Ručkić krčkić

Sve je to super - ljubav, strast, romantika, optimizam, idealizam - ali što je s načinom života? Dugoročnim. Jesmo li zaboravili da se ljudi međusobno biraju ne samo zbog feromonskih i vizualnih poticaja, nego i zato jer vjeruju da će im zajednički život biti bolji nego odvojeni? Da, uistinu se zato biraju, od pamtivjeka: žena izabire muškarca koji pruža obilniji i zaštićeniji život njoj i njezinom potomstvu; a ostavlja ga ako ju je u tom pogledu zavarao. (Zanimljivo, Kuran dopušta takvu mogućnost, ali katolicizam jock, koliko je meni poznato, poništenje je moguće samo ako brak nije seksualno konzumiran.)

Neki dan se ovdje vodila rasprava bi li se zapravo zaljubljena iliti ispravno voleća osoba trebala preseliti ako parner/ica živi negdje drugdje, a ja si mišljah, ha, ma da, nije se problem preseliti u npr. New York, Upper East Side po mogućnosti, ali što ako selidba podrazumijeva pusti otok ili neku blatnjavu selendru...? Možda bi u takvoj situaciji bilo najbolje da se oboje presele na neko TREĆE mjesto, na neutralni teren, koji oboje procjenjuju kao potencijalno poprište boljeg života udvoje. Ne znam. Ja bih se selila u nekim smjerovima, ali u niz drugih ne bih. A sigurno ne bih dok sam luda od zaljubljenosti.

Dok sam slijepa za lajfstajlovske mejkovere koji su neizbježni habitacijskim uparivanjem s nekim. Za apsurdnost nekih od njih; za upornost koja će mi trebati dok ih ne poštelam na podnošljivu mjeru ili, avaj, dok se s njima ne saživim. I što ću od sebe, od onoga što me čini, morati dati da budemo "mi"? Koliko? Koliko će mi to faliti?

Svaka osoba koju pustimo blizu nas mijenja. Evo, neki dan pričam s frendicom o tome kako su mi nabili visoku ratu za struju, opravdano, jer dok je stara bila živa, veš se prao svaki dan, počesto dvaput, svjetlo je gorjelno non-stop, njen kisik je srkao struju, strujom se dogrijavalo puno veće područje, a tu je i zamrzivač. "Što će ti zamrzivač?" upita ova. Zbunj! Pa fakat, što će mi? U krugu od 300 metara imam 7 trgovina hranom i 3 tržnice - fakat ništa ne mora biti zamrznuto. Osim navika. Treba ih odlediti.

I nakon tog malog poticaja, odleđivanje je nesmiljeno, a ispada da sam živjela apsurdno, apsurdno skupo, da sam se zavukla u ignoriranje svakodnevnih životnih praktikalija kako bih izbjegla onaj napor pregovaranja i sukoba koji bi ih sveo na razumnu mjeru, da sam se ujarmila u zarađivanje jerbo lova fakat riješi masu zavrzlama, koje onda mirne duše delegiraš plaćenim licima i misliš da možeš prestati misliti o njima, sve dok ne otvoriš kuhinjske elemente i ne pronađeš skoreni prljavi apsurd u njima... Noćas sam sanjala da smo (ne znam zašto u množini, valjda doktori i ja) mojoj staroj odrezali nogu, cijelu-cjelcatu, uključujući i kuk, a drugu potkresali. Užasan san! Da, potkraj života više nije imala oslonca, ne zato jer je umirala, nego zato jer svakodnevica više jednostavno nije mogla funkcionirati po njenim apsurdnim načelima. A ja sam se zbog toga osjećala kriva, kriva, kriva, ta prokleta krivnja koja je zaista tragična, jer nije ishod podlosti nego najetičnijih mogućih izbora, ta krivnja koja mi se uvlači u misli onda kad sam potpuno nemoćna, kad spavam...

A sad zamišljam što bi bilo da mi se to desilo s mužem. A moglo se. Mnogima jest. Neki mali poticaj, i odjednom skužiš da ti lifestyle nije po mjeri: da te užasno reže ili visi oko tebe, bez ikakve podrške. Otići? Da.

Mnogi ne odu. Jer loše su navike udobnije nego nove. Treba izdržati tu bolnu pozornost za svaku sitnicu, tu prosudbu njene svrhovitosti, te razrogačene oči koje ne vide dalje od nosa, zaslijepljene strahom od novog zajeba. Ni ja nisam otišla, nego sam strpljivo čekala da umre. Majka, koju nisam birala. Da jesam, tko zna bih li ju izabrala. A muž...? Ne smijem ni pomisliti.

I zato se, kokoško, neki muževi vrate: jer su loše navike udobnije od novih. Ja nikako ne bih voljela nekome biti loša navika. Ne. Ni u ludilu! Ali šansa boljeg života: to da. Na neutralnom terenu. Na koji svatko ponese svoj dio dobrih i loših navika, svoj dio rizika i svoj dio odgovornosti.

Ekonomisti kažu da je osnovni uzrok svake prevare ljudska lakomost, koja je omogućuje; i da svaki put kad nešto djeluje predobro da bi bilo istina - nije istina. Eh, sad, ak' baš želiš povjerovati da jest, pa naježiš, tko ti kriv!

A meni se čini da su naše Iskričarke lakome; zato povjeruju; i onda naježe. I onda se strašno ljute, jer negdje u dnu srca znaju tko je kriv - one same.

Jerbo, naši nam Iskričari prodaju robu koja zaista djeluje predobro da bi bila prava: prodaju nam naše vlastite fantazije, pojednostavljene, uljepšane i uvećane na n-tu potenciju. Ilitiga KIČERAJ. Ono potpuno nijekanje govana u svijetu, što reče Kundera, u nekoliko lako prepoznatljivih tipova:

PJESNIČKA DUŠA

Šlageristički ušlagirani stihoklepci progonjeni nespoznatljivom boli koju bi mogla ublažiti ženska ruka s nastavcima. (Tipičan primjerak: Lovehunters)

DOBAR TRADICIONALNI MOMAK

Vjera u Boga, Domovinu, domaću hranu i domaći nogomet. Prokreacija zajamčena, fali samo ženska ruka s nastavcima. (Tipičan primjerak: Dojdek)

SAVEZNIK

Shvaća žensku perspektivu; samokritičan prema muškim propustima, osobito pridržavanja kaputa, ako već ne nošenja cekera s placa. (Tipičan primjerak: indijanac)

KONFEKCIONAR

Za svaku ima ponešto po povoljnoj cijeni: oš' pjesmu koju moš' pjevušit cijeli dan, oš' sliku da se ne "tuče" ni sa čim, oš' poslovicu koju već i sama znaš, ali je se nisi mogla sjetiti - sve je tu, off the rack, ready-made, a ima i na youtubeu. (Tipičan primjerak: vuklisica)

NESPUTAN

Dobar loš dečko koji ti neće prodavati fore nego odmah prelazi na stvar: skidaj gaće! (Tipičan primjerak: pokojni drle)

SVEZNALICA

Ženi pruža oslonac svojim sveznanjem i spoznajama - s njim nema avanturizma, sve je već provjereno, iskušano i procijenjeno. Za svaku novu situaciju on ima staro rješenje. (Tipičan predstavnik: ergo)

TAJANSTVENI STRANAC

On je tu samo dijelom sebe; ali njega ima više; i bolje; i neslućeno. Ali, zašto bi on to pokazao bilo kome? Njemu treba ženska ruka s nastavcima da bi pokazao svoj puni potencijal (Čini mi se da takvog trenutno nemamo, ali indijanac bi pokušao.)

AUTSAJDER

Ne želi ponižavati žensku inteligenciju (sic!) prenemaganjima gore navedenih tipova, jerbo on nije takav: on je drugačiji. On se ne uklapa. Šmjc! Ali je muškarčina i pol ako ga u društvo privede ženska ruka s nastavcima (Tipičan primjerak: slova)

Ah, vjerojatno sam poneki tip iz aktualne ponude propustila spomenuti - ne zamjerite! Ručak gotov, a ja gladna. Jest, namjeravala sam popisati i tipove kičeraja koje mi žene ovdje plasiramo, iako nam je to glede uparivanja ćorav posao: muškima je dosta izravna ili neizravna asocijacija na seks uz naše ime (nick, pardon!). Ovak, ofrlje, mogu spomenuti "Finu ženu" (idealna za "Dobrog tradicionalnog momka"), "Umjetničku dušu" (omiljeni plijen "Pjesničke duše", "Tajanstvenog stranca", "Nesputanog" i "Autsajdera" - općenito jako tražen model), "Realnu ženu" (super za "Konfekcionara", ima joj kaj prodavati), "Pametnicu" (joj, kak je "Nesputani", "Tajanstveni stranac" i "Autsajder" vole razuvjeriti!), "Liberalnu" (nju oće svaki, dok se ne uvjeri da je zapraf "Konzerva") i "Konzerva (nju samo treba "otvoriti")... Tipične predstavnice, vjerujem, prepoznajete i sami.

Cmok!

Očaj se primijeti: vonja; vidi se, u pokretima, u držanju tijela, u očima... Taj očaj jer se bojimo da se ne sviđamo, da se (više) ne možemo svidjeti, da smo nevoljeni jer upravo to i zaslužujemo, da nismo dostojni ljubavi. Da nas ljubav namjerno, planski i opravdano zaobilazi.

Taj očaj nas zapahne čak i na nekoj internetskoj stranici poput Iskrice. Nisu potrebni svakodnevni traktati da bismo ga uočili, ma ne, dosta je komentarčić, rečenićica iz koje će se odjednom izdići, poput usrdne molbe svim mogućim božanstvima, svima koji bi nas mogli zavoljeti, jooooj, dajte, pliiiizzzz, molim vas, preklinjem; ili se ljutim na vas. Jer ste nepravedni. Sve sam učinila kako treba, uredila sam se za ljubav, a sad niš.

Ne mora to imati nikakve veze s godinama: ima veze s time koliko vlastito mišljenje o sebi zasnivamo na mišljenjima drugih. A tu započinje začarani krug: ko za vraga, drugi ljudi nekak ne vole one ljude koji se preveč ravnaju po njima, nekak su nam falš, naporni, nemreš se s njima opustiti, osjećaš se kao s papagajem koji ponavlja baš sve, bez biranja, od najuzvišenijih misli, do najprostačkije psovke. I tak vidiš da zapraf niš od toga ne kuži.

A ne volimo ni one koji se vječno dure na nas zato jer ne živimo i ne postupamo u skladu s njihovim idejama, najčešće fantazijama. Zanimljivo je da nas takvi najviše vole kad ih najmanje fermamo, jer svojom ravnodušnošću ne razbijamo njihovu iluziju o nama, a upravo to je ono što oni vole - ne nas. Kad se malo više uživimo u odnos, kad se više pokažemo, e, onda bude "Kak možeš?!" Pa, mogu: jer sam takva. Jer sam živa, a ne neki proizvod tvoje mašte.

I onda takvi stignu do dobi koju više fakat nikak nemreš utrpati u mladenaštvo, štoviše, smatra se velikodušnim nazivati je "srednjom". I nema ljubavi. Ima svega i svačega, ali ljubavi jock. One uparene, opredijeljene, koja će nas (dao bog!) grijati i u onoj zadnjoj, nespominjljivoj dobi.

Očaj zavonja da ga nikakav tamjan i mirta ne bi mogli prikriti!

Ah, svi mi stignemo do točke zdvojnosti, veće ili manje. Nitko od nas ne može vječno biti podjednako privlačan, niti privlačiti ljude koji su nam odreda po volji. A to je prirodno - pa kad bi inače mladi došli na red? Ipak smo mi uređeni za proizvodnju novih života, a ne za beskonačno održavanje starih. I zato je svaka mlada žena - debela, mršava, priglupa, prepametna, osorna, udvorita - uvijek privlačnija većem broju muškaraca od prestarjele, koliko god ova druga bila naj-naj po svim mogućim pitanjima. (Dostigne to i muškarce, ali, ah nepravde, puno kasnije. S druge strane, ajd da budem pravična, njih godine diskvalificiraju puno ranije, sve negdje od početka puberteta do dvadeset i neke, kako kojeg.)

Iskustvo nas je trebalo naučiti da sve to skup nije ništa osobno. Iskustvo nas je trebalo podučiti da vrijedimo koliko vrijedimo i kad smo sami, sami po sebi, da valjda i sebi trebamo vrijediti i da drugi nisu osnovno, a kamoli jedino mjerilo. Iskustvo nas je trebalo naučiti kako da nam bude ugodno u vlastitoj koži, čak i ako je nitko ne gladi, kao ni ego ispod nje; i da su naši odnosi mišung svega i svačega, svakakvih uzroka, od onoga što smo naučili doma, ne samo izrijekom, nego i promatranjem, preko toga koliko smo imali (ne)sreće da takve odnose ponovimo ili promijenimo, zadržimo ili odbacimo, do vlastitih napora da naučimo što nas čini sretnima, da to tražimo i znamo zatražiti na pravi način. A ako ne dobijemo, kaj onda? Pa nije smak svijeta. Uvijek se nekako možemo usrećivati. I nije to nimalo manja sreća.

Naprotiv. Neusporedivo je veća od očaja. Ili falš-blic-očajničkih spetljavanja tek toliko da ne propustimo nedajbože zadnji vlak.

Međutim, izgleda da je takva sreća teža. Neusporedivo teža nego palamuđenje o pravim i krivim ljubavima, velikima i malima, o ispravnima i neispravnima... Ili hvalisanje ne znam kolikim stotinama ispijenih kava, čiji nas miris poput tamjana ozari na trenutak, izvuče iz očaja u nadu, a onda stropošta natrag, još centimetar dublje, u onu dob koju ne volimo, koju nećemo, koja nije za nas, a ima nas, umjesto mi nju.

Ovaj današnji dan, da, do sada je savršen: rano buđenje, ali bez budilice, sunčano, ni pretoplo ni prehladno, nova ugodna odjeća koja mi dobro stoji, šetnja sa šaponjom, odlazak do sunčanog Trga, malo umjerenog šopinga s pokrićem, samo jedna "nepotrebna" kupovina - buketić ruža. Za kutak za prijateljicu.

Da, taj sam kutak stvorila tek nedavno, nakon majčine smrti. U kuhinji, koja bi po defaultu trebala biti središnja žila-kucavica svakog doma. U mojem nije bila. Šizoidno (ne)organizirana, iako prostrana, nije imala niti pristojnu radnu površinu, niti mjesto za kojim možeš sjesti i pojesti ili popiti kavu uz ćaskanje. A prekrasna, ta moja kuhinja: velika, sunčana, puna cvrkuta ptica iz dvorišta.

Naša kuhinja je odražavala razdvojenost naših života, mojeg i majčinog: susretali bi se oni, površno i pragmatično, ali nije tu bilo zajedništva. Zato je kuhinja bila "njena", iako ja kuham već godinama; ali ona je radila kolače! I ta nadgradnja je prevladala. Moja nevoljko skuhana jela odnosila bi se u sobe, njenu i moju, i jela zasebno, svaka za sebe. Da, postoji blagovaonica, glomazna i neprivlačna... Ne, nismo se mrzile. Ali nismo mogle biti skupa: od majke sam naučila da ljubav košta previše; a od koga je ona, ne znam. Niti jedna od nas nije više htjela plaćati tako visoke cijene.

Uglavnom, kad me pitaju kako sam, ovih dana, očekujući ucviljeni odgovor, ja kažem "tako-tako", a zapravo sam dobro, zapravo sam odmornija nego godinama, zapravo sam optimističnija nego cijelo desetljeće, zapravo sam svoja, i unatoč strahu što sam samo svoja, bez dioničara, jako mi to prija. Kažu da me "još nije pogodilo", a možda zbilja nije, a ako mora, pogodit će, kad-tad, i kaj ja sad tu mogu, biti nesretna unaprijed...? Ne da mi se. Neću. I kvit.

Počela sam raskrčivati majčinu sobu (izbacih 6 najvećih vreća za smeće prastarih pernatih jastuka, neupotrebljive posteljine i odjeće, komunističke i šund literature na raznoraznim jezicima i pismima, cijelu jednu ogromnu vreću lijekova kojima je odavno istekao rok trajanja; spremila sam slike, pisma i dnevnik koje ne mogu gledati; možda ću moći; a možda to zaista nema smisla.), ali onda sam odjednom prešla na kuhinju, tu prostoriju koja je MENI važna, sad, odmah, u kojoj bih voljela da mogu voljeti biti... Još nisam pobacala bezbrojne čaše od senfa i Nutelle, okrhnute šalice i miksere kojima manjkaju ključni dijelovi, ali sam dodala nekoliko vješalica, preraspodijelila resurse i stvorila Kutak za prijateljicu: mali okrugli stol tik uz visoki prozor, s crveno-bijelim plastificiranim stolnjakom. Dvije stolice s debelim podguznim jastucima, stolna lampa, radio, pepeljara.

Danas buketić ruža u običnoj, keramičkoj vazi. Za taj stol. Za prijateljicu. Za kavu i gatanje. Ili bilo što.

I danas sam skuhala savršeno jelo, jeftino a fino, malo junetine za gulaš, mala glavica mladog kupusa, mrkvica, luk, češnjak, mini-rajčice, začini, dimljena slanina narezana na tanke-tanke trakice, pola čaše bijelog vina i pustiš da krčka, a ono sve miriši na fino jelo i domaće ruže, cijela kuhinja, moj okrugli stol, kojem bi tako dobro pristajala prijateljica...

Imam ih ja. Nisam ih danas zvala. Danas je dan za mene, savršen u mojem ritmu. Kad dođu, idemo u kuhinju. Ima još stolica, ne mora biti samo jedna. Možda bacimo I-Ching, već dugo nisam. Onako, iz prikrajka lakovjerne, naglas skeptične. Uz jaku crnu kavu, za mene bez kofeina.

Kad stignem do spavaće sobe, javit ću vam. Bit će i tu neki kutak. Ne za prijateljicu.

Eh, simpa mi je kak se Iskrica zbiljam trudi ispuniti svoju deklariranu svrhu, ilitiga zbilja olakšati "dejtanje" (= aktivnost upoznavanja potencijalnih seksualnih/ljubavnih partnera kroz niz neobvezujućih susreta); a nama blogerima to nikak ne ide u glavu, ne sjeda na želudac i ne miriši na dobro...

A ipak, i mi smo se nekoć zaljubljivali naprečac, neoprezno, iznebuha, neobavezno, čak i u one koji nam se malo kasnije nimalo nisu sviđali, u one koji to nisu zasluživali (???), u one koji nas nisu voljeli, koji s nama nisu mogli, koji nisu bili pogodni, podobni, prispodbni, raspoloženi, raspoloživi, bračno razdruženi, emocionalno otvoreni, istinoljubivi, u one koji se nisu sviđali našim majkama, rodbini, prijateljima, poslovnim partnerima i široj javnosti, ali nama - neobjašnjivo! - jesu, čak i kad su pili, kockali, navijali za neprijatelja, glasali za pogrešne, pogrešno se glasali i izražavali, kako napismeno tako i nausmeno, čak i kad su nas iscrpljivali, unesrećivali, unazađivali ili odbacivali, ah, svejedno smo ih voljeli, čak i bez Iskrice, bez ijednog "dejting sajta", bez profila i slike u njemu, bez upitnika kompatibilnosti i bez ikakve znanosti ili primisli.

Možda zato jer jednostavno drugačije nismo mogli?

Naime, nije bilo današnjih izbora. Izbor je vrag za nevješte... I možda zato jer to znamo, a nije nam drago priznati, sad postajemo eksperti za kave, s predznakom ovakvim-onakvim ili bez, gurui za uspješne veze i oštri suci stila, stege, stremljenja i (ne)uspjeha; postajemo očigledno nezaljubljeni kritički promatrači tuđih zavrzlama koje smo, eto, ovom prilikom mi sami izbjegli. A i to je uspjeh. Bogme jest! Ja svako toliko samoj sebi čestitam ne samo na postupcima koji su me usrećili, nego i na onima koji me NISU UNESREĆILI.

(Ipak, ima nešto falično (ne falusno!) u svemu tome, zar ne...? Jer, tko radi, taj i griješi, a tko ne radi ništa... Hm. Sumnjivi su mi ti uspjesi zbog neaktivnosti.)

A onda su došli izbori; pojavila se Iskrica. Ali zasnovana na sasvim drugačijoj tehnologiji. Sjećam se svojeg prvog dolaska, u davno doba dial-upa. Nekoliko večeri na chatu i op! - evo ti računa na ONDAŠNJIH 600 kuna! Naravno da sam promptno prešla na neposrednije i jeftinije oblike komunikacije: bogme me nije trebalo satima i danima obrađivati da dam broj telefona ili da se pojavim na toj famoznoj "kavi". Bez mozganja o ovakvim/onakvim predznacima... Jednostavno, bilo je dobrih "kava", a bilo je i loših. Međutim, niti jedna nije bila toliko loša da joj se za dan-dva nisam mogla od srca nasmijati. A neke su bile sjajne.

Međutim, kako to da se nisam našla u sretnoj vezi s nekim Iskričarem? Hm... Pa, zapravo, jesam, nekoliko puta: ne u vezi, onoj čvrstoj-trajnoj-neraskidivoj, nego u vezici, onoj maloj premosnici između bitnijih ljudi i zbivanja, neobaveznoj, neobvezujućoj, lako razvezivoj, poput opuštenog žniranca.

Jer sam na Iskricu uvijek dolazila zbog preozbiljnosti mojih ostalih realiteta: jer mi ona čvrsta-trajna-neraskidiva veza nije štimala, jer sam bila satrta prijevodima, pisanjem i jer sam na Iskrici lovila predahe između drugačijih tipkanja, jer se nisam imala vremena i volje dogovarati za izlazak s onima za koje se trebaš lijepo dotjerati i posvetiti im punu pozornost na više od pola sata-sat... Jer mi je bilo preteško imati obzira prema onima koji su stekli pravo da ih prema njima imam: jer se poznajemo; dobro poznajemo; i jer se zaslužujemo.

Ah, da, a sve je to skupa jako pojeftinilo: ADSL flat rate. Bez toga - zaboravite prethodni odlomak!

I tak, sad nešto prevodim i ovdje malo zabušavam, ali neću ustati od radnog stola, ne-ne-ne, ako ustanem, tko zna kad ću mu se vratiti! A tema je ozbiljna, novac je u pitanju, ne smijem pogriješiti. Ovdje smijem. U svemu, od pravopisa, preko činjenica, do izbora društva za kavu.

I pogriješit ću, besramno i nedolično, onog trena kad odlučim ustati i mrdnuti dupe dalje od ovog stola. Jer nisam stručnjak, ne poznajem ovu tehnologiju, nisam s njom srasla, nisam se sljubila, a ipak, ipak, ipak - zahvaljujući njoj, neke sam i ljubila. Ovako ili onako...

A neke zavoljela. Čvrsto-trajno-neraskidivo. Iako uopće s njima nisam dejtala. Ili im vidjela profil ili sliku.

Majka mi najviše fali zbog toga: laprdanja. Nemam kome ujutro reći da vodokotlić opet curi, iako sam u novi, njegovu montažu, popravak i uzalud potrošenu vodu već uložila cijenu cijele nove kupaonice, da je pas junački iskrcao kako kruti, tako i tekući sadržaj, da nemam pojma što ćemo jesti, jer od jučer je ostalo taman da nije dosta, a ipak je toliko da zapravo nema smisla kuhati novo, da je kruh u Dubravici prepečen, a kod Mlinara nemaju onaj koji volimo, i nemam se zašto nakostriješiti kad mi počne dokazivati neku besmislicu, tipa da je vodokotlić savršeno u redu, samo ja ne znam potegnuti kak treba (ma koji to vodokotlić zahtijeva vještinu potezanja?!), da će pas pojesti ostatke (je, a onda ću ga ja trinaest puta morati izvesti van) i da ne treba kupovati kruh nego mliječne kifle, a onda prijeći na raspravu o (ne)simpatičnosti ovog ili onog susjeda, lika iz neke njene sapunice ili općenito o (ne)kvaliteti televizijskog programa i općenito produkcije, pri čemu ću se ja služiti sarkazmom, a ona ironijom...

Ne, majka i ja nikad nismo vodile velike i značajne razgovore.

Neki dan sam pokušala pronaći definiciju laprdanja, ali nisam našla: svi podrazumijevaju da znaju što je to, ali nisam uvjerena da svi mi podrazumijevamo isto. Za mene, to je uzvišena vještina opuštene razmjene mišljenja, koja zahtijeva upravo onoliko koncentracije da ne izgubimo nit i da budemo korak ispred sulaprdatelja, ili bar ukorak; jerbo, cilj je nadlaprdati sve druge i onda se prepustiti zadovoljstvu što smo to uspjeli usput, bez velikog naprezanja, dobroćudno i nasmijano, sulaprdateljski lazraprđeno.

Ipak, bitno je da nam je tema laprdanja bar donekle relevantna: evo, ja više nemrem laprdati o damama i kavalirima, jerbo sam se na tu temu, tijekom ove 4 godine na iskrici, izlaprdarila za sva vremena, a čak mi ni onda dok sam sulaprdala nije bilo osobito važno bilo što misliti o tome, iako reći uvijek nešto mogu. Ni iskričarske kave mi više nisu zanosna tema, iako su bile, eh, tu sam se nalaprdala za bar tri-četiri iskričarska života ili bar nicka. Ni vječni iskričarski antagonisti mi više ne laprdnu kak treba, jednostavno mi je vodokotlić zanimljiviji; a sve više laprdateljski podobnih tema pronalazim na Coolinariki.

Je li sve ovo gore navedeno dovoljno dobar razlog da se odlučim udati?

Nedavno sam bila na predavanju na kojem su spomenuti rezultati ankete o tome kako Hrvatsku vide Nijemci koji u Hrvatskoj nisu nikada bili, a takvih je više od 90%, mislim da je spomenuto čak 97%, ali loše pamtim brojke. U svakom slučaju, puno ih je više od onih nama vjernih, a baš takvi su nam zanimljivi, jer zamislimo samo koliko bi bilo love kad bi nam bar još 10% takvih "ljenčina" obogatilo sezonu. Dakle, upitaše ih što su im prve asocijacije na riječ "Hrvatska", a ovi odgovoriše:

- more
- rat
- "nesofisticirano".

Dakle, Nijemci koji nikad nisu posjetili Hrvatsku možda ne znaju da veći dio Hrvatske uopće nije na moru, a da nije turistički nezanimljiv; rat nije baš neka poželjna asocijacija za turističku zemlju, a ovo "nesofisticirano" je naprosto ljepši izraz za "primitivno", ili "sirovo", ili "nekomforno", ili "nemaš tu baš bogznakaj za raditi".

Koliko se sjećam, asocijacije Nijemaca koji su posjetili/posjećuju Hrvatsku nisu bitno različite: "lijepo more", "rat", "povoljne cijene", "nesofisticirano". Nažalost, anketa nije obuhvatila (ili nama nije prezentirano) istraživanje o tome kako Hrvati koji se bave turizmom percipiraju sebe i svoje usluge, a meni se sve čini - slično, ali s drugačijim predznakom:

- lijepo more - štaš više, ne pili!
- rat - zato te moram odrati za nikakvu uslugu; zato mi smrdi septička jama, ili nema vode, ili je cesta katastrofalna, a osoblje neljubazno ("morali smo uzeti one 'iza brda', eee")...
- nesofisticirano - srdačno, prijateljski, spontano, ma ne jebi...!

I premda nam psiholozi govore kako je trenutak nastupanja zrelosti onaj kad za sebe možemo mirne duše reći "What you see is what you get", iliti ga "uzmi ili ostavi", tj. kad nas prestane moriti što drugi misle o nama, ima situacija kad je to mišljenje itekako bitno, jer doslovce dobiješ ono što drugi vidi, a ne dobiješ ono za što bi platio kad bismo mu to znali pokazati. I tak hrvatski turizam ne dobije lovu velike većine Nijemaca, ne dobije sezonu tijekom cijele godine, ne dobije dovoljno gostiju u svojem kontinentalnom dijelu... S druge strane, Nijemci koji nam dođu, ne dobiju naše zagorske dvorce ili vinske putove, ne dobiju čari slavonskih ritova ili seoskih gospodarstava, ne saznaju ništa o Vučedolu... Šteta!

A tak je i na osobnoj razini. Danas mi je jedan mladi momak rekao da je on "propali student". Hm. A moj je student. I sve je položio. Samo zahvaljujći tome što imam uvid u ove podatke, odmahnula sam rukom i blago ga ukorila što tako govori o sebi. Jer, mnogi će mu povjerovati. Možda i svi koji ga ne poznaju. Nije on to rekao zato jer mu je svejedno što drugi misle, baš naprotiv, on to kaže da bi preduhitrio bol koju bi mu mogla nanijeti negativna percepcija. Da ga ne poznajem, nakon ovakve izjave i moj bi asocijativni niz bio drugačiji: aha, ne ide mu studiranje, ufff, s ovim ću se nagnjaviti... I možda bih ga onda doista doživljavala kao gnjavatora. Jer, to bih (prvo) vidjela. Tko zna bih li mu dala priliku da mi pokaže još nešto. (Bih, jer moram; ali u nekom privatnom, osobnijem kontaktu, možda i ne bih.)

I tak, po toj logici "dobiš što vidiš", ovdje na Iskrici uglavnom dobijemo napaljence, prostake, jebivjetre i njihove ženske inačice, u koje svakako treba uvrstiti moralne vertikale. Pa smo malo grintavi, jer nije to baš bogznakak sofisticiran izbor. Ali, to su nam znali i/ili htjeli pokazati. Jel zbog zrelosti ili nečeg drugog, tko će sad znati.

Ima li netko iskustva s onim robot-zaugerima? Znate, oni mali, okrugli usisavači koji sami vršljaju po podovima? Gledala sam nekoliko modela, ima neki no-name koji je u nekom časopisu dobio pristojnu ocjenu za čišćenje, ali lošu za kvalitetu izrade (oko soma kuna), zatim Hoover (za 2,5 soma) i Samsung (za 3+ soma). A na Njuškalu ima i za manje od soma. Jel se to isplati? Ubiše me leđa dok čistim linjavelu svojih ljubimaca...

Pitala bih drito pogni, jer ona sve zna, od makro- i mikroekonomije, preko astronomije, poljoprivrede, maljanja, kuhanja i psihologije, ali mislim da ona radije sama zauga, tak se osjeća vrednijom. Ako sam u krivu, rado ću primiti poduku.

Sjećam se, za jednu od njih su u nekom društvu rekli (muškarci, naravno) "Ona je divna - nju je tako lako usrećiti!" Uistinu, ona se uvijek smijala najglasnije, čak i najglupljim šalama, i uvijek je razrogačenih očiju slušala svaku priču, čak i najdosadniju. Uvijek je oko nje bila gomila muškaraca, koji su uživali u toj njenoj lakoći, u svojoj sposobnosti da je razvesele.

Udavala se tri puta. Dvaput nesretno, to znam, a za ovaj treći brak ne znam... Tek danas mi je sinulo: NJOJ je lako usrećiti druge - a je li lako usrećiti nju? Izgleda da nije. Sigurno nije ništa lakše nego bilo kog drugog. Ne znam zašto ostavlja taj dojam lakog usrećenja, je li to zbog neke obiteljske stege, vršnjačkog pritiska, glupave ženske štampe... Znam kad se drugi put udala, bila je sretna, totalno je ispretumbala život, usrećila svog muža maksimalno, a za tjedan dana me zvala upomoć, jer je ovaj apsolutno zabranio nešto što je njoj bilo apsolutno važno i što je već imala: psa. Pa kako to nisu raščistili prije matičara?! I onda više nije bila sretna.

Nisam o njoj nikad prije mozgala. I ja sam je, poput drugih, jednostavno klasificirala u perolaku kategoriju i ondje ostavila. Misleći da je njoj sve lakše nego meni. Bila sam nepravedna: mislim da se ona uvijek trudi puno više nego ja.

A danas sam srela drugu laku ženu: sretnu ženu. Uistinu sretnu ženu. Što ne znači da je žena bez problema (postoje li takve?), nego je žena od raspona, koji seže od tuge do veselja, bez onih krajnosti - bespomoćnog očaja i luđačke ekstaze. Ona je velikodušna, u svemu, od davanja do dijeljenja, od sudjelovanja u tuđem do pokazivanja svojeg: da, ona će pokazati tugu; priznat će nevolje; zatražit će pomoć; a kad je drugi zatreba, ponudit će svoje - svoj optimizam, praktičnost, shvaćanje, suosjećanje.

Mislim da su njeni roditelji odradili sjajan posao.

A mi, zagrižljivi skeptici, mi smo je nerijetko otpisivali kao laku, toliko laku da vječno lebdi na površini... Nije baš tako. Ona jednostavno ZNA kako na njoj ostati. Nema potrebe zaroniti.

Mislim da sam od nas tri ja zapravo najlakša žena: ja sam ta koja prebiva u makrokozmosu, zgrožena razornošću onog svojeg mikro. Ja sam ta koja važnost traži (a ponekad i nalazi) u općenitosti, u lebdenju iznad toplog mulja svakodnevnog življenja. Škrta i sebična u svojoj zaokupljenosti "višim sferama". Ili čuvanjem daha za zaron do dna.

A jebiga, gadno je biti toliko laka da izmakneš svima koji bi te htjeli uloviti!

U 14:35 saznala sam da mi je majka umrla. Otprilike u 15:15 upitala me što ću s majčinom šivaćom mašinom. "Ne znam", odgovorila sam, "valjda ću prodati". A onda mi sine: "Hoćete je vi?"

Ona ima 78 godina, samo dvije manje od moje majke, i beskrajno je vitalna, beskrajno korisna: obožava vožnje tramvajem, a ako je još i bus u igri, utoliko bolje! Nije joj mrsko čekati raznorazne komisije i doznake, obavit će sve što nije ranije od 10 ujutro. Nema nikoga, svi su joj umrli. Zato nas voli. Kaže. Uz cijenu: sto kuna ovdje, stopedeset ondje... Dam ja to, nema frke, ali mi pomalo digne tlak ta ljubav s cijenom prikvačenom za rukav. Zapravo, vjerojatno bih dala i više da nije istaknuta.

Oko 17 na dan majčine smrti došle smo k meni doma i dala sam joj mamin prsten, onaj najdraži, onaj koji je uvijek nosila sve dok nisu zaredale bolnice... Bilo joj je drago, ali mašina je bolja, vidjelo se. Pitala sam je želi li još nešto, neku uspomenu; ničeg se nije mogla sjetiti.

Uoči ispraćaja, pita me što ćemo s vijencem. Ja joj kažem da su to besmislice, da su pogrebi za žive, a ja sam jedina živa u ovoj obitelji i meni nije do toga, ali znam da bi moja majka, da može vidjeti snimku svog ispraćaja, voljela puno cvijeća: zato ću joj ga ja kupiti. A ona ne mora. Pita ona mene bih li ja na svoj vijenac dopisala i njeno ime? E pa ne bih, odgovaram. Nešto je ipak sasvim prisna, sasvim rodbinska, obiteljska stvar. Ali sam kupila jedan buket u njeno ime i dala ga potpisati njime. Rasplakala se kad sam joj to rekla.

Na dan ispraćaja, zovu prijatelji: kažu, kako ćeš sama stajati uz lijes? Želiš li da stanem uz tebe? Nije meni frka biti sama, jer jesam, to je istina, a u toj istini ima ponosa, ima izbora, ima neovisnosti o tim prijateljima za sto kuna ovdje-ondje i šivaću mašinu, ali me frka da ne ljosnem, ne bi bilo prvi put da padnem u nesvijest od stresa. Od tuge. Odgovaram: "Vidjet ćemo". A na kraju uz mene stane ona, bez pitanja, iz čiste drskosti. Nemam je srca udaljiti: smiješaju mi se suosjećanje i strah od incidenta. Pustim je. I ne padnem.

Karmina nije bilo, osim s nekoliko, vjerovali ili ne, blogera. Znači li to da ih volim više od svih drugih? Možda. A možda i ne... Ne znam još. Još puno toga ne znam. Ali znam da mi je s njima to bilo najpodnošljivije. Hm, kako bih to dobila da mi nisu znali ime...?

Danas je bilo polaganje urne. Ma, sve se to skupa svede na banalnost i na grabežljive ruke koje traže novac: dva skrušena grobara koja se muvaju besciljno sve dok ne izvadiš novčanicu, a onda je odjednom sve učinkovitost i sućut. Naravno, ona je bila sa mnom: priznajem, bez nje ne bih znala pronaći grob - godinama joj plaćam da ga održava; a ja žalujem na svoj način. Iznenadila sam se kad sam ugledala i vlastito ime već spremno uklesano na nadgrobnu ploču. Cijelim putem me gnjavila uspomenama koje još ne želim, koje su mi još uvijek sol na živu ranu, koje su nesnosne, koje podnosim jedino u noćnim morama, a spavam 18 sati dnevno... Majka se strašno mučila. Imala je groznu smrt. I ja s njom.

Da razbijem taj asocijativni niz, spomenem kako čistim njenu sobu, njene stvari, spomenem kištru za posteljinu. "Imaš? Jooooj..." Dobila ju je, naravno. Bijesno sam je dala, rekla sam joj, sad prošetajte po stanu i ako ima još nešto što želite, vaše je, danas to možete dobiti, ali nikada više....

Jer ja to ne mogu: ne mogu biti "emocionalno ranjiva žena". Ne mogu pristajati na odnose s ljudima zato jer ih trebam. Ne. Moj identitet se temelji na upravo suprotnome: ja sam s ljudima zato jer ih NE trebam; niti oni mene. Samo takvi dobiju šansu; samo s takvima je ja želim za sebe. A onda, ako se zatrebamo, tu smo: ne zbog šivaših mašina ili kištri za veš ili kuna simo-tamo, ili usamljenost, manjka rodbine koja će nas pridržati ako nam se zamanta... Mi se zaslužimo. Ovako ili onako.

A ja ne bih ovako. Baš nikako ne.

Ah, kad bih to mogla poželjeti... Moja iskričarska karijera bi postala tema legendi i mitova!

Fasciniraju me ljudi koji ne uče, ne pokušavaju učiti, štoviše, izbjegavaju učiti, ali oni ZNAJU. Baš zato jer nisu učili, jer nisu pokušavali učiti, jer su izbjegli učiti, eto, oni baš zato ZNAJU da je to nepotrebno, oni ZNAJU kako treba biti, sve, od redoslijeda dodavanja začina mljevenom mesu do ljudskih mješavina.

Oni nepogrešivo ZNAJU što je ispravno, a što nije, i premda sami ne uče, ne pokušavaju učiti, štoviše, izbjegavaju učiti, nepogrešivo koriste svaku priliku PODučiti druge o svojem PODznanju, tj. nepotrebnosti učenja u koje se ovi drugi, eto, tako neoprezno upuštaju i još onda plaču ako su se opekli, pravo im budi, neka, ZNALI su, je li, ovi koji su to izbjegli, jer nisu, i jer nisu ni pokušali.

Situacije trebaju biti čiste i pregledne, ilitiga shematske: ja ovdje, on ondje, ja 'vakva, on 'nakav, on meni ovo, ja njemu ono i onda jamstva, svjedoci, dugoročna ulaganja, a ako on (jer uvijek će to on) zariba, na sud, po pravicu, jer, ZNA se, jer ona zna što hoće, hm... ma, možda i ne zna što hoće, ali zna što neće. Ma, zna ona: ona sebe hoće. Hoće onaniju. Tako je najsigurnije: nema spolnih bolesti, nema muskulfibera, nema ni tjelesnih ni emocionalnih rizika.

(Hehe: "Ja uopće nisam izbirljiva. Samo tražim nekog sebi sličnog. Daklem, da je situiran koliko i ja, obrazovan koliko i ja, zainteresiran za život oko sebe koliko i ja, uspješan u poslu koliko i ja. Zdrav kao i ja. Zabavan koliko i ja. Društven koliko i ja. Kreativan kao ja. I slobodan kao ja. I da je muško.

Jel to pošteno? Je."

c/p ugledna blogerica koja PODučava)

Zanimljivo je primijetiti da PODučavatelji u zamjetno velikom broju slučajeva dobiju točno ono što traže, tj. same sebe: ostanu sami sa sobom pa im se to ne sviđa, ili dobiju same sebe otjelovljene u suprotnom spolu pa im se to sviđa još manje. Je, tautologije su prilično dosadne.

Ja sam od onih koji se trude učiti: zato moje situacije nisu jasne, pregledne, niti shematske. Ah, ne mogu se pohvaliti da u mojem ljubavnom ili ljubavničkom životu nije bilo preklapanja, da sam se viđala samo s jednim u nekom razdoblju, ili da sam uspješno zaobišla sve one koji se ne bi u roku odma ili bar 2-3 dana odlučili za ekskluzivno, samo i jedino moje društvo. Moram priznati da mi to čak nije bilo niti važno, a kamoli nekakav uvjet, pače, kad bih naslutila da se sprema ekskluziva prije nego što sam sama na nju spremna, a osobito u roku odma ili za 2-3 dana, postala bih sumnjičava. Valjda zato jer sam anglistica pa mi udarilo u glavu ono anglo-američko dejtanje koje može prilično potrajati prije nego što se dvoje ljudi odluči za "next step", tj. isključivost prema drugima.

Vidite, ja ni na plac ne idem po nešto određeno, tj. SAMO po to nešto određeno: uvijek imam malo više love i za ono nepredvidljivo, neuračunato i možda čak i neuračunljivo. Ne ljutim se na prodavače i prodavačice koji mi nude svašta što ne mogu poželjeti, ali se razveselim onima koji me nagovore na nešto što nikad prije nisam probala: ponekad mi se svidi (npr. zelena dinja, mljac!), ponekad ne. U svakom slučaju, znam za drugi put: hoću ili neću.

Ljudi nam nude ono što imaju. Ponekad to prodaju, ponekad daruju. Uvijek možemo reći "Ne, hvala", ali zbilja ne vidim razloga poslati ih u vražju mater zato jer je to nešto izvan našeg plana ili za nas preskupo. Slutim da su ljutnje PODučavatelja zapravo projekcije: ne ljute se oni na ove koji su im nešto uvalili, nego na sebe, jer su uzeli. I zato im je bolje ne učiti, ne pokušavati učiti, izbjegavati učenje i PODučavati sve druge da je bolje jednostavno ZNATI.

All Ignorance Toboggans Into Know

all ignorance toboggans into know
and trudges up to ignorance again:
but winter's not forever,even snow
melts;and if spring should spoil the game,what then?

all history's a winter sport or three:
but were it five,i'd still insist that all
history is too small for even me;
for me and you,exceedingly too small.

Swoop(shrill collective myth)into thy grave
merely to toil the scale to shrillerness
per every madge and mabel dick and dave
--tomorrow is our permanent address

and there they'll scarcely find us(if they do,
we'll move away still further:into now

e.e. cummings

...u plastičnim vrećicama i žutim kovertama, i potvrdama da je nekoć doista bio tu, a sad više nije; nestane u ritualu, standardizirano smišljenim za žive, pa nekome paše više, nekome manje, nekome nimalo, i samo se ufaš da bi tom nestalom čovjeku sve to skupa bilo OK, bar ne jako mrsko, da se neće dogoditi neki neukus, iako znaš da nije tu. Nije u onome prekrivenom bordo bojom, jer je bijela za mlade, crna joj se ne bi svidjela, plava može biti grozna, i zato je bordo.

Svećenik kaže da nestane u neki ekskluzivni klub čije članstvo se stječe cjeloživotnim, ali može i kratkim, ma može i prešutnim odavanjem počasti njegovom Osnivaču; a ja mislim da nestane u čestice, neke oku vidljive, iako ih nikad nećemo pogledati, u pepelu hermetički zatvorenom, tako neprirodno, jer trebalo bi nas pustiti, trebalo bi pustiti prirodu da se nama nahrani, da joj se vratimo čitavi, sasvim... Ja se nadam da nestanemo u energiju, u onu prisutnost oku uglavnom nevidljivu od koje je Svemir: ja mislim da smo svi mi Svemirci.

Čovjek nestane u uspomene koje se slijepe poput kraste u podnošljivost. Nestane poput priče koju smo puno puta pričali, svaki put malo drugačije, nestane u nas same.

Čovjek nestaje malo-pomalo, u ravnodušnosti prema ovome, u očajničkom naporu da zadrži nešto do tada posve nevažno; nestaje i u strahu. I onda nestane u prepuštanju.

Život je za kratkoročnu uporabu. Zapravo, posuđen. Što će u njemu na koncu našega kraja biti važno, odlučuju drugi.

Sve je to za ljude, zar ne?

Koliko zavijanja zbog jedne male krmeljive mačkice! A prije par dana zbog tričavih tri kune!

I kako vas itko može shvatiti ozbiljno? Kako vas itko može poštovati? Ovdje. Tu, na blogu.

Jer tu ste površni: niste sposobni niti pročitati tekst s dovoljno pozornosti da uočite glavnu radnju, a kamoli pojedinosti, ne znate niti tko je subjekt, a tko objekt zapisa, na ironiju ste potpuno cijepljeni, kao i na svaku jezičnu, a boksačuvaj misaonu finesu... Strava!

I onda se ljutite kad vas se otfikari, zar ne? Ili kad se s vama sprda, zar ne? A što bi se drugo s vama moglo? S vama, koji upravo zavijate ili škiljite iz prikrajka, ne usuđujući se pustiti glaska da nedajbože ne pustite pogrešan.

Nemate morala, što se dalo zaključiti već s one tri kune. Kičlije ste. Niste skužili da je otac koji je sineku nosio kičastog malog psića čovjek bez inicijative, čovjek koji se napije zbog 250 kuna koje nije zaradio, nego dobio na lutriji, a odmah potom vjerojatno spiskao na kartama, na kojima je dobio psića: dakle, nije čovjek koji je zasukao rukave, radio, zaradio i nabavio djetetu poklon, nije otišao po psa u šinteraj, nije ga spasio s ulice, nije učinio ništa čime bi se mogao ponositi, a pride je supijan i obuzet svojim egoističnim maštanjima ubio dijete. Ne, taj ste aspekt priče potpuno previdjeli.

Jer vas nervira što ja "kritiziram sirotinju". Da, kritiziram takve koji sebe uvijek doživljavaju kao sirotinju i zato si daju za pravo oštećivati druge i gaziti preko drugih. Uopće nije bitno koliko imaju ili nemaju u materijalnom smislu, to je sirotinja: i u svojim, i u mojim očima.

Danas ne vidite da navodim riječi žene koja mene i moje društvo optužuje da smo "prognali" tko zna koga s Iskrice, a koji dan ranije je pisala da je protjerana s niza drugih portala; a još prije toga da je proganjana zato jer je Srpkinja, elem da bi onako balvanski uljudno sugerirala da treba protjerati one koji nju protjeruju. A ovdje je brat-bratu, bar koliko ja znam, najmanje 20 godina, ima posao, ima krov nad glavom, ima auto i ima dovoljno love za sebe i čopor mačaka.

A ova koja luduje ispod mene... Ta nije sposobna niti pročitati nickove. Preveć slova bit će. Za "profesoricu-aspiranticu", SSS đubretarku, koja do 45. nije uspjela diplomirati faks koji zahtijeva zdrav duh u zdravome tijelu. Alal joj vjera!

Haug.

Nisam ništa rekla kad mi je mrzovoljna blagajnica uzvratila tri kune manje nego što je trebala, znajući da je njena neljubaznost ishod neprospavane noći, koju je probdjela uz bolesnog sina, za kojeg otac već dvije godine, pet mjeseci i dvanaest dana nije dao ni kune, ne zato jer ne bi htio, nego zato jer je u zatvoru, u koji je dospio zato jer je, veseo i pripit jer je tog dana dobio 250 kuna na lotu i preslatkog štenca na kartama, spomenutog štenca u krilu vozio kući, zamišljajući kako će se sin, koji je već dvanaest mjeseci i šest dana čeznuo za vlastitim psom, razveseliti kad ga ugleda, a zato što je zamišljao razrogačene oči i raširene ruke i radost svoga sina, a istovremeno odizao psića sa svojih hlača po kojima je počeo piškiti, nije vidio da se svjetlo na semaforu promijenilo u crveno i da je djevojčica s ogromnom školskom torbom, vršnjakinja njegovog sina iz paralelnog razreda, zakročila na zebru ne provjerivši jesu li svi stali, iako joj je baka uvijek govorila da to učini, ali tog puta nije, jer je maštala o njegovome sinu, koji ju je namjerno gurnuo kad su se jučer mimoilazili u hodniku, ne grubo, nego onako, da ga vidi, i vidjela ga je, i pocrvenila, i sad se opet zacrvenila zbog tog crvenila, i tako ni ona nije vidjela da njegov otac nije stao i da ju nije vidio, nego je samo osjetila tresak i bol, toliku bol da za nju nema pridjeva, a pridjeva je onda nestalo i sve je nestalo, a otac je završio u zatvoru, unatoč ganutosti suca koji nikad u životu nije imao psića i oduvijek je zavidio djeci koja jesu, koji zaista nije želio kazniti ovoga oca koji je učinio upravo ono što njegov otac, krut i pedantan, za njega nikad nije i nikad ne bi učinio, ali dječak je dobio psića, a otac kaznu kakvu zakon propisuje, jer djevojčica je stradala, nje više nema, nenadoknadivo je nema, i znajući sve to, a i to da je sudac upravo ušao u dućan i prepoznao blagajnicu i svega se ovoga sjetio, a onda se naglo okrenuo i izašao prije nego što ga je mrzovoljna blagajnica spazila, zakidajući mene za moje tri kune, a nisam joj bila ni prva, ni zadnja, nego točno sedamnaesta od početka njene smjene, sedamnaesta od ukupno dvadeset kupaca koje svakodnevno zakine, nekoga za kunu, nekoga za dvije, tri ili pet, nakupi se toga i nitko ne primijeti, nitko nije jako oštećen, a njoj je ipak malo lakše, košta put do Gradiške, mali treba nove tenisice, i pas košta, mora ga cijepiti, prokleti pas, nije ona loša žena zato što pomalo potkrada, ma, nije to zapravo potkradanje nego borba za opstanak, dakle, znajući sve to, nisam ništa rekla, ali sam odlučila da više neću ovdje ništa kupiti ako je ona za blagajnom, a nju sam s razumijevanjem pitala "Trebate li tabletu protiv glavobolje? Vidim da vam nije dobro".

Isto tako ovdje na blogu ja vidim svu vašu ukupnost i točno znam da ste svi vi u biti dobri ljudi, krvavi ispod kože i smoždeni nekom brigom, i zato vam nikada ništa neću reći, nego ću se do kraja uživjeti u vaše svjetove, vašu kompletnu povijest i kompleksne motive i motivacije, jer, uostalom, isto očekujem i za sebe. Zar ne?

Ne. Ako me blagajnica zakine za tri kune i ja to primijetim, reći ću joj. Jer ne znam, štoviše, uopće ne trebam i ne moram znati, zašto ih je uzela. Jer ona i ja nemamo nikakav drugi odnos osim naplate robe na blagajni, korektnog plaćanja i korektnog uzvrata. Ako mi se netko na blogu ne sviđa, ako mislim da vara, ne moram šutjeti: ne moram uzeti u obzir genezu takvog ponašanja. Jer naš odnos ne premašuje okvire zaslona kroz koji vas gledam.

A isto očekujem i za sebe: ako sam vam grozna i odvratna, da, jesam, ne morate imati nimalo dvojbe - jesam! Ne morate mozgati o tome je li ta gnusnost koju ovdje zamjećujete neka izdvojena pojava ili koliki postotak moje osobnosti zauzima izvan ovih ekranskih okvira, jer me izvan njih ne vidite i vjerojatno nikad ni nećete vidjeti, a čak i kad bismo se vidjeli, kad bismo uvidjeli da nas ima više nego ovdje, pa što onda? Ovdje smo ovakvi. I to nam je dovoljno. Ili čak previše.

I zato je sasvim OK reći da smo nešto primijetili. Ovdje. I da nam se (ne) sviđa. I što mislimo o tome. Ako uopće mislimo o tome; ako mislimo uopće. A ne moramo. Iako nam nitko ne brani.

Sad smo ovdje. I ovakvi.

* Parafraza naslova novele Vladimira Nabokova "Prozirne stvari". Prijevod prvog i dijela drugog odlomka © vegavega8:

"Kad se usredotočimo na neki materijalni predmet, bez obzira na okolnosti, sam čin pozornosti može nas dovesti do toga da nehotice uronimo u povijest tog predmeta. Neiskusni moraju naučiti preletjeti preko tvari ako žele da tvar ostane na točno onoj razini koju zahtijeva trenutak. Prozirne stvari, kroz koje blista prošlost!

(...)

Prirodne i umjetne tvari prekriva tanka politura neposrede stvarnosti pa ako netko želi ostati u sadašnjosti, sa sadašnjosti, na sadašnjosti, neka, molit ću lijepo, ne probija taj tanki napeti sloj. Inače će neiskusni čudotvorac ustanoviti da više ne hoda po vodi, nego da okomito tone među izbuljene ribe."

Imam

Trnce u nogama
Žmarce u rukama
Srh niz kičmu
Pijesak u bubrezima
Leptire u želucu
Kamen na srcu
Breme na ramenima
Nož u leđima
Mač nad glavom
Pundru u dupetu
Bubu u uhu
Mnoge na zubu
Glad u očima
Gluposti na pameti
Nečasne namjere
Neplaćene račune
Burnu prošlost
Zlu sudbinu
Vjetar u petama
Dobar plan
Fiks ideju
Grč u listu
Ravna stopala
Visok tlak
Puno razloga
Čvrste argumente
Ljubavne snove
Višestruke orgazme
Pun nos
Punu kapu

Ali nemam
konteksta
i zato