Ručkić krčkić

Aha, o ljubomori. Onoj neblogerskoj, nego opipljivoj, stvarnoj, između stvarnih ljudi: meni se netko sviđa, ali slutim da se njemu više sviđa netko drugi... O takvoj. Ili onoj, u vezi sam s nekim, ali slutim da taj tu i tam mrkne i nekoga sa strane. I o takvoj. Ili, netko mi se sviđa, s nekim sam u vezi, ali mislim da bi mu se netko drugi mogao svidjeti više nego ja, jer da sam ja na njegovome mjestu, ja bih izabrala tu drugu... I o takvoj.

Mislila sam da sam smislila spasonosno rješenje za takve ljubomore: odluka je uvijek na onome tko ima izbora. I kvit. JA ne moram raditi ništa (ni ona druga ne mora raditi ništa) - odluka je njegova. I kvit. Kad je donese, sportski prihvaćam poraz ili pobjedu.

Unatoč tome što bih najradije primila neko vatreno oružje (jer se osjećam vatreno i hladno mi ne bi bilo prvi izbor, iako bi moglo poslužiti, kao i sadistički sporodjelujući otrovi) i zanavijek eliminirala konkurenciju. Ne. Neću. Ne ide mi se u zatvor zbog toga. I ne da mi se u vlastitom umu biti nesigurna ubojica do kraja života. Radije ću dostojanstveno pričekati. I onda naći neki način da njegovu odluku koja mi ne ide u prilog samoj sebi objasnim na način koji me ne ponižava. A jedini TAKAV način jest priznati da je konkurencija bolja. I kvit.

Iako nije uvijek bolja. OK, postoji izlaz: on ima loš ukus. A o ukusima se ne raspravlja. Može i to proći, iako dovodi u pitanje i moj vlastiti (loš) ukus ako sam izabrala osobu tako lošeg ukusa...

Ima i treća mogućnost, a to da je konkurencija izrazito nelojalna, nepoštena i sklona prljavim igrama, u koje se ja, dostojanstvena, poštena i sve naj-naj ne želim upuštati ni zbog koga. Hehe, OK, ponekad je istina... Ali, ruku na srce, kad je srce baš ono skroz-naskroz obuzeto, jesam li takva? Zbilja? Ha?

Postoji i četvrta mogućnost, zapraf najmanje ugodna: da nas odlučivač izabere jednostavno stoga jer smo pouzdaniji izbor; ne zato jer sam bolja, ne zato jer me više hoće, nego zato jer on, u svojoj slabosti, misli da ga ona druga možda i neće. E, to je fakat gadno! Divim se ljudima koji u takvim pobjedama mogu zaboraviti bazični poraz... Ja nemrem.

Poznajem mnogo ljudi koji se nikad nisu oporavili od ovakvih ljubomora, bez obzira na varijantu ishoda. Ali baš nikad: kako god ispalo, ONI su ispali oštećeni - nepovjerljivi, nesigurni i zapravo autodestruktivni u svakom budućem (potencijalnom) odnosu. Čak i kad su sami sebe uspjeli uvjeriti da NISU ljubomorni. To je najgore. Jer zapravo pojma nemaju što ih podriva.

Ja jesam ljubomorna. Ne znam procijeniti koliko, jer nisam uvijek jednako. Ovisi. O tome koliko samopouzdanja uopće imam s obzirom na životne okolnosti u trenutku kad prokleta ljubomora uzdigne svoju gadnu glavurdu; o tome koliko mi je stalo do realizacije nekog odnosa. O tome koliko je mojeg samopoštovanja uloženo u taj potencijalni odnos.

Bez obzira na sve, ona početna formula vrijedi, iako nije spasonosna: sve ovisi o osobi koja ima mogućnost biranja. Moji obračuni nikad nisu s onom "drugom" (ili "prvom", kako kad). Ali sad mi se čini da je spas u tome da si dopustimo mogućnost poraza; da ne bježimo od patnje; i da sami sebe volimo čak i kad ispadnemo budala, jer vjerujemo (jer ZNAMO) da nismo uvijek budala.

Radije bih se osjećala poraženom, nesretnom i budalastom jer me nije izabrao netko koga sam htjela/mogla voljeti, ili sam već zavoljela, nego zato jer me, npr., ne voli netko na Iskričinom weblogu, a to mi je važno jer se ne usuđujem voljeti nekoga tko bi me zbilja mogao voljeti; ili ne. Zbilja.

I aleluja, hvala ti, blože, na ovoj spoznaji!!!

...sigurno može gore. Jel' tak? Logično. I valjda je to razlog ljudskoj težnji da uvijek, ali baš uvijek, imaju svoju dozu muka i nevolja. Bar malecku. Nek se nađe, iz frke po onoj židovskoj "dabogda imao pa nemao" - ako nemaš sve, kad izgubiš, nećeš izgubiti baš sve, jer ti nije bilo najbolje i zato neće biti ni najgore što može biti.

Ne sjećam se kad sam zadnji put pomislila to "bolje ne može", ne iz ziheraštva ili perfekcionizma, nego jednostavno zato jer je kod mene sve prožiljeno i isprepleteno, radosti s tugama, uspjesi s nevoljama, na jednoj strani ima a na drugoj zijeva i nikak da se pokrijem tak da mi niš ne mrzne i ne viri. I zato se ne stignem baš jako uzrujavati zbog toga što u svijetu izvan mojeg malenoga nije sve super i naj-haj.

Za razliku od velike većine Iskričara, koji očito imaju praktički savršene živote, ono, fakat bolje ne može. Pa dođu po svoju dozu jada i nevolja na Iskricu. Jerbo tko bi se drugi nego netko super sređen, (samo)zadovoljan i (samo)zadovoljen imao volje, vremena i entuzijazma danima baviti npr. mojim riječima? Ma Iskričari dragi, osim što ste savršeno sređeni kako opisah, vi ste i zdravi, vas nikad niš ne boli, ni zub, ni srce, ni peta, ma ni zanoktica... Jerbo ja nemrem misliti ni o čemu drugome kad me nešto boli, a kamoli pamtiti što je bilo na blogu i tko je kome kada nešto ili nekoga.

I eto, dragi Iskričari, od srca vam čestitam i zahvaljujem na povjerenju koje ste mi ukazali: zadovoljstvo mi je osiguravati vaše savršenstvo od opasne granice "bolje ne može" i usrdno se nadam da združenim naporima do nje nikada nećete ni stići. Ja neću garant. Ni ne trudim se. Osim ako mi se ne omakne, a onda - računam na vas!

Ne, ne o mačkama općenito, jer i njih - kao i ljudi - ima svakakvih, uzoritih i neuzoritih, dragih i opakih, lijepih i ružnih, svakakvih i nikakvih... Danas opet pišem o svojoj mački, koju smatram uzoritom:

Jer to je mačka koja zna reći i izboriti svoje, a tuđe je zanima uglavnom informativno. Kad se jede nešto, ne krade, ne žica, samo dođe, kratko mrnjaukne u značenju "Daj da onjušim!", onjuši i ode; ili proba, pa opet ode. Jer ima svoje, a to najviše voli. Tako postupa i sa svojim najžešćim konkurentom u svim životno važnim aspektima, šaponjom: izmrmakeće mu nešto nježno, pogladi se o njega i onda se malo poigra njegovom lopticom; ili izvali na njegovo mjesto; ili žvakne iz njegove porcije. Ako joj ne da, ode. Doduše, jednom sam je ulovila kako leži na njegovoj lopti, skriva je, i veselo gleda kako on mahnito traži gdje je nestala. Ali, to je igra, a ne krađa, zar ne?

Danas je moja maca doživjela traume kakve već dugo nije: podignuta od tanjura taman kad je najbolje lizala (je, i mace vole lizati), utrpana u plastičnu nosiljku, iznešena iz stana, pa ulica sa svim onim zvukovima koji ne dopiru do prozora, pa auto, ajme, nije se vozila godinama, pa onda mrsko prepoznatljiv veterinarski miris i konačno metalni stol na kojem još nikad ništa dobro nije doživjela. Rastezanje, čačkanje, čupkanje dlaka... Pa onda natrag na isti način, a doma - kada! Krajnji užas i nezamislivi bezobrazluk!

Ne, niti jednom me nije ogrebla. Čak i da jest, ne bi to bilo u nakani kazne, nego kobeljanja iz nosilice ili kade. Dok sam je sušila fenom, mrski izvor očito prejake topline je dobio jednu ćušku, zatvorenom šapicom. A sad, kad su svi ti užasi prošli, ugnijezdila se u mojoj fotelji i žmirka mi svojim zlatnim očima. Kad joj priđem, podigne njuškicu, zaprede i namješta se da je češkam.

A vidite, mačka ne može shvatiti sve ove moje današnje po nju tako neugodne doživljaje. Neka druga bi se durila, zlopamtila i osvećivala se, ali ova moja ne. Nije oduvijek bilo tako: naučila je. I ona je tijekom prvih dviju godina svog života izražavala negodovanje zapišavanjem ondje gdje se to ali ono fakat ne smije i ignoriranjem koje je osamljivalo i nju i mene. A onda je nekakvom svojom mačjom logikom, začudno sličnom mojoj ljudskoj, uvidjela da je ono dobro među nama važnije od lošega, čak i ako je loše potpuno neshvatljivo.

I mogla bih ja sad ove lokalne mačke uvjeravati da im ne činim zlo i da ga nikad nisam učinila, da imam pravo naoštriri kandže u svojem digitalnom prostoru isto koliko i one u svojem, da ne kužim uvijek njihova kostriješenja i puhanja, ali ih ni ne smatram nečim nakon čega se opet ne bi moglo uvaliti u fotelju i presti. Ako mi se, naime, neka mačka ipak više sviđa nego ne sviđa. A ako mi se ne sviđa, nek grebari po svojoj grebalici, baš me briga, ja je na svoju ne budem pustila.

Ipak, izgleda da većina tih mačaka nije uzorita. Zavijaju poput gladnih uličarki da ih se primijeti i nahrani, ali će definitivno ogrepsti ruku koja im daje komad mesa. Zato ga od mene neće dobiti. Čak ni ako meni samoj ne treba.

I da, mojoj maci nije niš ozbiljnoga: izgleda da sam je izgrebla nekim dozlaboga skupim češljem za skidanje poddlake i tako joj iziritirala kožu. I da joj ne paše nova (jeftinija) hrana koju sam joj nedavno počela davati. Ah, škrtica uvijek plati više! Vraćamo se Hillsu, a za oporavak kožice i dlake pljuc 260 kuna!

Slušam Cohena. "I'm your man." Vani je snijeg, vjetar, zamrzava. A ja zbrajam i oduzimam, po svom običaju. Stalno svodim svoju životnu bilansu. Kad bih bar bila tako savjesna i uredna kad su u pitanju novci!!!

I sjećam se, kako sam se silno, kako strastveno zaljubila u tebe, s ovom pjesmom, u slično vrijeme, i nakon sličnoga vremena, prošle godine. Znam, snaga zaljubljenosti ne govori mnogo o osobi koja se zaljubljuje, niti o osobi u koju se zaljubljuje; govori o snazi gladi, žudnje, potrebe...

Dok je Cohen pjevao (dok Cohen pjeva), nabrajam (nabraja mi) sve moje potrebe. Da, hoću ljubavnika; da, želim drugu vrst ljubavi; da, želim partnera; da, želim nekoga ponekad smožditi u gnjevu; da, želim boksača; da, želim liječnika, i pregled, detaljan i nježan; i vozača; i vozati nekoga; i lopova; i makroa; i oca svog djeteta; i prošetati, pa koliko traje, po pijesku... Sve to hoću. Sve sam to htjela.

I nemam nikoga. Ništa od toga.

A imam (počinjem imati) život o kojem sam sanjala. Pišem. Objavljujem. Fura me to opredijeljenje za misaonost, za stvaranje, za pamet, za promišljanje, za javnu riječ i javnu odgovornost i javni utjecaj, ma koliko malen bio. Fura me to što sam bila hrabra, kad bi mnogi pomislili da je prekasno poduzeti nešto tako mukotrpno, i izdržati, i izvući sve što znam iz sebe, i sve to osjetiti, iznova, i prvi put, i izdržati, izdržati, izdržati, reći, napisati, uobličiti, i zadiviti se... Sebi. Svojoj izdržljivosti. I svome djelu, koje je sad izvan mene, nije ja, nije čak ni moje, sad pripada čitatelju.

Ne znam, izgleda da sam mislila kako sad treba uslijediti neka potpuna metarmofoza: nema više čahure, leptir leti. Tako nešto. Neko posve novo biće koje sam ja.

I, istina je, bitno sam drugačija; a opet sam to ona stara ja, potpuno prepoznatljiva. Nisam sretnija. Sretnija sam iz drugih razloga, i drugačije, i nesretna iz istih i novih. Zbroj je opet negdje u minusu. Možda malo bliži pozitivnoj nuli.

I sad si mislim, u mislima sam tako slobodna, tako kuražna, idem kamo bi se rijetko tko zaputio, divljam, sve si dopuštam, i imam tako mnogo emocija, i tako neobičnih, neuobičajenih, i snažnih, i opasnih - kako to da to mogu (ponekad, ne uvijek) samo napisati, a ne živjeti? I zašto stalno izbjegavam živjeti ih, i tako ih teško i mukotrpno pišem?

Tom hrabrošću sam se, izgleda, osudila na dosađivanje u svakodnevnom životu. Ništa se ne može mjeriti s mojom maštom i svjetovima koje mogu stvoriti. A onda, opet - s druge strane - nekako ne vjerujem u stvarnost tog svog meta-svijeta i neprestano dajem prednost ovom svakodnevnom, u kojem mi je dosadno, letargično i neveselo.

I sad si mislim, ovako sam oduvijek željela živjeti: a nisam pojma imala što si želim. Zamisli samo da sam ovako proživjela cijeli svoj život, bez svih tih stranputica, i zaustavljanja, i boravaka u pogreškama, pogocima i na odmorištima... Kako bih bila nesretna što ih ne poznam!!! I kako sam bila nesretna jer nisam poznavala OVO!!!

Kako će mi biti ako ikada dođe neki muškarac i kaže mi, svojim glasom i Leonardovim riječima: I'M YOUR MAN? Kakva će to vrst sreće biti? Izbjegavam li je od straha da neće biti onolika koliku trebam? Koliko UOPĆE trebam?

Koliko uopće trebam?

Koliko je golema ta nepoznanica? Koji se volumen skriva u njoj?

Valjda je život zanimljiv upravo zato jer na prava pitanja nikad ne možeš odgovoriti unaprijed. Ako misliš da možeš, bez iskustva, bez čestitog promišljanja, bez prolijevanja suza i (bar mentalnoga) znoja, lažeš, sigurno, varaš samoga sebe, tješiš se, ispričavaš kukavičluk... Jer ne znaš. Ne možeš znati. Trebalo bi saznati. A nije obavezno. Da se izbjeći.

I onda živiš kao na oblaku, nošen nadom i neznanjem. Lijepo je to. Imaš drugu vrst strahova (kiša, avion, ambiciozna ptičurina...), ovisiš o zračnoj struji, ali si nešto lijepo, uzvišeno; lebdiš. Ključna riječ mog novog vokabulara!!!

Vjera je nešto drugo. Vjera je hrabrost. Vjera je moral. Vjera je ufanje da ćeš izdržati, što god to bilo. Vjera je da ćeš znati dalje, kad saznaš, što god saznao... I ako je nemaš koncepcijski i religijski, mora biti stvar odluke.

Strašno je to teško... Zamisli, meni je ovo već bar četvrti put da gubim sve u životu, sve pouzdano, svaku rutinu, sve navike, sve oslonce!!! I još me ima. Puzim. Ali idem dalje. MOGU JOŠ!

Mrzim svoju svakodnevicu!!! Osim povremeno, ovako navečer, kad pustim Cohena i pijem fino crno vino... I mislim da pričam s nekim kome to nije svejedno...

Link

... shvatili da ne moraju ništa do li životu dati šansu da se malo prošmuca svijetom u njihovom obliku. Ne moraju biti sretni, ne moraju biti nesretni, ni dobri, ni loši, ni lijepi, ni ružni, ni marljivi, ni lijeni, niš ne moraju, ne postoji program, nema čitabe na kraju: trebaju samo preživjeti. A čak ni to ne moraju ako baš ne ide. Ali eto, uglavnom se žele potruditi.

Nakon desetaka tisuća godina života u kojem djeca nisu bila centar svijeta nego njegov dio, i to potrošni dio s obzirom na mortalitet djece, koji je kompenziran roditeljskom sklonošću da imaju i rezerve, tj. 10+ komada djece, konačno smo stigli do polovice 20. stoljeća, optimalnog broja djece od kom. 2,5, povijesno neslućenog materijalnog obilja i dr. Spocka koji nam je objasnio da su djeca središte svijeta, dragocjenost kojoj se svijet delegiran u obliku roditelja treba podrediti i osigurati im nesmetani rast bez ograda i granica u bilo kojem smjeru, a najvažnije od svega: sreću.

Eh, jesu li mali sretnici kad su postali veliki (p)ostali veliki sretnici? Jesu li prožeti ljubavlju delegiranog i šireg svijeta ukinuli pakosti, zloću, kriminal, ratove, javašluk, glupost, zatucanost, političke manipulacije i medijsko ispiranje mozga? Jock. Kao što strah od stresa uzrokuje stres i posljedično najprije pokosi baš one koji ga se najviše trude izbjeći, tako i očekivanje sreće, koju smatramo svojim rođenjem i odgojem stečenim pravom, dovodi do stresa od bojazni da smo je propustili, da je nismo dobili, da je nemamo dovoljno, da je drugi imaju više ili onakvu kakva je trebala nama pripasti, da u našem svijetu ne bi trebalo postojati baš ništa što bi je moglo pokvariti i tako nam, nažalost, sreća izmiče... A čak kad je i ulovimo, nije nam dovoljna: tako je to, u ljudskoj je naravi podizati kriterije, a u srećinoj da je nikad nema dosta.

Pedagogija dr. Spocka je izašla iz mode, ali djecocentrizam još uvijek caruje. Da, pedagogija ima svoje mode, kao i sve drugo. Znam da će sad Presvete Matere graknuti da ja nemam djece, ali ja smatram da sam baš zato kompetentna nešto reći i o njima i o djeci: jer sam nezainteresirana i stoga objektivnija.

I stoga tim nezainteresiranim pogledom vidim da je OK djecu smatrati osobama, da ona to uistinu jesu, u početku osobice nesamostalne, prijanjajuće i upijajuće, egocentrične jer trebaju pomoć da bi ostale zdrave i žive. Ali još nisam srela dijete koje je pod jastukom imalo popis zahtjeva i zabrana za svoje roditelje, kao ni popis očekivanja kakve sve točno sreće želi za sebe. To nauči kasnije, od roditelja, ali i od svijeta, od kojeg ga je nemoguće sakriti. Dijete želi biti tjelesno sigurno i sito, intelektualno stimulirano i to je to. Je, poželjet će tehno-igračku kakvu ima susjed, ali će sasvim lijepo preživjeti i bez nje, uz dosta cendranja, doduše, ali bez trajnih psihofizičkih posljedica. Naprotiv, razvit će svoju kreativnost kako bi kompenziralo žal za tehnologijom.

Nešto što dijete sasvim sigurno ne želi, a ni ne zna da ne želi jer mu to uopće ne može pasti na pamet sve dok se ne dogodi, jest biti odgovorno za sreću svojih roditelja. A mali egocentrici (kao i veliki) uvijek misle da se svijet vrti oko njih, pa ak nešto ne štima, opet misle da je to zbog njih. I nije im drago. Jest, kad se roditelji raziđu, njihov svijet je ugrožen i nerijetko pomisle da su sami skrivili takvo skretanje s putanje. Ali, prije ili kasnije klinac skuži da nije Direktor Svemira, i može to skužiti i može to prihvatiti i ostati živ i čitav.

Ali kad klinac uistinu postane Direktor Svemira npr. svoje majke, koja nakon razvoda nema prijatelja, nema društva, podrške i ljubavi druge odrasle osobe (pa to stoga nema ni klinac, kojem ona postaje jedina referentna točka), pa kad toj majci baš mali Direktor Svemira postane isključivi izvor sreće i veselja, ali i nesreće i neveselja, eeee, to mu je ipak tu mač. Koliko god bilo laskavo!

A ni ne kuži da mu je tu mač. Misli da je baš super. Jerbo tako produžava životnu fazu koju je trebao odavno prerasti. Neki je nikad ne prerastu pa traže direktorska mjesta uvijek, svugdje i u svim životima svih ljudi koje kasnije sretnu, čak i kad je Presveta Mater već odavno pokojna. I nisu sretni. Jerbo će im 99,90% ljudske populacije uskratiti takav položaj; a ona neka osoba-dvije koje neće, eeee, ti će im jezivo ići na živce jer će ih sad morati usrećivati. Kao što su nekoć morali usrećivati mamu. Što je ipak bilo lakše, jer mamu su jako dugo poznavali.

Djecu ne zanima seksualni život njihovih roditelja, ali to ne znači da ga roditelji ne bi smjeli imati, kako međusobno, tako i s drugim partnerima. Treba ga podrazumijevati, a ne nabijati djeci na nos. Djeca traže ono što i odrasli traže u međusobnim odnosima: društvo, podršku, ljubav. Uvesti u djetetov život osobu koja to pruža majci, ali i klincima, uopće nije loša stvar...

Samo je do toga teško stići ako svaki svoj odnos poslije razvoda gledamo kao potencijalno seksualni. Da, da, i ja sam prošla postbračno usamljeništvo, frendice koje su skrivale muževe kao da ću ih odžepariti i muževe koji su mislili da sam željna naskoka, baš njihovog... I da, jasno mi je da se parovi radije druže s parovima, ne uvijek zbog seksualne nestabilnosti koju bi mogla uvesti neparna osoba, nego zato da muški ne moraju slušati ženske spike i obratno. Za prvu ruku sam se družila s homićima. I s vlastitim bivšima. Dugo mi je trebalo dok nisam stekla kakav-takav kružić mješovitog društva u kojem sam dobivala druženje i podršku, a vremenom mogla izabrati i seksualnu, pa i ljubavnu komponentu.

Ali mislim da se svatko treba oko toga potruditi, bez obzira ima li djece ili ne. Jer djeca tak i tak intuitivno skuže i roditeljsku sreću i nesreću; i kad im je netko bitan ovako ili onako i kad su roditelji napeti jer nema nikog bitnog, kao i kad ima nekog bitnog. Kao i to da jedan od roditelja koji im je nekoć bio nadohvat i bitan to više nije (toliko). Ne vidim kako bi više dobrih ljudi, više prijatelja, još jedna roditeljska pojava mogla naškoditi djetetu.

A čak i ako naškodi - e hebga, svijet je takav. Život je rizik. A sreća nije pravo nego zgoditak. Kao i na lutriji, nemreš dobiti ako ne igraš.

Što će reći, u suodnosu: ne možeš pomaknuti ili promijeniti jedan dio, a da se promjena ne odrazi na sve ostale i posljedično na cjelinu. Zato cjeline nisu statične.

I zato ljudi s fiksnim svjetonazorima ne mogu biti kreativni. Jerbo se parametri oko njih mijenjaju, a oni stalno furaju isto, iako ni sami više nisu isti. Ispadaju arhaični, najblaže rečeno, a rigidni umjereno rečeno, iako zapravo svi znamo da su glupi i jalovi. Ali to nije pristojno reći.

Cjelina mojeg današnjeg dana započinje varijablom koja će je očito obilježiti, iliti menstruacijom s nizom psihofizičkih popratnih pojava: um maničan, tijelo satrto. Manični um me nagna na mrski mi posao razvrstavanja, pranja i pospremanja garderobe, tijelo to nevoljko izvršava tražeći svakih pola sata izliku da se opusti u licemjerno polu-sjedećem-polu-ležećem stavu.

Cjelina mojeg današnjeg dana uklopljena je u cjelinu šireg poslovnog ciklusa, koji je vrlo dinamičan, u kojem sam ja vrlo dinamična i zaposlenija nego bar 5 godina unatrag, puna planova koje sam, istinabog, imala i ranije, ali sad su dozrijeli, sad ih provodim, sad ih hoću, sad sam spremna, ali tijelo nije, umorno je, ležalo bi, spavalo bi, a cijelu mene je užasno strah tog raskoraka. U toj cjelini cjelina današnjeg dana je slobodna zona koju treba optimalno iskoristiti: a mene rastura sumnja da baktanje garderobom, iako potrebno, nije najbolji izbor. Baktanje blogom bi bilo zabavnije, ali je totalno neutilitarno, kao i spavanje, koje je zericu korisnije jer bar osnažuje nenaspavano tijelo za nove napore.

I u cjelini tih cjelina iskrsne spoznaja koja nadmašuje spomenute cjeline, a ta glasi da sam nemoćna pred nepoćudnim osjećajima, što će reći, oni su ipak najvažniji i treba im omogućiti da se istroše; inače se sakriju u podrum i nepoćudno se plode i množe, sve dok ne nabujaju toliko da preplave prizemlje, a ako ih tu ne suzbiješ, preplave sve i nametnu se i više im zbilja ništa ne možeš.

Da, postoje nepoćudni osjećaji: oni koje naš razum tako točno sagledava u nekoj sveobuhvatnoj cjelini postojanja kao nevažne, beskorisne, čisti odljev inače sasvim lijepo iskoristive energije, a svejedno su tu, atavizmi nekih bivših cjelina, nekog drugačijeg postojanja, neke druge mene, i nemreš ih ignorirati, jer su opasni (vidi prethodni odlomak). Ponekad je dovoljno priznati da postoje pa će, zahvalni, otići; ali ponekad im moraš dati onoliko pozornosti koliko zahtijevaju, inače će se prkosno ustobočiti i neće mrdnuti, zaklanjajući sve drugo što je važnije, ljepše, korisnije, prisutnije, sve dok im ne odaš dužne počasti. Ukratko, nepoćudni osjećaji su poput lešine: moraš ih pokopati, inače se usmrde i zatruju sve oko sebe.

U cjelini današnjeg dana, baš dok je tijelo zabušavalo, nazvala me The Baba i rekla da me laženka pokušava oponašati na blogu nekim neuspješnim tekstuljkom: nepoćudno sam popizdila, znajući da je blesavo, jer ja njoj radim isto, vjerojatno uspješnije (nakon provjere, odgovorno tvrdim: ja uspješno, ona 0 bodova). Dok sam pričala s The Babom, nazvala me nenadmašna, a nažalost neprepoznata blogerica veronas, koja je upravo objavila novu knjigu (četvrtu ili petu?) i postigla velik medijski uspjeh, ali i jedno intimno razočaranje. I gle, odjednom sam ispunjena osjećajima koje priznajem, hoću i volim: istinskom radošću, istinskim razumijevanjem. Joooooj, kako bih vam voljela reći tko je ona! Kako bih voljela njen uspjeh proširiti i u ovu malu pod-cjelinu svojeg i njenog postojanja... kako mi je žao što je nisam pitala smijem li!

Ah, kako sam se ponadala da će ovaj kratki bljesak istinskog razumijevanja poništiti sve one nepoćudnosti nerazmijevanja i raskoraka... Ali nije. Jebiga! Ipak ovi drugi ispadaju ako ne važniji (jer nisu), onda urgentniji.

I zato ću sada napisati, jednostavno zato jer imam pametnijeg posla i jer to ne želim uzgajati u podrumu svoje (ne)svijesti:

- Laženka je glupača od koje nikad neće ispasti ništa što bi ona htjela, ni dobra ljubavnica, ni dobra supruga, ni dobra majka, ni dobra autorica, ni dobra osoba, jednostavno zato jer je ograničena strahom koji prijanja uz fiksiran svjetonazor koji joj reže sve potencijale.
- CC je licemjerka od koje sam saznala neke bloške istine koje ona, kakti, danas osuđuje: npr. ona mi je ispričala kak su ona i njena ekipica godinama dijelili neke profile s kojih su zajebavali neupućene i divno se zabavljali (jel kak je to fora kad to sama radiš drugima, a nimalo fora kad to drugi rade tebi? A glečte, ja to fakat NIKAD nisam radila.); osim toga je patološki ljubomorna i nesigurna u sebe (ovo drugo nije patološki, jer je ocvali babac mojih godina s afinitetom prema 20 godina mlađima) i zato me nemre smisliti od trenutka kad joj je neka bivša bloška "veličina" uvrtila u glavu da se njen tadašnji (je li i sadašnji?) balavac mota oko mene (motao se, ali ja nisam ni skužila, jer mi se nikad nije svidio izvan okvira bloške rječitosti).
- Beskrajno mi idu na živce neke ženice koje fakat ne bih ni primijetila da odjednom nisu stale kričati da sam im u kompi sa svojim prijama otela neke neznamkakti bitne mužjake, a ni za mužjake nisam znala, a onda se stale buniti da im je moja prija izmislila mužjake po mjeri i malo ih ismijala (neka je, vala, svaka joj čast!).
- A najviše mi ide na živce činjenica da ovdje nitko ne uviđa relativnost, iliti suodnos svih mogućih cjelina koje svi mi ovamo donosimo i koliko one djeluju jedne na druge, i da ovdje ništa nije jako važno, ali ništa nije ni nevažno, i da ja zato pišem ovaj blog, a mogla bih svašta drugo, i trebala bih svašta drugo, a ipak je ovo i nije nevažno.

Haug.

Kad ujutro ustanem, jedan dio mene ostane u krevetu. Čujem gotovo neprimjetan škljocaj, nije to čak ni zvuk, nego osjećaj kao kad otpadne krasta sa zarasle rane, i znam da se odvojilo. Ponekad znam i što, a ponekad ne, a svejedno mi fali.

Možda zato ne mogu progovoriti sat vremena nakon buđenja; ne mogu se prisiliti na odijevanje, na uobličavanje po mjeri prigode i društva koje me čeka. Sjedim krmeljava u šlafroku i tupavo izvodim pokrete o kojima ne trebam misliti, sve dok me ne prene neki iz nekog drugog doba, posezanje za čašom koja nije tu, traženje prekidača gdje je nekad bio... Igram pasijans, četiri različite vrste, počevši od najlakše, ravnodušno dobijam ili gubim partije. Ponekad se razbudim kad mi postane važno jesam li dobila ili izgubila. Usput biram sliku za blog, ali danas mi ni to nije išlo, prema svakoj sam bila ravnodušna.

Ušlafročena pijuckam kavu, pomičem dnevne misli, razdvajam ih od noćnih. Koje i nisu misli, nego slike, znakovi, značenja, upozorenja, zapravo sve važno što znam o sebi i svojem životu. Zapravo ja. Koje moram odmaknuti za funkciju sebe u šetnji sa psom, sebe profesorice, sebe osobe u svijetu neznanaca kojima nema smisla komplicirati život uskraćivanjem brzog i nedvojbenog prepoznavanja odnosa i uloga.

Ne bih rekla da odijevanjem lažem svijetu: ne, naprosto se pojednostavljujem. Ali s figom u džepu, uvijek uz gotovo neprimjetan odmak, na primjer, šašave cipele s ludim uzorkom, prevelik komad nakita, pomalo neprimjeren pozdrav koji se moglo i preskočiti... Stalo mi je pokazati da ono što pokazujem nije sve. Da me ima još; i da me još ima.

Voljela bih biti poput mačke, kojoj odjeća izrasta iz kože, a svejedno nije uvijek ista. Nego je uvijek ono što mačka jest, u svoj svojoj mačkastosti. Ali ja se moram "olinjati" za svaki izlazak... I zato jedva čekam onaj trenutak u danu kad me svijet može početi prestati zanimati, i ja njega, i kad se mogu vratiti u svoj šlafrok. I ono svoje biće koje sam ujutro ostavila u njemu. Blisko onome biću koje jesam, a nikad u potpunosti nisam.

Čistim vam ja tako svoj vrt, bolje rečeno - raskrčujem, jer zaraslo je tu svega i svačega, a sve bode, dere ili peče, užas jedan! Ali, mislim si, hajde da ja to sredim, možda se tako lakše udam: ne da se današnjim momcima preko trnja do zvijezda, jel'te, pa da im malo olakšam put.

Voljela bih ja tu zasaditi malo opojnog cvijeća, kad neki uđe da ga odmah omami, pa malo žestokih začina, da se trgne kad više ne želi izaći, pa onda ono bilje od kojeg se spravljaju čajevi i napici, neki za istinu, neki za volju, neki istini za volju, a neki za snagu i izdržljivost u ljubavnom zagrljaju, pa malo voćki za likere i rakije, blage, tople i one oštre, a može nešto i za boje, za meko pod nogama i glavom kad se izvališ u hladu pod hrastom, koji ovdje raste puno duže nego što ja postojim, i neka ga, neću ga dirati, ali ću otjerati svrake.

I kad sve to bude tako lijepo, ja potpalim vatricu, pa roštilj, pa se uredim u pregačicu a ispod nešto kratko, a duboko izrezano, pa se znojim, a sve fino miriši i svega ima. Ih, koji me ne bi htio?!

Ah, da sam znala što me čeka...! Ali nisam, zato sam i započela. I tako vam ja sva ranjava i išibana, opečena koprivama, rukama koje više ne osjećam od žuljeva kopam, čupam, grabljam i pomećem, a onaj klipan susjedov preko puta naslonio se na ogradu i gleda li, gleda... Pa onda nešto zapisuje. Pa me opet gleda. I zato sam sigurna da je to on: onaj koji mi svakog jutra na pragu ostavi pjesmu. A u svakoj čuda i čudesa: te moji pogledi, te dah, te kad bi ih on ulovio, te kad bi osjetio... A ja si mislim, ulovi ti malo motiku, pa ćeš osjetiti, mamicu ti lijenu!

Jednoga jutra, ustanem ja u cik zore, da odradim svoje prije vrućine, kad evo ti njega u mojem vrtu, s unutrašnje strane ograde, uz one kupine koje sam morala porezati, siše prst, bit će da se nabo. A ja poviknem "Susjede!", a on se smota, saplete, zavesla zrakom kao galiot u štrajku i zaroni nosom u kantu s humusom, o koju pride i dobrano zvekne. Mislim si ja, ovaj je fakat preko trnja došao do zvijezda...

A on se stane trzati, onako nekako kao da prca nešto ispod sebe, a ničega nema, hajde da je pao na lopatu ili grablje, rekla bih da je pokušava maknuti, ali ovo mi nekako sumnjivo. Istrčim ja onako više gola nego odjevena, u tankoj spavaćici na bratelice, i vidim, guši se čovjek! Usta i nos mu puni humusa, a on ne zna za sebe, ne može izvući glavu iz kante. Kleknem uz njega, izvadim mu glavu, očistim mu lice i sve otvore, ali ovaj se i dalje guši, sav je natekao, izbeljio oči u mene, i da ne znam da je omamljen, rekla bih - čisti manijak! I jednu bratelicu mi potrgao.

Mislim si ja, što sad, jel' usta na usta ili masaža srca, ili da trknem u kuću i pozovem hitnu? A iz usta mu vonja, ajme meni, sve štipa za oči, nije to samo humus, ima tu debelih naslaga... E ništa od poljupca života. Nađem neku suhu granu i uvalim mu među zube, stavim ga u lijevi bočni položaj pa u kuću i pozovem doktora. Brzo su stigli, svaka čast, i odvezli ga ravno u bolnicu.

Alergija, poslije mi rekao njegov otac. Na bobičasto voće. A ovaj njegov natrljao usta kupinama da mi ostavi poljubac na pjesmi. A u pjesmi napisao nešto kao on i ja vrludamo bespućima svjetskih metropola, pa moje usnice kod Eiffelovog tornja, a grudi nad pepelom Pompeja, a onda lebdimo kao cepelini nad Atlantikom i nekako se uspijevamo poševiti (valjda?), to mi nije bilo baš sasvim jasno, jer sve je nešto u dijelovima, ruka-sisa, jezik-pupak, ali ključni par se ne spominje.

A bilo mi ga žao! Ipak je zbog mene stradao. I sad mi je jasno zašto mi nije pomogao. I tako ja pitam susjeda je li alergičan na krumpir, nije, kaže ovaj, e fino, imam ja krumpira otraga iza kuće, iskopam svježi, napravim krumpirušu, i fino dok je još vruća - pravac u bolnicu. I taman da pitam jednu sestru u kojoj je sobi, kad naiđe neka druga, drži list papira u jednoj ruci, a drugom prekriva usta da se ne bi naglas smijala.

"Slušaj ovo", kaže onoj prvoj:

'Pod maskom čistoće
Bijele vrline
Dojka uzdaha
Ispod strogoće
Napaja me nadom
Kao krepko mlijeko
Tvoje ljekovite ruke
Ostavljaju trag
Apsurdne praznine
Do sljedećeg dodira!'"

A meni pepeo i cepelin, ha?

Okrenem se na peti i odem. Pred bolnicom ugledam jednog momka, ruke mu kao lopate, noga u gipsu, glava omotana zavojem. Taj valjda nije alergičan. Sjednem pored njega na klupu i upitam ga što mu se desilo. Pao s krova dok je popravljao oluk.
"Voliš krumpirušu?"
"Uh, da volim - lud sam za njom!"
"A pišeš li pjesme curama?"
"Ne pišem", snuždi se.
"Nego kako im udvaraš?"
"Kako kojoj", odvrati momak, "gledam što im treba, pa malo pomognem, malo oko kuće, malo u kući, pa ako se dogodi što se već ima dogoditi, dobro, ako ne, cura opet vesela jer sam joj pomogao, i tako..."
"E, evo ti onda ova krumpiruša", kažem ja i otklopim košaru. A baš je dobro zamirisala, vidjelo mu se na licu. "Ima toga još tamo odakle je ova stigla", namignem.

I tako. Mislim da će biti i roštilja.

Danas mi iz džepa neočekivano oteto par tisućica - zato ovaj naslov. Ali zapis nije o lovi. Zapis je razmišljanje o tome koliko se puta zapitamo što i koliko unosimo u nečiji život, a što iz njega iznosimo, što u njemu pokvarimo, što rashodujemo...? Kakva nam je ta bilanca?

Ja sama - prilično rijetko. Nekak si mislim, ako me netko poziva k sebi, valjda zna s kim ima posla, valjda je spreman i na neke gubitke... Da, viš, o gubicima razmišljam: i tuđima i svojima. A kad mislim o dobicima, onda uglavnom o svojima: neki su sa sobom donijeli smijeh, neki mudrost, neki razbibrigu, neki praktična rješenja problema pred kojima sam sama bila nemoćna, neki su donijeli i tugu, ali onu korisnu, ona koja ti daje predah razmišljanja i otvara neka nova vrata...

Ali što ja sama donosim drugim ljudima? Eh, o tome baš ne mozgam. Uzmem zdravo za gotovo da su moja pozornost, dobra volja i raspoloživost vremena nagrade same po sebi. I jesu. Ne može ih svatko dobiti. A s druge strane, iako nisam za podrivanje vlastitog samopoštovanja, što još? Jer, ako je ovo sve, baš i nije bogznakaj.

Možda i ne treba bogznakaj... Iskričar koji je ismijan na blogu malo niže, na primjer, u moj život unosti lijepe fotke i simpatične izvještaje o svojem životu i razmišljanjima. Ja odgovaram traljavo i neredovito, ali kad osjetim da me zbilja treba, dam se sva, svom pozornošću. I mislim si, valjda mu je to dovoljno... Ali osjećam nepravdu. Znam da sam dobila više.

Bilanca davanja i primanja je možda jedino područje života u kojem sam sklona povjerovati u nekakve karmičke zapise... Jer, evo, danas sam doživjela sasvim nemotiviranu i nezasluženu ljubaznost na svakom koraku: od ljubazne službenice na faksu, kojoj sam donijela zbrkanu i nepotpunu dokumentaciju, do još ljubaznije u Holdingu (ajd, dobro, ona je možda i imala razloga: jednostavno nisam platila račun za svibanj, a ona mi je morala priopćiti tužnu vijest da za promjenu nije kriva njihova evidencija, hebga!), službenica u banci kojoj sam se izjadala glede ove neočekivane nedaće, službenica u FINI, koja mi je časno i pošteno vratila 200 kuna previše koje sam joj dala, valjda već oguglala na krupne iznose, prodavačica u Dioni, koja je načela novi rolani hamburger iz sredine, jer ja nisam htjela okrajak... I zato si mislim, možda nije nužno da očekujemo dobro baš od onih prema kojima smo bili dobri, valjda sve to kola negdje u ozračju i kad ti treba, etogac, netko ti da!

Voljela bih biti osoba koja oko sebe širi blagonaklonost, vedrinu i vjeru da svi mi, sve oko nas može biti bolje. Ali iako sam u biti vedra, iako zbilja vjerujem da svi mi i sve oko nas može biti bolje, nisam uvijek blagonaklona, a strogoća nerijetko prevlada vedrinu. I zato sam, valjda, silno zahvalna kad je netko osjeti i prepozna i zahvali mi što je imam i želim dijeliti.

Moja bilanca danas je financijski na nuli, ali emocionalno u čvrstoj pozitivi. A nakon ovog promišljanja, mislim si, možda ne baš sasvim nezasluženo: možda baš zbog skromnosti. Zbog zahvalnosti za sitne pažnje i naizgled nevažne ustupke. Zbog toga što ih pamtim.

I zato ću sad reći: ANERAK, leptirić ti nije rekao ništa ružno. Nije ni pokušavao, a mislim da ne bi mogao sve kad bi i htio: nema on toga u sebi. Ali ti njemu jesi. Možda bi bilo zanimljivo razmisliti što TI pružaš ljudima, ovdje ili bilo gdje drugdje? I malo se skrušiti. Malo zahvaliti. Malo smanjiti doživljaj...

Jer ima prekrasnih ljudi. Koji ti uđu u život poput proljeća iz e.e. cummingsove pjesme, poput možda ruke koja sve brižljivo promijeni, a ništa ne razbije, ništa ne pokvari...

Spring is like a perhaps hand
by E. E. Cummings

III

Spring is like a perhaps hand
(which comes carefully
out of Nowhere)arranging
a window,into which people look(while
people stare
arranging and changing placing
carefully there a strange
thing and a known thing here)and

changing everything carefully

spring is like a perhaps
Hand in a window
(carefully to
and fro moving New and
Old things,while
people stare carefully
moving a perhaps
fraction of flower here placing
an inch of air there)and

without breaking anything.

Rekao mi neki dan neki mi (zasad) nepoznat nick da ne samo da sam stalno na blogu, nego da je cijeli blog stalno na meni... Pa jes, vala, evo vidim svoj nick na naslovnici iako me nije bilo. Jel mi drago il mi krivo?

Pa, pomalo drago mi jest: svatko voli biti primijećen. A neš sad biti neskromno izbirljiva i određivati po čemu te drugi trebaju primijetiti, jel' tak? U svakom slučaju, kad je po cucku - dobro je.

Nego, s obzirom da ne mogu utjecati na vašu percepciju, možda bi bilo poštenije kad bih napisala nešto o vlastitoj - točnije, kako ju je Iskrica promijenila. Vidite, nekad davno, u prediskričarsko doba, ja sam vam potpuno nesvjesno gledala svijet kroz ružičaste naočale: svatko je bio nevin, bezazlen i bar po nečem dobar dok se neupitno, argumentirano, opipljivim dokazima ne bi utvrdilo da nije. Bio je to jedan jako benigni svijet koji su uzbuđivali sitni prekršaji ili fatumske, neizbježne katastrofe i moje neprestano čuđenje, pjesničko po vokaciji, bijesno po izvedbi.

Znala sam ja da ljudi nisu ili-ili, tj. samo + ili samo -, ali bitna je razlika između intelektualne i iskustvene spoznaje, a do onog potpunog prihvaćanja, pounutrenja ne stižeš odmah, eeee, da bar, nego upornom pozornošću i iskustvenom dosljednošću, te spremnošću da ih integriraš i shvatiš osobno.

Moji ranoiskričarski zapisi otkrivaju naivno očekivanje dobrih, zabavnih, veselih i čudnih iskustava i potpunu nespremnost na negacije prva tri pridjeva. A bilo je i jednih i drugih, a sve sam ih smatrala malim čudom (zato malo slovo, iako bi baš bilo fora napisati Čudo velikim). I znate što ću vam reći? Dok ste takvi kakva nekoć bijah (ah, reče K. Hauser, "htio bih biti takav kakav nekoć bijaše netko drugi"... - ma neeeee! Ne ja!), fakat vidiš, a posljedično i doživiš, uglavnom ono što očekuješ. Ali trebaš biti stvarno tup da ne primijetiš i drugačije.

Moji zreli iskričarski zapisi otkrivaju otkrivanje tog drugačijeg, i još uvijek čuđenje, sve manje pjesničko po vokaciji, ali sve više bijesno po izvedbi. Je, pa da, šteta bacit onak dobre roza cvikse! A treba i priviknut oči... I tak, žmirkajući poluslijepo, shvatih da zapraf niš ovdje nije ni čudno, ni omeđeno samo na ovaj prostor: ovdje je jednostavo razvidnije. Kad bolje pogledaš, svi oni pristojni, udvoriti muškarci iz RL koji ne pišu poruke, nego otvaraju vrata, šire zjenice i plaćaju kavice i/ili smišljaju razloge zašto bi trebali moj telefonski broj podjednako su spremni pomisliti/izgovoriti/napisati gadarije koje ovdje pobuđuje jednostavno "ne" ili još jednostavnije ignoriranje. Ovi iz RL to ne čine iz straha, jer su reperkusije izglednije, brže i djelotvornije.

O ženama mi se ne da pisati: još je gore.

Nije lijepo živjeti u svijetu koji nije čudan; i nije čudo. A ja razumski znam da ovakva kvalifikacija nije točna, nije isključiva, ali... Čitaj ponovno onaj odlomak koji počinje "Znala sam da ljudi nisu samo..."

Volim krajnosti. Zbilja ih volim. Ushit, najcrnju depresiju: volim ih. U prvoj krajnosti djelujem, bez straha, ozarena toplom svjetlošću najboljeg u svemu što vidim, a u drugoj spoznajem, definiram, kategoriziram i pamtim za ubuduće. Obje krajnosti su čudne i čudo. A sad sam u sredini. Ono, mentalno zdrava da mi pozli. Operativna na razini svakodnevice, prozaično oprezna i realno optimistična. Navodno, tak je najbolje.

Ali meni se nikak ne sviđa.

Ručak već fino diši!

Tijekom svojeg života svaka žena doživi da joj se muškarci obraćaju pozivajući se na jedan njen dio, iako je neodvojiv od nje cijele. Ukoliko su svjesni te nedjeljivosti, muškarci se koriste metonimijom, podvrstom zvanom sinegdoha svaki put kad nam se obrate s:

- pičko, pičiću (dok smo mlade)
- komad (dok smo još uvijek mlade)
- sisika (meni to počeli govoriti tek u klimaksu, kad su se razvile).

Ovim apelativima muškarac jasno izražava koji ga dio naše osobe najviše privlači, bez nužne ograde prema ostalima; ilitiga, je, uzet će on cijeli komplet ak treba da bi došao do tog dijela. A možda i zavoli cijeli komplet.

Ali kad ti muškarac izjavi da mu "fali ženska ruka"...?

Ma gdje mu fali? Na pegli, bojim se. Ili usisavaču. OK, pretpostavljam da se ne bi bunio ni da mu se spusti u međunožje... Valjda.

Jesam li neumjereno skeptična ako mislim da ga u ovoj metonimiji ostali dijelovi mojeg (ženskog) bića uistinu uopće ne zanimaju, iako će ih podnijeti, bez osobite naklonosti, ali iz potrebitosti za tim jednim, izdvojenim?

Eh, tak vam je mene nedavno jedan pokušao zaprositi. A kad je spomenuo tu moju žensku ruku, objasnim mu ja da moja najbolje tipka, ali je izrazito nespretna kad treba baratati kuhačom, patrvišem ili zaugerom, a peglu nije osjetila već bar desetljeće i pol. Pripomenuh još da je ta moja ruka nekim beskrajno kompliciranim živčevljem povezana izravno s mojim mozgom, koji svoje moćne kapacitete ne želi upogoniti za bezvezne kućanske poslove, nego više voli zaraditi kako bi platio nekome da ga oslobodi takvih nepotrebnih zadaća.

Hehe, trebalo je snimiti kako je spontano moja ženska ruka iskliznula iz njegove muške... i kako sam odjednom postala "žena koju je teško pratiti". Iako nikamo nisam išla. Ni trkom, ni polako.

Nekada davno svijetom su vladale želje, a kao što znamo, iz želja nastaju sva moguća zla: pohlepa, zavist, neumjerenost svake vrste i svakolike nepravde. Bilo je zaista svakakvih nerazboritih želja: starci su željeli mlade, mladi su željeli slobodu, ružni su željeli lijepe pa su zato i sami htjeli biti lijepi, a svi su željeli biti bogati, jer su vjerovali da će tako moći dobiti sve, živjeti vječno i vječno biti sretni. To se zvalo "konzumerizam".

Koji je svijet doveo do ruba kraha: bogati su zaista živjeli dugo i stalno se bogatili na račun svih drugih, pa i vlastite djece jer su drsko odbijali umrijeti i ovima pravodobno omogućiti materijalnu sigurnost. Čak su im otimali lijepe, mlade žene ili muževe i s njima rađali staračku djecu koja su mrzila stariju braću i sestre, znajući da još duže moraju čekati nasljedstvo, a starija braća i sestre su još više mrzila njih jer su znali da će naslijediti još manje.

Starci su se pak panično bojali mladih, osobito vlastite djece. Stoga su upravo oni začeli spasonosno rješenje: Policiju za želje.

U početku je to bio malen odred izrazito moralnih, odanih i samozatajnih redarstvenika čija je zadaća bila sprječavati razvoj želja, a kad je god moguće, srezati ih u korijenu, kako bi njihovi poslodavci, tadašnji moćnici i vlastodršci, mogli bez bojazni uživati u svojima. U ostvarenju ove odgovorne zadaće imali su razriješene ruke i mogli su postupati na sve načine koji bi se dokazali učinkovitima.

A pokazalo se da je najučinkovitije čitati želje iz očiju. U njima se sve vidi: znalo se kojim ženama viri kurac iz očiju, a kojima je na pameti samo lova, zbog koje su spremne udovoljiti staračkim željama i željicama kako bi ispunile svoje. Vidjelo se i koji sin povlađuje ocu samo da bi se domogao vlasti, a koji ga želi ubiti pogledom, smicalicom ili otrovom. Nažalost, sprječavanje takvih želja pokazalo se sasvim neučinkovitim: ni rehabilitacijski centri, ni izolacijski logori, ni višegodišnje zatvaranje u samice nisu pružali jamstvo da želje opet neće pružiti svoje zle pipke. Osim toga, u starijoj dobi dolazi do fenomena koji danas nazivamo "željovnom inkontinencijom", to jest nekontroliranim izlučivanjem želja koje je pojedinac spreman ostvariti po svaku cijenu.

Međutim, čitanje želja iz dječjih očiju pružalo je osnove za nadu - njih se moglo preodgojiti. Do spasonosnog rješenja stiglo se sasvim slučajno, jednog dana kad je majka B. šetala sa svojim petogodišnjim sinom:

"Mama, ja bih sladoled!" rekao je sin.
"Pogni oči!" uzviknula je majka, ugledavši pozornika na uglu.
"Ali, mama, djeca smiju željeti sladoled..."
"Ne prije ručka", odlučno je odgovorila majka B. "Pogni oči", ponovila je majka, "sad će te uhititi, sladoled ti viri iz očiju!"

I tako je dijete pognulo oči i počelo tiho plakati. A sa svakom suzom iz njegove je glave ispadala želja, malo-pomalo, sve dok je nije posve zaboravio. Pozorni pozornik je sve zabilježio, kamerom, mikrofonom, tekstom i vlastitim pamćenjem te o tome izvijestio nadređene kako bi sina razmetnika ubuduće držali pod prismotrom.

Dok je Policija za želje pratila odgojne metode majke B. i stasanje njenog sina, svijet je vrtoglavo propadao: najveća svjetska velesila, tzv. SAD (engleski: tužno) našla se pred bankrotom, upravo zbog poslodavaca Policije za želje - većinu njenih resursa držali su starci, koji su ih tvrdoglavo odbijali dijeliti, a još tvrdoglavije umrijeti. Mladi ljudi su živjeli u siromaštvu i rintali danonoćno samo zato da bi ovi ispunjavali svoje ne želje, nego objesne hirove, u nadi da će jednog dana moći ostvariti svoje, a te su pak bile potpuno nerealne: kao što smo naveli na početku, ružni su žudjeli lijepe, siromašni bogate, jedino su glupi bili donekle razumni i uglavnom željeli podjednako glupe.

U međuvremenu, majka B. je dokazala izvrsnost svojih odgojnih metoda, i to ne samo na svojem sinu, nego i na sebi samoj, svojem životnom partneru, ocu i njegovom ocu: kad god bi nekome od njih provirila želja iz očiju, povikala bi "Pogni oči!", što bi ovima izbilo želje iz glave, što suzama, što udarcem o tlo. Kad se njen 85-godišnji otac poželio oženiti, naravno, povikala je "Pogni oči!" i zatim mu objasnila kakva je njegova realna situacija: predat će svoje imanje ženi koja zapravo ne želi njega nego njegovo imanje, a drznici nema tko reći "Pogni oči!" i zato si uopće dopušta takve bezobrazluke, dok će njegova kći i unuk ne samo živjeti u neimaštini, nego i strepiti za njegov život kako ga lakoma željnica ne bi prerano okončala da se dokopa onoga što joj ne pripada, a zatim umrla i sama, ostavivši njihovo nekome tko nije njihov. Stari je stvarno pognuo oči i zahvalno se zadovoljio onim što je od kćeri mogao dobiti.

Kad je došlo do sloma Svjetske burze i kad Policija za želje više nije mogla obavljati svoje dužnosti jer su želje podivljale na sve strane, a njihovi poslodavci ih poželjeli ne plaćati, Supernačelnik Policije je odlučio konzultirati majku B. Ova je iznijela vrlo razuman prijedlog: željne starce poslati u pustinju, pa nek si žele što god ih je volja, i tako su željovno inkontinentni, što će reći - beznadni. Ako nešto uspiju ostvariti, svaka im čast, neka im bude. Predsjednika Svjetskih Velesila pod hitno javno smaknuti, jer je javno poželio zaspati, što je objelodanio neskrivenim zijevanjem na 86. svjetskom summitu, nakon čega nije bio spreman pognuti oči, nego ih je upiljio ravno u kameru i započeo rečenicu s "Ja želim..." Sve mlađe od 12 godina poslati u odgojne centre u kojima će uvježbati kad treba pognuti oči, a starije od 12 staviti na probaciju. U slučaju podbačaja, humano ih neutralizirati lobotomijom.

I tako smo, poštovani polaznici "Pognioči tečaja" stigli do današnjeg društvenog poretka i općeg blagostanja: nitko nema neostvarivih želja. Svatko želi ono što mu pripada, a konzumerizmu i svim posljedičnim nesrećama je zauvijek došao kraj. Ružne djevojke ne žele biti lijepe, jer im to ne daje nikakve prednosti, s obzirom da će Fondacija "Pognioči" i tako za njih izabrati najbolje partnere; muškarci više ne moraju biti snažni i bogati, jer Fondacija "Pognioči" za njih bira idealne partnerice. Bogatstvo više ne znači ništa, jer ne ostvaruje želje i ne produžava život: svi starci se upućuju u pustinjske središnjice za Željovnu inkontinenciju gdje mogu željeti što god ih volja i živjeti koliko im drago, pod uvjetom da svoje želje i potrebe namiruju sami. Stoga se nitko ne boji starosti, naprotiv, starenje je jedna od dozvoljenih želja. Naravno, obavezno je željeti propisane želje, a to je da pogneš oči onda kad je ispravno i prihvatiš što ti je dodijeljeno: zahvaljujući tome nema nesretnih brakova zbog premalih ili prevelikih genitalija, neslaganja naravi i nepodudarnosti interesa: svi znaju što slijedi ako ne pognu oči - rehabilitacijska izolacija u bijeloj dvorani dok ih vlastite neželje ne oslijepe, humana lobotomija u trajanju od najduže tri mjeseca ili humana eutanazija kako ne bi razvili želju za lagodnim životom na račun poštenih građana.

Dragi polaznici, pognimo oči zajedno i zahvalimo majci B. na spasonosnom rješenju! Zahvalimo joj iz dubine duše što živimo u društvu produktivnih, mladih i zahvalnih građana! Zahvalnost je naša sreća, a "Pogni oči!" naše ispunjenje. POGNI OČI SAD!

Jer je vječno gladan. Hoće mu se svega i svačega, ali najviše voli ljuto i žestoko.

Hm. Započela sam kao da se zezam, ali zapravo ozbiljno pišem: blog je zvijer koja oblikuje svoje timaritelje dok ovi misle da su krotitelji. U stvari, opet sam započela kao da se zezam i još pride poopćujem, a zapravo pišem ozbiljno i osobno.

Meni je blog u početku bio usputno oduševljenje. Da, pisala sam i prije postojanja blogova i na drugim blogovima, ali na ovome sam imala brzu interakciju. A to je ono što sam trebala: napišem nešto i onda me kopka da to odmah, istog trena nekome pokažem. Ne zbog kritike ili pohvale, nego jednostavno zato da to odvojim od sebe, da prestane biti nešto samo moje, jer tek tada taj uradak mogu obići sa svih strana, sagledati sa svih strana, procijeniti i ako treba kirurški precizno preklati, prekrojiti ili ostaviti neka živi dalje po milosti i nahođenju svojih čitatelja.

A onda me počelo kopkati kako nastaju ta milost i nahođenja bloškog čitateljstva: primijetila sam da reagira na dobar tekst, ali je najelokventnije kad kvaliteta teksta ne ometa prozirnost i aktualnost teme. Dakle, ako pišem manje slojevito i stoga manje zahtjevno, reakcije su brojnije. Ne nužno kvalitetnije, ne nužno nekvalitetnije, ali ima snage u broju, tj. uvida u neki statistički prosjek promišljanja, ako promišljanja uopće ima. Kad napišem pjesmu a netko me pita kaj kuham za ručak i kak točno to spremam, i to je informacija. O pjesmi, kao i o komentatoru.

I kad sam to skužila, blog me pomalo počeo blagovati. Srećom, ne cijelu, jer sam svoje ambicioznije uradke jednostavno prestala objavljivati ovdje, ali s onima manje zahtjevnima sam neprestano prisutna već 3 godine i još uvijek se čudom čudim nezasitnoj gladi za uvijek istim temama, stilovima, postupcima. A ne bih se trebala čuditi, jer i sama mogu odgledati reprizu istih serija bez trunčice dosade, štoviše, uz lagodnost i opuštenost prisjećanja...

Vrlo se lako prepustiti toj lagodnosti, ali i strahu od bloške gladi, i svoje pisanje pretvoriti u rječito piskaranje u kojem gubiš usredotočenost, gubiš naboj misaonog proboja, gubiš intimnost borbe sa samom sobom i vlastitim ograničenjima. Desilo se to mnogima ovdje. Osobito tzv. starosjediocima.

Čije pisanje postaje sve osobnije PROTIV nekoga. Netko namjerno piše samo o svojoj sreći u ljubavi da napakosti pakosnicima, netko namjerno leleče bez prestanka jer zna da to nekog nervira, netko parodira nekoga tko ga razočarava... Da, to je pisanje osobno, ali ne autorski osobno. To je najobičnija, najvulgarnija svađa.

Zabavna u svojoj žanrovskoj raznolikosti, priznajem. Ali ipak loša, kao junk food, prazna iako zasitna.

Ne cijenim programatsko pisanje (a to je moj osobni sud, neki i u tome pronalaze vrijednosti): ne cijenim pjesmuljke koji su objavljeni da bi nekoga žacnuli, ne cijenim smrtno ozbiljno sročene umotvorine čiji cilj NIJE čačkanje po vlastitim iznutricama nego ulazak u tuđe, najčešće međunožno, ne cijenim bespogovorno povlađivanje bloškom ukusu.

Nema ovdje kriterija koji bi jasno razlučili dobro od lošega, osim bloške gladi. Ne, ovdje ne postoje zvjezdice ili skale od 1 do 10, nema utjecajnog recenzenta kojem ćemo povjerovati da nečemu zbilja treba posvetiti pozornost ili bi bilo bolje uradak preskočiti, ovdje je dovoljno "sviđa mi se ili ne", a to nikad nije dovoljno - to je tek početak bavljenja SOBOM kroz predložak koji nam ljubazno daje netko drugi.

Ako se želimo baviti sobom. Što i ne moramo. Možemo biti babetine (pojam nije rodno ograničen) i vječno se baviti drugima. I to je, valjda, OK. Kako kome paše.

Znate onaj bradati filozofski vic? Onaj kad su gradili prugu, a radnici primijete, svaki dan usfali tračnica. I tako oni krenuše pretraživati okolne kuće, nigdje ništa, al' kod Cige, bogme, hrpa tračnica. "Cigo, otkuda ti ove tračnice?" pitaju oni njega. "Ma kakve tračnice?" pita Cigo u čudu. "Pa evo ih ovdje", pokažu radnici. "Aaaa, ne znam vam ja ništa, valjda se djeca igrala pa donijela", uzvraća Cigo. "Hajde, Cigo, ne laži, svaki ovaj komad ima bar 300 kila, kako će to dijete donijeti?" Na to će Cigo: "Pa što dijete zna što je 300 kila, uzme pa nosi".

Oko mene nema djece. Svi točno znaju i koliko je 20 deka, i kila, a bogme i 300 kila... I nikome se ne nosi. Čak ni onih dvajs' deka: "Uzet ću ako se potroši". Ni kilu: "Jesi li sigurna da ti nije previše?" A o 300 kila nitko ni ne razmišlja.

Srećom, nekad sam bila dijete i bogme sam vukla što mi se danas čini nemogućim. Da je bilo lako - nije, ali ne samo što sam pomaknula, nego sam prenijela iz točke A u točku B, a ta je bila ondje gdje sam htjela, ne napol puta.

Danas opet moram premjestiti neke tračnice. Znam da se može, ali se kolebam: malo se prisjećam koliko je to teško, malo činjenice da sam već prije uspjela.

I zapravo je samo to važno. Kad više nisi dijete. Čega ćeš se sjećati.

Nisu išli u crkvu pa nisu imali sulude ideje o vječnoj vjernosti - mogla im se spontano omaknuti, ali to i nije bio tak neki junački podvig, jerbo su živjeli 30-ak godina: dakle, do dobi kad mnogi od nas tek počinju razmišljati o kroničnom uparivanju.

U njihovo vrijeme vladale su druge navade, tj. serijska monogamija, a ta bi obično potrajala do 3. godine onog djeteta koje je majka imala s aktualnim partnerom. Što će reći, ako joj nije bio prvi, već je imala bar jednog trogodišnjaka, a možda i jednog šestogodišnjaka, devetogodišnjaka i td. Zašto baš tri godine? Jer bi do tada dijete naučilo skupljati bobice.

E sad, kad bi došao novi dasa, nije se ona poskrivečki s njim natezala u žbunju, nego bi taj donio klopu i njoj i djeci. Štoviše, prvo bi morao udvarati djeci. Jerbo je njegova zadaća da brine prije svega o njima, a ona se može snaći i bez njega ili s nekim drugim. Pa bi ih tako nekoliko njih čašćavalo, sve dok neki ne bi ušli u najuži izbor, onda majka kaže svoje, djeca svoje, ili ona jednostavno ostane trudna s novim i eto ti novog tate na 3 godine. Možda i duže, nije bilo zabranjeno.

I sad se ja pitam, kak su svi ti siroti, istraumatizirani, goli majmuni uspjeli stasati do blizu 7 milijardi odjevenih?

(Prepričano po Desmondu Morrisu, ako ne znaš tko je, pogledaj u guglu.)