;-))

(BTW., nitko od vas neće dobiti rak od mene. Ne brinite.)

Noćas me pohodio moj pokojni mačak Marko, koji je nakon 20 godina suživota sa mnom i mojom obitelji istrošio 8 života, ali 9. nikako, tako da je gluh, slijep, nepokretan i inkontinentan preminuo eutanazijom. Ispričao mi je da sad živi na planetu Macokeronja i da je sretan, iako dugo, dugo nije bio: nikako da crkne netko koga poznaje! Doduše, bilo je nešto miševa, paukova, leptira i guštera koje je za života lišio života, ali ti su bili dozlaboga dosadni - stalno su preispitivali njegove motive: "Zašto, Marko, a dobijao si hranu od svojih ljudi? Zašto, pobogu?", ponavljali su cijelo jedno desetljeće, sve dok nije umro moj stari. E, odonda konačno ima kome presti u krilu, loviti palčeve ispod popluna i tražiti četkanjac. A sad, kad im se pridružila i stara, prava veselica! Doduše, starci su na susjednom planetu, ali se redovito posjećuju spejsšatlima koje vuku svemirski orlovi, prstenovani.

"Jesi li sad došao po mene", zabrinuto sam ga upitala. "Nisam još sastavila oporuku!"

Odmahnuo je šapom i trznuo uhom. "Ne brini", odgovorio je, "još nisi na redu, prije tebe je još šaponja, a poslije njega još uvijek imaš dosta fore". Objasnio mi je da mi je došao reći neka se ne osjećam osamljenom i napuštenom: da svi moji još uvijek nadgledaju moj život i brinu o meni. A sad imaju neusporedivo bolji uvid i ponešto čudesnih moći! Sa svakom novom smrću meni dragih i bliskih, moći već pokojnih se uvećavaju. A ja sam sve sigurnija u svojem zemaljskom životu.

"Jeste li vi sredili da nađem onih tisuću kuna na koje sam zaboravila", zadivljeno sam upitala. "Naravno", rekao je. "Tko bi drugi?"
"Znači, nisi mi zamjerio što sam te odvela na injekciju?"
Počohao se iza uha i dva-tri puta žmirnuo. "Ma, nisam", odgovorio je. "Zapravo, nisam odmah ni skužio da sam mrtav. Tak i tak nisam ništa ni čuo, ni vidio, ni njušio...Tek kad mi je usfalila vlaga pod trbuhom, shvatio sam da više nisam živ. Malo sam se naljutio, priznajem, mislio sam si, ako si brinula o meni - i to dobro! - 20 godina, mogla si još koji mjesec, ali poslije sam upoznao nesretnike koji nisu tako bezbolno skončali pa sam ti oprostio. Sad te volim još više", zapreo je.

A onda mi je iznio neke naputke i upozorenja kako da spokojno i sigurno živim dalje. Prenio mi je pozdrave od roditelja i drugih ljubimaca, koji ovom prilikom nisu mogli doći jer još uvijek nisu dovoljno dugo mrtvi. Ali, stići će i oni, obećao je.

Ujutro sam se probudila prožeta ljubavlju i srećom. Pomislila sam "Kakav divan san!", ali onda sam shvatila da to NIJE bio san: na poplunu sam našla Markov brk - dugačak, oštar, bijeli. Definitivno njegov. Manculinka ima crne. I šaponjini su crni. Papigice nemaju brkova.

I možda će sad netko pomisliti da sam otišla na kvasinu, ali dopustite da vas nešto upitam: jeste li vjernici? Ako jeste, po čemu su vaša uvjerenja da netko tamo gore vodi brigu o vama, zbraja i oduzima vaše žudnje za tuđim predmetima, ženama, muževima i odvaguje ih nasuprot sitniša koje ste udijelili prosjacima, drugačijeg pH faktora od mojih? A ako niste vjernici pa vam se i moja i ova druga uvjerenja čine podjednako blesavima (unatoč činjenici da smo mi zahvaljujući njima blaženi), onda ste u blokadi - u VAMA je nešto bolesno, nešto što priječi ovakav protok komunikacijskih vrijednosti.

Žalosno je kad ljudi prestanu vjerovati u čudotvorne moći svojih roditelja, ili bar kućnih ljubimaca! Takvi su strašno osamljeni i opterećeni! Cijelo breme življenja, sa svim odgovornostima i krivnjama, sve je to na njihovim plećima... Ah! Ne bih im bila u koži.

Pojma nemam! Na pauzi sam: stavila jutarnju sliku, popila kavu, požlabrala s frendicom na mob, nahranila životinjce, prošetala pseto, nabavila što mi treba za klopu (zaboravila vino za sutrašnje majstore, psmt!), raskrčila kupaonicu za sutrašnje majstorisanje, promislila hoću li zbilja to izmajstorisati ili neću, zaključila da ipak hoću, pripremila namirnice za pećnicu, stavila ih u pećnicu, i etogac, sad predah.

Razmišljala sam o nekoj bitnoj temi (bar meni bitnoj), tipa ima li smisla ulagati u stan koji prodajem, i to baš onako kako se nije ulagalo 50-ak godina... Ali, na tu temu sam osjetljiva, baš zato jer sam neodlučna, a ipak ulažem, i zato bih se zbilja mogla iživcirati kad bi mi netko iznio super jake argumente da to nema smisla. Pa tak, niš od te teme.

Onda, o prijateljstvu i određivanju granica... Mislim, nema se smisla pjeniti na prijatelja ako ti prijeđe granicu o kojoj nema pojma. Onda jednostavno oprostiš, mislim si ja; iako se sjećam da nisam baš tako postupila kad se to desilo meni: frnjila sam se gotovo pet godina; a onda sam oprostila. Jednome, koji mi je zbilja drag. A jednoj drugoj nisam, tj., ja mislim da sam oprostila, ali jednostavno se više nije javila želja za nastavkom druženja. Ipak, mislim da sam se nakon tih iskustava pomalo izvještila u obznanjivanju granica UNAPRIJED, prije neovlaštenog prelaska. Tak da ljudi malo zakoče kad im se približe; tak da se stignemo dogovoriti bez vikanja preko granice.

Zatim, o tome što bi ljudi oko nas "morali" ili "trebali" činiti da nama bude ugodnije... Ja mislim da ne moraju ništa. Osobito ovdje, na blogu, na Iskrici. Ovdje smo si svi prolazni i potrošni. Osim ako smo odlučili drugačije. Ali, čak ni onda ništa ne moramo: možemo jednostavno uvidjeti da bi nešto "trebalo" činiti kako bi odnos s onima koje smo odlučili uključiti u svoj krug bio obostrano lagodniji. A znate kaj, to je naporno! Mislim, svaka socijalizirana osoba to neprestano radi, svaki dan, na poslu, u dućanu, sa susjedima, čak i u vlastitoj kući... Ne, u RL ne govorim ljudima da su bedaci svaki put kad to pomislim, a NIKAD izravno - nemam potrebe za tim. Zato jer su mi ljudi iz RL razvrstani u uloge i funkcije: moj poslovni suradnik može biti bedak, prostak, ništarija, što li već, ali naše relacije nikad neće evoluirati do moje intime i zato je dovoljno znati kakav je da bih u poslu funkcionirala s njime. Ne moram mu to reći. Čak ni kad me iživcira. Osim ako namjeravam raskinuti svaki odnos. Onda baš i mogu, ali ima li svrhe? Nema: više ga ne moram trpjeti.

Ali, u svojem prisnom krugu trebam ljudima reći gdje su mi granice (vidi gore): baš zato jer želim da ostanu.

Iskrica je svojevrstan intimni kružok, zar ne? Ali, za razliku od RL, ovdje se svatko smatra uključenim. I svatko smatra da se ima pravo naduriti ako mi tu "uključenost" ne želimo i ne priznajemo. I onda počne "ti MORAŠ ovo, ili bi TREBALA ono"... Ma, jebi se! Niš ja ne moram i niš ne bih trebala! Ne plaćaš mi režije, ne plaćaš mi internet, ama baš niš mi ne ovisi o tebi, a bogme ni ja nisam ovdje zbog tebe - dakle: odjebi. Kratko, jasno, učinkovito.

I tak... bilo je još tema: kad nas točno i kad nas najjače strefi smrt osobe koja nam je bila bliska ne izborom, nego defaultom? Jesam li ja prolupala i zato ovo silno majstorisanje po kući? Kupujem li kućne biljke da bih svoj dom napunila životom i odstranila vonj umiranja i smrti? Trebam li muškarca u kući (što mi prijatelji stalno govore)? Zašto mi se više ne da pisati o prošlosti - jesam li već napisala sve? Ili sam sazrijela dovoljno da ne trošim snagu na uzaludno mozganje? Koliko moje budućnosti ovisi o odgovoru na ovo pitanje? Je li moja sadašnjost najbolji izbor?

I tak... Jesam li sve ovo zaista htjela VAMA reći? Ili NEKOME? Ili SEBI?



P.S. Za sirenče, koju osobito fasciniraju moji sanitarni prostori: kupaonica, posljednja prilika u starom izdanju!

Kad pitam svoje studente, uglavnom potpune ovisnike o internetu, što ih to toliko privlači, ispale k'o iz topa: INTERAKCIJA. Nema tu šutnje, promišljanja, muljanja, neodređenosti - kratko, jasno i precizno: INTERAKCIJA.

Prema rječniku koji cijenim, interakcija je "recipročna akcija, učinak ili utjecaj" Link

KOMUNIKACIJA, međutim, nije isto što i interakcija; prema ovom istom rječniku, to je "čin ili proces komuniciranja (...), dijeljenje i razmjena misli, stavova ili informacija kroz govor, pisanje ili znakove" Link

Kad netko prikupi 100, 200 ili više komentara, sasvim je sigurno postigao interakciju, ali ne nužno i komunikaciju. Kad netko ne prikupi niti jedan komentar, sasvim sigurno nije postigao niti interakciju, niti komunikaciju. A kad netko zaključa komentiranje, onda je taj nešto iskomunicirao, ali nema interakcije, a posljedično niti dvosmjerne komunikacije.

Mislim da su rijetki blogeri koji uočavaju ove finese, koje moji studenti intuitivno kuže, valjda zato jer su odrasli uz Facebook. Ni ja ih ne bih znala ovako sažeto izraziti da me nisu podučili studenti, a ipak sam ih slutila i stoga imam dva bloga: onaj slikovni je uglavnom za interakciju; ovaj diskurzivni za komunikaciju, ako je moguća.

A vrlo često nije, osobito ako napišem kvalitetniji i zato zahtjevniji tekst. Ne jednom su mi rekli "Sve si tako lijepo napisala da se nema što dodati". Paaaaa, ne bih rekla da je samo to posrijedi...

Rekla bih da je u pitanju križanje namjera: ja želim komunikaciju (misli, promišljanje i njihovu razmjenu), čitatelj bi neopterećujuću interakciju (nepromišljenost, opuštenost iliti laprdarluk). Ne zna hoću li je ja prihvatiti, a ne bi se htio izložiti odbijanju, ili - još gore! - ispasti blesav ako bezumno uleti. Svojedobno su takvi uleti prolazili i na ovom blogu, ali je to postalo MENI opterećujuće i zamorno: ako sam za laprdarluk, otići ću na neki blog gdje se laprda, uključujući i svoj alternativni; ako nisam, bogme se ne dam gnjaviti, izbora imaju i drugi, ne samo ja.

Negdje sam pročitala da SVUGDJE na internetu - dakle, na svim sajtovima koji omogućavaju INTERAKCIJU - ima 300% više negativnih komentara nego pozitivnih. Ne bih rekla da je to (samo) zato jer ljudi nemaju gdje spucati negativu bez posljedica, nego mi se čini da je to prije zbog potrebe za interakcijom: kontroverznost je tu učinkovitija od taktičnosti, argumentiranosti ili povlađivanja.

Postoje bloški likovi koji su se u potpunosti specijalizirali za negativu, ovdje, npr. naša popizdičica. Postoje bloški likovi (ovdje, npr. ja) koji ne skuže odmah motivaciju kontroverznih i negativnih, osobito osobno uciljanih komentara, pa na njih uzvraćaju jednako negativno, ali uz argumente. Eh, to je opet križanje motivacija, u kojoj provokator dobija ono što želi (interakciju), a komunikator ne. Međutim, evo, ja sam ipak nešto dobila: ovu spoznaju. I trik kako pokrenuti interakciju, čak i komunikaciju na blogu: iskomunicirati svoje uz provokaciju i onda čekati reakciju, ali uz onemogućavanje izravne interakcije onima koje smatram isključivo interaktivnima, a nimalo komunikativnima. Takvi se onda sjate kod nekoga i ispale sve ono što bi meni izlaprdali. A ja imam izbora: čitati, ne čitati, reagirati, ne reagirati, komunicirati ili se nasmijati.

Zlobnjikavo, jest, ali učinkovito: tak svatko dobije ono što traži.

Naravno, nije sve to skup baš sasvim ovako jednostavno... Ljudi bez dilema, bez problema, bez nesigurnosti - ako uopće postoje! - NE PIŠU. Nigdje. Osim možda neke specijalizirane i manje-više stručne blogove, a i u takvima je latentna neka egoistična podloga: potreba za odobravanjem i/ili nesigurnost jesu li na pravom putu. Osim kad su za njih plaćeni, a ima i takvih. (Ne na Iskrici.) Zato smatram da svi mi ovdje tražimo interakciju i/ili komunikaciju. Ponekad jedno, ponekad drugo, najčešće oboje.

Ali, kao i u RL, niti ovdje ne možemo dobiti ono što u određenom trenutku ili razdoblju trebamo baš od svakoga; a ponekad dobijemo i ono što nismo tražili. Treba proći vremena, treba proći pisanja, treba puno interakcija i puno komuniciranja da se to uvidi. A onda ćemo možda prihvaćati i ono što isprva nismo htjeli, ili ćemo sasvim odlučno odbijati ono što ne želimo.

Jedno je sigurno: naučit ćemo razlučiti koliko nam je što od toga bitno.

Mislim da ja jesam. I zato me ovdje NITKO ne može uvrijediti ili povrijediti. Iako mi se može zgaditi.

Na svojem jutrošnjem, slikovnom blogu, pričala sam kak obično ustajem mrzovoljna. A zapravo nije tako... Već neko vrijeme. Ustajem bunovna i tek malčice oprezna, naviknuta na zlokobnu tišinu iz susjedne sobe, ili bolno ječanje. Sad toga nema. Čuje se samo hrkanje mojeg šaponje, nagluhog od godina, i brzo grebanje noktićima po podu gđice minceze-princeze, koja žica čim otvori oči. Točnije: čim ja otvorim svoje. Onda i stari šaponja shvati da se zbiva nešto od presudnog značaja, čuješ zijevanje i brzo tapa-tapa-tapa po hodniku do kuhinje.

Gdje ja kuham kavu i primjećujem koliko su glasne (ili tihe) ptičice u dvorištu. Jutros sam našla jedno perce na svojem stolu, koji se nalazi tik uz veliki, veliki, četverostruki prozor, noćas širom otvoren. Jest da imam zastor, romantičan, franđasti s perlicama, koji bi ih trebao obeshrabriti, ali bit će da je u cik zore neka ptičja gladnica došla pozobati mrvice... ili popiti vode, koje je ostalo u čaši.

Ne bih o tome mislila prije tri mjeseca. Perce bi me iživciralo, mački i psu bih na brzinu pljusnula hranu u porcije, onda bih - da umirim savjest - provirila do stare, ako diše, ajmo tiho dalje, jer čim se probudi, bit će neko "daj", ili "moraš", ili "jao", ili "što ćemo sad?". Moja stara je bila katastrofičarka. Čak i kad nije bilo nikakvih naznaka nepogoda. Nije mogla bez njih. Izmišljala ih je u oskudici.

A moji dani su sad mirni. Ne samo jutra - čitavi dani! Čak i kad otkrijem da na računu imam manje love nego što sam mislila, čak i kad mi majstori naplate 600 kn više od predračuna jer su ostali dva dana duže nego što smo planirali... Čak i kad sve čistim sama, jer mi se čistesa zamjerila, ali i zato jer čišćenje stana i nije takva pokora kakvom ju je moja mater uvijek prikazivala. Naravno, ima boljih načina za utrošiti vrijeme, ali ima i boljih načina za potrošiti novac.

Pronađem raznorazne strojeve i alate dok čistim pa stavim oglas na Njuškalo. Zovu ljudi. Inače bi me time ispizdili, tisuću i jedno pitanje, a sad mirno provjerim pa odgovorim; ili ih uljudno otkantam ako mi se ne da. Nisam baš neki trgovac, ali ponešto sam i prodala; inače bih bacila. Ili eventualno poklonila, kad bih znala da nekome treba.

I tak, baš u vezi s nekom prodajom na relaciji Zagreb-Dubrovnik, nazovem frenda Dubrovčanina da provjerim bi li netko mogao odnijeti tu stvar u Dubrovnik, a meni onda donijeti novac kad se vrati, jer zbilja mi se ne da nepoznatim ljudima dijeliti brojeve svojih računa i ostale intimne podatke... Može, veli on, i tak malo popričamo, a kod njega drama: sestra opet luduje! A ta luduje već pola stoljeća, malo vako, malo nako. I onda izludi sve oko sebe. Zato mi to i priča, kaže, pošalji mi još poruku, jer u ovoj ludnici možda te smetnem s uma...

I onda mi krene, ono što već dugo mislim, a još nisam rekla: obitelji su nas sjebale. Jezivo su nas sjebale. Naviknule su nas na dramu, na užase, na strahovanje, na sebičnost da sačuvamo taj mali komadić sebe od kojeg smo živi, od kojeg uopće jesmo "ja"... A što je najgore, ta navika zahvaća SVE, baš sve, ne samo obitelj, nego sve naše odnose, sve naše doživljaje: bez drame s bar blagim užasom, nama je DOSADNO. I čini nam se plitko.

A nije. Točnije: ne mora biti.

Udala sam se zbog drame: bio je oženjen; ostavio je ženu zbog mene; njegovi me nisu prihvaćali; moji njega jedva; razbolio se; umirao je... Da mi sad netko prepričava moje odluke i postupke, rekla bih nek se ide liječiti. I ja sam trebala, fakat jesam, a nisam, iako sam išla psihijatru, ali samo zato da bih ishodila bolovanje dok s mužem ne obavim beskonačne pretrage. Bio je to dobar psihijatar, saznala sam kasnije, ali ja sam k njemu stigla po vezi i možda me zato nikad nije upitao kako sam ja; samo bi napisao da sam u depri, propisao terapiju koju nisam uzimala i poslao me na komisiju po još mjesec dana.

Nije to bila ljubav, nažalost: nego glad za dramom. To me držalo. A najgore sam prolupala kad je prošlo.

Onda sam počela mijenjati zaposlenja, ljubavnike, adrese, trošiti preko svake mjere, zarađivati više nego što mi treba i onda sve to profućkati u sat i pol, jer zapravo nisam imala vremena za drugačije trošenje... Sve zato jer nisam znala što bih sa sobom bez drame. Bez pitanja života i smrti. Bez odgovornosti za njih, ne svoje, nego tuđe.

Imala sam malčice sreće: zaljubila sam se u nekog tko je djelovao dramatično, ali onda mi je rekao da se njegove drame mene ne tiču, a da on nema ni vremena, ni snage, ni volje za moje. Uz njega sam odrasla. Ne SAZRIJELA (ili je "sazrela"? - spellchecker prihvaća obje varijante), mislim da mi se to zbiva sada, ali ipak, stasala do odgovornosti, uravnoteženosti, sebičnosti i velikodušnosti neke odraslije životne dobi.

Je li čudno što ga još uvijek volim? Nedramatično, bez žudnje, nježno... Tinjavo. Tako je i ovaj blog dobio ime ("Tinjanje"), jer to je TO. Taj osjećaj me najviše može usrećiti. Sad. Ne prije.

Volim ga tako da mogu voljeti i druge. Volim ga onako kako je moguće, kako je dobro i njemu i meni. Trajno. Doživotno. Bez pitanja života i smrti.

Ipak, voljela bih zavoljeti i nekoga s kim bih se mogla još neko vrijeme strastveno ševiti. To, nažalost, s njim ne mogu. Tj., on ne može. A jebga! I tu jest nastala dramica, s njegove strane... s moje i nije morala. Ja bih mogla i dalje voljeti njega, a ševiti se s nekim drugim. A jebga! Nitko nije savršen.

No dobro... Sad je ovako. Mirni, spokojni dani. Na štednjaku krčkaju mahune na varivo. Šaponja hrče, minceza se izvalila u srednjoj sobi. I ona je malo odrasla: jučer sam je okupala i uopće mi nije zamjerila! A urlala je tako da sam se bojala da će mi pozvoniti neka životinjsko-zaštitarska policija.

Voljela bih da tako ostane. Voljela bih zavoljeti nekoga tko nije plitak, nije dosadan, ali jest spokojan. I pokeckati se s njim onak, spokojno, znajući da nije presudno; da ništa nije pitanje života i smrti, osim samog života i same smrti.

I zato se sve manje svadim s vama, dragi Iskričari. Jer mi nije dosadno bez toga. Iako je štošta što se ovdje prikazuje kao zrelo, spokojno i mirno zapravo jednostavno - plitko.

Tak čituckam blogeke. Majstori mi u kući, električari, ne mogu drugačije. Pa mi sve nešto fragmentarno, kao kockice mozaika. Evo, sinoć pogledam, košćata koljena i ružan badić - tko li će biti nego laženka! Kakti, reagira na nešto što nisam vidjela, a nije ni ona. I sad opet reagira na to isto, a nigdje ničega. No, dobro. Niš novoga.

Onda svi navalili na kokoš, osim eterništice, koji je isto neki dan navaljivao, samo se onda zvala Europica. Preletjeh pogledom i zapazih sljedeće: nije ta kokoš takvo pilence kak se čini, žena se trudi, uči, bifla, pamti, čak i povezuje. Podsjeća me na učenike za koje znaš da nikad neće stići do petice (a baš na nju pucaju), a ne znaš kak im to reći i stvarno ti je žao, jer poduzeli su sve što su mogli: zaista NE MOGU više. Ni drugačije. A nemreš im zaključiti peticu samo na zalaganje. I nikak ne kuže da je vrlo dobar (4) također jako dobra ocjena. Iznadprosječna. I trebala bi biti malo bolje cijenjena. Ah, kad bi to oni mogli...! Možda bi ponekad uživali u životu.

Eh, sad sam odlutala... Koliko shvatih, navališe na sirotu kokoš jer ne psuje. Pa, zašto bi? E, viš, TO nitko nije napisao, zato ću ja: zato jer ne psovati znači nijekati nešto što postoji i što ima svoju funkciju u tkivu jezika, a tako i života. Nikad ne psovati je isto kao npr. nijekati da imaš lijevo uho. Pa ti počne zujati u tom uhu, odeš doktoru i veliš da ti zuji u glavi, jer uha nemaš, jel'tak? Gdje, pita te ovaj, a ti samo nagneš glavu. Pa nek si on misli.

Ako je dobar i uporan liječnik, možda se domisli u čemu je problem (a nije samo u uhu). Ako ne, poslat će te doma s neučinkovitim lijekom. Psovka ima svoju svrhu, kao i lijevo uho. Kratka je, jasna i učinkovita. Kao i npr. poslovna korespondencija: treba biti kratka jer nemaju ljudi koji rade vremena (dobro, bar bi tak trebalo biti); jasna je zato jer jasnoća štedi vrijeme (vidi gore), a i zato jer nikad ne znaš koliko je bistar tvoj koresponedent; a učinkovita zato jer se ne dopisuješ da ti prođe vrijeme, nego želiš neki sasvim određeni postupak, npr. podmirenje duga. Isto je tako s psovkom. Kad i ako je koristimo ciljano i kontrolirano. A ne kao poštapalicu (to ni ja ne odobravam).

Onda, vidim, puno se pričalo o ljubavi i o prijateljstvu... Zbilja neiscrpne teme, a svatko se smatra stručnjakom (isto kao što svatko misli da odlično zna hrvatski, unatoč svim mogućim gramatičkim i pravopisnim pogreškama). Ma dobro, ajmo reć da je dobro sve što nam omogućava da ostvarimo svoje želje i namjere... da nema ni u čemu greške. To je ono što će većina Iskričara gorljivo zagovarati kad se spomenu pravopis i gramatika, jel' tak? Ali, kad su u pitanju ljubav i prijateljstvo, onda jock, onda su svatko ima svoju dogmu: tak je i nemre drugačije! Ne valja! Nije "potiljak", nego je "zatiljak"! Nemre "neću", nego mora "ne ću"! I pri tome nonšalantno prelazi preko vlastitih "dali", "sreča" i tsl.

Kajaznam, ja sam doživjela raznorazna prijateljstva i ljubavi... I bezbroj zaljubljenosti. A bogme sam doživjela i njihove patvorine, i to baš onda kad sam ih forsirala po nekoj dogmi, kad sam ih uspoređivala sa šablonom, kad sam se BOJALA. Mislim da su ta dva tako značajna odnosa, zato jer su tako prisna, ipak nešto što štima jedino kad je po mjeri, bez obzira što možda nije po modi. Čak i kad je odrpano, kad ima veliku rupu sa strane, kad izblijedi i istanji se od nošenja, kao moja najdraža majica, vječno najudobnija.

I kaj sad mene ima bit briga ako netko više voli uvijek novu robu? Ili po doma nosi steznik? Ili spava u čarapama? Isto tak me nije briga ako voli ovako ili onako... Sve dok mene ne ganja da (ga) volim na isti način, a meni to nikak ne prija.

I to je to za sada, električari utihnuli, valja im ponuditi ručak. A bogtemazo, mogu pojesti!

- Marina Rinaldi lanenu jaknu, safari zelenkastu
- Monsoon caprice, kričavo crvene
- novog Johna Irvinga, tvrdoukoričeno izdanje, jebga!
- žuti muškat
- kavu intenzivnog okusa
- cigarete, crveni Marlboro
- pureteće filete, pileće filete, bezbojne (plaše me gihtom, kvragu!)

Sad pijuckam muškat, čikam crveni Malboro i čitam da BDP nemre rasti jer nema potrošnje.

Vele da novac nemre kupit sreću... Novac nemre, slažem se. Ali fine stvari mogu.

Link

Pozitivni su k'o test na neželjenu trudnoću, a uporni k'o hepatitis C. Redovito se pojave kad se netko ne osjeća dobro i pamte svaku slabost organizma, sve dok je organizam živ, a neki i preko groba (Korizma, npr.). Isisat će ti svaku zdravu stanicu, do kosti, a ni kosti im nisu nezanimljive (Korizmi, npr.).

Izrone iz digitalnih bespuća čim namirišu imalo sranja. Ono ih izvlači 100% sigurnošću - za svaku drugu pojavu, miris ili osjećaj su uglavnom nezainteresirani, osim kad između digitalnih redaka nanjuše da bi tu moglo biti nešto gnoja, suza ili znoja za njih. A kad ih se nasrču, napuhnu se na 1.000.000 puta veću veličinu i stanu docirati s visoka. Jer, iz njihove perspektive, svi smo mi sitnarije, sitne dušice, zar ne?

Je, svi smo mi imbecili i niš ne uzimamo s rezervom. Netko ovdje napiše za nekoga da je sroljo i mi to odmah pozaugamo punim plućima, ugradimo u svoj krvotok i unutrašnje organe i gotovo je onda, srolje više nema, nego postaje naš izmet.

Za razliku od nas, gigantski parazit u tome ne vidi niš drugo nego HRANU. Za sebe.

Ne znam kak je s vama, ali u mojem životu stalno nastaju praznine: evo, neki dan sam razbila lijepu čašu, iz kompleta, kupila sam novu, još ljepšu, ali nije to zamjena, nije - u kompletu je i dalje praznina. Pet čaša umjesto šest. Prije tri mjeseca mi je umrla majka, i da, njena soba je prazna, a ja je još više praznim, ogoljujem je, neka bude posve prazna, tako da postane bezlična, soba kao soba, i onda se u nju možda nešto i prelije. Ali to neće biti moja majka. Kakva god da je bila. Kakva god da bude soba. Neće.

I normalno je to. Što više godina živimo, to normalnije. Gubimo: ljude, prilike, vrijeme, čak i želje. Sve češće i češće - nenadoknadivo. Ali, da bismo osjetili prazninu, negdje treba biti punina. Inače je sve šupljina. I svejedno je.

Sve se manje bojim svojih praznina. Je li pogrešno što se mirim s njima? Ne znam. Osjećam da nije. U stvari, ja sama nikad nisam patila na komplete - da mi nije bilo majke, mislim da ne bih imala niti jedan jedini servis za jelo ili komplet bešteka, čaša, tanjurića za kolače... Ja sam više od onih komadnih, a svaki je komad baš za dušu... Ali, kad takav ode, nema spasa! Je, je, ima drugo, ima drugačije, ima novo; ali nikad to nije to. Čak i kad je bolje.

Ali, od tih silnih praznina mori me glad: epska, junačka, neutaživa glad. Doslovna. Ponekad se probudim usred noći spremna zaklati za zalogaj. U pravu je vjeva-djeva, džubretarka u bašti: to je zamjena. Ili metafora. Ne kuži ona to, jer je šupljača, samo ponavlja ono što je negdje pročitala... I ona je gladna, metaforički i kukavički, a ni ne zna: zato docira bez iskustva, o roditeljstvu koje joj je definitivno izmaknulo, o podučavanju, u kojem će uvijek biti diletantica (možda čak u najboljem smislu te riječi, ali ipak, neusklađeno sa željama i ambicijama), o grozotama salca (previđajući grozote grozote mršavosti i osteoporoze kod mršavih žena u menopauzi)... Ona svoju glad ne prepoznaje i zato je ne može namiriti.

Ja svoju mogu. Ponekad čokoladom; ponekad tako da joj kažem "Dobar dan, tugo, još si tu?"; ponekad tako da pustim prazninu neka bude, prazna kakva jest, sve dok se na nju ne naviknem, a ja odem dalje, sretna što se uopće mogu maknuti. A kad se vratim, kad opet svratim, praznina više ne vrišti: obična je. Tu je. Sasvim poznata i bliska. Zapravo puna mene. Nekadašnje.

Jer, praznine su otvorene. Praznine su mogućnost. Šansa! Za razliku od šupljine. Zatvorene. I samodovoljne.

Jedan lik u ovom Murakamijevom romanu (koji me toliko živcira da ga još nisam pročitala do kraja!) "1Q84" kaže: "Ako ne shvaćaš bez objašnjenja, nećeš shvatiti ni s njim". Umirući lik. I kaže još, kad netko umre, nastane vakum. Totalna tišina. Vakum nije mjesto. Nego odsustvo postojanja.

I možda zato toliko glasova kad netko umre, mani-priče. Možda ti glasovi vakum pretvaraju u prazninu, a prazinu u prostor, a prostor u šansu. Možda zato poštujemo mrtve. Ja mislim da ih je red poštovati.

Ali, šuplji to ne mogu shvatiti... Zar ne?

...ali Vlatka tuguje.

Jer sam jučer, pročitavši kratku vijest na netu, odmah pomislila "Ma da nije on?! Valjda nije..." Jer sam znala da je iz onoga kraja; i da voli juriti na motoru; i da mu je pun kufer ležanja; i da bi mu bilo slično zajahati Yamahu, pojuriti, i eto...

Vega ga nije voljela, ovdje na blogu, ali je prihvaćala, ja sam prihvaćala, misleći da je to moja cjelina, tu beskrvnu netrpeljivost. I zato me iznenadila ova tuga: iznenadilo me to što cijelog jutra razmišljam o njemu, o njegovom sinu, o materi, što imam tako jasnu sliku cijele-cjelcate OSOBE, koja usred noći tipka u nekoj zamračenoj dalmatinskoj sobi. A ja ujutro pročitam, bez razmišljanja, mehanički, i prihvatim da je tu.

A to je bio DAR. Proširenje mojeg svijeta. To što znam da stotinama kilometara daleko postoji netko tko se odaziva na "drle" i tipka, malo ozbiljno, malo neozbiljno, daje nam da vidimo kako živi, što misli, što mu je smiješno, što voli, a što ne.

Treba nam to. Treba nam spoznaja da naš svijet nije monokroman i nije monolitan. Da nismo jedina mjera i mjerilo.

Treba nam da volimo, ili ne volimo, malo dalje od nosa.

I to je DAR. Svakome od nas.

Ne mora biti najbolje od nas. Bitno je da je od nas. Pravi-pravcati djelić nas. Koji slobodno ugradimo u tkivo svega onoga što smatramo da jesmo. I što ne znamo da jesmo.

Falit će mi to. Jako.

Iako ga vega nije voljela.

*Nadahnuto dotičnim i njegovim pušačicama

Piše pušačica, deminutivna kak se šika (-ica je očigledno obavezan nastavak, em je garant ženskog roda, em umanjuje dotičnicu) nekaj o gluposti i pri tome utvrdi sljedeće:

bis, razgovaraš i s jednima i drugima.
Ali nečeš nikome reči ti si glup, ne želim s tobom pričati.
Toliko nepristojan čovjek ne može biti.
Drugo je ono što misliš u sebi.
Autor: vrbica | 22.07.2012. u 12:22 | opcije

Iz čega slijedi:

- ona(j) koji/a razlučuje tuđu glupost od vlastite nemre biti nepristojan
- ona(j) koji/a razlučuje tuđu glupost od vlastite smatra da je tuđa glupost veća od njegove
- ona(j) koji/a razlučuje tuđu glupost od vlastite za tuđu glupost u sebi misli da je ta tuđa glupost veća od njezine/njegove vlastite
- ona(j) koji/a razlučuje tuđu glupost od vlastite zapravo ne želi pričati s većim glupanom nego što sam jest
- ona(j) koji/a razlučuje tuđu glupost od vlastite ne kaže naglas da ne želi pričati s većim glupanom/glupačom nego što sam(a) jest, nego stisne zube i trpi tu glupost u svoj njenoj veličini
- ona(j) koji/a razlučuje tuđu glupost od vlastite kroz to trpljenje iskazuje daleko veću glupost od one koju smatra većom od vlastite te stoga
- ona(j) koji/a razlučuje tuđu glupost od vlastite SVAKU glupost nadmašuje vlastitom.

Svaka čast!

(Čekte da provjerim hobu...)

E, sad se tu malo umiješa primjedbi o gdinu Einsteinu i njegovoj teoriji relativiteta, ali s obzirom da je interpretira 45-godišnja studentica, koja još nije ni diplomirala a već brine o svojoj pemziji, ne bih tu više imala što dodati ili oduzeti, jerbo je očigledno da je gdin Einstein bio u pravu: sve je relativno. Bar u ovome svijetu u kojem se glupost ne da kvantificirati.

A možda baš zato prefirgani vuk s umom lisice dodaje sljedeću primjedbu:

mislim da nije problem u tupavosti
ako si tupav a imaš ljudskosti
problem je ako nemaš ljudskosti u sebi
svi te zaobilaze ..a to nije ugodno
Autor: vuklisicaa | 22.07.2012. u 12:19 | opcije

Iz čega slijedi:

- glupost je značajka ljudskosti
- tupavost je zabrazdjela glupost, ali je utoliko veći iskaz ljudskosti
- oni koji nisu glupi ili tupi nisu ljudi
- zato ih ljudi zaobilaze
- a njima KRIVOOOOOOOO!

Moš misliti! Elem, ja mislim da ja nemam takve ljudskosti. I zato bez pardona ovim ljudinama koji bi me davili svojom ljudskošću velim nek odjebu u troskocima, ili kako god im drago, jer mi njihova ljudskost u moj neljudskosti zaista ne znači ništa. Fakat se nikad u životu nisam pomogla od glupe/tupe ljudskosti, ali bogme od pametne neljudskosti itekako jesam. Npr., kad odeš onkologu, jel bi više volio ljudinu koja klima glavom na tvoje gluposti o samoizliječenju snagom volje i vjerom u nadljudska bića, ili neljuda koji će ti sprašiti dobro doziranu kemoterapiju? Ili ti reći da središ svoja zemaljska dobra i uživaš u njima dok imaš vremena?

Ha?

Ma, tak svejedno... S glupostima i glupanima/tupanima zbilja ne treba raspravljati. Samo im treba dati do znanja da nisu uvijek prihvaćeni i prihvatljivi. Dok oni zgruntaju kak to, bar malo mira... Taman za skuhati ručak. I onda se dobro nasmijati.

*Nije tipfeler

Najsuvisliji i meni najdopadljiviji zapisi na ovome weblogu za mene su oni koje pišu slova/zeleni lucifer. Fakat, jedino smisleno za pročitati! I ja bih najradije tako, ali mi taština ne dopušta ulogu epigona... Pih! Jebeš taštinu! Evo, i ja ću, čisto da si bar jednom dam oduška:

- Ustala sam oko sedam, sat vremena sam šutke pila kavu. Zatim sam razmještala biljke po prozorima, da im ne bude propuh - bosiljak ga ne voli, a ja baš volim bosiljak i njegov miris u kuhinji. S njim mi je bilo najteže.
- Oko osam sam otišla na WC, pred kojim su mijaukali, režali i stenjali moji životinjci. Jerbo, moje sranje znači da slijedi njihova klopa. A tako je i bilo.
- Nakon toga sam pročitala prognozu vremena, nešto blogova na Iskrici, kičastu naslovnicu Jutarnjeg i dva poglavlja romana koji mi se ne sviđa, ali samo zato jer od autora ne bih očekivala takvo razvučeno, ishitreno i dodvorljivo sranje... Ma, tko ga je nagovorio, da mi je znati?! I tak sam smislila i mudru misao: treba znati prestati dok je vrijeme. Pisati, čitati, a bogme i živjeti. Za sve postoje granice dobrog ukusa.
- Poslije toga sam izvela šaponju, srela susjedu i malo popričala, vratila psa doma, otišla u nabavku, malo pozaugala, promijenila posteljinu i onda još čitala taj roman. Želim ga pročitati do kraja, tak da ga argumentirano mogu odbaciti; ili se predomisliti, ali 40-ak stranica nadomak kraja (a ukupno ima 800-ak), čisto sumnjam u takvu mogućnost.
- Eh, da, i doručkovala sam! To mi je nova navika. Ponekad je smetnem s uma. Zato sad nisam gladna, a ručak imam skuhan od jučer.
- U međuvremenu sam nekoliko puta škicnula na Iskricu i nisam zapazila ništa vrijedno mojeg vremena ili pozornosti. Martin zapis, u koji bih se rado uključila, vidjela sam tek nakon što je ona otišla, a nije mi se dalo komentirati u solilokviju.
- U jednom trenutku, dok sam sjedila u svojoj kuhinji s knjigom u krilu, drugom kavom (ali bez kofeina) na stolu i nikakvim, ali baš nikakvim obavezama na obzoru, zapitala sam se je li takvo stanje uistinu tako dobro kao što je dobar osjećaj. I onda se osjećaj raspršio. Ali onda sam ja raspršila to raspršenje: sjetila sam se da mi treba godina. Ni manje, ni više. Godina dana je potrebna dok se prešaltaš. Tako je bilo i kad sam ostavila onaj jadno plaćeni posao - tek nakon godine dana uvidjela sam da ne moram raditi još dva-tri posla da bih preživjela, da IMAM VREMENA i imam novaca. I tek tada sam počela uživati u njima.

I onda sam počela razmišljati o svojoj samoći. Ja sam uistinu sama u doslovnom smislu te riječi: nemam više bliskih rođaka, nemam muža, "partnera" ili uvijek raspoloživih prijatelja. Ponekad me uhvati panika zbog toga, najviše zbog ovog "uvijek raspoloživih", jer se bojim poskliznuća u kadi, moždanog udara, gdina Alzheimera i sličnih zloćudnosti... Ali inače mi je zapraf baš dobro ovako. Zaista. Evo, već dva dana uopće ne gledam telefone, jer mi se jednostavno ništa ne da planirati. Ne da mi se javiti i onda smisliti jel hoću ili neću nešto u neko sasvim određeno vrijeme (malčice lažem, prije pola sata sam pogledala - bilo je poziva, i to baš od osoba za koje znam da nešto žele dogovoriti; i laknulo mi je što za te pozive uopće nisam znala; i sad mi je malo bed jer mi se ne da odgovoriti).

Fali mi ovo prepričavanje svakodnevnih, trivijalnih aktivnosti. Eto, to mi zbilja fali. Najviše. I jedino.

Ali, ne bih mogla tvrditi da sam ovako sama zato jer su drugi zakazali. Uopće ne! Drugi su se dovoljno dugo i dovoljno uporno nudili. I ja sam dovoljno dugo i dovoljno uporno tražila. Ali, za sve treba znati kad prestati; za sve postoje granice dobrog ukusa.

Stvar je u tome da sam ja idealistica. A nisam idealisica. Volim ideje više nego ljude. Sorry! Tak je, jebiga. Ideje su preglednije, čišće, jasnije i ugodnije nego ljudi. I ja se s njima bolje osjećam. Ispune mi duh, dušu, vrijeme, dan, godinu i nijednog trenutka mi nije dosadno! S ljudima jest. Počesto. Iako, na koncu konca, kad nešto trebam, zapravo uvijek trebam LJUDE. Začudo, uvijek se neki nađu. Možda zato jer svjesno ili intuitivno kuže da nisu bili na počeku iz moje bahatosti, nego moje kljakavosti.

A to jest kljakavost, ovo moje. To ti je kao da imaš kraću nogu: nemreš hodati ko da su jednako duge. Nisu. Hodaš drugačije i kvit. Nema te opsjene, lukave cipele ili trika koji bi to mogao prikriti. Jedino što možeš jest ufati se da od svih koji to primjećuju, bar neki ne misle da je to tak grozno loše da baš niš ne bi htjeli imati s tobom.

Bila sam i ja idealisica, neko vrijeme. Mislila sam da moja ljubav prema idejama znači da sam bolja od onih koji nemaju ni o čemu nikakve ideje sve dok to ne uopoznaju, pa tek onda nekaj smisle, a to kaj smisle je prilično skromno, binarno: dobro ili loše; hoću ili neću. Zaljubljivala sam se u muškarce koji bi me podsjećali na moje ideje o zanosnim muškarcima i onda bih najduže bivala zaljubljena upravo u one koji su im bili najmanje slični, tj. one najpasivnije, jerbo me takvi ne bi suočili sa spoznajom da oni nisu ideje, nego osobe; možda donekle nalik mojoj ideji. Ali ne posve.

Je, pročitala sam ja što je to "idolatrija" još s 14 godina, kad sam se zaljubila u Davida Bowieja i zbog te zaljubljenosti samouko naučila engleski... I zato mi se uopće nije učinilo da bi to moglo biti nešto loše. Možda je David Bowie osoba koja me zapravo uopće ne bi fascinirala izvan glazbenog opusa, ali zahvaljujući toj fiks-ideji o njemu koju sam imala, ja sam NAPREDOVALA: otvorila sam si cijeli jedan golemi svijet koji postoji za nas koji engleski znamo jednako dobro kao materinski jezik.

I tak, s obzirom da doma baš nisam imala prilike naučiti kakvo bi mi muško pasalo, nego samo kakvo nikako ne želim i kakvu VEZU nikako ne želim, uputila sam se ljubavnim bespućima bez kompasa, zemljovida, ali i bez cilja. I upoznala svašta, svakoga i svakakve. I sve njih i sve to uspjela uklopiti u neke ideje. I zato sam ih voljela.

Ljude koje nisam uopoznavala idejno, nego praktično, jednostavno bih razvrstala na korisne i beskorisne. I paz ti ovo: shvatila sam da je korisne jako lako zavoljeti! Ne, ne mislim ovdje na korisne isključivo materijalno, opipljivo, iako takva korisnost uopće nije ljubavno zanemariva. Ipak, ja sam je dugo previđala: ova idejna, poučna korisnost, ova koja je iz mene SAME izvlačila zapreteni potencijal, ta mi je ipak bila neusporedivo poticajnija i draža.

Ali, kad bi nečija "korisnost" u ovom ili onom smislu bila odveć kratka, neadekvatna mojim potrebama, željama ili potencijalu, onda bih se rasrdila: zaključila bih da sam ja za njih PREdobra. Ili bilo što PRE-. Nerijetko bi to isto zaključili i oni koji su se opirali ideji da su prvenstveno ideja, a tek usputno osoba: onda bi oni meni prigovorili da sam nešto PRE-. Ponekad čak i PREdobra (kasnije sam shvatila da je to = dosadna).

I onda bi neizbježno bili krivi oni, ali i cijelo društvo, i cijeli svijet koji ne poštuje moj "idealizam". Došlo bi mi da cijeli TAKAV svijet razbucam. Sreća je što imam dobar ukus: kužim gdje su granice.

A sad imam 51 godinu, veliku i vrijednu nekretninu, dobar posao, love tako-tako, ali ipak sasvim komotno, i slobodu da svoje vrijeme koristim kako god mi padne na pamet. I ne mogu se priviknuti na to. I sve se bojim da si na vrat ne navučem neku obavezu, čisto iz navike.

Ali mislim da neću. Ne zato jer sam mudra, jer to još uvijek nisam, nego zato jer konačno ja drugima nisam dovoljno dobro, tj. nisam PRE-, osim po godinama: nisam više ničija ideja poželjnosti.

Eh! Valjda se sad konačno mogu s nekim upoznati.

Sjedim jučer s frendicom na kavi i slušam je kako se oduševljava Iskricom: novopečena članica, striktno pevetašica, nije ni znala za blog dok joj nisam rekla da postoji. Smije se blesavcima, čudi prostacima i lažljivcima, oduševljava se svima koji to nisu, grozi se benignih dosadnjakovića. Živnula je, proljepšala se.

I sjećam se da je i meni bilo tako. Sjećam se da sam se čudila blogerima, koje sam naknadno otkrila, kad bi izjavili da se više uopće ne dopisuju, da kak im je sve tu bezveze i na isti kalup, dosadno i beznadno, da smo svi mi ovdje luzeri... Razbjesnila bih se: uopće nije tako! Otkud takve generalizacije?

A sad jedva susprežem cinične primjedbe; ipak, ne mogu odoljeti, tu i tamo promrsim neko upozorenjce. Ne želim frendici pokvariti gušt. Ne prije vremena. Jer, po svemu sudeći, to vrijeme kvarenja neizbježno će doći.

I onda mi prostruji mislima: "Religija ne nudi istinu, nego predivnu hipotezu"; a ja sam izgubila vjeru. Kao i mnogi prije mene.

Rečenica u navodnicima potječe iz romana Harukija Murakamija "1Q84", Harvill Secker, Random House, London, 2011., prijevod Jaya Rubina, a iz navedenog izdanja ću samo za vas prevesti jedan malo duži odlomak (hebga, nisam dugo niš ovdje napisala, pa sad nek bude koliko mi se oće!).

Razgovaraju Aomame (ime koje u prijevodu znači "grašak") i Vođa nedavno osnovane zagonetne religije. Kaže Vođa:

"Većina ljudi ne traži dokazivu istinu. Kao što si rekla, istinu često prati silovita bol, a gotovo nitko ne traži bolne istine. Ljudima trebaju lijepe, utješne priče koje će ih uvjeriti da njihov život ima nekog smisla. I otuda potječe religija".
(...)
"Ako određeno uvjerenje - nazovimo ga 'Uvjerenje A' - pomaže određenom muškarcu ili određenoj ženi da im život izgleda ispunjen dubokim smislom, onda je Uvjerenje A za njih istina. Ako im se zbog Uvjerenja B čini da žive život nemoćni i krhki, onda će Uvjerenje B ispasti pogrešno. Razlika je sasvim jasna. Bude li netko ustrajao da je Uvjerenje B istina, ljudi će ga vjerojatno mrziti, ignorirati, ponekad čak i napadati. Ne znači njima ništa to što je Uvjerenje B možda sasvim logično ili dokazivo. Većina ljudi jedva uspijeva sačuvati razum kroz nijekanje i odbacivanje predodžbe o sebi kao o nemoćnima i krhkima".

Na ovo Aomame komentira da smo svi mi od krvi i mesa i da je zbog toga samo po sebi razumljivo da smo nemoćni i krki, jer krv i meso su takvi, osuđeni na raspadanje i nestanak. A o duhu ona ne razmišlja. Jer ima ljubav. I to prema jednoj sasvim određenoj osobi. (Nerealiziranu, treba ovdje dodati, ako pod "realizacijom" shvaćamo seksualnu konzumaciju i/ili redoviti verbalni kontakt.)

"Tebi, po svemu sudeći, religija ne treba", kaže joj Vođa. (...) "Jer je tvoj stav, zapravo, sama bit religije".

I zato moja prijateljica nije slušala moja promrmljana upozorenja: njoj sad treba prekrasna hipoteza. Ljubav prema određenoj osobi, bez obzira na praktikalije. Osjećaj smisla, dubine i njihove neprolaznosti. Oslobađanje od nemoći i krhkosti tijela. Od neumoljivosti vremena koje nas satire, poružnjuje, oslabljuje i skraćuje dosege nadanja.

Jesmo li se svi mi zaljubili u Iskricu jer nam to može pružiti? Bar neko vrijeme? Tu predivnu hipotezu da ovdje možemo biti slobodniji, da su nam dosezi širi, da je raznolikost - pa tako i mogućnost te jedne jedine, najvažnije, smislene ljubavi - veća nego igdje drugdje gdje bi nas odvele krhke, umorne noge?

A kad više u to ne možemo vjerovati, kad nahrupe bolne istne, kad ih više ne možemo nazivati drskim lažima i pripisivati drugima i njihovim tajanstvenim motivacijama za opsjenarstvo, ah, onda cinizam. I bijes.

Jer su lakši od tuge, zar ne?

Link

600 MINUTA S TAJANSTVENOM_TIPKACICOM




Iskrica je potaknula mnoge ljubavi, brakove, pjesme, priče, romane, ali i skandale. Neupitno najoštriji konkurent Facebooku u Hrvatskoj a i šire, od Europe do Australije, ovaj je portal postao važan dio hrvatske kulture. Zapitali smo se tko su ljudi s Iskrice, tko su oni zbog koje je posebna? Odgovor smo odlučili potražiti kod nezaobilazne blogerice pod nadimkom Tajanstvena_tipkačica, od milja prozvane TT, popularne zbog svojih trominutnih blogova kojima animira društvo tijekom cijelog dana. Proveli smo s njom 10 sati učeći o tajnama virtualnog života.

Kad smo u 7 ujutro pozvonili na vrata skromnog stana, otvorila nam je užurbana punašna žena srednjih godina, sivkastoblijedog tena i nepočešljane kose, s mobitelom u ruci. Rukom nas je pozvala da uđemo, izvikujući u telefon "Ma ne, to ti je ona samo pod drugim nickom, čekaj, došli su mi novinari, budem je ja cimnula s onog mojeg rezervnog kad stignem. Idem sad, nemam vremena, čujemo se! Eh, da, javi i njoj neka dođe komentirati... Da, pod pauzom, dobro..."

U sobi je blještao laptop s Iskricom na ekranu, naravno. "Sad samo čitam što se pisalo noćas, nisam se ulogirala", objasnila nam je TT. Brzo je sklopila kauč na razvlačenje i ponudila nas instant kavom. Kroz pritvorena vrata nazirala se spavaća soba. "Tu su mi kćeri", rekla je. Vrlo se ponosi djevojkama. "Ambiciozne su", kaže. "Jedna želi biti frizerka, a druga proučava tursku kulturu." Jesu li i one na Iskrici? Samo se tajanstveno nasmiješila.

Dok smo mi pili kavu, TT je munjevito tipkala SMS-ove i prelistavala iskričarske blogove, istovremeno se češljajući i pripremajući djeci doručak: mramorni kolač iz Konzuma i Cedevita. Za 15-ak minuta smo već bili pred njenom ustanovom (podaci poznati redakciji). Sa zanosom nam je pričala o svojem poslu: "Volim kad je sve čisto i uredno, volim nositi kutu, volim rad s kemikalijama... Ali najviše volim to što ima jako puno slobodnih računala", nasmijala se, ulazeći u prazan ured. U hipu je ispraznila koš, sprejem dezinficirala radnu površinu, uključila kompjutor i krenula u akciju. "Tako možeš imati koliko hoćeš profila a da te ne prokuže", objasnila je. "Laptopovi su najbolji, oni su na wirelessu, ne treba ti uređaj za mijenjanje IP adrese."

Divili smo se kako brzo skače iz jednog profila u drugi i tipka jetke komentare. Ima mišljenje o praktički svakoj temi i svakome uspijeva ukazati na nedostatke.

MI: Čuli smo da ste vrlo aktivna lobistica na Iskrici?
TT: Da. Netko mora, a većina se ne želi zamjerati, boje se promoliti nos da ne dobiju po njemu... Gluposti! Pa ovo je VIRTUALA: tu nema mjesta za one koji to ne shvaćaju. Evo, pogledajte ovu vegu, znam joj ime i prezime, izguglala sam je, sve što piše o sebi, sve je istina. Pa što će njoj onda virtuala? Što takvi imaju raditi ovdje? Zašto ona ne živi svoj život tamo gdje se živi kako ona živi, a ne ovdje, gdje dođeš biti netko tko nisi, živjeti neki drugačiji život, igrati se, podjebavati, ne?
MI: Jeste li ikada uživo upoznali nekog s Iskrice?
TT: Nisam luda! (Smije se, ali se naglo uozbilji.) Takve koji hodaju po kavama i roštiljima i onda se još hvalisaju na blogu treba iskorijeniti. To nije poanta virtuale, u virtuali treba sve biti kao na filmu, znate kako se ono kaže, larger than life ili tako nekako, svi su ljepši, važniji, imaju veće kuće, aute, bolje se provode... Što će mi nekakvo smeće iz svakodnevice?
MI: Kako vi usklađujete svoj stvarni život s virtualnim.
TT: Vidjet ćete (Smije se.)

Iz hodnika se čuju koraci pa TT brzo gasi računalo i izlijeva izuzetno smrdljivu tekućinu na prozorsko staklo. "Tako će brzo opet van", šapće nam. U ured ulazi muškarac poznat javnosti, iznenađeno nas pogleda, a onda klimne našoj Iskričarki i kaže, "Aha, danas je onaj vaš dan."

Do otprilike 11 TT je marljivo koristila računala u nizu ureda, a onda nas je povela u park i iz torbe izvukla svoj prijenosnik i užinu (također mramorni kolač i ostatak jutarnje kave u termosici). "Sad ću ja njima malo zapapriti jednim trominutnim", veselo namiguje. U tren oka istipka naslov koji ironizira neki drugi, zalijepi komentar s nekog trećeg, ulogira se i sa svog smartphona i zapodjene virtualni razgovor. Komentari samo pršte, a ona se prebacuje s jednog stroja na drugi i potiče. Čim uoči da je napetost splasnula, logira novi lik za komentiranje ili piše novi zapis. Međutim, pauza je ubrzo gotova, a TT na brzinu šalje SMS-ove kolegama i kolegicama lobistima kako nastaviti dok se opet ne dokopa nekog kompjutora.

"Najbolje mi je u noćnoj smjeni", kaže. "Onda mogu dati sve od sebe, zatvorim se kod IT-ovaca i samo šibam s jednog stroja na drugi. Ako mi se da, naravno. Uglavnom mi je dovoljan još samo jedan rezervni nick da razvijem temu."

MI: Kako kreirate svoje virtualne likove?
TT: Uglavnom tako da ismijavam neki drugi virtualni lik. Jasno, uvijek sam prepoznatljiva, jer ja imam karaktera, imam kičmu, a ne kao neki ljigavci.
MI: A privatni kontakti? Jeste li u njima otvoreniji?
TT: Zašto bih bila? Ovdje svi hoće neku romansu, avanturu, a ja se pravim teško osvojiva. Ne NEosvojiva, ali... (Namiguje.)
MI: Kako vaš suprug gleda na vaše aktivnosti na internetu?
TT: Nema on što gledati, nismo se vidjeli godinama, osim na MSN-u.
MI: Jeste li se ikada zaljubili u nekoga s Iskrice?
TT se snuždi. - Ah, bilo je i toga, ali samo na početku, dok sam bila neiskusna. Okrutan je to svijet i nema smisla biti iskren. Ovdje je najvažnije da drugi budu ljubomorni, a ne da stvarno nešto počneš.
MI: Čuli smo da se bavite i političkim aktivizmom, da se zalažete za prava vjerskih manjina, intelektualno zakinutih, a osobito za prava majki u virtualnom svijetu?
TT: Da, da, ali ne zapravo, nije me briga, neka se svatko bori sam za sebe, meni samo idu na živce ovi koji o svemu i svakome imaju neko mišljenje, pa onda po blogu razvlače neke svoje rasprave, nekakve "argumente"... Pa nismo u Saboru!

Do 16 sati TT je napisala još 12 blogova i sakupila ukupno 481 komentar. "Zna biti i bolje", rekla je, "ali danas me vi malo dekoncentrirate". Na poslu je ostala sat vremena duže jer se neočekivano ispraznio jedan ured s dva računala. "To pišem u prekovremeno!", veselo je uskliknula, skidajući još uvijek besprijekorno čistu kutu.

MI: I kako ćete provesti ostatak dana?
TT: Ako cure nisu ništa skuhale, donijet ću nešto gotovo iz Konzuma i onda na Iskricu. Neću se odmah ulogirati, moram vidjeti što se pisalo dok me nije bilo. Onda ću nazvati nekoliko svojih da dogovorimo strategiju za dalje. Ako dođe marta-marta, zabava je osigurana! Ta žena mi stvarno ide na živce, nikad ne znaš kad će doći, a bez nje, vege i babe je dosadno, moram napadati neke bezveznjake, a ti se odmah uvrijede i odu. Glupani!

Ostavili smo našu Tajanstvenu_tipkačicu pred zgradom u Novom Zagrebu, zapanjeni koliko energije izvire iz te inače sasvim skromne pojave. Iz ovog hektičnog radnog dana izvukli smo važnu pouku: ne sudi knjigu po koricama! Jer, knjige su out: sad je in virtuala, u kojoj je sve moguće.

Misliti bez postupanja, naime. Inače, misliti može biti vrlo konstruktivna, pače ugodna i korisna aktivnost.

Evo vako: nazovem ja maminu prijateljicu, općenito skloniju mišljenju nego postupanju, ali je tijekom desetljeća što se znamo nekoliko puta postupila na svoje i naše zadovoljstvo, stoga joj ponudim neku majčinu ostavštinu koja bi joj mogla koristiti. Besplatno. Samo da dođe po nju. Ne znam kolika je točno vrijednost te ostavštine, ali znam da bih je mogla prodati, samo mi se ne da, ja bih da to sve odjednom izađe iz kuće, bez puno zivkanja i cjenjkanja.

Kaže ona meni "Baš sam vas mislila nazvati!" Pa zašto nije? Što ju je to točno spriječilo? A u glasu joj osjećam radost zbog toga što joj nešto želim dati, a ne oduzeti onu čuvenu "energiju" o kojoj se ovdje naveliko piše...

Nazovem ja i drugu, ta nije naša prijateljica, nego moja (očito bivša) spremačica, koja je u trenutku kad to nije ni najmanje trebalo, tj. odmah nakon majčinog pogreba, bezecirala što si ona želi. I zato joj to nisam htjela dati. Ali, sad je prošlo neko vrijeme, ja vidim da mi to ne koristi i zato ću joj dati; iako bih mogla nazvati Reto centar i riješiti se svega u jednom cugu. E, i ta me "mislila nazvati"... Ali nije, jebiga. Nije. Prije svega zato jer više nisam stalna mušterija. A njoj se ne da raditi samo teške poslove, koje godinama nije radila u mojem stanu, ona bi ovo što sad radim ja, besplatno: brisala prašinu i usisavala podove. Drvenina, prozori, hopsanje po lojtri - jock. Osobito ako nije dvaput tjedno, pa uredna plaćica.

I tak, ljutim se... Mislim, smrt jedinog bliskog srodnika ipak nije neka beznačajna epizoda u životu preživjelog, zar ne? Treba ljude nazvati; ili biti gad, čuvati svoju "energiju" i ne javljati se uopće. Ako te nazovu, pošteno reći "Slušaj, meni je to teško, nemam pojma kak bih s tobom, što trebaš, mogu li ti ja to dati"... Tak ja učinim, kad sam na rezervi. Ili potpuno prazna. A ne "misliti". Ili čak potpuno zaboraviti, kao jedna meni (još uvijek) draga osoba, koja se živo začudila kad sam ispričala kak mi je šrinkica rekla nek si prekontroliram šećer, da uopće ne bi bilo čudno da sam dobila dijabetes od stresa - "Od kakvog stresa?", upitala je začuđeno. E pa jebemti!

Znam ja da ljudi u načelu misle dobro. Ali fakat bih voljela da ponekad dobro i učine. Iako ne nosim svoje osjećaje na čelu, na rukavu, ili preko cijelog tijela: ne signaliziram ih bojom, niti suzama, niti riječima.