Ručkić krčkić

Pričamo danas na poslu o svojim starčekima, i tak, sine mi kak se o starčekima uvijek priča nekim komedijaškim tonom, zapravo, starci su junaci još samo u komedijama, onak smiješno rastreseni, ravnodušni prema tuđim mišljenjima, komični u svojim ljubavničkim stremljenjima, ili tvrdoglavosti, ili raskoraku između predodžbe koju imaju o sebi i one koju svi drugi imaju o njima.

Moraju biti komični: jer MI nismo spremni na njihovu starost. A svoju još manje. Humor je obrana od užasa.

A prije samo stotinjak godina ja bih, evo, sa svojom 51 godinom bila stara. Zbilja stara. Besramno stara. Neskriveno stara. I imala bih takvu ulogu u društvu, ulogu starice koja još uvijek može biti korisna - kao dadilja, pomoćnica, savjetnica - ili moćna, ako sam bogata, ili nečiji teret, ako nisam, ili usamljena čudakinja ako se nikak drukčije nisam uklopila u vitalniji ostatak svijeta.

Je li danas puno drugačije? Pa i nije, samo se dobna granica pomaknula za dva-tri desetljeća. A starost je postala puno gora nego što je bila. Nedavno mi je jedna starica rekla: "Kad ti netko poželi dug život, pošalji ga u tri pičke materine!" Da... dug život ne znači život kakav volimo, nego propadanje tijela, bolove, lijekove, hitne, bolnice, gnjavaže, manjak kontrole, izostanak shvaćanja što nam se zbiva, osim činjenice da je kraj blizu i da više zbilja neće biti bolje, nikad neće biti onako kako je bilo. Čak i ako nas um služi, grozno je; ali možda lakše odvratimo misli od te grozote.

Ali, pričajući danas tako o svojim starčekima, spoznasmo da u starosti ima i svojevrsne slobode kakvu inače ne uspijevamo steći: slobode da nas uopće ne bude briga što drugi misle; da nam se živo fućka koga i koliko inkomodiramo; da budemo cendravi ako nam se cendra, zahtjevni koliko nas volja, sebični i bezobzirni. Jer, što će nam obziri? Od njih nećemo poživjeti ni duže, ni bolje. Naprotiv!

Naprotiv... U društvu koje nimalo nije spremno priznati starenje, naprotiv. To društvo očekuje da nestaneš kad više ne možeš pratiti njegove vrijednosti: mladost, ljubavnost, seksualnost, stjecanje, nadmetanje; da umreš brzo i bezbolno, ako već ne za sebe bezbolno, onda za sve druge. Ili da nestaneš u nekom domu za stare i nemoćne, bespogovorno i diskretno prepušten neznancima, da pred njima, a ne pred svojima, gubiš zadnje što imaš izgubiti, sve dok se posve ne izgubiš, do posljednjeg ispraćaja na kojem ćemo te još jednom priznati, ali onakvog kakav si bio dok smo te mogli i htjeli vidjeti.

Dok smo ti se mogli nasmijati.

A sutra će valjda biti i razbijena jajca...

Nego, ajmo mi na hladetine (© by stara terijerka): joj, kak su neki dan bile ljute zato jer su neki ljudi nepristojni, vele... Pa se zborno zapitaše, zašto nisu pristojni?

Ne stigoh odgovoriti, iako htjedoh, pa ću sad: zato jer je nepristojnost najbolja obrana protiv pristojnog bezobrazluka.

Naime, o čemu se radi? Ljudi kojima je tzv. "pristojnost" iltiga "uljudba" tako jako, jako važna da su skloni javno prosvjedovati zbog izostanka spomenute najčešće pojam definiraju i doživljavaju verbalno: ono, cici-mici je super, nema veze ak te istovremeno hračne dok priča, provjeri ti debljinu kože nožem iza leđa ili ti zarine ruku baš tam gdi nećeš, bio to novčanik ili međunožje - bitna je forma(lnost). Takvi će bezobzirno zanemarivati tvoje prioritete, zvoniti ti na vrata u svakakva nedoba uz najuljudnije isprike, olajavati te gdje stignu najbiranijim riječima, bez ijedne pogrdne, uskratiti ti pomoć uz najpristojnije izlike, ili te okriviti za vlastiti jad i nesreću uz najljubaznije pasivno-agresivne frazurine. Uporno će ti zagađivati blog svojim irelevantnim komentarima bez vulgarizama, svojatati tvoju pozornost i uvrijeđeno se duriti uz ponizno skretanje pozornosti da nisu dovoljno zamijećeni, ah, da, a vole i skrenuti pozornost (jako to vole!) na to da ti sigurno nisi baš dobra, obzirna, uljudna, fina, ljudska osoba kao one, uz povremene dobronamjerne naputke kakva bi trebala biti.

I sve dok to uljudno trpiš i odgovaraš istom mjerom - uljudno i jednako bezobrazno - igra traje. Kad ih pošalješ ukurac i zvizneš u ignoricu - prestaje. Bar u tvojoj kući/na tvojem blogu.

Cool seke su od iste fele: glavno da se ljigari! Glavno da prešutno i bez argumenata ili, sačuvajbože, napora, ispadnemo bolji nego (netko) drugi. Naravno, one uvijek raspravljaju o drugima, redovito i beziznimno s najboljim namjerama: da istaknu sebe i oblate (neke) druge.

I njih je najbolje sterati ukurac, iz istih razloga kao ranije spomenute.

Tako bar dobiju malo okusa. Kad već nemaju ukusa, tj. bljutave su da ti pozli.

Kad sam bila jako, jako mala, mama mi je kupila prekrasnu haljinicu od baršuna: izgledala je baš kao haljina za princezu iz bajke! Tamnomodra, mekana. Jedva sam čekala da je odjenem, ali ne, rekla je mama, ta je haljina za posebne prilike. Pa je li sad neka posebna, pitala sam. Još nije, odgovarala bi. Svaki dan. Jako puno dana.

A onda je konačno stigla ta posebna prilika, majka je izvadila haljinicu iz ormara, ja sam spremno ispružila ruke, proturila ih kroz rukave, gurnula glavu kroz ovratnik, a dalje - ni makac! Prerasla sam je.

I tako sam već zarana odlučila da radosti ne treba odgađati: svaka prigoda je dobra. Ne mora biti posebna.

Štoviše, neke radosti sam si odlučila priuštiti unaprijed, za svaki slučaj, za onda kad zavlada oskudica, kad ne budu moguće: ulagala sam u svoju banku radosti neštedimice i bez kajanja, i mogu vam reći, da, nekoliko puta u životu sam uistinu izrekla "Neka. Nije važno što sad ne valja, ali je valjalo, onda, i ja sam onda u tome uistinu uživala".

Svejedno. Nije to - to. Slaba je to kamata. Bivše obilje ne poništava sadašnju oskudicu. Glad je glad, nema veze što si se prije pet dana prejeo.

Možda nas sjećanja na nekadašnje delicije čak i više muče nego neznanje da uopće postoje; možda surovost sumornosti izgleda još tamnije kad se sjetimo blistavih dana radosti.

A možda i ne.

Kako god bilo, danas sam svojem 13-godišnjem psu kupila dvije nove loptice-piskalice i obje mu dala odmah. Neka. Nek se igra dok može. Jer radosti nikad nije previše; a premalo - često.

Svoj život ne samo što neprestano živimo, nego ga neprestano i pričamo: prvo samima sebi, zatim drugima. To naše pripovjedačko, narativno ja je zapravo najbitnija odrednica ljudskosti, bez njega nemamo osjećaj kontinutiteta, a onda niti identiteta.

Eh, sad, kak si mi to pričamo? Selektivno, naravno. Nek se javi onaj koji nikad nije "zaboravio" ili previdio neku pojedinost koja se ne uklapa u priču koju si želi ispričati, odmah ću reći da upravo zaboravlja. Naravno, osim ako se radi o nekome poput junakinje zadnje epizode dr. Housea, tj. osobi koja ima apsolutno pamćenje, iliti nesposobnost zaboravljanja.

A baš je ta epizoda potaknula ovaj zapis: naime, nije toliko štos u pamćenju ili zaboravljanju, nego u IZBORU što će biti okosnica naše životne priče: čak i kad nismo ništa zaboravili ili previdjeli, hoćemo li se fokusirati na socijalne aspekte svojih doživljaja, ili na političke, ili na ljubavne, ili na zakonske, ili na kajaznamkaj? Hoćemo li (si) ispričati priču o nemoći pred jačima, većima i nepoštenijima, ili priču o moći ljubavi, prijateljstva i pozitivnog mišljenja?

Hoćemo li si uvijek dosljedno pričati istu priču?

Neki hoće. I zato neki žive socijalnu dramu, jer sve u svojem životu smatraju uvjetovanim količinom novca i društvene moći kojima raspolažu; drugi će pak biti u romantičnoj komediji, treći u krimiću... I sve je to OK, samo ako se nismo opredijelili za šund: jer šund nikad ne valja.

A ne valja jer prežvakava nerealne situacije, nemoguća očekivanja i zastarjele vrijednosti, od kojih posebno treba istaknuti vjeru u neizbježan sretan završetak bez obzira na sve peripetije. Evo, poznajem osobu koja se udala za homića jer je živjela Ljubavni vikend roman: njegov manjak zanimanja za tjelesne aspekte njihovog odnosa protumačila je kao njegovu ozbiljnost i poštovanje prema njenoj osobnosti, činjenicu da su se viđali rijetko (vikendaški) željom da se odnos razvija postupno, a manjak prijatelja s kojima bi je upoznao shvatila je kao apsolutno posvećivanje njihovom odnosu. Ispalo je da se tip htio oženiti da mu starci ne skuže orijentaciju pa da mu prepišu stan. Sretan završetak (po nju) je izostao (on je stan dobio).

Kad prelistam ovaj naš weblogić, vidim jako puno žanrovskih života, bar virtualno žanrovskih, a većina su čisti šund. Neki žive u filmu katastrofe ili vjerskom pamfletu, drugi u bukolikoj idili, treći u znanstvenoj fantastici, četvrti u erotskoj priči, peti u krimiću ili detektivskoj priči, ima ih iz teen komedija (ali i drama), a neki, bogme, uspiju nategnuti i stari ljubavni šlager da im pokrije život...

I nije to loše zato jer je žanr prepoznatljiv, jer svaki od njih može obuhvatiti kvalitetno štivo/život, nego zato jer je svaki od nabrojanih sveden na šund, na totalnu repetitivnu prepoznatljivost kalupa koji blage veze sa životnošću, a posljedično i zanimljivošću, pa i istinitošću, nažalost - nema. A to je loše za čitatelje (dosadno, čovječe!), a još gore za pripovjedače: jebote, pa oni to ŽIVE!

Prilično često mi se to događa, da zalutam; ne znači da sam zato izgubljena, ne, jednostavno, nisam otprve potrefila mjesto na koje sam nakanila stići. A ono u koje sam zalutala-dolutala može biti baš zanimljivo, pa se ne žurim, ostanem malo...

U stvari, možda je čar tih slučajnih mjesta baš to što su slučajna, prolazna, ali još više to što nas ničim ne obvezuju: nakana obvezuje. Slučajnost ne.

Tako sam jučer dolutala da jedne dalmatinske konobe, gladna toliko da mi se mantalo (bilo je pola šest, a u meni samo jedno malo pecivo pojedeno u pola deset ujutro). Pitam gazdu što se danas jede, veli on, brudet od škarpine, pašticada i još nešto. Pošto pašticada, upitam, i čujem ono što mi se učinilo vjerojatnim, 55 kuna, ali nije bilo toliko, nego 95, što sam shvatila kad sam slučajnost pretvorila u nakanu, tj. nisam samo prošla, nego sam sjela: sva su jela 95 kuna. Majketi, al se taj naribao mrkvice za šug!

Nema veze, pašticada je bila zbilja rijetko dobra. Ali mjesto ne. Iako jako dotjerano, sve u stilu konobe, sve udobno i baš zato usiljeno. A ja jedina gošća. Upalio gazda razglas, Dalmoši opjevavaju more, galebove, Cesarice i sve po spisku dalmatinsko, i pile mi živce natanko usred Zagreba, i ja se pitam moram li samo zato jer sam došla u neko mjesto koje oponaša nešto dalmatinsko i ja podalmatinčiti ili da mu velim neka to zgasi i pusti me na miru s mojim mislima? OK, skužio je da mi baš ne paše pa je stišao.

Sad bi on pričao. Njemu je stalo da ja budem zadovoljna i dođem opet, on ima nakanu. Ja ne. Meni se fućka što će on misliti, a hoću li doći opet ili neću ovisi o koječemu, o kvaliteti preskupog jela donekle, ali najviše o tome hoću li se za još samo pet minuta osjećati ugodno ili ne. A ne osjećam se ugodno. Znači, vjerojatno će ovo biti prolazna postaja i zato mi se živo fućka što će on misliti, nemamo mi nikakvih uzajamnih obaveza osim najobičnije transakcije, on meni klopu, ja njemu 100 kuna i mi smo kvit za sva vremena. Gazda nešto pita, ja jednostavno ne odogovaram. Ušuti. Aleluja! (I zato ću možda ipak jednom doći ponovno: klopa je bila fina; a lova je potrošna kak god okreneš; a frajeri koji kuže kad je manje više - prava rijetkost.)

Otišla sam vesela. Ugodila sam si. Nisam podlegla pritisku mjesta, tog prolaznog, slučajnog mjesta koje me ne obvezuje.

Tak mi je ponekad i na Iskrici. Nakane odavno više nemam, ama baš nikakve. I fućka mi se kaj bi neurotična Ane da joj se jave sve koje je pogledaju, ako je ikad pogledam, bogme ne bum ako mi se ne bude dalo. Boli me dupe jel anoreksična Ame smatra da svatko treba imati u profilu sliku, i to svoju vlastitu, ja bum stavila ak me volja, ili ne ako me nije, ili bum držala lažnjaka kao sada, jer je donekle zabavno. I neću pisati poruke ako mi se ne piše, niti blogove, a hoću ako je obratno. Otići ću kad me bude volja, vratit ću se kad mi dođe, a usput ću opet odlutati, opet zalutati, a neću biti izgubljena... bar se nadam.

Ispekla sam danas palačinke
Nekakve traljave, malene
Ali debljaju kao da su velike
Bile su slane i rubnate
Prhke krhke čipkaste
Izvan kanona palačinkastosti
Zato sam se usudila
Napuniti ih svime što volim
Nutela marelica višnje nutela opet
Ciklički sam ih smazala
Bez zastajkivanja
Sitnim zagrizima
Krupne zalogaje je
Izjeo zub vremena

Porukica, dvije, tri, pet... Kavica, dvije, tri, pet... Poljubac, sve dublji, zagrljaj do zalijeganja, uzdah do urlika... Sve pet! Sve štima!

Pa kaže ona: "Ja bih za ozbiljno. Ja bih da se volimo. Da bar pokušamo."
Kaže on: "Ja sam otvoren. Za sve opcije."

I tako si oni obećaju. Ne sve, ali pokušaj. A štaš više u ovoj našoj zreloj dobi? Većina ne bi ni pokušala, zar ne?

I onda ni mrdac.

Ona čeka da se on otvori još malo, dovoljno da ona progura svoju ideju ljubavi, kojom maše kroz svoju otvorenost duha, srca i očiju. I zato vidi, on se samo otškrinuo. Nije ispraznio ni ladicu, a kamoli ormar, a ona još uvijek sa sobom nosa četkicu za zube, čiste gaćice i osnovnu šminku.

On čeka da ona ispretumba svoj život. Jer, uostalom, ona želi ljubav, a njemu su SVE opcije dobre, uključujući i postojeću. Pa neće on valjda prvi mrdnuti? Za ljubav je potrebna čistina, a za čistinu čistac i onda kad je sve čisto, eeeee, onda možda, ako ide. Ljubav, naime. Lijena i uspavana.

A kad konačno mrdnu, bude to u različitim smjerovima. Jer nije (se) išlo. Ni njoj, ni njemu.

I tak mi razmjenjujemo svoja obećanja, kao bezvrijedni novac u Monopoliju, kupujemo hotele i gradimo parkirališta, čamimo u zatvoru dok nam ne plate kauciju, rušimo neizgrađeno i gradimo nepostojeće, zabavljeni igrom i uvijek pomalo srditi kad završi.

Čeznući za osobom nad kojom bismo imali monopol. S kojom bismo uvijek bili na dobitku. Bez opasnih ulaganja. Bez mrdanja. Zabavljeni i doma.

Danas sam u liftu upoznala ženu pod maskom. Medicinskom. Nisam mogla odoljeti, upitala sam je zašto je nosi. Transplantirali su joj jetru. Sad se oporavlja, ali se jako boji infekcija, naravno. Začudila sam se, jer zbilja izgleda dobro, samo je jako mršava; uostalom, uvijek sam mislila da ljudi s transplantiranim organima dugo, dugo leže, a zatim ustanu i žive dalje kao i svi mi, uglavnom zdravi ili puno manje bolesni. Rekla sam joj to.

I tako je krenuo razgovor u kojem je ukratko rezimirala svoj život: "Ah", rekla je, "živjela sam kao da me nikad ništa loše ne može snaći". "Pa neka ste", odgovorila sam, "mislim da je nemoguće živjeti pod stalnom prijetnjom neke katastrofe, da bi nam takav oprez pojeo sve što valja u životu". "Ne, nisam ja živjela tako kako vi mislite", uzvratila je. "Nisam živjela za sebe. Živjela sam za druge. Davala sam se, kao da samoj sebi ne trebam."

Da. Ponekad mi se čini da svi mi hodamo svijetom glava omotanih aluminijskom folijom da nam izvanzemaljci ne bi prčkali po mozgu. I zato ne živimo za sebe, nego protiv izvanzemaljaca, zatvoreni u taj pakung gotovih misli i svršenih očekivanja. A svatko tko skine foliju s glave i malo proventilira razmišljanja ispadne sumnjiv.

I sama sam u posljednje vrijeme bez te folije (iako se i inače uglavnom trudim provoditi veći dio vremena bez nje, nataknem je samo kad moram, a krišom sam probušila nekoliko rupica), izložena propitivanju i nametanju da je vratim, da mislim ono što osoba koja ima foliju na glavi misli ili misli da bi osoba poput mene, kad bi imala foliju na glavi, trebala misliti, a ako nema foliju na glavi, onda bi najbolje bilo da uopće ne misli, jer tko zna što će opakog i zlokobnog smisliti i hoće li to uopće biti njene misli ili izvanzemaljci? Čak sam se u jednom tako čvrsto umotanom društvu drznula reći da ako je izbor između folije i mene, između umotanog života i mojeg života, kakav god on bio bez folije, da onda biram sebe i svoj život... Katastrofa! Morala sam priznati da sam luda da me ne ubiju. Ne doslovce, ali u pojam.

Živjeti za sebe uopće nije lako. Čak niti nakon dugogodišnjeg treninga. Ma, gotovo svakodnevno se uloviš u nekom nagonskom pokretu, nekoj daljinski upravljenoj misli, isprogramiranima u davnoj prošlosti i zapravo namijenjenima nekim drugim ljudima. Ne tebi; ili onome kome ih usmjeravaš. Pristajemo na nešto zato jer je nekad, jer je mnogo puta bilo teško odbiti, teže nego pristati, zavolimo nekoga u inat nekome koga smo voljeli i od koga nismo bili voljeni, bar ne onako kako smo htjeli ili trebali, grubi smo jer smo grubost od nekoga doživjeli i naučili, manipulativni jer nas je netko ponizio manipuliranjem... A svejedno mislimo da živimo za sebe. Baš onda kad uopće nismo svoji.

Baš onda kad uopće ne znamo kakvi smo. Ni gdje smo. Ni ima li nas uopće.

Sve do neke transplantacije. Ili druge katastrofe. Uz dosta sreće, možda preživimo i sjetimo se sebe. A možda i ne. Možda preživimo i vratimo foliju na glavu, masku na lice.

Prisluškujem jučer u tramvaju razgovor dviju školarki, možda idu u 8. osnovne ili 1. srednje: jedna priča kako je bila na nekom testiranju (ne znam je li u školi ili drugdje) koje treba pokazati tko bi mogao imati najviše uspjeha u životu. Ona je bila drugoplasirana.

"A kakva je ona prva?" pita prijateljica.
"Snalažljiva", odgovara drugoplasirana. "I ja sam snalažljiva", dodaje, "ali ona je više". I onda pomalo grinta da ona to baš i ne bi tako procijenila, ali eto, na testu je tako ispalo, a uostalom, stvarno je dobro biti snalažljiv.

"A kakva je treća?"
"Ona je samo pametna."

Šutnja. Mlada sugovornica klima uz pomalo ironično uzvinut kut usana.

"Osim toga je jako pravedna. A to baš ne ide..." obrazlaže drugoplasirana. Ironična sugovornica sad razvlači usnice u osmijeh razumijevanja. A zatim prelaze na razgovor o tome tko u razredu ima najljepša usta.

Je. To je novi poredak. U kojem ja nisam snalažljiva. Meni je svijet u kojem je pamet SAMO pamet, a pravičnost smetnja jako nepregledan. Mislim, mogu ja podnijeti činjenicu da je pravda rijetka, ali cijenim napore da učesta, poštujem ljude koji se trude da je bude što više, a ako su pride i pametni (za razliku od SAMO glasni ili grintavi), najčešće ih i zavolim. I voljela sam svijet u kojem smo učili da takav treba biti.

Ali, eto, taj svijet je prošao. Preuzeli su ga snalažljivi. Nije ni to loše, valjda...?

Pa, ako smo danas u fazi preispitivanja povijesnih prijelomnica, ajmo malo pogledati što je sve činila laženka (svojedobno mirisi_zlato_i_tamjan, tanahna, pa neki egipatski nick, pa tko će ih sve pamtiti - bilo ih je):

1. Prvo je tvrdila da je sve ovo što danas tvrdi da čini marta činila i čini baba, a zatim da sam to činila i činim ja, pa sve zajedno, ali danas je, eto, sve utrpala marti, do nekidan "rodici". Eh, tko će koga nego svoj svoga! ;-))

2. Još prije toga je sama svoj privatluk objavila na blogu, ludujući danima zbog čovjeka čiji nick sad svi znamo, ali ja onda npr. nisam, štoviše, pojma nisam imala da je između njih nešto postojalo. Napisala sam joj pvt poruku da joj takvo razotkrivanje nije mudro, neka se suzdrži, neka sublimira u neku priču, jer priče joj idu. Onda je i tu moju privatnu poruku prenijela blogu. A mene proglasila neprijateljicom br. 1 ili 2 (The Baba mi je uvijek najžešća konkurentica).

3. Dijelila je nick i posuđivala nickove tzv. "drmaxu", osobi koja je vodila kampanje da se mojim prijateljicama i meni prijeti obračunima u RL, od fizičkih do sudskih, koja je objavljivala naša imena, prezimena i radna mjesta, a ne bih se začudila niti da je sudjelovala u slanju anonimnog pisma mojem poslodavcu. Ako i nije, za mene je to kao da jest, s obzirom da takvo ponašanje podržava i omogućava vlastitim postupcima. Zanimljivo, istovremeno piše službene letke protiv nasilja na internetu.

4. Ona se s ljudima koji joj ne pašu ne sprda, ona ih zaista želi povrijediti i nanijeti im zlo. Valjda Bog (njen) vidi, a onda i oprosti kad se žestoko i uvredljivo na blogu založi za njegov lik i djelo.

Za mene su to sve bespuća: nikamo ne vode, a kad si u njima, zapravo nisi nigdje. I neozbiljno je, onak, otprilike kao ratni zločin u virtualnoj igrici, kad ne trebaš pojmiti da je "neprijatelj" također osoba, a ne puki objekt koji treba srušiti, uništiti, zatrijeti; ili kao oplakivanje neke pop-zvijezde čija je maksimalna zasluga u tvojem životu eventualno to da je bila ugodna zvučna kulisa dok si živjela neki svoj ozbiljan i važan trenutak.

Međutim, ako netko sve ovo skupa shvaća kao bespuća povijesne zbiljnosti, onda smatram da treba pomoć. Stručnu. Kontinuirano. Uz adekvatnu farmakološku potporu.

Čitam danas jučerašnji blog mai sarai posvećen meni i mojoj ekipi kojim nas na sebi svojstven način, nekim svojim starim tekstom "s ključem" sve skup pokapa; i zapraf ne kužim jel' to ona dobronamjerno, zlonamjerno ili autopromotorski. Ali, nije ni bitno, jer moja tema je pitanje (kojeg se mai usputno dotaknula) "Što smatramo životom?".

Maloprije sam nešto tražila na internetu i naletjela na zanimljiv članak o šutnji: točnije, o šutnji žena koje su bile silovane tijekom rata. Psihijatrica koja im je pokušavala pomoći kaže da je šutnja koma, da ih upropaštava, ali ne samo njih, nego i njihovu djecu, bez obzira jesu li djeca rođena kao posljedica silovanja ili prije/poslije toga. Naime, žena svoju traumu proživljava puno duže nego što to okolina (kad uopće ima razumijevanja) shvaća; okolina uglavnom smatra da se treba maknuti od toga, ići dalje, što prije zaboraviti, ili da je razgovor o toj temi štetan sam po sebi, kako za silovanu ženu, tako i za ostale članove obitelji. Ali ženi treba koliko joj treba, i ako to ne dobije, zašutjet će, prikrit će se (dakle - ne samo svoj problem, ČITAVU sebe, jer su joj šutnja i pretvaranje da se maknula od problema toliko teška da radije izbjegava situacije u kojima se mora na njih prisiljavati). Svejedno, njen problem će se vidjeti: u neveselosti, u oprezu, u zazoru od ljudi... Upit će ih svi. Osobito djeca. A ona sama će venuti: brže će ostariti, zapustit će se, nerijetko razviti maligna oboljenja koja neće htjeti liječiti, jer smatra da je "bolje da je mrtva nego ovakva".

I eto, ja jučer ne prešutim jednu svoju traumu: opišem kako se osjećam. Loše. Jer I TO je život; ne samo šminka i flertanje, draga mai. Život je i tugovanje. U životu mora biti mjesta i za ta razdoblja kad nam se ne da ni poštucati nokte, a kamoli nanijeti lak na njih. Kad bih to prešutjela, mislim da bi mi bilo puno gore; i nisam sigurna da bi takvo stanje bilo samo razdoblje... Moglo bi mi pojesti cijeli život. Svako veselje.

Život je i to što nikad više neću biti mlada. Bila sam, više nisam. Grozim se pomisli da na sebe strpam skramu patetične šminke koja bi trebala oponašati nekadašnje stanje. Nema mi jadnijeg od toga. Zapravo, ima: samozavaravanje. Tvrdoglava šutnja, ona šutnja nasamo, u vlastitoj glavi, da sam sad drugačija. I da je to sad moj život.

Koji valja živjeti drugačije. A to ne mogu sve dok šutim, zar ne? Šutnja je neživot. Životarenje. Katatonija. Sve vitalne funkcije su tu, ali osobe nema. Ili ne može sudjelovati. Jer se ukočila: od straha pred promjenama.

Kojih se i ja bojim. I onih vanjskih i ovih unutarnjih. Nisu mi lake. Uvijek me donekle zateknu, nikad nisam posve spremna na njih. Ali, onog trena kad ih osvijestim, počnem pričati o tome: brainstormam. Privikavam se. Čistim od staroga. Koje sadrže već same riječi. Na primjer "gospođica". Eh, nikad više! I, kaj onda? Je li važno? Meni nije. Ne više.

U životu se svjetlost u mraku pomiče: jer život nije pokus. Niti dijagnostički pregled. Ponekad nam je iza leđa, ponekad iza ugla. Ponekad jednostavno zažmirimo od umora. Ili straha. Onda se dovikujemo. I to je OK.

Je. To bi bila naša Iskrica: uplatiš malo da ne bi morala puno više, kad zatreba, ako zatreba... Čak i kad moraš participirati, nije to neka cijena, može se.

Iskrica te otupi na bol, na strah, na bijes: jer ovdje te manje ili nimalo diraju, ti razočaravajući postupci ljudi koji bi ti možda mogli biti dragi, ali eto, i ne moraju; iako te mogu i ugodno iznenaditi. Znala je meni Iskrica donijeti i puno veselja; prave podrške. Ili jednostavno odvući misli od neke muke.

I ja sam jedna od "škilja", povremeno: čitam, a ne sudjelujem. Ne komentarima. Ali u glavi vrtim tuđe preokupacije, nagađam što je zapravo posrijedi, otkud zluradost, zašto frenetičnost, čemu prenemaganje, tko obmanjuje sebe, tko druge, to i sebe i druge, koga muči kronična, a koga akutna bol, tko je u biti vječno dijete, vječno gladno pažnje i pozornosti. I gane me to; raznježi. Ili razljuti.

Jer mi je bijes najlakši osjećaj. Kad se netko jako boji, netko drugi mora biti hrabar. U mojoj obitelji sam to ja. I ljutim se zbog toga, jer i ja se bojim, i moje bi se lice opustilo iz te stvrdnute odlučnosti da dobar ishod negdje mora biti i da ću ga ja pronaći. A najradije bih se izvalila i prepustila potragu drugima, bilo kome, prespavala do tog dobrog ishoda i onda još ceketala ako nije najbolji.

A onda mi pozornost odvuče "Afera drle" i neslavni nestanak njegovih drljotina (Moš misliti blogovskog gubitka! Uostalom, i martina nekadašnja nicci, također premijumka, svojedobno je dobila zabranu bloganja zbog neke bezvezne prijave; zato sad i jest marta.), ili nečije naprezanje da dosegne vlastitu virtualnu projekciju (A ne ide pa ne ide!) ili redovito recikliranje raznoraznih zlih krvnih zrnaca, uključujući i moje vlastite.

Ali, meni se u biti ne da tak pisati. Ne stalno. Niti me zanima. Ne često. Ako nekome nisam spremna naći mjesta u punini svojeg života, dakle i nevirtualno, uopće me nije briga tko je, što radi, gdje stanuje, kako izgleda (ovo zadnje me ipak zna zaintrigirati, ali uglavnom u smislu čarki iz prethodnog odlomka). Zanimaju me mentalni sklopovi, razmišljanja, asocijacije Svilenoga, dinamika bloškog grupiranja i pregrupiranja, zanimaju me obrasci ponašanja ove skupinice ljudi ovdje koja tvori naš blog svagdašnji sa svim njegovim ni(t)kovima i zapišima.

Zanima me osjećati se bolje nakon što sam ovdje bila; ponekad zato jer sam se ispuhala, ponekad zato jer sam uvidjela da to nema smisla.

Puno puta ste mi puno pomogli. Zato je red da se odužim: da, frustrirana sam. Već predugo živim onako kako neću, sputana obavezama, uz meni blisko ljudsko tijelo koje se razlaže na borbu s osnovnim funkcijama zbog koje osoba postaje nerazaznatljiva. Deprimira me to: deprimira me svakodnevna spoznaja da sam to i ja, i svi mi prpošni ovdje, da kvar tijela kvari sve, da nema tog nicka, te osobnosti koja ga nadrasta. A zašto i bi?

I ne osjećam se ni seksi, ni koketno, ni uparivački, ni orgazmički... Možda zato. A možda sam i sama jednostavno ostarila, evo, baš ovdje na Iskrici. Osjećam da mi osnovna namjena ovog sajta (dejtanje) ne nudi ništa što trebam, nikakvu praktičnu pomoć, operativu odlaska onamo, a zatim ovamo i rješavanje birokratskih ili financijskih zavrzlama, a za ono drugo, ono što zaista trebam - da se ja bojim, a netko drugi bude hrabar - kako to mogu tražiti od nekoga koga jedva poznam?

Ipak je ovo samo dopunsko.

Taman sam se jutros lijepo raspričala na blogu, kad li - CRK! Nema struje. Ali samo u mojem kvartu: sobi, predsoblju i kupaonici. Ostatak stana ostrujen. Nažalost, nije do osigurača, i on radi. U zidu je crklo.

Eh, do prije desetak godina moje je stan imao zvonca za poslugu (na struju), još su radila i zvonila u kuhinji. Pored koje je djevojačka soba, tak da cura skoči čak i ako je već legla. Doduše, mi u toj sobi nikada nismo imali djevojku, ako ne računamo mene, kojoj je tijekom studija služila kao radna, a kad sam se udadbom preselila, majka ju je pretvorila u vešeraj/krameraj. Nisam je imala snaga vraćati u prehodnu funkciju: i dalje je vešeraj/krameraj.

Prostorije u mojem stanu su velike, sobe između 20 i 25 kvadrata, sam hodnik je veličine pristojne garsonijere, ali u svakoj od njih: jedna utičnica. U malim predsobljima niti jedna. Zgrada je izgrađena 1927. godine i smatra se jednim od najlošijih projekata inače čuvenog zagrebačkog arhitekta onog doba. Ah, valjda je ovo radio za lovu, a srcem bio u jednom drugom projektu, koji se ubraja među najljepše i najznačajnije građevine metropole: očito nije bio za kreativnu uravnilovku, a oba projekta su išla istodobno.

I sad si ja razmišljam kako su živjeli moji prethodnici u ovom stanu, s tim jednim štekerom po sobi... OK, luster ima priključak u zidu, dakle, taj usamljenik je bio za nešto drugo. Nije za peći, one su bile na drva, a mi smo ih kasnije presložili za plin. Za gramofon? U primaćoj sobi, na primjer. Ili za svjetiljku uz psihu u gospođinom budoaru, nesuvislo smještenom između primaće i spavaće sobe. Ili je to bila dječja soba? Nije baš logično, ako su se u primaćoj okupljala kasna društva. Međutim, tko zna, u ono vrijeme dječje potrebe i udobnost baš i nisu bili najvažniji... OK, u spavaćoj sobi je taj jedan jadni šteker vjerojatno bio za noćnu lampicu, ali opet, nije mi jasno zašto je onda smješten tik do ulaza, dakle, na najlošijem mjestu za smještaj kreveta.

Ali, glavno da su zvonca za poslugu sveprisutna! I bez greške rade desetljećima (naime, radila bi i dan-danas da ih ja nisam odspojila). Nema ih jedino u zahodu, a taj je tik uz djevojačku sobu, tak da sluškinja SVE čuje. Međutim, imala je i ona svoju utičnicu. Za radio? Ili električnu pećicu? Da, valjda za to, nadam se da je bila za to, jer u njenoj sobi peći nije bilo. Hm. Možda joj nije trebala: u kuhinji je bila golema, starinska peć za kuhanje i grijanje. Vjerujem da se sluškinja kuhala čak i kad bi je ugasila, negdje oko 10 navečer, nakon što su svi pojeli večeru i ispili svoje tople napitke, od topline zidova. A ujutro ju je i tako trebalo oživjeti već zorom, oko 5.

I tako su se moji prethodnici grijali uz pucketanje vatre u pećima (koje je ložila sluškinja), vodili više ili manje zabavne razgovore uz svjetlost centralnih lustera ili naprezali oči uz knjigu ili ručni rad u kutovima do kojih njihova svjetlost nije dopirala. U primaćoj sobi su se smijali s prijateljima, ponekad zaplesali uz škripavu glazbu s gramofona ili radija, jer prostora ima. Štoviše, sve je sobe moguće spojiti kad se rastvore dvostruka vrata i onda imaš bal. (Moji puno bogatiji susjedi su srušili pregradne zidove i dobili monovolumen od cca 80 kvadrata, a spavaće sobe i kuhinju prebacili u kod mene neiskorišten hodnik i kuhinjsku stranu.)

Vjerujem da dosada u ono, zapravo i ne tako jako davno vrijeme, nije bila tako mrska i nepoželjna pojava kao danas. Niti je nestanak struje bio katastrofa koju čim prije valja sanirati. U lođi sam našla nekoliko starih petrolejki... Naše nisu. Valjda smo ih naslijedili sa stanom. Možda su čak bile draža rasvjeta od električne? Možda su se lusteri palili samo za goste?

Ah. Snašla sam se pomoću 4 produžna kabla. I još uvijek sam nesretna, jer u kupaonici nemam dobro svjetlo, instalirala sam samo jednu svjetiljku. Ako odlučim uključiti perilicu, morat ću ištekati nešto drugo. Nestrpljivo očekujem poziv majstora kojeg mi je našla jedna susjeda. Ali na Iskricu mogu; a radi i moja halogenka za čitanje. Dakle, preživljavam...

PREDMET: Neujednačeno, tj. diskriminirajuće diskriminiranje članova koji se "samo zajebavaju na blogu"

OPIS: Jedna naša blogerica koja odgovara opisu iz Predmeta nedavno je u vezi s netočnošću navoda u svojem dosjeu, koji se prodaje po cijeni od 25 HRK unatoč spomenutim netočnostima, kojih su Iskričini administratori potpuno svjesni s obzirom da ih je na njih višekratno upozoravala, izravno komunicirala s jednim od spomenutih administratora Iskričinog WEBloga, koji joj je objasnio sljedeće:
Iskrica (tj. "mi" u njegovom iskazu) je "digla ruke od nje jer se ona samo zajebava na blogu, a ovo je dejting sajt".

Spomenuta blogerica, isto kao i ja, takvu je izjavu shvatila na sljedeći način: ako se na Iskrici ne uparuješ ili bar svojski ne trudiš upariti, nemaš tu što raditi; činjenica da si ipak ovdje i da se "samo zajebavaš na blogu" ukazuje isključivo na velikodušnost Iskrice i njenih administratora, koji u svakom trenutku tu velikodušnost mogu uskratiti iliti "dići ruke" od tebe, bez obzira na uredno plaćanje Premium usluga.

ZAKLJUČAK: Iskrica provodi diskriminirajuću diskriminaciju svojih zajebantskih članova, tj. "diže ruke" kako im se digne u ozbiljnom protestu nespominjljiv dio tijela. Kad ne bi bilo tako, trebala bi istovrsnu diskriminaciju primijeniti na sve svoje članove, poglavito članice, koje u SAMOM PROFILU (za razliku od Iskričarke iz Predmeta) navode da su ovdje isključivo zbog npr. dopisivanja ili bloga.

ILI:

Spomenuti članovi, poglavito članice, nerijetko sveprisutne i zapažene blogerice (npr. meija, pognioci, andromeda/sirenin_zov, ladonna itd.) ipak svojski rade na uparivanju i dejtanju, a krilaticu da su "ovdje samo zbog dopisivanja/bloga" stavljaju u profil iz promidžbenih razloga.

ZAHTJEV: Tražim da Iskrica i njeni admini, kojima se trenutno diže kako im dođe, istovrsnu vrst diskriminacije primijene na SVE članove koji deklarativno koriste isključivo usluge ovog sajta koji nisu u skladu s njegovom osnovnom djelatnošću i namjenom. Drugim riječima, da im se digne i na njih.

ILI:

Da netočne dosjee takvih članova i članica ustupa na uvid ostalim korisnicima BEZ NAPLATE, a u skladu s odredbama Zakona o zaštiti potrošača.

U hotelu si, ostaješ nekoliko dana. Na odmoru. Dolaziš gladna na večeru: švedski stol krcat. Sve izgleda fino. Probaš od svega pomalo i na kraju više uopće ne znaš što si jela. Ali, bilo je fino. Najela si se.

Sljedećeg dana si izbirljivija. Probaš samo pašte i zaključiš da su sve potpuno istog okusa. Isto je i s mesom; i s morskim plodovima. A riba je prepečena.

I svaki dan tako. Alternativa je pizzerija ili hot dog iz pekarnice sumnjivog izgleda. Ili zaista skup restoran, o kojem ne znaš ništa, osim da ćeš ondje ostaviti toliko novca da bi u svojem hotelu mogla ostati još dva dana i kusati bezukusnu hranu sa švedskog stola.

Prigovarati nema smisla, zar ne? Izbora ima. Sve ovisi o tome koliko imaš, koliko si spremna potrošiti i što je važnije...

Kao i ovdje, na Iskrici.

Gurmanluk košta više od udobnog tipkanja u toploj sobi.

I zato gospoda admini naše drage Iskrice nemaju pravo "dizati ruke" od onih koji su odustali od njihovog švedskog stola, ali ostaju na odmoru, a hrane se negdje drugdje, bila to pizzerija, pekarnica, fini restoran, ili kruh i pašteta iz Konzuma. Jer gurmanluk ne nudi, a njihova bezukusna hrana je tak i tak već plaćena.