Ručkić krčkić

"Dragi Djede Iskričnjaku!

Pomno sam proučila katalog koji si mi dostavio, na čemu ti od srca zahvaljujem. Iako je ponuda šarolika i zanimljiva, nisam našla nikoga tko bi točno odgovarao mojim željama. Doduše, moguće je da opisi jednostavno nisu dovoljno podrobni da bih prosudila, a uvjerena sam da za mene imaš točno onakav dar kakav želim i zaslužujem. Stoga sam ti odlučila pomoći ovim pismom.

Ja bih nekoga xxx godina, xxx zanimanja, xxx interesa, xxx dimenzija i xxx društvenog i platežnog statusa, uz xxx inteligenciju, xxx političkih i moralnih uvjerenja, xxx bračnim i roditeljskim statusom, s doživotnom garancijom ili xxx rokom trajanja..."

I pošalje Djed Iskričnjak. Ne uvijek za Božić, sve ovisi o tome kad smo mu pisali i kako smo se ponašali. Ali stigne. Zapakiran, s mašnom, stigne Netko koga ne smijemo otvoriti sve dok nismo odradili iskričarski staž za darove. Onda je naš Iskričdan.

A mi nestrpljivo zveckamo darom, važemo ga u rukama, nekak je prelagan, jesemti, da nije Djed Iskričnjak pobrkao poruke, i nekak je malen, ali tko zna, zakučasti su putovi iskričarski, ali dar je tu, nema što, znači da su nam želje primljene i uslišane.

I onda konačno osvane naš Iskričdan. Nestrpljivo razvezujemo vrpcu, trgamo papir, otvaramo kutiju. A u njoj točno onaj iz kataloga! WOW!

Ali, jebiga, kad god sam nešto naručila iz kataloga, zapravo nije bilo onako kao na slici. Ili sam ja pogrešno odmjerila što mi treba, ili je slika bila pomalo šupački uljepšana. Ali nije da nije bilo to - bilo je. Ali ne i ono što sam si stvarno poželjela.

Svejedno volim Djeda Iskričnjaka. Jer me drži u onom stanju neprestanog radosnog iščekivanja lijepog iznenađenja. Više mu ne pišem detaljne upute, jer znam da je glupav poput kompjutora, koji funkcionira onoliko dobro koliko se mi njime znamo koristiti, nego kliknem onak, kao na Gugli, "I feel lucky" iliti "Ufam se u sreću".

I beskrajno sam zahvalna što te sreće ima. Ili bar njene mogućnosti. Jer je rijetkost. Svugdje. Iskrica je jedna od rijetkih oaza srećonoštva, kakvo god ono bilo.

Da, zahvalna sam. Tome te nauči 50 godina života: zahvalnosti. Ili ne, ovisi... Kako koga. Mene jest.

Mojih pola stoljeća života naučilo me da nemam više toliko ispred sebe i da je krajnje vrijeme pogledati Životu drito u oči; da nema odgađanja, nema vremena za iluzorne nade, nema odgađanja brige o sebi i čekanja da se njome netko drugi, netko Bitan pozabavi, nema nadomjestaka koje ćemo uzeti privremeno, do nečeg boljeg, jer boljeg možda (vjerojatno!) više nikad neće biti. Da, pregorjela sam poniženje spoznaje da 99% muškaraca s kojima sad razmjenjujem sada mi ugodne besmislice ne bi imalo niti 0,005% šanse privući moju pozornost prije 20 godina i da bi svi oni odreda bili presretni kad bi vidjeli u mojem oku bar tračak prepoznavanja... Jer znam da je tako bilo PRIJE 20 godina, i da tih 20 godina više NEMA.

Kao što nema Berlinskog zida ili Jugoslavije. Nema.

Ali nema vremena niti za ponižavanje, niti za skupljanje mrvica, niti za bljutave odnose koje poslije treba okajati, sprati sa sebe, zaboraviti... Jer nema vremena niti za zaborav. Osim onoga koji možda donese staračka demencija, na koju se ne bih voljela osloniti, jer poput svih ludosti, i ona ne bira prema našim važećim kriterijima, nego prema utabanosti sinapsi, što će reći, možda zaboravim divne trenutke koje nisam znala cijeniti, ali uporno pamtim patnju koju sam mogla izbjeći.

I zato sad pišem Djedu Iskričnjaku:

"Dragi Djede Iskričnjaku!

Hvala ti za lijepe darove. Omoti su bili predivni, a vrpce ću čuvati dok sam živa. Mislim da se nismo dobro razumjeli što se tiče sadržaja, ali svejedno me razveselio i čuvat ću ga na počasnom mjestu. Ove godine, međutim..."

Možda je ja ne zaslužujem, jerbo meni su najromantičnija u životu dva trenutka: kad me onak, istinski, duboko, iz sve snage poljubio frajer koji ne jede češnjak nakon što sam ga se ja dobrano nakrcala i kad mi je ponudio petrijevku da se u nju popišam, da mi napravi antibiogram, jerbo me drmala neka gadna upala. Eto...

A nije da nisam pokušavala. Jesam. Bila ja na plaži s mladim, lijepi, vitkim, vretenastim, opasnim, brkatim, bezobraznim, nepredvidljivim umjetnikom, zurila u zvijezde kojih je bilo ma baš koliko ih treba biti, bezbroj, i sve sjajne da je milina, i vrte se, a bila je i padalica, i držali smo se za ruke, i onda smo se ljubili, i ono neko noćno biće, više ne znam je li zrikavac, cvrčak, što li, baš tada nam je zapjevalo, i baš tada mi se kosa zalijepila za katran. I jebiga! Katran vs. romantika = romantika gubi.

Cmakala sam se u kinu, baš kad je bilo najnapetije na platnu, i zato ne u pamuku mojih gaćica, i pod drvećem, s kojeg bi padalo nešto ljepljivo ili bi se u njemu rojili komarci, šetala sam proplancima do kojih bih stizala oznojena i smrdljiva, bez sline za čestiti udisaj, a kamoli poljubac, vodila sam ljubav nasred pučine u čamcu pa mi je pozlilo od guranja i ljuljanja, i na stijenama, pa je njemu izgorjela guzica i onda do kraja godišnjeg vrlo ograničen broj pokušaja i položaja, ma sve sam odradila, i parkove, i vijugave uličice, i nepoznate gradove, od Venecije, Firence, Rima, Pariza, Praga, Londona do Helsinkija, i svejedno su mi najromantičniji onaj moj češnjak i petrijevka. Jebiga!

Valjda je s ovom standardnom romantikom problem u tome da bi trebala biti savršena. Mislim, nije fora da ti Francuz na francuskom izjavi ljubav uz bazen hotela na Plitvicama, zar ne? A kad si u Parizu, nema tvog Francuza i nekak ti je najzabavnije na Pigallu promatrati prostitutke i pogađati koja je zbilja žensko, a koja nije, a kad bi bilo vrijeme za onaj poljubac do mandula već si tak umorna da su ti najvažnije natečene noge i podriguje ti se od svih onih začina koje si smazala tijekom gastronomskog istraživanja.

A kad si u tom romantičnom kontekstu, namjerno i planski, podrigivanje se ne priznaje. Ne ide, čovječe! Nego si sva nakostriješena da sad ništa ne pokvari taj trenutak, do kojeg si jedva stigla, uz velike troškove, brižljivo planiranje, možda i poneku laž doma, na poslu i prijateljima, ili sebi, sebi svakako, i sad mu se treba posvetiti i spriječiti svaku slučajnost, jerbo ode sve dovraga ako ne štima!

Ali kad si nespremna, kad se omakne, kad te pogodi baš ondje gdje je osjećaš od bolnih stopala do korijena kose, uz zastajkivanje u međunožju i posred grudnog koša... Eh. Onda može biti romantično. Iako sve druge nasmijava.

Pričalo se da je rat započeo mačak Gomboc: baka Žala je uporno tvrdila da joj je ukrao kobasicu, a baka Vuka je znala da to ne može biti istina, premda bi postupak mogao biti u skladu s mačjom naravi, ali ne s Gombocovom, koji je ime dobio zbog sferičnog oblika ali gotovo potpune inertnosti. Gomboc, naime, znači okruglica. A takav je bio otkad ga je mama Mimi omacila, okrugao i lijen za sve, osim za sisanje: ona ga je lizala, jer bi se inače cijeli dan izvaljivao krmeljav, ona mu je donosila žive miševe, valjda u nadi da će pobuditi lovački nagon, ali ništa, miševi bi Gombocu pretrčali preko brka i isplazili jezik na pragu. Jedan jedini put za svih njegovih 9 mačjih života Gomboc se pojavio gordo noseći crknutu ptičicu. Valjda mu je sama pala u gubac.

Eh, Gomboc je već dugo pokojnik, a baka Žala još uvijek ne vjeruje baki Vuki da je nije oštetio. Iako joj je baka Vuka, u ono vrijeme još uvijek feš žena, nudila sve moguće zadovoljštine i naknade, uključujući i stoput bolje kobasice. Ne, ova je htjela svoju. Ma kako ću ti vratiti tvoju, žestila se Vuka, sve da ju je Gomboc i ukrao? Da mu izvadim iz crijeva? Da skupim govanca?

Nakon puno riječi, isprva ljubaznih, pa ironičnih, pa sarkastičnih, pa grubih, pa uvredljivih, susjede su umukle i prestale razgovarati. Šutke su ispravljale nepravde nanešene bezobzirnošću one druge: kad bi Žalina breza spustila granu u Vukino dvorište, ova bi je odrezala. Bez riječi pokude, bez upozorenja. Onda bi Žala prevrnula Vukinu kantu za smeće, jer ju je ova ostavila nasred puta, a ne tik uz ogradu. Bez riječi, bez upozorenja. Vuka bi pozvala geodete da izmjere granicu između dvorišta i bez riječi pomaknula svoju pola metra udesno, na Žalinu zemlju. Na što je ova digla tužbu i izgubila. E onda je nabavila psa, Ahila.

Najglupljeg psa u cijelom susjedstvu: em je lajao na sve, od poštara do mjeseca, em je trčao za svime što ima kotače, od dječijh kolica do autobusa. I za Gombocom, naravno. Koji nikad nije potrčao, a sad je, pod stare dane, morao i skočiti da bi se spasio. Kad je prokopao rupu ispod ograde i raskopao Vukine gredice, ova se odlučila za otvorenu paljbu: na ogradu je napisala "Trujem sve što ne posjedujem!"

Laža se rasplakala i razletjela po susjedustvu, pa jeste li vi to vidjeli, pa kako može, pas je pas, kako ću ga ja zaustaviti, a kad je njen mačak... I tako su susjedi bili prisiljeni izabrati stranu. Mnogi se nisu ni sjećali kako je sve počelo, ali im se Vukin natpis učinio pretjeranim, a neki nisu mogli smisliti Ahila i zato su jednostavno izabrali Vuku. Neki su prestali razgovarati s objema, neki međusobno, a susjedstvom su odjednom počeli vršljati raznorazni inspektori i odvjetnici. Sve bez riječi.

Kad se Gomboc jednog dana dovukao kući s guzicom punom sačme, Vuka je pukla. Zna se tko je lovac u ulici, zar ne? Žalin unuk, tko drugi! Jest da je glup i ćorav i vrlo vjerojatno ne razlikuje debelu mačku od debelog zeca, ali treba gledati! Zar ne? Osim ako namjerno pucaš u debelu mačku umjesto u debelog zeca, jer tako želiš. Jer te napumpala baba.

Gombocu su uz veliki trošak i velike boli izvadili sačmu iz guzice. Ali ne i onu koja se zabila dublje, sve do njegovog lijenog mačjeg srca, i ubila ga, dva mjeseca kasnije. Nekoliko dana prije nego što su Ahila našli pregaženog nasred slijepe ulice.

Sumnje su klijale. Nijemo i uporno.

Susjedi su pojačali svoje ograde. I povisili ih. Ulica je utihnula, osim rano ujutro, kad bi se najbiranijim riječima neki susjedi pozdravili, tako da su ih čuli i oni s kojima se ne pozdravljaju. Vuka je u međuvremenu oglušila, a nije voljela nositi slušni aparatić. Stala bi uz ogradu susjede s lijeva i rekla što misli o svemu, od klime do ekonomije i bake Žale, a kad bi ova izašla iz kuće i učinila isto sa susjedom s desna, jednostavno bi aparatić izvadila iz uha. Navečer bi unuci provodili pravdu svojim izborom muzike, jačinom svojih motora, ljepotom svojih djevojaka, visinom kvalifikacija, a kasnije važnošću svojih zaposlenja i izborom supruga.

Žala i Vuka nisu riječ prozborile.

A onda je Vuka umrla, s mačkom u krilu, vjerojatno Gombocovim pra-pra-pra-praunukom, debelom i lijenom, zagrcnuvši se o komad domaće kobase koju je jela misleći koliko je bolja od one koju Gomboc NIJE ukrao.

Kad je čula, Žala je kriknula do podsljemenske zone i prisjetila se svih naricaljki 12 koljena unatrag. Poslala je najveći vijenac koje je susjedstvo ikada vidjelo i nosila najdublju crninu sve do vlastite smrti, 16 godina kasnije, u bolnici Rebro kamo su je dovezla kola hitne pomoći zbog vjerojatne opstipacije crijeva zbog prekomjerne konzumacije mesnih prerađevina. Posljednje riječi su joj bile: "Ukrao je!"

Povući nekoga za jezik vrlo često ima iste posljedice kao povlačenje za prst. Zato ja ovo danas pišem s odmakom, vremenskim i prostornim, a nadam se da ću imati snage i za ironijski.

Elem, napiše meni sinoć čuvena sveznalica savršenih proporcija, kako tjelesnih, tako i umnih i životnih:

Vega, ne brini za moju djecu na praksi, odu od mene sa više praktičnog znanja nego što će im to ikoji profesor teoretski ikad dati..
Bolje brini da djecu objektivno ocjenjuješ bez predrasuda.
Pošaljete ih nama u praksu da ste im prije nabili komplekse i svrstali ih u kategorije, pa ja ispravljam vaše frustracije.
Znaš, boli..kad mi dečkić dođe i kaže u startu: ja sam vam za to glup.. a ispotavi se da mu samo niste vi u školi dali priliku.. i kasnije komentira: koliko se god potrudio, ona frustrača mi neće dati više od tri..

Nemoj mene vuči za jezik..
Autor: pognioci | 14.09.2011. u 20:49 | opcije

(Primjećujete korektnu atribuciju s moje strane? Kontekst: zamjerila sam joj što se hvali da omladincima piše maturalne radnje, a praktikantima dnevnike rada.)

Glečte, lako je otpisati ovu njenu primjedbu kao još jedan njoj potreban dokaz njene vlastite učinkovitosti i savršenosti, ali ipak neće ići, jer odražava stavove mnogih. A ti stavovi su manje štetni po profesore, nego po njihove učenike i studente.

Jer implicira da su profesori nesposobnjakovići i/ili varalice kojima niš ne treba vjerovati, da su škole i faksovi izmišljeni valjda zato da ovi ne bi činili štetu negdje drugdje, da ne mogu procijeniti učenikovo znanje, vještine i sposobnosti čak ni nakon 3-4 godine zajedničkog pregalaštva na procesu učenja (koji se, u krajnjoj liniji, ipak u cjelini zbiva između učenikovih ušiju), ali pogni to, naravno, može za samo 2-3 tjedna. Oh, yeah!

Osim toga, profesori nisu snuždeno zahvalni za golemu uslugu koje im cijelo siromašno hrvatsko društvo čini time što im daje nezasluženu plaću, nego bahato nabijaju studentima komplekse. A zašto? Mislim, koji su benefiti tog "nabijanja" za profesora? Od toga nit će imati veću plaću, a bogme niti lakši posao, jerbo su kompleksaši uvijek neusporedivo naporniji od onih koji nemaju straha od pogreške (neizbježne u SVAKOM procesu učenja, od hodanja, do korištenja pribora za jelo, do učenja jezika [materinskog isto kao i stranog] ili kvantne fizike) niti neutemeljenih pretenzija.

Zatim se profesorima zamjera što učenike/studente svrstavaju u kategorije. Valjda misli na ocjenjivanje? E, vidite, ocjenjivanje su smislili poslodavci, tj. ono društvo koje odvaja lovu u budžet iz kojeg ukapava u financiranje obrazovnih djelatnosti. Jer poslodavci žele unaprijed saznati u kojoj su mjeri njihovi potencijalni djelatnici svladali znanja i vještine potrebne za obavljanje određenog posla. Ako ih zapošljavaju prema takvim zaslugama, a ne rođačkim.

Osim toga, profesori imaju predrasuda. Valjda misli da učenika/studenta koji konzistentno stječe najniže ocjene, koji uporno predaje tuđe radove i koji ne zna napisati npr. dnevnik prakse ni po gotovoj špranci, iako samo treba unijeti podatke o tome u kojem je odjelu bio, što je ondje vidio/radio i je li išta ili ništa naučio te dati neki primjer kako i zašto, i to ne tijekom jednog semestra ili nastavne godine nego tijekom više njih, smatramo "lošim učenikom/studentom"; a one koji postupaju drugačije "dobrim"? Je li predrasuda ako studenta prijavim Etičkom povjerenstvu zbog plagijata? I u toj situaciji teret dokaza je na MENI, kao da svaki profesor treba napamet znati sve što pruža World Wide Web - još jedna besmislica koja se vuče još od Guttenberga! - iako mi je savršeno jasno iz svega što smo student i ja do tada zajednički prošli da nema znanja, nema vještine i nema teorije da je rad sam napisao. Nego neka pognioci. I onda se pognioci uvrijedi kad dobije npr. trojku. I to samo zato da se ja ne bih zajebavala s Etičkim povjerenstvom i traženjem njenih izvora, ako ih uopće ima.

I, trešnjica na vrhu šlaga, profesori su frustrirani. Pa kak neće biti, pitam se? Jerbo je istina puno, puno drugačija:

Kao prvo, svaki učenik i student košta. UČENIK i STUDENT, ne samo profesor. Ne znam za učenike, ali student na javnom, tzv. državnom sveučilištu košta 30-ak tisuća kuna po nastavnoj godini. A žesti se što ga zakonodavac prisiljava da tu lovu zasluži redovnim, ako već ne i kvalitetnim studiranjem! Ne, studenti i njihovi roditelji bi da se to može unedogled, jer ne moraju iskeširati lovu izravno iz svog džepa, pa nekak izgube iz vida tu "sitnicu" da njihovo djetešce košta RH između 90.000 i 120.000 i to AKO završi u predviđenom roku.

OK, ne mora svatko studirati (iako to košta kao npr. Škoda, a može i na otplatu): zamišljam kako bi roditelji rezonirali kad bi SVAKE GODINE morali izravno iz svog džepa izdvojiti cca., ajmo reć nešto manje, npr. 20.000 kuna da im dijete završi osnovnu i srednju školu; pa ako ne plate, država da na vjeresiju, ali npr. ne grije učionice. Ili ne nabavlja nastavna pomagala. Ili neplatiše strpa u poseban razred, u kojem s njima rade isključivo nastavni praktikanti, koji nisu plaćeni za svoj rad. Ili im se uskrate sve druge povlastice škole (a to JESU povlastice) tipa odgojnog rada, socijalnih službi, dnevnog boravka ili praćenja i ocjenjivanja rada - pa malac ide u školu, može nešto naučiti, ali nema čitabe. Jel bi pognioci i tada smetala kategorizacija?

Zamišljam i najjeftiniju mogućnost: brigu o obrazovanju u potpunosti prepustiti roditeljima. Pa ga ti školoj kod kuće, ako znaš i možeš i nemoj mi kukati zbog profesorskih plaća i profesorskog ferija (koje imamo samo zato jer ga vaša djeca trebaju, i to manje nego vaša djeca!), ili plaćaj na slobodnom tržištu obrazovnih usluga. Pa da vidim jel bi prošli bolje, što cijenom, što kvalitetom.

A odgoj? Da, i to bih u potpunosti prepustila roditeljima. Pa da vidimo kak će im biti s klincem koji je cijeli dan sam; ili ako jedan od roditelja mora odustati od svojeg zaposlenja da bi odgajao potomstvo. I da vidimo koliko bi bolje bili odgojeni ti sami klinici; ili oni čiji je jedini uzor roditelj. AKO uopće može biti uzor.

Stav da škola ne valja, da su profesori nesposobni mentalni bolesnici i da je proces obrazovanja nešto što treba odraditi reda radi, uz maksimalnu poštedu vlastitih kapaciteta i napora šteti prije svega učenicima i studentima: jer ONI iz njega izlaze nesposobni.

Svakom zadaćom koju ste napisali svojem djetetu uskratili ste mu mogućnost učenja; uskratili ste mu izazov i priliku da osnaži, bilo kroz pogrešku (koju će ubuduće izbjegavati), bilo kroz uspjeh (koji će željeti ponoviti). Kad učiteljica kaže da treba učiti s djecom, to NE znači da treba raditi umjesto njih, nego da im treba objasniti nejasnoće, pokazati na nekom drugom primjeru, pripremiti ih na eventualni neuspjeh ako ni sami nismo dorasli građi i podučiti da nije sramotno zamoliti nastavnika za dodatna objašnjenja, sve do toga da jednostavno budemo prisutni i pobrinemo se za to da dijete zaista radi ZADAĆU, a ne surfa webom.

U suprotnom, podučili ste dijete da je varati OK i da se isplati.

I onda se čudite korumpiranosti ovog društva? I idiotizmu biračkog tijela koje ju je omogućilo?

Čini se da je napeta. Nisam sigurna jel' nam dobro ide, uzvici nekak naglo utihnu... Ne, čini se da je sad bilo nešto loše. Ali dok sam šetala šaponju bilo je dobro, jako su se veselili. Naravno, nemam pojma tko igra. Ali ako me sutra netko uvuče u razgovor o tekmi, moći ću pratiti.

Statistički je gotovo nemoguće, ali meni se desilo: nikad u životu nisam bila s frajerom koji je pratio nogomet. Nikad nisam bila na počeku zbog utakmice, nikad u kuhinji s drugim curama dok moj s njihovima urla pred televizorom, nikad nisam morala brinuti jesu li mu razbili glavu kad se vraćao s tekme, i - naravno - nikad nisam bila na utakmici.

(Doduše, bila sam s jednim koji se palio na Eurosong. Mislim da je to puno gore.)

Sjećam se jedne frendice i kak mi je rekla "Sad znam da ga zbilja volim: jer da mi je itko rekao da ću gledati nogomet i UŽIVATI u tome, rekla bih mu da je lud!" Udala se za svog navijača. Dobro im ide. A ja navijam za njih.

Pitam se sad, jesam li propustila spoznati nešto bitno o muškom rodu zbog toga što nikad nisam spoznala čari nogometa? Kroz prozor čujem i ženske glasove... Sad mi se nekak čini da je napeta tekma sasvim dobar način zbližavanja: adrenalin, zajednička briga, strah, zatim zajedničko slavlje ili tuga - seks paše u svakoj kombinaciji.

Bolje nego beskrajno raspredanje što je tko učinio krivo, je li sudac sudio pravedno, je li trener izabrao prave igrače... Ne, odmah nakon tekme ga treba odvojiti od muškadije. Inače bi me minula volja za seks.

I tak, sad i ja navijam za ove cure i dečke koje čujem kroz prozor kak navijaju. Želim im da dobro zabiju gol. Više njih, po mogućnosti.

Kažem ja:

"Kad se bojimo užasa, kad je tu negdje, prijeteći nadvijen, ipak, ipak u tom strahu klija i nada da neće tako biti, da će ga nešto otpuhnuti, da će se raspršiti. Ali, kad užas zaista stigne, kad nas dotakne... Nije kao na filmu. Nije kao što smo zamišljali. Nema sljedećeg kadra u kojem smo bolje; ili mrtvi, pa nam je svejedno. Ne. Užas te ne sledi, samo te pothladi do poluživota. I to je to."

Ključne riječi: užas, kraj, poluživot i nada

Kaže ona:


Kad pokopamo ljubav, utremo nogama i zadnje tragove, sabimo je u ravninu zemlje, okrenemo se na peti i odemo u nekom novom smjeru, točno znamo kad je ta ista ljubav bila na izdisaju. Čak možemo jasno uhvatiti i njen zadnji dah. Trenutak kad je već nepovratno otprhula.

Ključne riječi: pokapanje (ljubavi), izdisaj (za nju je poluživot prekompleksan, ona će kad umre sigurno ići dalje, pa tako i u ovom tekstu.)

Kažem ja:

"Dugo me užasavala zebnja da me možda nitko nikada neće voljeti; a zatim se suzila, usredotočila na užasnu pomisao da me možda neće voljeti onaj kojeg volim ja.

Nisam znala da su to tek sitni nagovještaji užasa, još uvijek prožeti nadom i optimističnim nastojanjima da se dokopaš spasa, u usporedbi s užasom spoznaje da ja više ne volim.

Zahvaljujem sebičnim genima i ustrojstvu kozmosa koji su omogućili da ta spoznaja nikad ne bude trenutna, koji su je raspršili na tanke niti što bljesnu u trenucima još daleko, daleko prethodnima onom konačnom bezdanu saznanja: opliću te kao paučina, kao kukuljica, kao konačnost jednog oblika, kao završetak postojanja u svemu što jesi. A nisu kraj."

Ključne riječi: nagovještaji, nada, postupnost ("spoznaja nikad ne bude trenutna"), kukuljica

Kaže ona:

"Dok je ne isčupamo iz sebe trebaju nam i one male mrve, ponekad gotovo nevidljivi tragovi dokaza da još tu negdje, da u nekakvi zakučastim sobičcima postoji. Hranimo se maštom, iluzijama, nadama i željama bez realne osnove. Kad trepnemo i maknemo koprenu s očiju možda uspijemo skužiti da nam je pijesak već odavno iscurio između prstiju, iako je šaka ostala čvrsto stisnuta. I nokti zabijeni kao bijeli tragovi u dlanu."

Ključne riječi: mrve, dokazi da je [ljubav] još tu negdje, iluzije, nade, koprena (Ona previđa transformaciju, jerbo ona je uvijek ista, i onda kad ide dalje.)

Kažem ja:

"Počne s prelaženjem: preko prilika za osmijeh, preko mogućnosti za raspravu, preko dodira što pozivaju. I onda prijeđu u malodušnost, pomalo iritiranu: u "ne da mi se" i "čemu". A onda živneš, strah te gurne u bijes, sijevaš pogledom, zvjeraš za spasom, i već ti je pogled negdje u daljini, u paničnoj potrazi za novom važnošću. I već znaš, to je ono što gubiš: nešto važno. Nešto što te okuplja da budeš ono što jesi.

Ljubav ne možemo izgubiti pobjedonosno. Uvijek je to poraz vrijednoga.

Ali, kukuljica užasa se zatvori. Više ništa izvan nje nema utjecaja. Sad moraš smoći snagu za novi oblik. Sad moraš postojati kao nešto drugo. I moraš samu sebe uvjeriti da je to vrijedno napora."

Ključne riječi: strah, bijes, čemu, spas, važnost, znaš, gubitak, poraz, novi oblik, napor

Kaže ona:

"I zato, riječi nisu potrebe. Ni ono „ne volim te više“!
Jer kako osjećamo ljubav u dodiru, pogledu, dahu...tako osjećamo i onda kada više ne postoji. I nitko, baš nitko ako je iskren ne može me uvjeriti u suprotno.
Problem je jedino što je to teško priznati. Sam sebi...."

Ključne riječi: znaš, ne postoji, teško priznati (Ona ne spoznaje gubitak, niti poraz, niti napor; doduše, implicira bijes u nepotrebnosti deklaracije. A novi oblik joj nije moguć.)

Struktura:

Moja:

1. Uvodni odlomak: uvođenje pojma užasa kroz prikaz klimatskih uvjeta (kod nje toga nema)
2. Sučeljavanje pojma užasa sa strahom od užasa i potrebom za nadom; prikaz posljedica užasa; asociranje na smrt; ljubav se ne spominje, jer užas je užas (Ona odmah na ljubav i klišej pogreba uz energično tabanjanje zemlje; kod nje je to neugodno, ali nije užasno. Fokus na posljednjem dahu ljubavi.)
3. Usporedba užasa pred strahom da nećemo biti voljeni sa strahom da MI više ne volimo te objašnjenje da je to užasno jer nas ljubav oblikuje u biće koje smo dok volimo; kasnije moramo biti neko drugo; i zato jer nam je to teško, nastojimo izbjeći spoznaju, odgoditi kraj VLASTITOG voljenja (I ona želi odgoditi kraj ljubavi, tj. podesiti ga trenutku kad ona sama više ne voli. Ilustrira to nizom klišeja, od čupanja, preko mrva do pijeska koji curi kroz prste.)
4. Izbjegavanje spoznaje kroz razna emocionalna stanja i postupke; spoznavanje važnosti kroz poraz (Ona niže klišeje za primjere: "ljubav u dodiru, pogledu, dahu" te se hvali svojom pronicljivošću.)

SLIČNOSTI:
- Tema
- Struktura
- Asocijacije

RAZLIKE:
- Kompleksnost (moja)
- Banalnost (njena)
- Zahvat u temu (moj velik, njen mali)
- Vještina i izvornost izraza (moji veliki, njeni mali)

ZAKLJUČAK:

Meija možda zbilja nije plagirala: ona je usvojila ono što je dostupno njenom mediokretskom umu, koji ne sadržava ama niti jednu jedincatu izvornu misao. Pa je to onda i prisvojila, kao i sve korisne savjete iz "Glorije", "Cosma" i sličnih izvora.

Zanimljivo je kak ljudima mojih godina (50 - ovih 46 u profilu je za one koji niš ne čitaju osim osnovnih podataka, a zašto je 46 bolje od 50 objasnim kasnije) prijatelji, znanci, čak i neznanci, rado ponavljaju isti savjet: "Nađi si nekog mlađeg!" Ponekad je to kompliment, jer žele istaknuti da smo duhom i/ili tijelom mlađi od svoje kronološke starosti, a ponekad kritika - misle da postajemo mrtva puhala i da nas netko treba oživjeti.

Možda postoji i treći razlog: ima sličnosti između proljeća i jeseni. Nestabilnost. Ćudljivost. Nesigurnost. Osim one da će se proljeće razviti u jednom smjeru, smjeru plodnosti, a jesen u drugome, smjeru zamiranja i mirovanja, sve do vječnog.

Muškarci ovu sugestiju čuju češće nego žene. Mnogi je ne moraju ni čuti, sami znaju što im je činiti, jer takav spoj donosi više nego što traži: laskav je, prestižan; mladu ženu je vjerojatno lakše oblikovati po svome, a pod time ne mislim samo tjelesno, nego i ponašanjem; izdržljivija je, živcima i mišićima, može više izdržati i bolje potegnuti u svim kutovima doma, od kreveta do kuhinje. A obično traži ono što joj možeš dati, sigurnost, lovu, provode kakve si sama ne bi mogla priuštiti. I zato možeš biti prilično siguran da neće otperjati sve dok netko atraktivniji ne ponudi više. A možda neće ni uopće, ako je dobro oblikuješ i privikneš na sebe. Ili joj napraviš dijete.

Mlade žene biraju starije muškarce iz bitno drugačijih pobuda nego što mladi muškarci izabiru starije žene: cure u muškim godinama vide zrelost, znanje, zaštitu za sebe. Vide velikodušnost i toplinu. Vide i materijalne prednosti, naravno, ali ne uvijek, ne sve - nerijetko će mlada cura izabrati sijedog gospodina unatoč propuhu u novčaniku, stanu, pa i između njegovih ušiju. Osim toga, nekak nije baš sasvim grdo biti "sponzoruša" - nije to pogrda tipa "kurva" ili nedajbože "žigolo" ili "priženio se" za muškarca.

Žene pofarbanih sjedina nisu u podjednako povoljnoj situaciji kao vršnjaci (koji se čak ni ne moraju farbati, naprotiv!), iako mogu ponuditi isto što i ovi: materijalnu sređenost, iskustvo, znanje, zrelost, toplinu... pa i zaštitu. Njih okolina neće pohvaliti zbog prpošnosti, nego će ih poklopiti zbog nerealnosti i nepoćudne pohotljivosti. Klimat će glavama i proricati katastrofe, od slomljenog srca do opustošenog stana i bankovnog računa, a moguće je da se u predviđanjima nađu i noću aktivne sjekire. Pitat će ih zašto ne nabave psa ili ne usvoje neko nezbrinuto dijete ako već žele nekoga dadiljati.

One se ne mogu osigurati silikonom ili malim djetetom, a momke ni mame nisu mogle oblikovati po svojem idealu dobrog ponašanja. Momci su momci i kvit! Osim ako ima nekih emocionalnih zavrzlama s majkom ili ženskim rodom općenito, eh, tu bi mogle biti od koristi, naravno, uz rizik da će ozdraviti i kao svaki dobar pacijent zahvalno pozdraviti onu koja ga je izliječila te otperjašiti među zdrave.

Možeš mu jedino udovoljavati, pa dok ide - ide! Ako mu priuštiš neki provod s frendovima, vrlo je vjerojatno da ti sama nećeš biti pozvana, da ga ne zezaju, jadnog; ali zato možete skupa na neka skrovita i udaljena mjesta. Žena u takvoj kombinaciji neće biti pozvana kod njegovih roditelja, a ako i bude, neće biti srdačno dočekana, neće biti predstavljena punim statusom ("moja cura" zbilja zvuči smiješno!) i nikad se neće izvući iz nezgodacija tipa "A što će naručiti vaš sin?"

Nikad mu neće biti tjelesno dorasla. Koliko god se trudila, neće. Osim ako ne izabere nekoga tko je po tom pitanju u priličnoj komi, a ona izvrsna za svoje godine. A onda opet ta sintagma, "za svoje godine"... I kompleksi. Ufff, treba imati snage za odnos s nekim tko ti nabija komplekse! I kad sve skupa zbroji i oduzmeš, takva je veza košta vjerojatno više nego što donosi. Bez ikakvih jamstava da će potrajati dok je ona može izdrža(va)ti.

I zato ja u profilu imam 46 godina: da mi se ne javljaju mladići koji misle da sam zbog brojčice 50 spremna dati sve od sebe za jako malo njih.

Zašto laže laženka?

O, laže li ga, laže laženka!

Kome laže laženka?

Laže li laženka kome?

Ili sebi laže laženka?

Oprosti li laganje laženka? Sebi oprostit li može laženka laganje?

Ili boga moli?

Naslaguje laženka laž na laž, ubrzo bit će lažopalača!

Alapača je laženka.

Itd.

Nastavit će laženka :-))

Pričam danas s frendom kojeg sam nagovorila na Iskricu (a još uvijek mi je frend, aha!). Veli on meni kak je bil na kavi s jednom simpa žemskom i kak se već šika, treba objasniti svoj status. A njegov je friško i nevoljko rastavljen, s emocionalnim sponama neprerezanim... I tak, počne on objašnjavati, a ova će njemu:

"Kaj ti misliš, da sam ti ja kanta za smeće???"

I glečte, skidam metaforičku kapu kolegici Iskričarki: u pravu je. Postoje bračna savjetovališta, centri za krizna stanja i psihijatri: svi mi ovdje smo amateri. Koji imaju svoje emocionalno, iskustveno i ino smeće. I ne znaju kaj s njim. E pa sad, je li ga baš pristojno iskrcati nekome nepoznatom pri prvom susretu? Treba li ga reciklirati? ŠTO, dovraga, s njim???

Kad mi netko iskrca svoje smeće, osjećam se kao kanta za smeće. Što će reći, ne baš atraktivno. S druge strane, nema boljeg načina doznati tko je tko i kakav je nego kopanjem po smeću; dakle, ako mi ga zataji, ako čudotvorno nestaje ili "ne postoji", zvone mi alarmi...

Koliko je intimnosti potrebno da skupa bacimo smeće?

Kažu da je dobro djelo samo sebi nagrada, ali... Ipak se ponadaš da bi moglo biti i malo više od toga.

Tako ja jutros nađoh mobitel pored parkiranog auta. Nije mi to prvi put, ali onda kad je bilo, bila sam puno mobitelski naivnija nego sada: nisam znala ući u imenik i pronaći vlasnika ili neki broj pod "Doma", zamolila sam prodavača u trgovini ispred koje sam telefon našla da mi pomogne, a ovaj jednostavno ubacio svoju SIM karticu i rekao mi neka ne brinem. Tek sam kasnije shvatila da vlasnik može zaboraviti svoj aparat i sve svoje kontakte, osim ako ih ima još negdje.

Ovog puta sam bez problema otvorila imenik i stala listati: "Doma", "Ja", "Mama", "Tata" i tsl. nema. Ali ima "Barba" - e, taj bi ga morao znati. Je, sam kaj Barba očito ima dosta godinica, i premda smo se slatko napričali i gotovo posve istrošili bateriju, nismo uspjeli ustanoviti ništa, osim gdje Barba stanuje. A to nije baš blizu. Dok smo Barba i ja pričali nazvao je netko drugi, ali u brzini nisam skužila kako preuzeti poziv, a kasnije nisam znala kako doći do propuštenih poziva.

Ajd, krenem ja po abecedi, prvi kontakt pod "A", a da nema i prezime, to je valjda neki frend. Eh, i taj je nedavno izgubio svoj mobitel, tak da on sad vidi broj, ali nema pojma čiji je. Sljedeći kontakt bez prezimena je "D" i bingo!, taj zna čiji ga mobitel zove. Ali ima strgan lakat i nikak da zapiše tko sam ja i gdje me se može naći. Baterija je pri kraju. Taman prekinemo, zove neko žensko čeljade (vlasnik je muško) i da, sve ona zna, tko je, gdje je, ali nema love na svojem mobitelu da javi...

OK, strgani lakat je ipak obavio svoje i zakonski vlasnik nađenog mobitela se javlja: dolazi odmah, u blizini je, puno-puno hvala!

I vidite, sad se moje lakomo srčeko ponada nagradici: svi ovi s kojima sam pričala zvučali su baš simpatično. Zar ne bi bilo krasno da je takav i vlasnik? I pride zgodan? I zahvalno slobodan? Ha? Maaaa, bilo bi to preveć za očekivati, a dan mi je danas totalno zmrdan, rano ustala zabadave i niš nisam obavila zbog tehničkih kvarova na poslu, zato sam uopće i našla mobitel jer sam šetala kad sam trebala sjediti i raditi... Hm. Ali ovo bi bila baš slatka kompenzacija za pretrpljene boli preranog buđenja, zar ne? Možda ipak postoji neka kozmička pravda?

Postoji. Kroz zamagljeno staklo ulaza ugledala sam vitku siluetu od dobra dva metra. Kad sam otvorila vrata, u facu mi se smiješilo zgodno i simpatično lice muškarca koji ne zna kako bi mi zahvalio.

Ali! Ah...

Mogla sam ga roditi. I to kao starija rodilja. Handrasta mladež, vrag ih skelil! Rekla sam mu neka ubuduće bolje pazi na svoj telefon.

Uffff, danas sam si jako pametna!

Krenulo me od jutra: prvo napisah, polurazbuđena, brbljavu besmislicu na svojem slikovnom blogu, a glasi "Što dalje ideš, bliže stigneš"; ali onda me stala kopkati pa joj nađoh smisla. I o tom smislu je današnji blog. Empirijski potvrđen drugim jutarnjim iskustvom, kad sam još nerazbuđena uspjela smisliti novi kolegij i pronaći suradnike za njega, sve usput, i sve zato jer mi se sutra ne radi dvokratno... A onda me pride nazvao kolega, stručnjak za smartphone mobitele i potvrdio da je moj izbor novoga za mene najbolji, iako mu nisam rekla koji sam si upikirala. Ma da, hvalim se. Hebga!

Sudbina, dakle. I ona "besmislica". Koja nije besmislena, ako imaš sudbinu, a to uopće ne ovisi o tome vjeruješ li u nju ili ne: ovisi o tome koliko si sklon(a) ponavljati svoje obrasce ponašanja i o tome koliko su izdržljive tvoje korijenske vrijednosti. Neki obrasci ponašanja, naravno, nemaju blage veze s tvojim korijenskim vrijednostima, ali čvrsto prijanjaju uz strahove, a drugi su logičan ishod kako logične, tako i intuitivne afirmacije onog nedodirljivog u tebi, onog osjećaja da je nešto "dobro", a nešto drugo "loše", da nešto "možeš i hoćeš", a drugo jednostavno "ne možeš i nećeš".

Kad pogledam svoj život do sada, ukazuju mi se nedvojbena ponavljanja ili vraćanja u neka ishodišta, ponekad čvorišta koja sam smatrala razriješenima: zaista to izgleda kao sudbina. Evo, nudili su mi mjesto na matičnom faksu, koje nisam uzela iz dva (ponovljiva) razloga, prvo zato jer mi se nije dalo magistrirati na vrijeme, a to mi se nije dalo jer mi je bilo ispod časti stjecati reputaciju studijem koji je manje kvalitetan od onoga koji sam netom bila završila, zatim stoga jer sam se bojala stresa reizbora i objavljivanja osrednjosti da bih mu udovoljila, ali još malo više zato jer me više furala životna praksa, sa stručnom ugrađenom u njoj; i bilo mi je pomalo krivo. Jer mi društveni prestiž nije mrzak. Ali mi je mrsko raditi za male pare, pa sam to zdušno izbjegavala. Na koncu se slučilo tako da radim na faksu (doduše, ne matičnom) za vrlo pristojne pare. Reizbor ostvarujem stručnim, pošteno odrađenim i praktično prokušanim radovima. Sudbina???

Mislila sam da nije, da je strah. A bio je, istini za volju, dok sam bila naivna i mislila da zbilja trebaš biti stalno izvrstan, stalno u tijeku i stalno izvoran da bi stekao i održavao akademsku reputaciju. I nema veze što zbilja nije tako, meni se jedino tako čini prihvatljivim i jedino tako bih sebe mogla poistovjetiti sa sustavom napredovanja u akademskom sustavu. To je već korijenska vrijednost. I zbog nje sam pregorjela prestiž koji se nudio, jer nisam bila uvjerena da sam dorasla vlastitom idealu, tj. znala sam da nemrem čitati i citirati gomilu gluposti samo zato da bi mi uzvratili uslugu i plasirali me na sljedeće mjesto na ljestvici. Uvijek sam se nostalgično prisjećala proferora Laszla sa zagrebačkog FF-a, koji nije objavio ni jedan jedincati rad (ako se izuzmu oni koje su objavili njegovi studenti, po bilješkama, da mu pomognu opstati), a svejedno je nezaobilazan autoritet primijenjene lingvistike u ovim krajevima... Ma, lingvistike uopće! Ali, ja nisam takav kapacitet.

A svejedno radim posao koji volim, na način koji smatram poštenim, u sustavu koji me zapravo neće, ali me nekak ne uspijeva odbaciti, a pride me i plati onoliko koliko mi je uglavnom dovoljno... Sudbina???

I tu se vraćam mudroj "besmislici" iz svojeg ranojutarnjeg bloga: što dalje odeš, bliže stigneš. Da, zaista se treba udaljiti od vanjskog, tuđeg, perifernog našim korijenima, našim korijenskim vrijednostima da bismo vidjeli dokle sežemo. Jer korijen nas neće pustiti dalje nego što možemo: ako ga ne zagušimo đubrom, pustit će nas da se vinemo upravo onoliko koliko soka, snage i života možemo provesti do visine. Kakva god ona bila. TO možda jest sudbina. Ali bi moglo imati i drugačije ime.

Za one koji ne mogu razmišljati o sudbini a da nije ljubavno, c/p iz mog novog romana, zapravo već napisanog, ali loše, od kojeg ću se udaljiti i napraviti ga kak spada, kad mu dođe vrijeme.

Naviknuta na nepostojanje duše, uzaludnost nadanja i vlastito neznanje, svaka njena ljubav bi započela krajnjim užasom, sve dok ne bi doplivala do usiljenog govora tijela. Onda bi se opustila, i pričekala: hoće li je raspršiti riječi, planovi, ili naprosto protok dana, do dosade, ili odustajanja?

Pomicala bi pramen sa čela i zurila u nizanje trenutaka tupim pogledom koji nije vidio, ali je znao: svaki san koji se ostvario bio je jedan manje koji je mogla sanjati. Škrto je zirkala za svojim snovima, i nikad se nije osobito trudila. Svakodnevica je bila nešto što je bolje pustiti na miru, i ne ulaziti u nju osobito duboko. Plutala je stisnutih usana i stisnutoga duha, škripeći zubima.
Razvukla bi obraz jezikom kad bi žmirkajući uhvatila bljesak privlačnosti; isprsila se, udahnula, i pripremila pleksus. Malo se ukočila, za odmak, i bila ponosna kad bi naslutila gdje mora biti mekana, i izbjegla udarac. Onda bi isplazila jezik, nacerila se, i nastavila žmirkati.

Znala je da je svijet prema njoj bio milostiv: oduzeo joj je samo na početku, a kasnije nije prestao davati. Imala je dom, pamet, tijelo, duh. Nije imala duše. Ali, to i tako nije bilo važno. Nikome.
Ponekad je muljala po svojim mislima, kao jezikom po slini, i pitala se je li moguće drugačije ih rasporediti, stvoriti prazan mjehurić? Ima li misli uvijek jednak broj, i moraju li se uvijek jednako ulančavati? Premjestila bi ih jezikom, tražeći mjehurić. Uvijek bi napipala istu slinu.

U svojim snovima, ponekad bi vidjela bljesak vjere, zatvoren u taj nepostojeći mjehurić. Ali san bi se uvijek nastavio prije nego što bi ga uhvatila; odvrtio se predvidljivim smjerovima, uz lažnu nepredvidljivost snova. Ujutro, dugo bi krmeljala uz kavu, i vraćala se, korak po korak. Bljesak bi bljesnuo, i sklonio se, neuhvatljiv.

Čvorište njenog života je bilo, i prošlo. Život se stegnuo u taj čvor. Mogla ga je razvezati, znala je. Imala je snage. Ali nije znala zašto, i što s raspletenim nitima dalje. Čvor ju je držao, stezao, ugodno bolno, i sporo propuštao njen život. Kušala ga je, kroz taj čvor, kao slinu u poljupcu, pazeći da se ne zagrcne i uguši.

Mimo tog čvora, sve je bilo nevažno. Pustila bi da se dogodi, kao što se prepuštaš snu iz kojeg znaš da ćeš se probuditi, ukotvljena u svoje čvorište, i zblenuta njime. Kad bi prošlo, odahnula bi što je čvor još uvijek tu. Ponekad bi se rastužila zato jer jest.

Pjesme bi se prelijevale preko njega, kao slina, ili more. Te slike je voljela prizvati. Sjedila bi, i zamišljala poljupce koji su ga preskočili, valove koji nisu uspjeli... Ponosna. I upitana. I malo žalosna. Ali spokojna.

Uzela bi ljubavnika, i pitala se nad njegovim prstima. Kad bi počela nada, zatomila bi srh užasa. Čekala. I na kraju, uvijek bi odahnula.

Dobar dio svoje buduće pemzije zaradila sam vodeći tečajeve. Možda je zato izgledno da ne bu vredila skoro pa niš, kao ni tečajevi koje sam vodila? Ne zato jer sam ja htjela prodavati ljudima lošu robu, nego zato jer su rijetki ljudi koji uistinu žele dobru robu i koji su za nju spremni platiti (jer nemre biti jeftina), ali je masa onih koji će upisati nešto što si mogu priuštiti ako ne djeluje naporno i onda će to pretvoriti u ono što njima zapraf paše; NE u ono što im treba.

Daklem, vodila sam velike tečajeve (30+ polaznika), male tečajeve (2-4 polaznika), srednje tečajeve (14-20 polaznika), radionice, seminare, individualne poduke, iz engleskog, hrvatskog, didaktike, metodike, mentoriranja, davanja povratnih informacija inspekcijski pregledanim zaposlenicima te raznoraznih pragmatički utilitarnih vještina i/ili pojmova, ali svaki put, ali baš svaki, bez izuzetka, moji su polaznici željeli isto: životnu školu. Ilitiga psihoterapiju.

I svaki, ali baš svaki put, netko bi pitao: može li to hipnozom, u snu, dopisno, preko vikenda, jednokratno, bez zadaća, bez napora, bez obaveza; ali na kraju bi najviše platili oni koje sam natjerala da tečaj shvate kao: obavezu, njihovu osobnu, dugoročnu i sveprisutnu u svim segmentima vremena, ne samo na satu, proces između njihovih vlastitih ušiju, i to u onom evolucijski kasnije nastalom dijelu - ljudskom mozgu, ne reptilskom. Darovitost, ili instinkt kako bi neki rekli, nemaju presudnu ulogu, iako olakšavaju proces učenja; na koncu konca, moram vas razočarati, važnija bude upornost. Koja, s druge strane, rijetko rezultira vrhunskim ili genijalnim rezultatima, ali dosljedno daje izvrsne. Darovitost bez upornosti daje osrednje; uz upornost, daje briljantne.

Početna motivacija mojih polaznika uvelike bi varirala, ali ne ovisno o vrsti tečaja, nego isključivo o njihovim dotadašnjim životnim iskustvima: neki bi upisali tečaj stranog jezika jednostavno zato jer firma plaća pa je glupo ne iskoristiti, ali fućka se njima za jezik, daj ti diplomu, a mi ćemo se u međuvremenu ili dobro zezati, ili ponavljati situacije s posla, ali nesputani ondje važećom hijerahijom, tj. jebati jedne druge u zdrav mozak pa da sad vidimo tko je sad glavni. Naravno, moguće je i drugačije ozračje, što sam doživjela u jednom predivnom tečaju za četvero, dvije tajnice i njihove šefove: tajnice su bile izvrsne, šefovi grozni; ali tajnice su znale da ne smiju biti bolje i uspijevale svaki svoj odgovor izvesti tako da izgleda kao da ga se šef dosjetio. Trebam li reći da su vrtoglavno napredovale?

Drugi mogući motiv je upoznavanje drugih ljudi, tj. Iskrica ali uživo. Što je super, nitko te ne pita zašto si tu, a ti spajaš ugodno s korisnim, bez obzira koje je koje. Neki jednostavno žele isprobati socijalizaciju, nesigurni da im ide, pa ak ne ide, bar nešto drugo nauče... A neki dolaze sve znati. I dobiti potvrdu da znaju.

Naravno, uvijek se nađe i netko tko bi baš ono što tečaj nudi. Ti najebu. Redovito. Jer su u zanemarivoj manjini.

Već davno sam sebe prestala doživljavati kao osobu koja pospješuje i olakšava transfer znanja: sad znam što mi je činiti - jednostavno se uklonim s terena i presuđujem u konfliktnim situacijama. I svi sretni! Da, naravno, da bih sudila tražim da mi pokažu token, a to je da su odradili neki komadičak mojeg nastavnog programa. Tak da nekaj ipak i nauče. I zbog toga su, na kraju krajeva, isto sretni.

I sad si ja zamišljam tečaj naših Iskričara... Majketi, bilo bi gadno! Svi sve znaju, nikoga ničeg nije strah, svi su već unaprijed sve pročitali i skužili, ali ipak rijetko tko hoće provježbati ili izaći na ispit... Pognioci se ruga štreberima, jer ona je sve već provela u praksi, sad je došla po teoriju, da kompletira diplomu; mmmmmka je prezire, jer ona je dokazala nepogrešivost i multifunkcionalnost svojih nagona, ilitiga svojeg reptilskog mozga, iliti amigdale, a ta je jednostavna, ili da ili ne, sve binarni izbor, bježiš ili se boriš, i naravno da onda imaš vremena za sve, jerbo ti je onaj evolucijski noviji, kompliciraniji i razvijeniji komad mozga, onaj ljudski, potpuno neopterećen; jebada je jedino to što sadržava i centar za jezik, pa te nitko ne razumije. Ali, koga briga? Ti sve znaš, pa tko vjeruje - vjeruje.

Čokoladna kokoš je samouvjerena, jer njoj je ovo već n-ti tečaj, a sve dosadašnje je uspješno završila, tj. stekla diplomu. Još nije imala vremena ni prigode išta primijeniti u praksi, jerbo je sve to skup odveć kompleksno za životne banalnosti. Uvijek ima najčitljivije i najbolje organizirane bilješke, koje je spremna posuditi najjebozovnijem frajeru ili curi koja je može s takvima upoznati; ili bar kuži kak je ona napredna. Na ispitima u pravilu dobro prolazi, solidna četvorka, malo joj fali do petice. Ali fali, jebiga... I to je njena mala, prljava tajna. Koja je koči u napretku. I tjera na nove tečajeve.

Zelenobradi je jedan od onih koji šute prva tri stupnja, a na četvrtom progovore, bez greške i nezaustavljivo. Taj fakat uči, i to iz tuđih pogrešaka. Ne voli svoje. Ako ustanovi da neće ići bez pogreške, šutke će otići dalje. Čak i bez diplome. Nema veze, nešto je ipak naučio, za drugi put. Negdje drugdje. A garant je nešto od neke i dobio, jer šutnja uvijek djeluje inteligentnije od baljezganja. Iako nije uvijek.

Mr_no je klasični provokator. Jednim uhom sluša i usvaja, ali drugim je na ipodu, dok jezik mlatara u ritmu nevezanom s aktualnim zbivanjima. Njemu je ispod časti svesti se na početnika. Ili srednje naprednog. On se jednostavno ne želi deklarirati sve dok to ne postane nužno, nekom super zanimljivom zahvaljujući, a takve su rijetke. I on je već prošao hrpu tečajeva. Ne naučivši gotovo ništa, osim da rijetkost treba cijeniti.

A tu su onda oni koje ja, kao voditeljica tečaja, tek letimično zamijetim jer ne traže toliko moje pozornosti: oni koji bi se jebali, pa se ili jebu ili ne jebu, ali me ne upliću u proces realizacije svojih ambicija; oni koji su beznadni slučajevi, koje treba pitati nešto jednostavno, na što mogu odgovoriti s "da" ili "ne", pod uvjetom da su uopće slušali i shvatili pitanje, a ako nisu, nasmiješim im se da znaju da sam ih vidjela, i oni sretni i dalje.

Ima, naravno, ali jako, jako rijetko i onih od kojih ja učim. I jako, jako teško mi je ne pokazati da ih volim više od drugih. Kad mi plaćaju, susprežem se, ali svi to ipak uvijek skuže, što će reći - nisam baš onoliko dobra koliko bih trebala biti. S takvima ponekad nastavim tečaj bez plaćanja, ili uz plaćanje u naturalnoj razmjeni. Kad mi ne plaćaju, otvoreno ih obožavam, a onda se neki od njih prepadnu: obožavane obvezuje. Trebaš ga zaslužiti.

Jučer me moja spremačica pitala zašto ne pokrenem neku svoju školu... Pa evo, zato. Jer ne volim prodavati nedeklariranu robu u svoje ime; a deklariranu ne bih mogla adekvatno naplatiti. Bar ne dovoljno često da od toga pristojno živim.

Ja sam išla na psihoterapiju. Pravu, tešku, dugotrajnu. Po meni skrojenu, bez recepata koji bi nekoga uvrstili među autore uspješnica. I nisam bila sretna, i nije mi išlo, i nisam bila odlikašica. Dugo, dugo. Ali, onda je krenulo... I bila sam zadovoljna, bez ocjene. Bez isprike. Bez savršenstva.

A mislim da ću opet. Onako, golo, bez popratnih sadržaja. Jer TO mi treba.

Nemam temu. Ispucavam mrzovolju. A ne namjeravam pisati što ju je uzrokovalo, jer tako ću je samo produžiti, umjesto da je istrošim na nešto nevažno. Da, dobro je to s osjećajima, pozitivnima ili negativnima: sasvim im je svejedno koji im smjer damo. Možemo plakati zbog glupog, neuvjerljivog i djetinjastog filma umjesto zbog glupog, neuvjerljivog i djetinjastog ljubavnika, tak je svejedno, bit će nam bolje, glavno da se isplačemo.

A ja nisam mrzovoljna zbog ljubavnika, čak ni glupog, neuvjerljivog i djetinjastog, jer nemam nikakvog. Sad si mislim, trebam nabaviti nekoga, bolje da me gnjavi netko orgazmički potencijalan, nego netko ili nešto bez ikakvog potencijala osim frustracija.

Čim sam ovo napisala, moja mrzovolja je promijenila smjer i okrenula se prema meni samoj: pa što me sprječava? Nitko i apsolutno ništa osim onog mojeg filtera, koji sam neki dan tak rječito otpisala! Glupih, neuvjerljivih i djetinjastih ima k'o pljeve, a na glupost ide voljnost, na neuvjerljivost trud, na djetinjastost smijeh... I zašto ne? Pa neću ih usvojiti! Ni doma ih ne moram dovesti.

Život je kao stol, ili astal, za one koji ne mogu bez tuđica: treba 4 noge, ili jednu čvrstu i dobro centriranu. Ali 4 su ipak pouzdanije, premda ja oduvijek volim elegantne okrugle stolove s jednim potpornjem; u mojoj kući je preživio samo jedan okrugli, s 4 noge od kojih se jedna klima, ali nju nije problem stabilizirati presavinutim komadićem kartona.

Četiri, dakle: ljubav, posao, prijatelji, zanimacije. Ili obitelj. Iako mi je obitelj nekak prisilna, uvijek povijesno uvjetovana... Za mene bi važile ove prve četiri. A tri mi se klimaju. Jebate, to je za promijeniti stol, a ne podmetati kartončiće, čak ni one profesionalne podmetače, metalne ili drvene! Samo jedna klimavost ovisi isključivo o meni (zanimacije); a ove druge dvije... Pa, donekle o meni: mogla bih promijeniti stav; mogla bih reducirati i/ili promijeniti potrebe i želje.

Znate kaj, dosta mi je toga da "popravljam" sebe kako bi mi životni bofl bio dovoljan! Stvarno dosta. Kad razgovaram s budalom, svodim vokabular na onih 150 osnovnih riječi koje MORA razumijeti, inače bi bio u specijalnoj skrbi, a očekivanja na binarna, da ili ne, i to je to. Ako me ne shvaća, ne krivim ga, nego korigiram sebe, svoj vokabular, svoja očekivanja, svoj pragmatizam... Neki dan mi je neki tip u prvom kontaktu uputio 1509 riječi, iliti 6 kartica (da je prijevod, na tome bi zaradio više od 100 eura), a svaka besmislena! OK, ne posve, iako sam ja već nakon prvih 100 mogla zaključiti isto ono što sam zaključila i 1409 riječi kasnije: NEĆU; DOSADAN SI.

Što je najkatastrofalnije u svemu, tip nije budaletina, bar ne akademski: on je ono puno gore, životna budaletina. I ja si jednostavno ne mogu dopustiti luksuz da me se takav tip tiče. Možda bih mogla da mi se klimaju samo dvije noge; ali ne s tri klimave.

Evo, prolazi me... Ne prelazi u optimizam, ne osjećam prožimanje kozmičke topline u vječnom recikliranju đubradi, ali osjećam se kao da sam onome tko me danas maestralo raspizdio rekla točno ono što ga ide. Ipak, ne mogu ići kamo želim, a želim u sasvim drugačijem smjeru. Za to bih morala sa sebe sljuštiti stolnjak, lak, prvu, drugu i treću ruku boje, podbočiti se jednom jedincatom nogom i upozoriti sve da se ne naslanjaju...

ZATO ova Iskrica ipak ne šljaka: zbog transferencije. Prava promjena zahtijeva pravi izazov i rizik pravog gubitka ili pravi dobitak.

Mislim da ću izgubiti ono što me sputava bez vas u aktivnoj ulozi. Ali ću vas vjerojatno gnjaviti dok otkidam viškove od sebe.

Sjedim zatvorena u svojoj sobi dok majstori burgijaju po njezinom vanjskom zidu. Pa prestanu, pa ih nema, ponekad 15-ak minuta, ponekad sat vremena. I tako danima. Nisu to moji majstori, nego neki koji dobiju lovu bez obzira na zadovoljstvo klijenata, a mi klijenti smo natjerani da ih angažiramo monopolu gradskih službi zahvaljujući.

Stigli su u neko čudno vrijeme, niti 8, niti 9, naravno, baš kad sam bila na zahodu. I zbog toga nesabrana kad je trebalo skloniti životinje i pozatvarati vrata da prašina ne ulazi u sve prostorije. A zatim su nestali, na dobrih sat vremena. U međuvremenu, moja je mačka odnekud promrnjaukala (zapravo, ona rijetko mijauče, taj zvuk je sličniji cvrkutanju): bila je zatvorena u kupaonici. Pustila sam je van, uvjerena da će ući u moju sobu. Ali nisam znala je li ili nije. Jer su se tad majstori vratili pa je trebalo paziti da ne porazbijaju sve što im se nađe na putu.

Kad se situacija donekle stabilizirala, sjetim se mačke: gdje je? Dozivam, gledam pod krevet, iza komoda, stolova, iza plahte kojom sam zaštitila policu za knjige - nigdje je nema. Ne javlja se. Prođe me jeza: da nije ostala u hodniku? Iz kojeg je jedini izlaz van, a vrata su bila širom otvorena, kao i izlaz na ulicu, kao i stražnji izlaz, u dvorište... Moja mačka nikad nije bila vani, osim nošena, na cijepljenje. Ne bi se snašla, bojim se. A također se bojim da bi je netko uzeo. Jer - prekrasna je.

Ne samo izgledom, nego i naravi. Minijaturna perzijanka, tzv. dimna kornjačevina, a to su one koje mijenjaju boje, potka im je šarena u svim nijansama žute, od bež do čokoladno smeđe, ali vrhovi dlake su crni, tako da izgleda kao da je obavijena dimom, svake sezone donekle drugačije šarena. Stavila bih sliku, ali nije fotogenična: miruje samo dok spava (a ni tad posve, uvijek trzne uhom, vrškom repa, ili se odjednom prevrne, izvali na leđa, protegne...), a ljupkost njenog lica, sa savršenim, sjajnim crnim nosićem (nije spljošten) između golemih zlatnih očiju, još niti jedna kamera nije uspjela dočarati kako treba. Možda zato jer treba poznavati to lice da bi se čitali njegovi izrazi, a ima ih puno...?

Ali narav... To je kod nje sasvim posebno. Ona mi je treća perzijska mačka, a u njih sam se zaljubila jer niti jedna druga vrsta ne prede tako glasno, svesrdno, niti jedna nije tako savršeno zaobljena za maženje niti tako svilenkasto i baršunasto mekana na dodir, ovisno diraš li glavu, uši, šape ili leđa i trbuh, ali niti jedna nije imala takvu narav točno po mojoj mjeri: da, volim ih zato jer su diskretne, nenametljive, prilično samodovoljne i sklone verbalizirati svoje prohtjeve, koje uglavnom upućuju jednoj osobi, onoj koju su izabrale za svoju, a to sam ja. Ova moja je sve to, plus nešto što bih nazvala smislom za humor, plus inteligencija koja se očituje ne samo u tome što sve može naučiti, nego i svakoga podučiti: i psa, i moju majku i mene. Naučila nas je što voli: maženju nogama, jer stopala ne mogu čupati, primiti i odnijeti veterinaru ili nekamo kamo se njoj ne ide; da zna aportirati, i to bolje nego šaponja, koji ne želi prepustiti ono što donese, nego moraš imati drugi štap ili lopticu - ona mi spusti mišeka u krilo ili čak točno u šaku; igri skrivača, obaveznoj prije spavanja, i da se jako, jako, jako moram prepasti kad me odjednom ubusijani; šaponju je naučila prijateljskoj podjeli teritorija i da je ne smije ganjati ako ga lijepo zamoli da je pusti u svoj, a doista ga lijepo zna zamoliti - umrmnjauče u prostor, priđe mu, pomazi se o njega, baci poleđuške i nešto mrmlja, potiho; ako ovaj mahne repom, učini po svojoj volji; ako ne, udalji se.

Zahvaljujući njoj, ne trebam sat: ona točno zna kad treba ustati, kad je vrijeme za klopu, četkanje ili igru. U kojoj me nikad namjerno nije ogrebla. U stvari, ona ne grebe: ako joj nešto nije po volji, verbalizira: urla iz sveg glasa, boljelo ili ne. Ali se ne opire. Zbrisat će ako može, ali bez agresije. Kad se igramo "strašnih igara" (napad opasnog prsta, ili - još gore! - troprsta ruka će te poškakljati po čelu) učini sve što mačka čini kad se brani/napada, svine se u "kiflu", našušuri rep, grleno reži, čak i puše, ali te opali mekanom šapicom iz koje nisu provirile kandže. Predući.

I sad zamislite da ja izgubim TAKVU mačku???

Nisam je izgubila. Tu je, ondje gdje je bila dok sam je tražila, nevjerojatno spolještena između goleme fotelje i zida u prostoru širokom jedva 5 centimetara. Kako uspije svoje 3,5 kile svesti na tako usko uopće mi nije jasno, ali sretna sam što može i što se ondje osjeća sigurnom.

Pojavila se kad su majstori otišli na gablec. Žmirkava i željna utjehe. Jer su poremetili naš ritam: nije bilo klope iz Gourmetove vrećice (moja mačka NE bi kupila Whiskas, vrag je skelil, nego ovo što je duplo skuplje!), nije bilo četkanjca, nije bilo pregledavanja vrećica iz dućana (jer još uvijek nisam ni bila u dućanu)... Njen svijet je totalno izgubljen, na nesagledivo drugo. Kao i moj, ali ja znam da će proći, iako ne i kad.

Ali bez nje... Izgubiti svijet, dom bez nje - nezamislivo!

Evo ipak jedne fotke:



I još jedne, loše, hebga!

Ponekad - zapravo često - desi mi se da nekoga upoznam i da me baš ne impresionira pojavom. Osobito ako je to netko s Iskrice, a odavde upoznajem samo one koji su već stvorili prilično dobar dojam: naravno da pohlepno biće u meni želi da sve bude naj-naj. I onda ja izgled te osobe u mislima oblikujem prema svojim pojmovima privlačnosti, a ono - ćorak. Dođe netko potpuno drugačiji. Možda ljepši, ali...

Očito nisam jedina koja tako fula. I meni su mnogo puta rekli da sam "drugačija" nego što su me zamišljali; ili bi uspjeli pregristi taj prvi dojam i onda, negdje pri trećem, četvrtom susretu odjednom bi mi udijelili kompliment: "izgledaš puno bolje nego kad smo se upoznali". Je. I ti meni.

S ljudima koje upoznajemo u kompletu tjelesnog i izričaja nije tako: jednostavno nemamo vremena ljude zamišljati drugačijima nego što jesu. I zato nemamo nikakvih očekivanja - OK su nam baš takvi kakvi su. Nema razočaranja.

Čini mi se da ljude najbolje vidim kad ih susretnem prvi put. Onda ih mogu nacrtati po sjećanju i nema frke, svatko će ih prepoznati. Uočim sve najizrazitije crte, uhvatim sve lijepo i sve nelijepo, bez oklijevanja ili milosti. Ali, nakon nekog vremena nemam pojma kako izgledaju. A ako je to vrijeme uopće dobilo priliku, zapravo su mi uvijek lijepi. Bez obzira jesam li ih upoznala naslijepo, ovdje, ili u svim dimenzijama. Jer sviđanje je sveobuhvatno. Pri prvom susretu možda najbolje vidim razmak između sjekutića, ali pri trećem dominira zavodljivi, spori glas i mačkasta postura (marta)... [Frigajte se, NEĆU nabrojati sve koje odavde poznam!]



Tak da mi je bezveze tražiti fotke ili slati svoje. Jer ću naprečac nekoga odbaciti, naprečac će netko odbaciti mene. Prerasla sam dob kad je izgled bio polazište i kotvište odnosa. U stvari, jedan od najdosadnijih, najubitačnijih Iskričara koje sam ikada upoznala bio je lijep k'o slika. I samo to. Da mi je na zidu, pogledala bih ga jednom, možda dvaput, ajd', ako sam ga platila i triput, ali više me ne bi zanimao koliko je dosadno lijep. Nemaš o takvome što mozgati.

I znate kaj je još genijalno? To što s vremenom postajemo tolerantniji prema tjelesnim nesavršenostima. Ah, kako sam patila s 40, kad su mi još uvijek najljepši bili momci u dobi između 25 i 30, a ja njima nevidljiva! Dobrom dijelu. A onima koji su me vidjeli ne bih povjerila sebe, jerbo su mi sumnjivi: ili hoće laku ševu s prezrelim komadom, ili imaju neke psihičke traume s majkom koje bih ja, valjda, trebala kompenzirati... Bar tak ja mislim. A bitno je što ja mislim. Za mene. Ali, onda sam ustanovila da su mi slatke tibice koje su prije bile eliminacijski čimbenik (volim astenike), da mi ne smetaju pomalo lopataste šake (inače se palim na ginekološki duge prste), da su ne baš idealno iskombinirane boje odjeće izazov (ah, tko nije nikad poželio biti Pigmalion/ka?), ili da je sasvim dovoljno da ima prekrasne oči... Sjećam se jednog Iskričara koji je bio prokleto savršen, kako dopisno, tako i na fotkama: LAKNULO mi je kad sam mu ispod majice otkrila opušten trbušćić! Da ga nije bilo - no deal, darling! Ne želim biti s nekim tko mi nabija komplekse.

Međutim, bez obzira kako i gdje smo se upoznali, vrijeme je na našoj strani samo ako ga spojimo s prostorom: druženje jedan naspram jedan, u intimi mojeg ili njegovog stana, ne pruža dovoljno. Ne, treba izaći van, među ljude. I vidjeti kakvi smo tada.

Jer netko tko je sa mnom pozoran, pažljiv i nadahnut vrlo lako može postati drhtavi, pijani prostak ako kombinaciji dodamo jedno, dva ili više lica; netko tko za mene ima svo strpljenje ovoga svijeta može biti nadrkani nasilnik čim se promijeni motivacija i polazište odnosa; netko tko mi je u polumraku moje sobe lijep, seksi i zanimljiv može postati sasvim prosječan u društvu mojih prijatelja, čija sam dobra svojstva već davno "zaboravila", tj. uzela zdravo za gotovo. A i obratno je moguće. Ja, koja nasamo s njim mogu biti slobodna i nesputana, mogu izgubiti svaku orijentaciju u sučelju s njegovim prijateljima, koji od mene ništa ne očekuju, ništa ne traže, ali mi ne daju niti ikakav kredit. Hoće li mi pomoći? Ili se moram sama snaći?

Ima ljudi, ima odnosa u kojima smo najbolji što možemo biti; a onda i najljepši. A za to nam ne treba ništa osim vremena. Koje je uvijek na našoj strani. Jer uvijek otkriva istinu. Ovakvu ili onakvu.

Za mene, istina je sloboda. Sigurnost. Da budem onakva kakva jesam i da znam da volim ono(ga) što jest, a ne privid.



Link