Ručkić krčkić

Pa i nije bogznakakav: prešin, bosiljak, papričica... Ali dobro uspijevaju i stvarno ih koristim - eno, upravo krčka jedan šug u kojem sudjeluju. U stvari, imam ja još toga, na svakom prozoru ponešto, a prozora je puno, četiri na uličnoj strani, isto toliko na dvorišnoj plus bočni; na bočnima nemam ništa, mračni su.

Ne znam kako se zovu biljke na ostalim prozorima. Osim klorofita, imam dva, jedan frčkavi, drugi običan, a taj stalno brsti moja maca. Aha, i asparagus. On je za mačke otrovan i zato ga držim na njoj nedostupnom mjestu. Imam i jedan krasan sukulent koji sam dobila od naše gere, bio je sasvim malen, a sad je stablo, a ima ga i u drugim teglicama...

Fali mi vrt! Kad sam se udala, svi su se čudili "Vega popizdila, uzgaja ruže i grincajg!" Je, i dobro su mi uspijevali, unatoč neznanju. Oporavila sam i zapuštene božure i irise, ali irise mi je stari pokosio u žaru kosidbe trave. Jebga! Valjda je kasnije izrastao opet, nisam bila ondje da vidim. Vrt je znak optimizma: moraš vjerovati u budućnost, bez toga nema smisla.

Zato mi valjda ništa nije uspijevalo svih onih godina kad uopće nisam mislila o budućnosti... nego samo kako da preguram dan. Ali, život je takav: izrešetan kao ementaler rupama praznina i otočićima punine. U kojoj smo živi, puni života, puni sebe i puni nade.

Najčešće je tako kad se zaljubimo. I najljepše. Ali, kad toga nema, i vrt dobro dođe.

Bila jednom jedna Iskričarka koja je jako voljela promatrati blogere oko sebe. Kako bi kojega ili koju proučila, tako bi ga zamislila kao neku slatku životinjicu i onda bi marljivo tražila, tražila i stavila sliku ljupkoga stvora na blog. A Iskričari i Iskričarke bi onda dolazili na taj blog, zadivljeni, i pitali "Ma tko je taj divni stvor? Jesam li ja? Jesam li, jesam li...?" Iskričarka bi se blagonaklono nasmiješila i svima odgovarala isto: "Da, ako to želite biti. Drago mi je što ste se prepoznali".

Voljela je ta Iskričarka pisati i priče. Bajke osobito. Pa bi ih napisala, objavila na blogu, neke nadahnute drugim Iskričarima, neke ne... Svi bi opet pohrlili na njen blog, zadivljeni, i pitali "Ma o kome je ta bajka? Je li utemeljena na istini? Je li o meni? O meni je, zar ne?" Iskričarka bi se blagonaklono nasmiješila i svima odgovarala isto: "Da, ako to želite. Drago mi je što ste se prepoznali."

I prolazilo je tako vrijeme, ali ne i Iskričarkino nadahnuće. Redale su se životinjice i bajke, dan za danom, mjesec za mjesecom, godina za godinom. Ali, Iskričari više nisu bili tako blagonakloni - željeli su znati TOČNO o kome su slike i priče. I bili su ljubomorni ako bi pomislili da nisu o njima, ili srditi kad bi pomislili da jesu, ali da oni nisu baš takvi. Htjeli su da se Iskričarka konačno i nedvosmisleno izjasni.

Služili su se raznim dovitljivostima kako bi doznali: tužili bi je Bloškim duhovima da se sprda s njima i kazuje neistine - ako je kazne, onda je o njima. Ali, ovi ništa... Onda bi se udružili, razmijenili sve podatke, posložili ih kao mozaik i gledali ima li preklapanja - ako ima više od jednoga, onda je o njima. Ali, ni to nije bila pouzdana metoda.

Kad više nisu znali što bi, sami bi objavili sve svoje podatke na blogu: ime, prezime, boravište, firmu i počeli tvrditi da ih je oklevetala i da će je tužiti Vrhunaravnom Izvanbloškom Biću. Ali, Iskričarka se i dalje blagonaklono smiješila i govorila "Drago mi je što ste se prepoznali. To možete biti vi, ako baš želite. Ja pišem o osobama bez imena, jer ovdje smo svi bezimeni, zar ne?"

Nakon nekog vremena, blog se nije bavio ničim drugim nego nagađenjem tko je tko u svim tim pričama i tko je prikazan gore od nekog drugog. Ako bi Iskričarka propustila primijetiti neku osobinu, osobitu nelaskavu, nekog Iskričara ili Iskričarke koju bi "prepoznavali", svatko bi se potrudio dopuniti sliku.

Pronio se glas da Iskričarka sve te gadosti doznaje od zlobnog, nevidljivog bića koje su prozvali "Sveti Trol". I odlučili ga uhvatiti i primjereno kazniti. Kad se dogovore što je primjerena kazna za takvoga: tjelesno uništenje, materijalno uništenje, izgon s Iskrice, kombinacija nečeg od toga ili sve to zajedno. To će Iskričarku jednom zauvijek ušutkati!

Ali, kad bi ona uistinu nestala na nekoliko dana, Sveti Trol je i dalje djelovao. Prepričavali su se njeni blogovi, netko bi ih oponašao, netko se prisjećao, netko prizivao... i opet je sve bilo isto.

A ona se i dalje blagonaklono smiješila i mislila u sebi: "Da, to ste vi. Ako to želite biti. Drago mi je što ste se prepoznali."

...nije si mogao pomoći, njeno tijelo bilo je nemoguće ignorirati, uspostavljala se na klupici sve većom jasnoćom, grudi po mjeri njegovih šaka, noge malo predebele ali putene, glas hrapav od cigareta ali ugodno mračan, ruke poput lepeza s prstima koji traže put do užitka, pitao se je li kiparica, ili keramičarka, ili nešto senzualno, ništa od toga nije bila, a znala je sve i svašta; pričali su i otvarali boce, doticali se usput i ovlaš, katkad prstom, katkad stopalom, koji put ramenom, smijuljili su se i ogovarali prisutne i odsutne, mirisala je na nešto gusto, odlično ga je razumjela i bila upućena u njegove interese, imala je dug jezik i punačke usne, poželio ju je pojebati, i imati, i razjebati svu njenu pamet, očiglednu u tonu glasa, u intonaciji, akcentu i izboru riječi.
Postupno su sve ispili, glazba se stišala, kikotanje umuknulo, više i nije bilo uspravnih obličja; krenuli su u kuhinju po malo kruha,
spotaknuli se u predsoblju, o nečije cipele,
smijali se u dovratku i razmijenili prve cjelove
i nekako su završili u praznoj i mračnoj sobi, bez dima i muzike,
razodjenula se bez riječi i legla,
zažmirila je i otvorila se,
mokra i spremna,
i on ju je jebao, i fukao,
raširila se još jače, uzdišući,
a on ju je torbao, i ševio, i tucao,
dahtala je u taktu s njim,
a on ju je prcao, i povaljivao, i razvaljivao, i opaljivao,
i prodirao, i orao,
i zadovoljavao, i ushićivao,
a ona se širila, uzdizala, davala, nudila,
uvijala, zavijala, izvijala, okretala, rastezala,
primala, usisavala, uzdisala, jecala, cviljela, namještala, dahtala, vrištala, rasla pod njim, bubrila i buktila,
otvarala svoje mokro i toplo
da u njega udrhtava, ulijeće, nabija, pumpa, jebe je
i ucilja se u dug ištrcaj i ispusti u nju sav umor,
sav zamor,
i napor,
i prijegor,
i tko zna što sve ne.
Svršila je s njim, dugim sretnim jecajem.
Skupa su nestali u laganom snu.



Usrdno se nadam da će je ovaj tekstuljak mene nedovoljno obuzete jebavanjem, tucanjem i inim inačicama tjelesne aktivnosti u kojoj su ključni vagina i penis (ili obratno) plus udovi i jezik, ovisi kak tko voli, zadovoljiti njene visoke sajtovske kriterije.

U suprotnome molim da nam napiše upute, ali precizno: kol'ko puta spreda, kol'ko zguza, gdje kaj ide, ono, penis, vagina, anus, jezik, ostali otvori, kam ruke, kam noge te koliko puta. Može stavit i svoju sliku, po mogućnosti u opisanim položajima, jer ona to sigurno radi najbolje i pri tome najbolje izgleda.

"Veća budala" (greater fool) je ekonomski termin koji znači da ulagač kupuje obveznice bez obzira na njihovu kvalitetu, jer vjeruje da će naći neku veću budalu koja će ih kupiti po višoj cijeni (link na definiciju: Link
) Iliti, jednostavnije rečeno, zaradiš tak što kupiš jeftino, a prodaš skupo nekom bedaku.

E, pa ja sam redovito taj bedak. Donekle zato jer nemrem vjerovati da su drugi tolike budale da bi kupili nešto što fakat baš i ne vrijedi bogznakaj. A toga u mojoj kući ima, otkrivam rudarenjem po krami (još uvijek to traje, ah!): centogradi, masažna prostirka, glačalo s valjkom, glancerica za pločice... Nešto od toga fljusnem na Njuškalo, uvijek ispod cijene koju traže drugi. Jer mi je neugodno odrati; jer se toga želim što prije riješiti; jer je izbor ili prodati, ili uvaliti u krupni otpad.

I tak ja oglasih tu peglu s valjkom. U finom kvartovskom dućanu tehničke robe ustanovih da nova košta između soma i soma i pol eura, ovisno o proizvođaču; na Njuškalu traže uglavnom soma i dvjesto, soma i petsto kuna. Ja stavih cijenu 500 kunića. Jer znam da je to neka psihološka granica. I stvarno, zovu ljudi, uglavnom neki iznajmljivači apartmana, a to i jest za takve, a ne za tročlanu, zatim dvočlanu, a sad jednočlanu obitelj - kaj bih ja peglala na tome? Onih nekoliko svečanih stolnjaka koje izvučem 2-3 puta godišnje? Plahtu nategnem, posteljina se ili ne gužva ili zgužva odmah, isto tak i kuhinjske krpe, a zavjese se same izravnaju ako ih objesiš vlažne. Sve drugo ide na ruku. Eh, sad, jedan odustao zato jer je moja peglerica made in Yugoslavia (jebote - a kaj bi ti za petsto kuna? Miele?), druga ne zna kak bi se to dostavilo (je, najbolje da ti ja snosim te troškove), a treći došli, proučavali sat vremena, a onda vele može, ali za 400 kuna.

Ma kaj da im velim? Da se razgovaram s njima još pola sata za tih 100 kuna? Jel mi tih sto kuna vrijedno pola sata života? Nije, zaključim i uvalim im peglu. Ali mi bude krivo. Zato što su likovali, neskriveno.

Naime, većina ljudi provede većinu svojeg života u nastojanju da ne ispadne veća budala. A ja samo kad sam u stisci. Inače mi je svejedno. Ovog puta mi nije bilo: ne toliko zbog stiske, nego zbog tog likovanja. Ipak sam trebala pregovarati; čak i po cijenu da ne zaradim ništa. Ponekad se jednostavno ne smiješ dati.

I vjerojatno bih još uvijek bjesnila na sebe da nije bilo serije Uredništvo. Da, jedna serija koja nije za medioiskretenizirane, a bavi se ekonomskim i političkim temeljnim pitanjima iz perspektive poštenog izvještavanja. Koje u Hrvatskoj ne postoji, u Hrvatskoj uopće ne postoje npr. dnevne novine, sve se tabloiziralo, sve je reality show, jebote, na jednoj te istoj naslovnici pročitaš o podjeli Hrvatske u dvije regije i o goloj guzici nekakvog princa, životu na Marsu, krokodilu u Dravi, ili o bračnim i izvanbračnim dogodovštinama potpuno beznačajnih cerebralno zakinutih selebritija... Uf. To je druga tema.

Dakle, u ovoj seriji (ide na HBO-u) glavni junak, koji je odlučio izvještavati bez obzira na rejting i oglašivače, a s obzirom na provjerljivost, faktičnost i suvislost informacija u vijestima, u nekom članku bude proglašen tom većom budalom... I ubedira se. Sve dok ne sazna da je to gore definiran ekonomski termin. I ne uvidi da je njegova zemlja (SAD) nastala upravo zahvaljući tim većim bedacima - onima kojima je zarada manje bitna od nekog drugog, šireg i humanijeg cilja.

I ja sam se rasplakala. Ne zato jer sam veća budala. Nego zato jer to sve češće zaboravljam biti.

A što je život bez budalaština?

I tak, uoči rata, radih ja u jednoj državnoj gimnaziji u kojoj su plaće bile veće nego u privredi, jer je, eto, osnovana taman tako da je ne zahvaća neki retroaktivni propis (imali smo oko soma i pol maraka). Bila prilična navala na radna mjesta u toj školi, ali ne uspjesmo naći domaćeg matematičara, nego smo ga morali uvesti iz bratske nam Hercegovine. Oca petero malodobne djece. Pa mu zato plaćali za razdvojen život, tako potrebnom i potrebitom, jel'te, posuđivali službeni auto i pride mu dali kredit za gradnju kuće (nemere stan za toliku djecu) i to bez devizne klauzule, što je bilo praktički nemoguće za sve lokalne Hrvate, npr. za mojeg muža i mene. Pa onda on tako malo-pomalo i uz svesrdnu pomoć nove mu zajednice digao tu kuću na kat i sad bi doveo ženu i djecu. Ali treba ženi posao naći, a ne da k'o naša juicy ne radi ništa i onda još dobije hercegovačku pemziju. Našlo se ženi posao, na istoj toj školi, administrativni. E, neće ona! Jerbo ona u domaji ima KARIJERU - ona je UREDNICA na radiju svojeg sela. Pa se plaćalo razdvojeni život sve dok se nije našlo uredničko mjesto. A onda dječji doplatak.

Ma nema zemlje kao što je Hrvatska! Jel' tak?

I zato je juicy popušila. Uopće se nije "dobro udala". Jebeš ti te zapadnjačke zakone po kojima žena stječe pravo na alimentaciju samom činjenicom da je bila s nekim u braku, ostavila svoju obitelj, posao, prijatelje i navike u domaji i krenula za njim s dvoje male djece. Kakvog to ima smisla? Trebala je kao kolegica Hercegovka postaviti uvjete: ako oćete mog muža, onda izvol'te srediti sve i za mene. I za djecu. Da im bude bolje nego što im je bilo, jer zašto bismo se inače inkomodirali?

Ali, naša kratkovida juicy se nije bavila proučavanjem i usporedbom pravnih sustava u svojoj domovini i državama u kojima je kasnije živjela i zato si je propustila osigurati beneficije koje domovinski pruža; i sad bi bilo pravedno da za taj propust ispašta životom od mirovine koju je u domovini stigla steći, a ne nekim tamo bjelosvjetskim alimentacijama nekakvog tamo muža koji je pride i bivši...

Ček, ček, ček... Juicy nije USELJAVALA u Hrvatsku, nego obratno... Jel' to i onda vrijedi? Mislim, ovak kao za hercegovački par, muž ode, dobije, šalje, gradi, dovede, zaposli na prestižno radno mjesto... Npr. u Italiji? Hong Kongu? Ili SAD-u? Ili pak oni imaju puno nepravednije pravne sustave?

Ne bih znala rijeti. Ja se udala lokalno i niš nisam profitirala od toga. Jerbo, svaka se može udati (osim Sirenče), ali DOBRO se udati - to je već puno teže.

Ne bojte se, neću sad početi onu spiku da su to upravo ove koje sad imam - tak da se zdeprate ako ste mlađe, ono, jebote, još 20 godina moram čekati, ili ako ste starije, ono, jebote, prođoše mi najbolje godine, a ja niš... Ne. Mislim da se najbolje godine ciklički dešavaju i vjerujem da u svakom svojem desetljeću imamo bar jednu.

Vrag je u tome što ne kužimo da su bile najbolje sve dok ne prođu. Jer nemreš imati cijelu jednu godinu bez ikakvog sranja, a ako si idealist ili pak pesimist, onda ti to sranje razmrda kvalifikaciju. Eto, ja sam imala prvu najbolju godinu u 19. godini svojeg života, ali sam bila zaljubljena u nekog dislociranog i to me spriječilo da uvidim koliko sam sretna; 35. mi je isto bila super, ali u njoj se dogodio jedan gadan raskid, pa opet nisam kužila koliko sam sretna; 40. mi je bila apsolutno fantastična, ali je donijela jednu vrlo problematičnu zaljubljenost, i kaj da vam velim - opet nisam znala; e, ali kad mi je stigla 46., bogme ni perimenopauzi, ni bubrežnim kamencima nisam dala da mi je pokvare!

I tak, idem danas u nabavku, prvo u pekarnicu, u kojoj sam već bila, tam radi jedna jako simpa ženska, kad izađem sa šaponjom, svratim i velim kaj hoću, a kad njega vratim doma i krenem dalje, pokupim to svoje, fino i toplo. Stignem ja, moja simpatična prodavačica duboko u razgovoru s nekom nadrkanom ženom, ova moja navukla psihijatrijsku facu i klima uz "što se može", "tak vam je to", "da, da"... Kad je babac otišla, izjada se prodavačica meni: veli, nema dobitne kombinacije, jedan popizdio zato jer je žena koja je bila na redu prije njega pokupovala sve puter-štangice, a kad je rekla da će mu ispeći svježe ako se strpi 10-ak minuta, e, onda ni to nije valjalo, jer da ona ne peče, nego podgrijava... Nekome ne paše ako mu da kruh s police, drugome ako izvadi iz pećnice, treći je bijesan jer se njegovo prodalo, četvrti je ugnjavi cjelokupnom socio-ekonomsko-političkom situacijom, u kojoj ona sama snosi dobar dio krivice za sve moguće nepravde i njegove/njene osobne frustracije. A jebga, velim joj ja, nek si sami peku kruh, nije to neki kunst. Je, je, veli ona, ali treba znati tijesto staviti u protvan... I tak se malo nasmijemo.

Nešto kasnije, prolazim pored bankomata, u redu same smrknute i zabrinute face. Valjda je i moja takva kad se suočim s tim aparatom. U stvari, jedina sretna lica koja sam danas ugledala bila su pseća, i onih ljudi koji bi s ulice ušli u klimatizirani prostor.

I sad si mislim, tko zna koliko će nas za koju godinu spoznati da nam je OVA bila jedna od najboljih u životu?

Jer, ne ovisi to o novcima, bar ne samo o njima - moje najsretnije godine obilježava kako obilje, tako i oskudica, kako koju. Ne ovisi ni o ljubavnom statusu, jer kako napisah, ne moraš biti u idiličnoj vezi da bi bila sretna. Pa ni o zdravlju, moš biti bolesna i sretna. Čak i kad jako boli moš negdje u svojem biću biti sretna. Ne ovisi ni o kilama, jer ja sam u nekima od spomenutih bila mršava, u drugima debela, samo u jednoj na idealnoj kilaži.

O čemu onda ovisi? Ne nadajte se odgovoru, ne znam ni sama... Mozgam, evo. Moglo bi ovisiti o mojoj vlastitoj, vremenski distanciranoj procjeni, zapravo o tome što SADA cijenim - dakle, možda onda uopće nisam bila tak super sretna, ali SADA bih bila da mi je tako. Hm... Ne. Bar ne sasvim. Ono što je zajedničko svim mojim godinama jest osjećaj povezanosti, ukorijenjenosti u svijet u kojem prebivam. I humor. I spoznaja o promjenjljivosti stvari. Eto, toliko se mogu domisliti.

Zajedničko im je i to da sam u nekom bitnom aspektu svojeg života živjela upravo onako kako sam željela. Da mi je nešto bilo dobro; da sam mogla osjetiti da jest, kad jest.

Da, i osjećaj zahvalnosti: zato jer mi je dobro.

I zato mislim da bi mi i ova godina, tako grozna u svojem početku, tako obilježena starenjem, bolešću, umiranjem, smrću, na kraju mogla biti jedna od najboljih. Jer se jutros probudih zahvalna što je netko izumio vrč-termosicu i što sam po noći mogla popiti svježu, hladnu vodu; što je moj stan tako ugodno zračan i prohladan, unatoč odvratnoj klimi; što dobro kuham, a uopće se nisam tome nadala; što sam smislila kako usrećiti svojeg psa a ujedno uštedjeti malo za njegovu hranu (skuhat ću mu juhu od kostiju i svih onih silnih mrkvica koje mi ostanu iz grincajga, pa unutra rižu, a u Mercatoru baš bila na akciji); što moji lijekovi za tlak i hormonalne disbalanse DJELUJU; što još uvijek mogu smršaviti, ako ustanovim da mi je zbilja važno, ali nekak i nije... Ma, još puno toga mi je palo na pamet, i iako ništa nije bilo sjajno, ništa nije bilo nerješivo.

Znat ću za koju godinu.

Ako se kad odem u penziju okružim životinjama, neće to biti zbog gubitka kontakta s ljudima, nego logičan nastavak mojih životnih običaja: u svakome razdoblju svojeg života imala sam bar jednog ljubimca, najčešće dva, a trenutno imam četiri. Imam ih ne zato jer mi fale ljudi, nego zato što volim njihovo društvo, DRUGAČIJE od ljudskog - ne bih poput jedne svoje susjede tvrdila da "životinje volim više nego ljude"; neke ljude volim, druge ne, a tako je i sa životinjama.

I zato mi smeta kad mi netko nameće svoje opsesije. Npr. ta susjeda: ona je sad otišla u mirovinu i otkrila hranjenje mačaka-skitnica te mobilizirala još 5-6 sebi sličnih žena da im donose hranu u dječji park. Prvo je ondje bila jedna mačka, a sad ih je između četiri i šest, nikako ih ne uspijevam prebrojati jer su sve sasvim crne. Na mene se frnji zato jer ja odbijam suradnju. Iz vrlo jednostavnog razloga: TO nije briga za životinju. Ako je ne možeš uzeti doma, onda je treba cijepiti i sterilizirati pa je onda hranidba OK. Ovako jednostavno stvaraš zdravstvene rizike, kako za same mačke, koje imaju odlične izglede uginuti od mačičaka, mačje leukemije ili šuge (sve gadne boleštine i grozne smrti), ili biti potamanjene od higijenskog servisa (koji periodički truje mačke kad se nasele na dječja igrališta) ili samih stanara, kojima, vjerujem, smrad mačjeg urina koji dopire iz SVAKOG njihovog podruma, ukvarena hrana u svakom grmu i ispod svakog drveta i ljubavničko urlanje mačaka sigurno nisu tak dobra furka kao mojoj susjedi njeno uvjerenje da je "dobra osoba" jer "voli životinje".

Dakle, opsesija moje susjede učinkovito je ograničila slobode mnogih ljudi, ali i drugih životinja: mojeg šaponje, između ostalih, kojeg više ne vodim onim putem da ne pošašavi svaki put kad ugleda mačku i da se ne bi gostio njihovim usmrđenim oblizekima, a hoće on to, jer tak nešto mirišljavo zbilja nikad nemamo doma. Sad će netko reći, aha, vodi psa u dječji park... Ne, vodim ga po rubu zelene površine OKO dječjeg parka i uredno pobirem njegov izmet. Za mačkama moje vrle susjede ne pobiru ništa. U parku više nema djece. Samo nekoliko ocvalih žena i četiri do šest sasvim crnih mačaka. I mnoštvo buha, koje samo iskaču iz trave čim osjete nešto toplokrvno, npr. moje noge (šaponja, srećom, ima zaštitu).

A sad ću se malo očešati o juicy, sigurno na veliku radost lokalnih zlobnika. Ne, nismo se posvađale, ali jednostavno ne dijelimo mišljenje što se tiče životinjaca. Kaže ona sinoć na mojem slikovnom blogu:

...toliko jadnih peseka je svaki dan eutanazirano, a vi kupujete nove i stvarate nekome profit...ima i rasnih pasa u shelterima...spasimo barem jednoga, jer ne mozemo sve
Autor: juicy-mama | 23.08.2012. u 23:17 | opcije

E pa dosta mi je sve činiti iz nekog osjećaja dužnosti! Ajde ti reci ljudima "Zašto pravite djecu, a ima ih toliko nezbrinutih, svakodnevno umiru od gladi...", pa da vidimo reakciju. Iako je to istina. Ne treba nas više nego što nas ima. Ipak, neke slobode moraju postojati: ako nekoga primam u svoju kuću na 12 do 16, a možda i više godina, želim BIRATI. Možda ću izabrati neku nezbrinutu životinju, kao što već mnogo puta jesam, ali možda ću je i kupiti - moja stvar. Činjenica je da su mnoge životinje (kao i mnogi ljudi) jednostavno od rođenja osuđeni na kratkovječnost i that's it, tako funkcionira naš ekosustav. A hranjenje istarskih skitnica vrećicama i briketima 2 mjeseca, tak da se malo nabildaju, fino razmnože, ali onda niš preostalih 10 mjeseci definitivno mijenja lokalni ekosustav. I to ne nabolje, rekla bih.

A što se kupovine ljubimaca tiče, paaaaa, ja nikad nisam svoje vodila na izložbe kao juicy, iako su neki imali pedigre. Svaki moj KUPLJENI ljubimac bio je na neki način "spašen": neki samom činjenicom da su došli u "dobre ruke" i odživjeli svoj puni životni vijek, a neki, bogme, zato jer unatoč prikvačenoj cijeni vjerojatno ne bi poživjeli dovoljno dugo da budu udomljeni. Moj šaponja, npr. je mješanac rasnih roditelja, ali njegovi prodavatelji, uzgajivači rasnih pasa i mačaka, to leglo nisu šljivili pol posto - psići su bili ispod trijema, na goloj, vlažnoj zemlji, pothranjeni i prepuni parazita (tipična je situacija da takvi idioti navodno cijepe psa, ali ga ne očiste od glista, jer to košta još malo, a onda cjepivo ne vrijedi ama baš ništa). Moj šaponja je bio tako infestiran da je bljuvao žive gliste, odvratno nešto! Slično je bilo i s mincezom-princezom, koja je zamalo uginula jer je bila toliko prepuna trakavica da ih jednostavno nije uspijevala pokakati: samo je smradno prdila i povraćala. Da je nisam svakodnevno vodila na infuzije i kajtijaznam kakve sve ne injekcije, ne bi joj bilo spasa. A isto, kakti, "cijepljena".

Međutim, nisam ja njih kupovala iz vokacije, nego zato jer mi se sviđa određena vrsta životinje: volim čupave, dlakave, pse omanje, mačke povelike i želim im znati porijeklo kako bih znala koliko će narasti i kojim su nasljednim boljeticama skloni, i onda odlučila jesam li spremna na brigu o njima ili ne. Ako jesam, pružit ću im sve što mogu i poživjet će koliko im dopušta rasa i nasljeđe. I sigurno ih neću izbaciti na ulicu ako mi to bude teško, a zna biti, itekako. Ali, to je onda čvrsta i trajna odluka, a ne povremena razonoda; iako kužim da je jako teško uskratiti zalogaj skitnici koja te milo gleda s praga kuće. Jebga, ne jedna takva je završila U mojoj kući. I u juicynoj, tek toliko da bude rečeno, i to američkoj, a prag je bio istarski.

I, da zaključim: ako smijem izabrati muškarca koji mi se sviđa izgledom i naravi (a njega mogu odbaciti ako/kad mi s njim bude preteško), onda smijem i kućnog ljubimca. Kojeg po zakonu NE SMIJEM izbaciti (zato se sad svi čipiraju pri cijepljenju, a kazne za napuštanje su navodno prilične; posljedica - ljudi ih NE cijepe - o tome treba povesti računa kad se zaletimo pogladiti nekog skitnicu na ulici).

Dosta mi je krivnje za sve i svašta! Neku slobodu i ljudi trebaju imati.

Danas sam otkrila spermiogram svojeg oca: u jednom kubnom centimetru imao je 27 milijuna spermija, od kojih je 50% bilo dobro pokretno. Analiza je učinjena 23. svibnja 1960. godine. A ja sam rođena 1. siječnja 1961. godine. Nakon osam - ne sedam! - mjeseci majčine trudnoće. Čudno! Zašto ovaj spermiogram?

Priča koju su meni ispričali bila je da sam začeta u Daruvarskim toplicama, gdje se majka liječila od plodnosti narušene policističnim jajnicima i djelomice uklonjenim jajovodom. Navodno je stari isposlovao jednokrevetnu sobu u prizemlju i redovito je pohađao. Ondje su i bacali novčić u fontanu za spol djeteta: ona je htjela sina, on kćer.

U nalazu spermiograma nečitko piše: "Žena u ??? mjerenje temp. u 5.30 (tri mjeseca)". Nije valjda stara već bila trudna kad su počeli raditi na tome? Ili je nešto muljala? Ona njemu? A meni oboje?

Priča za mene dalje ide ovako: oboje su jako željeli dijete. Majka je u prvom braku zatrudnjela, ali je imala spontani (što je, po svemu sudeći, prilično kasno obznanila liječnicima pa me zamalo ubio negativni Rh faktor), a otac je otkrio da ga je prva žena varala: kad je rekla da želi i može imati djecu (nije htjela i nije mogla) i kad se poševila sa zajedničkim prijateljem. Po svemu sudeći, ocu je bilo više stalo do toga da dobije dijete nego ženu, jer je moju majku oženio tek s trbuhom do zuba, štoćereć, kad je bio gotovo sasvim siguran da neće pobaciti (pričala je ona s prilično gorčine u glasu).

Bila sam, dakle, ono što psiholozi nazivaju "anđeosko dijete", tj. dijete koje će im osmisliti život i suživot. Prilično teška zadaća za tako krhko biće! Navalili su mi gadnu hipoteku: mojeg oca je odbacila majka koja je rano ostala udovica i brzo se preudala za udovca koji je već imao čopor vlastite djece - mojeg starog je uvalila djedu i baki, a kad su ovi umrli, kome je stigla. Stari je, naravno, zaključio da je kurvetina (doduše, s ponešto svetačkih odlika), a njegova prva žena je spoznaju o kurvanjskoj naravi žena još učvrstila. Ni moja stara mu nije bila sasvim uvjerljiva. Ali, zato sam tu bila JA, da iskupim sve kurve iz njegovog života, a i šire.

Stara je bila ponešto manje zahtjevna. Razočaravala sam je od svojeg prvog daha: em sam joj pokvarila novogodišnji tulum svojim rođenjem, koje je bilo mukotrpno i beskrajno dugo, em nisam bila sin. Kad su me prinijeli da me pogleda, rekla je (i to mi je sama ispričala, bestidno): "Toliko muke za TO?" Da sam bila sin, vjerojatno bih trebala iskupljivati djeda i ujaka, a ovako sam bila samo uzaludni ljubavni trud.

I tak, čisteći danas jednu očevu komodu (koja nije taknuta od njegove smrti prije 13 godina), otkrila sam mnoštvo bezvezarija: očito je volio upaljače i nikad niti jedan nije bacio. Čuvao je upute za korištenje svih mogućih kućanskih pomagala, koja su već odavno riknula. Volio se slikati, osobito u mlađim danima, a zauzimao je poze vrlo slične iskričarskima. Ladice prepune nekakvih tipli, spajalica, olovaka koje ne pišu, prašine, dugmadi, komadića žice, potrganih remenčića za satove, satova koji ne rade, osim jednog Darwila, koji još broji sekunde, ali po nekom idiosinkratičnom vremenu, nemreš bilivit... Sjećam se kad smo ga kupili u Trstu. Poništene štednje knjižice (e, jbga!), kuponi za benzin, zdravstvene knjižice, one stare, debele, masa znački, uglavnom s Titovim likom, raznorazne kovanice, sve bezvrijedne, i taj spermiogram.

I sad nešto drugo otkrivam: moji roditelji su željeli da budem sve ono što sami nisu bili - organizirana, sređena, uredna, poštena i sretna. A ja sam sama sebi smiješna zbog svih onih silnih godina grizodušja što nisam. Iako mislim da sam poštena, koliko to nesavršeno čeljade može biti; i sretna isto, koliko to ovakvo čeljade može biti. Eto, u nečemu su ipak uspjeli!

Nisam čitala knjigu, gledala sam film. Nije mi se svidio, ali naslov mi se sviđa - ima nečeg u tom procesu.

Ja sam na početku: ispekla sam jabuke u šlafroku. Ove na slici nisu moje, moje su nepravilnijeg oblika, imala sam idared jabuke, a te se mrve... Svejedno, imam ih cijelu zdjelu i mislim da su fine. Nisam još probala, nek se malo prohlade.



Da. Kad se izmučiš, tijelo je gladno užitka. Jednostavnog, uvijek pri ruci. Muškarci to nisu, čak ni usputni, čak ni oni dražesno usputni, koji te s puno simpatije obore s nogu i onda put pod noge. Bez zamjeranja, bez tuge. Ali bude tužno, ako si već tužna. Podsjeti te da trebaš još. A nema. Možda uopće nema više. A ni ti nemaš: možeš samo uzimati.

Ne znam moliti. Vjerujem u moć veselja kad nađem djetelinu s četiri lista, zato ih tražim, i nađem, i spremim, i veselim se kad mi iskliznu iz knjige ili planera troškova. I dimnjačari su mi OK, uvijek se primim za puce ili kopču grudnjaka, ako nemam dugmadi. Poznajem ih sve u svojem kvartu, i oni mene, veselo me pitaju "Novci ili ljubav?", a ja odgovaram "Novci, novci!", iako bih ljubav. Za koju još nije vrijeme. Jer je nemam. Mogu samo uzeti.

Mogu voljeti samo one koji daju bez računice, bez raskosuravanja. Volim Rujankicu. Volim svaki nesebično odmaknut dio sebe koji nam ovdje daje, vidim je kako ga gleda, razmatra, puhne u njega, malo ga uglanca, i onda stavi ovamo. S poštovanjem; opraštanjem; oproštajno.

Piše baš onako kako ja mislim da treba pisati, uvijek treba pisati, osobito na blogu: osobno. Proživljeno. Promišljeno. Kako jest. U njenoj priči. Pričama.

Ja bih ih drukčije ispričala da su moje. I zato ih nakratko prisvojim i ispričam drugačije. U sebi. Za sebe. Pa postanu I moje. Dijelimo ih kao kruh s malo soli.

Bez moljakanja, bez nutkanja.

A dobre su i jabuke u šlafroku. Upravo svratio susjed, probao, kaže - baš su onakve kakve trebaju biti. Starinske. Iz djetinjstva. Jednostavne. A friške.

"Niste na moru?" začuh danas, dvaput zaredom. "Niste ni bili???" Još veće čuđenje. "Pa, imate još tjedan dana, hajde, sad vam je zadnji čas", dodaje jedan od te dvojice.

Iz ovoga zaključujem da Rvati još uvijek ne znaju što je stvarno loš standard. Inače se ne bi ovoliko čudili. Jerbo u jednoj zemlji u kojoj registrirana nezaposlenost iznosi 17,3 % (prema HZZ-u), u kojoj 80% stanovništva smatra da će nezaposlenost još i rasti (prema Jutarnjem), u kojoj svi suvremenost doživljavaju kao kriznu, a krizi ne naslućuju skori kraj (po mojoj procjeni), zar je uistinu toliko čudno da netko osrednjih primanja NIJE otišao na more?

I malo mi je dokuferilo obrazlagati da s tim mojim osrednjim primanjima nije moguće promijeniti sve električne i vodovodne instalacije u stanu izgrađenom 1927. godine, a pride dobro jesti, priuštiti si tu i tamo neku knjigu koja nije iz knjižnice ili neku atraktivnu krpicu, kupovati cucku lijek za 500 kuna, hraniti njega, mačku i 2 papige premium hranom, uredno plaćati režije i otplaćivati kredit - a sve mi je to važno - i još odvesti dupe na more. Pa sve da me netko ugosti za badave. NIKAD nije za badave - uvijek osjećaš neku obavezu, uvijek hoćeš pridonijeti i uvijek te to lupi po džepu, a zapraf ne znaš jesi li dala ono što treba...

OK, ajmo zamisliti da me netko ugosti ali baš za badave - bez ijedne lipe mojeg doprinosa. Treba stići do mora. Nemam auta, imam cucka od 20 kg, što će reći - ne primaju ga u javni prijevoz, osim u vlak. Dakle, trebao bi me ugostiti netko tko je spreman ugostiti i cucka, a nalazi se u nekom mjestu na moru do kojeg dopire HŽ. Mjesto, naravno, treba biti nadomak mora, jako nadomak, jer moj cucak nema kondicije dugo hodati, a auta, kao što rekoh, nemamo. Ako ga ostavim samoga u nepoznatom okolišu, ne jamčim poslušnost, niti tišinu. Ah, da, zašto cucak mora biti sa mnom? Jer grize nepoznate ako ga žele dodirnuti, a to je neizbježno kad mu se stavlja povodnik. Dakle, hotel za pse ili unajmljeni šetači ne dolaze u obzir, a onih dvoje-troje koji bi ga mogli šetati dok me nema nemam obraza ujarmiti s tri šetnje dnevno. Ipak je to prevelika obaveza, previše traženja samo za to da moje dupe vidi puta.

Dakle, ne idem na more. I nemam love. I nije me sram zbog toga. OK?

(Ali da sam zavidna onima koji idu, koji jesu, ili su bili - jesam! OK?)

*Potaknuto Anerakičinim komentarom na popodnevnom blogu "SAMO PAMETNI"

Mame su krive... Je, i meni je moja štošta skrivila: rodila me mjesec dana ranije, zato sam imala problema s plućima, bila je zaokupljena igrama moći s mojim ocem i zato me ili zanemarivala, ili koristila kao pijuna u toj igri, ili jednostavno prepuštala njegovim i svojim zlovoljama, kad je osjetila da se distanciram od nje stala me uvjeravati da sam bez nje nesposobna za život, da neću znati ni kupiti hranu, a kamoli je pripremiti, da sam sve nešto "pre-" za svoje dobro i da se nikad neću udati (hehe, zbog toga mi je laknulo! - zbilja nisam htjela brak poput njenoga), iz svega toga sam naučila da su uskrate emocija, pozornosti i vremena najmoćnija oružja kojima raspolaže zavisna osoba, ali sam ih nastavila koristiti - na vlastitu štetu! - i kad sam postala nezavisna...

Međutim, i ona je mene za štošta okrivljavala: u trbuhu sam bila okrenuta na zadak, jedva me rodila, grdno se namučila; nije imala dovoljno mlijeka, pa je jela, jela, jela, ne znam više koliko kila banana i koliko litara mlijeka dnevno sve zato da bi imala hrane za mene, a nije ju imala jer ju je "zajela" i zato zauvijek ostala predebela, sa svim posljedicama debljine; od oca se nije razvela da bih ja imala oca (??? - pa ne bi umro, jebiga!), odbila je ponudu za unosan posao u Švicarskoj iz istog razloga (zanemarujući svoju jezivu netalentiranost za učenje stranih jezika), itd., i tsl.

Taj ping-pong okrivljavanja se nastavio sve do moje 40., kad sam ja jednostavno prekinula. Ona je i dalje nabijala lopticom, o zid mojeg odbijanja. A i to je bila igra, nažalost.

Zašto je bila takva? Nikad nisam doznala. Vjerojatno zbog svoje majke. Ali, baka je u mojem životu bila ono središte, ono izvorište ljubavi koje me prenijelo kroz sve dosadašnje životne nedaće... Ne mogu zamisliti da je baka prema njoj bila drugačija; da je iz te silne ljubavi mogla nastati takva slabost, tolika sebičnost i emocionalna izvitoperenost. Međutim, baka je isto bila u lošem braku: moj djed je bio jedan od onih pametnih, samo pametnih, koji je ugađao samo sebi, a kad bi ukućani otkazali poslušnost, vidjeli bi vraga u djedovom obličju. I to mi je nezamislivo: u mojem je sjećanju stari, zaljubljivi bedak koji voli zaviriti u čašicu.

I tak, od njih sam naučila o krivnji. I od oca, naravno. Mislim da je moja osnovna krivica bila to što je njima zapravo bilo jako teško imati dijete, brinuti o djetetu - njihove igrice im nisu ostavljale dovoljno energije za mene. Iako sam bila "dobro dijete", što će reći, prilično tiho i nezamjetno. U samoobrani.

Stoga se nisam nimalo začudila kad sam i nadalje u životu bila kriva. Eto, skrivila sam i vlastitu udaju! Čovjek se razveo da bi me oženio. Kriva! Bez obzira što sam odbila aferu s oženjenim (baš zato - to ga je potaknulo da ostavi dijete i ženu!), bez obzira na to da je bio 10 godina stariji od mene (imala sam 25, a on 35 kad smo se upoznali), što službeno nije bio glup (znanstvenik, zaposlen u znanstvenom institutu, sa svim pratećim titulama), što je i on sam imao roditelje, prijatelje, kolege, pa i vlastitu volju. Ja kriva! Rekli neki, ja povjerovala.

Bila sam kriva i za to što se razbolio - liječnici rekli, stres. Kakav je stres imao? Aha, razvod. Selidba. Ženidba. I još sam se izderala kad nije htio postaviti zavjesu. Kriva, jebiga!

I on je meni štošta skrivio... Mislim, ruku na srce, tko se udaje s namjerom da za godinu i pol njeguje nepokretnog invalida? Koja žena želi tako brzo i tako temeljito spoznati baš SVE tjelesne funkcije svojeg muža? Koja 29-godišnjakinja želi seks iz milosrđa? Ali, sama sam si kriva, zar ne?

Kriva sam bila i kad mu je umro otac, jer sam odbila brinuti o njemu (imao je vlastitu ženu, živu i zdravu); kriva sam bila i kad mi je muž umro, jer se razbolio zato što se razveo i bla, bla (vidi gore). Kriva sam i za majčinu smrt, jer sam je a) smjestila u bolnicu, b) zatim u dom, c) oduzela joj mobitel na kojem je nabila astronomski račun zivkajući sve i svakoga, uključujući i policiju i taksi, s pritužbama na moje postupke i d) jer nisam bila s njom kad je izdahnula, prvo zato jer nije bio termin posjeta, ali i zato jer sam davala instrukcije kako bih joj mogla platiti smještaj u boljem domu. Kriva! Sve je bilo tako kako piše.

Sad sam kriva zato što sam sama. Da valjam, ne bih bila, zar ne? A opet, s druge strane, bolje je ovako, jer tko zna što bih sve nekom nedužniku mogla skriviti, od boleština, preko duhovnih i emocionalnih patnji, sve do smrti. Kak to već sa mnom ide.

Kriva sam i zato jer nisam rodila djecu kojoj bih mogla nešto skriviti. I pravo mi budi, to mi je dolična kazna, jer sad JA nemam koga okrivljavati.

Kriva sam što ne tražim nekoga koga je majka sjebala, niti nekoga koga majka nije sjebala - kriva sam zato jer me UOPĆE NE ZANIMA ničija majka. Kriva sam jer smatram da je s pola stoljeća u dupetu krivnja bespredmetna: ili je amnestija, ili konačna kazna - pakao krivnje do kraja života. A ja biram ovo prvo. Kriva sam!

Sjednem sad malo sa susjedom i ispričam joj kak sam se nagnjavila oko ručka, koji mi je pride malo teže sjeo na želudac (oguljena i isfiletirana škarpina s krumpirom u pećnici); a ona će meni "I tebi se sve to da raditi SAMO za sebe?!" Je, kaj sad, zar bih zato jer sam sama trebala živjeti od sendviča?

Možda mi to ne bi ovoliko zagreblo po bubnjiću da neki dan nije do mene svratila jedna frendica, udovica već nekoliko godina, a ja baš ispekla palačinke. Uslast ih je smazala i na odlasku mi rekla "Uh, fino, sad ne moram ništa smišljati za večeru"; i onda mi povjerila da ni inače ne kuha - kad radi, pojede na poslu, a sad je na dopustu i uglavnom nešto gricka. "Ne da mi se provesti sat vremena u kuhinji SAMO za sebe", objasnila je.

Zar smo mi "SAMO"? Uvijek, ili samo kad smo same?

Koliko sam imala prilike primijetiti, a nisam imala baš sve moguće prilike ovog svijeta, muškarcima u pravilu ne smeta biti samo ovo ili samo ono: samo pametan, samo nogometaš, samo jebač, samo menadžer ili samo političar... naravno, pod uvjetom da u tom svojem "samo" dovoljno daleko doguraju. Ne mora to biti prva liga - solidna druga je čist OK. Tek trećerazredni se malo ipak uzvrpolje, a njih i drugi prozivaju: nisi dobar ljubavnik, nisi dobar muž, nisi dobar otac, ne zarađuješ dobro, nisi ništa stekao, a bogme ni u (pameti/nogometu/jebanju/biznisu/politici) nisi baš neka faca. Međutim, ako je bar drugorazredan, a prvorazredan pogotovo, svaki dodatak na osnovni "samo" je bonus, razlog dodatnom odobravanju i divljenju: Viš ti njega, ne samo što je izvrstan nogometaš, nego je i dobar muž i otac (ili jebač, biznismen, političar)...!

Neki dan sam ovdje ćaskala o svojoj šulkolegici, koja je jako pametna, a zahvaljujući toj pameti ima jako zanimljiv, prestižan i dobro plaćen posao (ne znam bi li ona sama izabrala "pamet" kao osnovu svojeg identiteta, ali ja - i mnogi drugi - ga tako određujemo). Naravno da je netko upitao (I to tko? Marta! Koja ni samoj sebi ne dopušta biti "samo" ovo ili ono): "A privatluk?" Muž + djeca, sa zadovoljstvom sam odgovorila. Eeeee, da nisam, ne bi moja šulkulegica ispala uspješna, ma, ni OK ne bi bila, ne bi bila ni prvoklasna, ni drugorazredna, nego "jadna"! Prevelika bi bila cijena njezinog uspjeha i odmah bi se reklo (vjerujem da ne bi marta): promašena žena! Što će joj sve to kad se nije ubračila, oplodila i umnožila? Možda bi joj donekle oprostili kad bi se tu prikvačila neka dodatna kvaliteta, npr. da je jako lijepa, ili jako osjećajna, da je imala nesretnu veliku ljubav ili da je plodnost izgubila u tragičnoj vožnji s nesmotrenim ljubavnikom, koji je tom zgodom i poginuo, a ona se u tom aspektu nikad više nije oporavila.

Meni je pamet uvijek bila važna: volim pametovati i sviđaju mi se pametni ljudi. Kod muškaraca je određena vrst pameti - nažalost, baš ona nepraktična, više teorijske naravi - osnovni preduvjet da ih uopće primijetim. Možda zato jer sam svojeg agresivnog oca smatrala budalom, to mi je bilo lakše nego misliti da je u cjelini loš čovjek... I zato sam vjerovala, ah, da je bar trunčicu pametniji, ne bi on ovako. Pa je pamet postala preduvjet za sve druge muškarce u mojem životu.

Ali, ne samo ta nepragmatična pamet (koja uglavnom ne zarađuje osobito, ne popravlja po kući i ne gradi blistave karijere koje donose svima jasan društveni prestiž), nego i uviđanje, prihvaćanje i poštivanje moje pameti (kakva god ona bila, a uglavnom je nešto raznovrsnija od njihove). Ima takvih! Našla ih ja nekoliko u ovih pola stoljeća svojeg života, a bogme sa svakim provela i ponešto godinica. I svaki od njih je redovito očekivao da oglupavim onog trena kad podijelimo stol i postelju: odjednom presahnu pametni razgovori, a nahrupe prigovori što se i ON mora baviti banalnostima kao što je npr. zbrinjavanje smeća, odlaganje vlastite odjeće i obuće te njihovo pranje i njega i tsl. Ispada da pametna mogu biti selektivno, u društvu. I doma mogu biti pametna, kad malo love treba rastegnuti na puno želja. Mogu biti pametna i kad se divim njegovoj pameti. Ali, kao što mi reče jedan od tih pametnjakovića kad smo se rastajali "Mogu si ja naći drugu! Možda neće biti pametna kao ti, ali sigurno će mi bolje služiti!" A onda me pitao jel bi se mogli nastaviti ševiti i nakon raskida... E, izgleda da nije bio siguran da će naći jednako dobru u toj djelatnosti, a TO je cijenio. Ja baš i ne. Šteta! Tek sad učim cijeniti postignuća koja su mi laka.

I tak je moja najbolja veza s pametnim muškarcem bila ona u kojoj je svatko imao svoj stan, svoj stol, svoj kredit i svoje prioritete; od kojih je JEDAN bio da se viđamo. Ali, i ta se na koncu rasturila zbog gluposti... Koja je uvijek jača od svake vrste pameti.

Nadam se da postoje žene koje mogu biti "samo" nešto: samo lijepe, ili samo dobre ljubavnice, ili samo dobre majke, ili samo pametne, i pri tome sretne i uvažavane. Ja ne poznajem dobro niti jednu takvu. Zato jer sve koje su "samo" nešto od toga i sama smatram, najblaže rečeno, ograničenima.

Je li to pravedno?

Meni je iskrsnulo 900 kuna nepredviđenih troškova za kupaonicu + opomena za navodno neplaćanje struje. Koju plaćam svakog mjeseca, ali ne po nabrijanoj rati koju su mi odredili, nego po potrošnji koju sama očitam. E, nemere, vele u Elektri: moš ti platit više od rate, niš ti onda neće poslati, ni opomenu da pretjeruješ, ni pohvalu što si tako revna... ali ako platiš manje od rate, ko da nisi platila ništa. A sklapanje ugovora o samoočitanju se PLAĆA. Pazite - JA trebam PLATITI da sama obavim NJIHOV posao??? I tak, kak god okreneš, Elektri 500 kunića, ali sad su mi bar smanjili ratu.

A ja krenula rudariti za lovom. Pa se sjetim, ček-ček, ima tu nekijeh koji meni duguju, neki više, drugi manje, ali sad je prilika da podmire svoje. I tak opomenem jednu koja mi duguje 160 kunića za nekakav tekstuljak koji sam joj prevela. Mislim, nije to neka lova, ali tak, mic-po-mic, zapraf se nabere i dugovanja prema meni taman pokrivaju moje neplanirane troškove. Da ne govorimo da je cijenjena autorica obećala honorar prije dva tjedna, kad joj je posao i isporučen. Pa nije, ali danas će. E da bi jutros poslala poruku "Nešto joj je iskrsnulo, jel može sljedećeg tjedna?".

Pas mater bezobraznu! Po čemu su TVOJA iskrsnuća bitnija od mojih??? Lijepo sam joj napisala da je ne bih ganjala za tu siću da nisam u stisci.

I eto, ne ljuti mene tih 160 kunića... ljuti me ta drskost. Valjda mi se nabralo. Jučer sam popizdila u Zagrebačkoj banci, kojoj plaćam nekakvih 90 kn mjesečno za nekakvu zlatnu karticu, koja mi služi jednako kao nezlatna i ne pruža nikakve iskoristive pogodnosti, ali je prije četiri godine bila uvjet za podizanje kredita. I tak ja dođem po svoju novu MasterCard karticu, gore kod svoje osobne bankarice, koje nema, a kolegica "nešto radi", onoj do nje "je završila smjena", a i blagajnik (kod kojeg se kartica fizički nalazi) isto "radi". E pa radim i ja, a vama plaćam da radite za mene, graknula sam, zahtijevajući da mi SMJESTA daju moju karticu jer ću u suprotnom napraviti vele-kraval. Da zašto sam tako nabrijana, čude se... Zato jer me njih ČETVERO uputilo nekom drugom za pizdariju koju bih puno prije obavila dolje na šalteru, za koji se ne plaća 90 kuna mjesečno. Bogme ću ih prestati plaćati!

I kaj ja sad mogu osim ljutiti se? Da sam tajkunica, jednostavno ne bih nikome ništa platila i/ili ne bih s njima dalje surađivala. Nek me čekaju/mole. I garant mi ne bi cviknuli struju, niti sjeli na račun, a ova s prijevodom bi ili prevodila sama, ili bi se morala zadovoljiti nekom studenticom koja bi joj računala ovako malo kao ja, a ja joj računam tako malo isključivo zbog uspomene na meni dragu, a sad pokojnu osobu koja nas je spojila. Dobro, nju mogu i odjebati ubuduće... Ili joj računati kao i svima drugima, tj. 50% više. Što će je, vjerujem, odjebati samo po sebi. Ali, tak smo obje na gubitku - viš kak ti ponekad zatreba čak i tako malo kao što je 160 kuna? Hmmmm...

Niš. Samo ću se ovdje napismeno ljutiti.

Frigaš ljetovanje kad ovo moš i doma. Doduše, potrošiš više. Dakle, majstori su mi još uvijek u kući. Danas dvojica. A trebalo je biti gotovo. Bilo je gotovo još jučer, samo linoleum (je, škrtarim, pa nisam htjela zvati još i keramičara). Aha! Fali metar. Majstor krivo zapisao. Čak i da ne fali, izgleda grozno, jer ne ide ispod kade. (Sad se sjećam predavanja jednog svojeg kolege, koji je lijepo rekao: kad god popušite lovu, to je prije svega zbog vaše vlastite pohlepe [u mojem slučaju škrtosti] - ako nešto zvuči predobro da bi bilo istinito, NIJE ISTINITO.)

I tak, još 900 kuna troška. I još radova. U srcu mojeg doma. Da je bar na kraju ili na početku - ne, nego usred. Dakle, kamo god krenem - u kuhinju, u neku drugu sobu, na ulicu - spopikavam se o cijevi, o kadu, o psihu ili o novi, još nepostavljeni linoleum. Badave sam jučer i prekjučer čistila, sve je opet prašnjavo i pokapano.

Još malo pa će mi uzmanjkati odjeće, jer od srijede nisam ništa oprala. Ah, sad malo pretjerujem, imam odjeće, ali ne ove za cunjanje po prljavštini, a danas sam već obukla ne baš najdraže mi gaće.

Iskušavam self-help tehnike: u svojoj glavi se pokušavam preseliti u neki drugi dio svojeg uma. U neki smireni, imun na košmarnost ovog rusvaja. Ne ide. Tipkam ovo, a desno uho prokleto dobro čuje struganje alata po zidu. I onda srsi od užasa kak će izgledati zidne pločice, hoću li ih moći podnijeti ili će me čopiti šiza da sad i njih idem sređivati. Ma ne smije me čopiti! Nema me otkud čopiti!

Prekratki linoleum sam frknula u predsoblje. Ružno izgleda, ali bar ima neku svrhu, neka pseto izgaca prljavštinu prvo po njemu. Vjerovala sam da će me razmjerna ravnodušnost prema izgledu nasuprot funkcionalnosti poslužiti i ovom zgodom, ali, uffff, stvarno je naporno biti flegma.

Sad nešto čekićaju. Ajme meni! Ne pojavljujem se dok me ne pozovu. Za kaznu im neću dati ništa jesti. Lova i adio! Ako ovo sve ipak danas dovrše (linoleum, ponovno pričvršćivanje kade i njenih instalacija, veš mašine i zahoda), pustit ću vodu iz svega. A ako procuri - neka. Bolje sva nevolja odjednom. Uostalom, 13. je, zar ne?