Ručkić krčkić

Možda zato jer ostalo ni ne primijetiš.

Kao što ni ja nisam primijetila da me pomalo zavodio zgodan mladac koji je silno želio potpis Suzanne Vega (rekao mi kasnije frend s kojim sam bila). Ali sam otkrila da meni taj autogram (ipak!) ne treba: jer se ženi koja je tako bitno obilježila moju intimu, pronalazeći joj ritam, riječi i melodiju još prije nego što bih ih sama u sebi otkrila, nema svrhe tako približiti... Jer je poznajem onako i onoliko kako i koliko je mogu poznavati, a za drugačije, ono opušteno, za stolom, uz piće, umor ili nedoumicu nema prilike. A ipak, taj mali susret uživo donio je još jednu (meni važnu) spoznaju: Ne, nije potrebno ništa veliko. Ljudi koji žive umjetnost stvaraju iz svega. Jednostavno su propusni za svaki poticaj: od smiješnog pogrebnog obreda za pokojnu mačku, do rođenja djeteta, razvoda ili pola sata čekanja na vlak.

Kod mene ta propusnost nije stalna; kao ni propustnost za erotičnost, ljubav, ili nekomplicirani, sirovi seks. Niti za svađanje, podrugivanje ili općenito za Iskricu i njezine folklorne običaje. Možda je tako s većinom nas; i možda je to razlog (a ne samo površnost i zaboravljivost) zašto nam se neki ljudi uvijek iznova javljaju: možda osjete da nismo otvoreni za ono što bi oni htjeli s nama; i da bismo se mogli predomisliti.

Ponekad ni sama ne znam u kojoj sam fazi sve dok ne ustanovim obrazac: aha, danas tri ignora i jedna prijava! Ček, ček, tko je na blogu, ufff, finooooo, sad ću se malo ispucati... Ili otvorim stranicu s porukama i odjednom shvatim da je ispunjava jedan jedini nick - opa, fino smo se mi raspričali! Viš, uopće nisam bila svjesna koliko mi to fali... I tako uvijek dobijem ono što me ide.

Nažalost, ne dobijem uvijek ono što tražim. Ponekad dobijem više, ponekad manje. Ponekad ništa. No, uglavnom ne tražim... Idem svojim putem, zirkam uokolo... nečeg uvijek ima.

Na Iskrici je popularno međusobno etiketiranje s "Ti si frustriran(a)!" Kao da je to nešto sramotno... A zašto ne bih bila, ako imam razloga?

Evo, prije gotovo dva desetljeća, to je meni rekao jedan liječnik. Koji nije bio u stanju ispisati recept tako da ga prime u ljekarni. Za kortikosteroide, koji su mojeg muža održavali na životu. Mi smo stanovali u Dubravi, liječnik je ordinirao u centru (onda se nije moglo birati kod koga ćeš, jer da se moglo, kod njega sigurno ne bismo bili). I tak ja s posla hop po recept pa doma (bus, tramvaj, bus), pa onda uz neku drugu obavezu (multitasking obavezan, inače sve skrahira) u ljekarnu, i onda ti veli "Nije dobra doza", ili "Nije stavio žig" ili nešto slično. Pa natrag. Jer gad neće prepisati više od minimalne doze i neće dati prije isteka te minimalne.

I tak ja jednom puknem i zapitam ga jel' on to namjerno? Jel' se on baš voli viđati sa mnom? Jel' bi se možda ševio, znajući da moj muž ne može? "Gospođo, vi ste frustrirani!", reče on. Gdin liječnik, specijaliziran za bildanje. I ega i mišića. Pa nastavi, "Moje recepte uvijek možete podići u toj i toj apoteci, tamo mi radi žena" (naglasak na ŽENA).

"Da, frustrirana sam. Ne bih bila normalna da nisam", odgovorih, "jer imam muža koji ne može sam ni na zahod, jer imam 30 godina i jebe mi se, u svim mogućim smislovima, i jer ne želim ići u apoteku kod vaše ŽENE, nego u bilo koju apoteku, jer je vaš posao, onaj za koji primate plaću a ne honorare od glupih bodibildera koji ne kuže koliko ste loš liječnik i glup čovjek, ispisati recept tako da ga prime u SVAKOJ apoteci, a ne onoj u kojoj vas poznaju jer tamo radi vaša žena, a usput mislim da bi vam bilo bolje jebati nju nego svoje pacijente i NJIHOVE žene, i da, FRUSTRIRANA SAM, jer ne mogu ovog trena uzeti karton i otići nekome tko bi mi pomogao s mojim frustracijama i tko ih ne bi još i potencirao, a sad mi dajte jebeni žig na taj jebeni recept i da vam nije palo na pamet zinuti!"

Zinuo je, ali nije ništa rekao. I recepti su od tada uvijek štimali. A ja sam svoju frustriranost riješila prelaskom kod drugog liječnika za nekoliko mjeseci, kad je to zakon konačno omogućio. A njega se nisam sjetila sve do danas, kad sam opet frustrirana, i opet rješivo, pospremanjem vlastitih ormara.

Za što ne krivim nikoga osim same sebe. I zato neću puknuti kad mi netko kaže "Ti si frustrirana jer si šlampava!" Jesam, hebga... Ne budem zato nikoga strpala u Ignoricu, nego odem off i spremam. A kad pospremim, više neću biti frustrirana nego ponosna.

I zato mi je smiješno kad se ljudi uvrijede na primjedbu da su "frustrirani". Jerbo je to svatko bar po nekom pitanju. Ako nije, ne kužim, zbilja ne kužim, ili je debelokožac, ili tup... Jednostavno, smatram da svijet ne može funkcionirati tako da nam se nikad ništa ne ispriječi na putu i da nam ništa ne smeta.

Ali isto tako ne kužim zašto nekoga frustrira pretpostavka da je po zanimanju npr. pekar? Ajde da je neko kriminalno zanimanje, ali ovo je baš lijepo... OK, mogu shvatiti da čovjek ima veće ambicije, možda i veća postignuća, ali čemu ljutnja? Objasniš i ideš dalje. Ili ne objasniš, ali ne bjesniš. Zar ne? Ili ne?

Mislim, mene ne frustrira ako netko misli da bih trebala biti frustrirana, a ja nisam, bar po tom pitanju. Isto me ne frustrira kad je netko sretan zbog nečega što mene ne bi moglo usrećiti (osim ako je izravno na moju štetu, naravno): ako se netko samoostvario doktoratom, čestitam, ako majčinstvom, isto čestitam, ako ljenčarenjem - u slast mu bilo! Ali mi nemoj tupiti da bih JA zato trebala biti frustrirana jer se nisam usrećila na jednake načine - eeee, takav tupež me frustrira.

A sad me već pomalo frustrira i nered koji mi se prostire iza leđa... Neće se sam pospremiti, gad jedan!

Gledam jučer neku seriju: rastuži se žena i sveudilj plačući, obnevidjela, napravi okret od 180 stupnjeva i malaksa točno u zagrljaj živo zainteresiranog momka... Vidiš mu na faci da ne zna jel bi je stisnuo, poljubio (a želi i jedno i drugo), ili je samo pustio neka se osloni (a to treba). Nije ju privinuo, pretpostavljam zbog nižeg nabreknuća. A mislim da je trebala i to. Utjehu, ne nabreknuće.

Mislim da je trebala utjehu. Zagrljaj samo za sebe. A bit će da ih je znala dobiti, kad je tako vješto utonula u ovaj, iako nije bio pravi... Kao ni jedan moj, do sada.

Da, ne pamtim muškarce po zagrljajima. Onim nesebičnima. Zapravo, uopće se ne sjećam niti jednog nesebičnog zagrljaja. Osim bakinih, davno, davno, davno... Ona je znala tako zagrliti, samo za mene, cijela ona, mirisna, topla, utješna: čvrsta ona, moja nemoć topiva. Ali majka ne; ni otac. Njihovi zagrljaji su otimali od igre, bili tašti, za pokazivanje, nasilni u svojim zahtijevima, utjeha njima.

Možda ih zato od muškaraca nisam ni tražila. Iako su nudili. Da, nagonski bi posegnuli za mojom tugom, za mojim ramenima, ukočenima od osamljenosti, i stisnuli me, i da, prijalo bi, ta blaga toplina, taj zvonki šum krvi, suza i otkucaja srca, u ritmu s drugim... A onda - jezik u uho! Ma daaaaaaaj! Nemoj me jebati... Ali jesu. A seks je utješan. Bar malo zaborava.

Uglavnom tugujem rame uz rame. Bez dodirivanja. Tuga osamljuje. Čemu je prenositi na drugoga zagrljajem?

A opet, zašto ne? Možda pravi zagrljaj ne upija tugu, nego je pušta, neka isteče, sigurna u koritu ruku... Voljela bih znati. Voljela bih imati umijeće padanja u zagrljaj...

Ne, nisam na godišnjem. Mi iz privatnog sektora radimo duže. Vjerojatno i više, a trudimo se i bolje nego oni iz državnog. Jerbo živimo od svojeg rada, a ne od dotacija, ilitiga tuđeg, samo neizravno. Zato popizdim na parole "Besplatno školovanje!" Ma, nema toga, svaki student košta, samo je pitanje jel ga plaćamo ravno iz svog džepa ili prvo lovu prošetamo po budžetu pa fondovima. To a propos nekog "genijalca" u Saboru, kojeg sam okrznula krajičkom oka i uha... On je za mlade! Je, i ja sam: neka završe fakultet dok su još mladi. Ili neka rade, zarade pa plate zatezne penale... Da ne bi 8, 9 godina studirali o javnom trošku? Svašta.

I tako ja jutros popih kavicu uz Iskricu, javi mi se jedan, ladi se na moru, veli "Jednu sam popio, idem sad na drugu, oš sa mnom?" Čista zloba, pakost i zluradost, jer točno zna da ne mogu! A onda drugi: cendra, sirotan, na odmoru je, vruće je, ne da mu se do mora, a ako i stigne, ne da mu se u more, on bi u planine... Jel'? Baš se sažalih, dušom i srcem.

Da ne slušam jade svojih sugovornika raštrkanih po obali Jadranskog nam mora, odlučim učiniti nešto za one koji su mi bliži, zemljopisno doduše, tj. ispraviti neke ispite koji su mogli i pričekati dan-dva. I tako se zaradim i ustanovim da me čeka pseto za šetnju. Pa da pseto ne bi trpjelo, izvedem ja njega, a da mati ne bi jela staro, odem i u nabavku. I kad se vratih, ne stigoh poručati, nego ravno na posao, bdjeti na ispitima. Eh, tu se ustanovi da se studenti baš i nisu sjajno pripremili za ovaj rok, ili su se pak pripremili tako fenomenalno da su predavali testove već nakon 30-ak minuta, pa voditelj reče, ajde, ne treba nas troje, neka jedna od vas dvije ide doma. I tak, kolegica stanuje daleko, ja blizu, rekoh nek ide ona...

Kući stigoh oko 4, gladna, žedna, preznojena (morala čekati u apoteci da im proradi mreža, jesemti e-recepte!), na Iskrici pustoš, klopa hladna, sjedoh da se bar malo odmorim i popijem hladne vode, kad evo ti SMS: Poslušao me. On je na moru. Kupao se. Sad je na stini. I nek ne zamjerim što me se sitija!

SADIST!!!

Danas sam imala turneju po svim mogućim skupim i jeftinim dućanima, buticima i robnim kućama u potrazi za jednim jedinim, po mojem sasvim običnim, odjevnim predmetom: crnim pamučnim grudnjakom, 85C. Prvo krenuh u Namu, gdje sam kupila ovaj koji stalno nosim, s karticom na gotovs jer nije bio jeftin ni onda, prije cca 2 godine. E, nema. Kaže meni prodavačica, "Teško se nađe za velike košarice" i izvuče neki mikromodal, sintetičetinu koja je fina pod prstima, ali ne bih ja to na prsa privijala - neka prsa dišu, kao i plućica ispod! A i to sranje košta preko 200 kunića, i to na sniženju.

No, iz cijele te neuspješne trgovine, meni u glavi ostalo ono "velike košarice"... Ti vrapca, otkad su sise C velike??? Pa to je taman po mjeri, čak i na tijelu manjem od mojeg. OK, da skrenem misli s veličine svojeg poprsja, odlučih pogledati majice u Mulleru. Pamučne, naravno. E, nema! Ako ga ima više od 50%, košta 500 kunića, pa onda neko sniženje za gotovinu i moš proći s 300 za odjevni predmet koji smatram bazičnim, tj. nevrijednim investicije veće od 100 kuna. Ali zato lanenih košuljica koliko ti duša želi! Sve isto od 500 kunića naviše, sve vrećasto, grebasto i vruće. Slatko naoko, priznajem, ali dajte, ljudi, kome se da to peglati? A mislim da mi ne pristaje stil "izgleda kao da su je krave žvakale".

Nakon toga sam obišla Triumph, Skiny jedan, Skiny drugi, čak i neki jeftilen dućan u podrumu Importanne Gallerije i nisam našla crni grudnjak. Štoviše, stali su me uvjeravati da imam cice D, a ne C, iako na sebi upravo imam savršeno mi udoban cicenhalter C. 85, ne 80, a niti 90. I da, znam namjestiti naramenice. U jeftilen dućanu ima i pristojnih pamučnih majica, ali spremaju neko maxi sniženje pa nisam niš uzela. Sutra idem na plac provjeriti što se nudi. I pošto.

Cijela ta potraga me užasnula pridruživanja u EU. U kojoj doživjeh isto, 1988. godine, na svadbenom putovanju početkom svibnja, u Antwerpenu: bilo je toplije nego što sam očekivala. I htjedoh tanku pamučnu majicu. Trenirku, još bolje. E, nema! Bar ne za neku prihvatljivu cijenu. To se prodavalo u buticima, za vrtoglave novce. I pod etiketom Fair Tradea. Kakti, pomažeš nerazvijenima da se razviju plaćajući ekstra za nešto što je u crnim nam danima socijalizma bilo sasvim obično i jeftino. Za razliku od lana, kojeg nije bilo ni za lijek, sve negdje do 1985., čega se točno sjećam, jer sam ga tada kupila na kilometre i dala sašiti odijelo, haljinu i rezervne hlače, i onda se neprestano čohala cca 3 mjeseca iliti cijelo ljeto kao da imam picajzle.

I, za kraj priče, vožnja taksijem. Zubaru (prošlo bezbolno, aleluja!). Požalim se ja simpatičnom taksistu kak me strah i kak je sve to grozno, a pride i puno košta. A na to će on: Za to smo se borili, jel'da? Da vi znate što ja znam, odmah bi vas ubili, kao što hoće i mene, ali neće stići jer će me kredit dokosurati prije nego oni. I ovaj auto, to sam morao kupiti, a imao sam 5 godina star, savršen, ali nije imao desni zračni jastuk i abs, i sad plaćam, u švicarcima, nije bilo biranja, ili švicarci ili gaće o štap... I bit će opet rata. Ali ja ću svojem sinu prije obje noge slomiti nego da ide. Ako mora ići, neka ide van, kao moja kći...

Hm. Zasramila sam se svojeg žala za pamučnim crnim grudnjacima 85C.

(Bez cicenhaltera)

A onda ispadnemo - čak postanemo! - lakomi. Sve za svaki slučaj i za nedajbože i za crne dane, ukratko, za onaj neki (donekle) nepredvidljiv trenutak kad bi se neki naš strah mogao odlučiti ostvariti.

Meni se čini da se većina Iskričara boji dviju stvari: samoće i starenja. Iako samoća nije isto što i usamljenost, premda je starenje sasvim prirodno stanje, poput djetinjstva, mladosti, zrelosti... koje smo preživjeli. Doduše, starost nećemo. Možemo biti sretni ako je doživimo.

Sjećam se, kad sam bila jako mlada i imala prvi od svoja ukupno dva uredska posla, moja kolegica, koju od milja zvah "Kokošji čmar" zbog kronično napućenih usnica glede i u svezi općenarodnog oneraspoloživanja i neodobravanja svega i svačega, svečano izjavi jednoga dana: "A što će njemu sve titule, sve umjetnine i svo bogatstvo kad je sam i star!" O jednom gospodinu koji je bio razmatran za Nobelovu nagradu. I koji se nije ženio niti stvarao djecu jer je jako, jako, jako volio svoj posao, a isto toliko i svoj hobi (skupljanje umjetnina). U kojeg je bila beskrajno zaljubljena 30-ak godina mlađa znanstvenica sličnih životnih opredjeljenja. Za razliku od "Kokošjeg čmara", koja je rodila četvero djece i onda neprestano strahovala što za njihovu sigurnost, što za sigurnost svojeg braka, u uskoj sprezi s upitnom vjernošću njezinog muža; a ovaj je pak stalno izbivao uz slogan "treba steći za djecu".

Mislim da gospodin nesuđeni Nobelovac nije dijelio njezine strahove. Ali je vjerojatno imao neke druge. Umro je u dubokoj starosti, još uvijek sam. Iliti neoženjen. Ona puno mlađa znanstvenica ga je redovito posjećivala, ali nije bila prisutna u trenutku njegove smrti.

Grdo je živjeti po diktatu strahova. Jer nisu oni jedina sila u našem životu: tu je i nada. Zahvaljujući kojoj se usuđujemo željeti baš ono što želimo, a ne ono što nam strah kaže da bismo mogli (za)trebati. A kad nam šapuće strah, onda možda poželimo nekog muškarca ili ženu koje zaista, onak, najiskrenije, ne volimo u svojoj blizini. Ili si uskratimo neki sasvim ostvariv užitak sada, e da bismo imali dovoljno za kad ustreba. Ili da bismo kupile neku precijenjenu anti-aging kremicu, koja možda zbilja pomalo osvježi lice, ali starenje je poput češnjaka, izbija na svaku poru, a najviše se "čuje" na jeziku.

U Hrvatskoj je ružno biti star i sam. Penzije su mizerne, zaista. A opet, dovoljne za npr. tečaj stranog jezika ili upis bilo kojeg studija na Studijima za treću dob; a ondje se vježba mozak i prkosi gdinu Alzheimeru, upoznaje društvo i pomaže samoći da ne prijeđe u usamljenost. Ima i jeftinih putovanja za penziće. Samo treba potražiti, a uostalom, kaj drugo penzići imaju ako ne vremena?

Ma, nije ni to presudno: najvažnije je dočekati starost uglavnom zadovoljna/an dotadašnjim životom. Kaj koga briga jel ja volim mačke, pse, umjetnine, čvrste valute ili djecu? Ako nešto volim i ako me to veseli, mogu puhat (mojem) mačku pod rep sa svojim imbecilnim upitima a la "Kokošji čmar". I najvažnije je dočekati starost u DOBROM društvu: pa makar to bila (samo) ja.

Baš mi se ne da biti marljiva... a obećala sam si da ću biti! Ah... U stvari, obećala sam si da ću biti korisna, sebi, ne nužno i drugima, a to mogu čak i kad izbjegavam neku općedruštveno prihvatljiviju korisnost.

Dakle, ovak: Zašto svoje bivstovanje na Iskrici smatram korisnim? Jer učim. Jer uviđam. Jer se čudim. A moja RL svakodnevica nije tako izdašna ovim aktivnostima.

Evo, svako malo se iznenadim koliko je krhak ljudski ego. Npr. jutros. Jedna blogerica stavila blog, 3-4 komentara neutralne naravi, i onda ona to briše... Ne znam koliko bi joj i kakvih trebalo da ga zadrži na naslovnici, ali ovo očito nije dovoljno hranjiv doručak njenom egu. Eh, i kad se ja tak naglas začudih ne konkretno ovom primjeru, nego nekom sličnom, kaže mi frend, isto bloger, "To ti je, draga moja, jer u reali biraš društvo. A ovdje vidiš sve što ima." Istina!

U reali donekle biram društvo, a donekle ga stječem oportuno, uz posao, susjedstvo, rodbinske i prijateljske kolaterale već stečenih mi veza i okoliša, ali i tu sam se znala začuditi nekom zlopamćenju nerazmjernom mojem ili tuđem prekršaju, ili snazi glasina i zluradosti koja uz njih ide. A sad vidim da je to moje čuđenje bilo naivno, jerbo sam sklona idealizirati ljude: ako mi se sviđaju po nekom svojstvu, ja im pripišem + uz sva ostala, na kredit; ili si mislim, tu su gdje jesu (u sličnom zanimanju, susjedstvu, društvu i td.) zato jer su mi slični, a to je OK, jer ja sam sama sebi uglavnom OK. Eeee, a sad uvidjeh da nema jamstva! Kolegica koju mogu cijeniti po stručnosti bilo u reali, bilo ovdje, može biti babetina na n-tu potenciju, podmukla spletkarica, primitivkuša u dnu duše ili tik ispod površine svog socijalnog bića, ili potpuno rascijepljena na korektnost u jednom kontekstu, a totalni raspašoj moralnih vrijednosti u drugom, koji čak ne mora ni biti ovaj, virtualni. Iako joj je tu lakše započeti. Ah, da, naravno, i o sebi sam naučila: jako volim povremeno otpustiti kočnice i prepustiti se svojem babetluku. Doduše, radije na babinjacima, u kojima uvijek ima i podrške i topline, nego ovdje, ali i ovdje feels so good, tu i tamo.

Zašto napisah prethodni odlomak u ženskom rodu? Zato jer me ovdašnje žene, najčešće babetine, podučiše mnogočemu i zbog toga sam im beskrajno zahvalna, a zahvalnost je bliska ljubavi. Sebe ne smatram babetinom, nego fleksibilnom ženom. A ta fleksibilnost je ono što me razlikuje od učiteljica. Jer jest da i ja imam neke stavove i shvaćanja koje smatram nepromjenjljivima, ali ih onda ipak promijenim kad vidim da ne funkcioniraju onak kak bi trebali. Ali bapci jock! Ne, ne, ne, ne, babac dođe npr. na moj blog i odlučno zahtijeva da se JA promijenim kako bi ona mogla uživati u mojim blogovima. Na pamet joj ne pada mogućnost da npr. promijeni lektiru ili sebe. I kad ja to odbijem, jerbo sebe ipak smatram nekom konstantom u svojem životu i djelu, koliko god oni bili fleksibilni, onda se ona ukoči, pogledom, stavom neodobravanja i odma prijeđe u fiksaciju. Mržnje, naravno.

Eeeee, kolike sam godine potratila žaleći što nisam lezbijka...! Jerbo zaista volim žene, izvrsno se slažem s mnogim ženama, uživam u njihovom društvu, shvaćamo se, osnažujemo, pomažemo, i zbilja je zajeb što me ne napaljuju i tjelesno. Čak sam se nadala da mi je seksualnost podjednako fleksibilna i fluidna poput misli, razmišljanja i stavova, da ću možda iz čiste heteroseksualnosti uspijeti prijeći bar u fazu eksperimentiranja, s promjenom omjera hormona, ili zahvaljujući susretu s nekom feromonski jako kompatibilnom ženom, ali jock - ne ide i kvit. A istovremeno sam te iste godine potratila na žaljenje što nam muškarci nisu bar malčice sličniji... Sad kažem, hvala ti, o hvala ti što nisu, kozmička silo, evolucijo, genetiko i svim utjecajima izvan moje osobne moći!!!

Sad tek vidim kako je ujebano kad te žena voli; sad shvaćam muške opreze, distance, prešućivanja i površnosti. Sad shvaćam kako je opasno razljutiti ženu, razočarati je, ostaviti ili - najgore od svega - uopće je ne primijetiti. Uviđam koliko mi je lakše što sam žena koju muškarci vole ili ne vole, ostavljaju ili snube, razočaravaju ili oduševljavaju. Jer s njima je lakše, s njima je sve privremeno, s njima postoji početak, razvoj, vrhunac i kraj, a taj nastupi kad uvide ćorav poso ili kad nađu neku drugu. A sa ženama... Uffff... Nikad kraja. Ni kompromisa. Ni oprosta, ni oproštaja.

NEKIM ženama, naravno. Ali, naučih da je takvih puno, puno, puno više nego što sam ikada slutila.

I zato sam sad nježnija prema muškarcima. Da, priznajem: uvijek sam ih doživljavala kao neku moćnu silu u svojem životu. Sad vidm da su manje moćni, a više oprezni. A hebga, rekoh to i na nekom drugom, tuđem blogu: svi smo mi ubojice - moraš ubiti neku vjeru da bi počeo vjerovati u sebe.

Mogla bih još, ali ne da mi se više... Uostalom, malo nereda još nikoga nije ubilo. Ali sterilnost nikad nije stvorila nešto novo.

...danas iskrsnuše čak tri puta!

Prvo ujutro. Taman izlazim iz kade, gola-golcata, dakle bezgaćna, kad zazvoni mobitel. Eh, očekivah dobre vijesti o nekoj lovi pa se odmah javim, čak ni ne provjerivši tko je. Jedan od mojih šefova, zgodan mladac koji mi stalno savjetuje da si nađem nekog mladića da me podmladi... Možeš li pričati, mogu, jerbo s njim je to obično kratko i učinkovito. Pa, ovog je puta potrajalo. Kad mi se koža naježila, rekoh ja njemu, čuj, pričekaj sekundu da uzmem bar šlafrok, gola sam, a i malo mi je neugodno što ovako razgovaramo, iako ti niš ne vidiš... Mislim da je i njemu bilo pomalo nelagodno kad je saznao. Iako niš nije vidio.

Zatim popodne. Taman ja u Triumphu isprobavam neke gaće, dakle imam duple na sebi, kad zvoni mobitel. Jedan Iskričar. Što radiš? E, ovome nisam rekla "Isprobavam gaće", jerbo to s Iskričarima nije uputno, iako ne mora imati predvidljivih posljedica.

I treći put maloprije, taman se vratila, skinula se u gaće i još ne stigoh iščeprkati haljinu za po doma, kad zvoni mobitel: opet muško, onaj za pare. Eh, s njim sam si jako dobra, pa kad je pitao kako sam i što radim, odmah sam sve priznala: u gaćama. "A jel' bi ih skinula?", pita on mene. Rekoh da bih, ali ne baš odmah. Sutra će mi donijeti lovu. Hmmmm... Hm. Ne, ne, ne: nezgodno je uzet lovu i onda skinuti gaće, zar ne?

I sad se pitam, što li mi to više sile poručuju?

A nju je to izluđivalo: ta sreća koja čeka iza nekog ugla, a ona ne zna kojeg! I ta neprestana spremnost za susret, njena: jer, sreću ne možeš susresti samo tako, treba joj privući pogled, odati priznanje, zahvaliti na strpljenju... I zato je uvijek izlazila dotjerana. Pa i kod kuće je pazila na pojavu, jer možda sreći dojadi čekanje, možda stigne sama, s poštarom, inkasatorom, novim susjedima, namjernikom koji treba neku informaciju...

Trudila se pomoći svojoj sreći, izlazila je često, u trgovinama je polagano birala robu s polica, uljudno se obraćala svakom naočitom muškarcu s neznatnim zamolbama, da joj dodaju, pomognu, pročitaju nešto, ulicama je šetala ispršena i otvorenog pogleda, koji bi rijetko kad skrenula prema nekom izlogu, a i tad bi u odrazu pratila tko prolazi. U kafićima je sjedila uspravno i vrlo polako ispijala kavu. Redovito je odlazila u kazalište, na koncerte i otvorenja izložbi.

Na poslu sreću nije tražila: nema tu sreće. Samo komplikacije.

I tako su godine prolazile, modni trendovi se mijenjali, kao i njen struk, boja kose, čak i broj cipela. Sve je teže bilo tragati za srećom. Ah, baš je nju zapala neka dobra skrivačica! Ali, nije važno, bolje ikad nego nikad, mislila je, ne odustajući. Čak i kad bi se pobojala da ju je promašila, da su se srele ali se nisu našle, da je njena sreća izgubila nadu i otišla drugima... Naljutila bi se od takvih misli: Pa što si umišlja ta sreća, da je ona vidovita? Mogla bi i ona mrdnut dupe, izaći joj u susret, bar malo. Ako joj je teško čekati, neka dođe bliže, nek sjedne negdje, neka se javi.

Od mizerne mirovine više nije mogla na kulturne priredbe, osim jako, jako rijetko. Izleti u trgovine su se prorijedili i postali kraći, a i naočitih muškaraca je bilo sve manje. Zapravo, bilo ih je, ali je nisu vidjeli, visoki u svojoj mladosti. A ona se smanjila, kao i njena sreća, vjerojatno, još uvijek dotjerana u demodiranim haljinama. Možda se baš sad lakše prepoznaju, po odjeći iz istog doba?

A onda se njenom koraku pridružio štap. Lijep, skup, otmjen. Ponekad bi njime poželjela razgrnuti prolaznike, razmaknuti travu, udariti po grmlju, istjerati su svoju sreću, nesretnicu! Nije više mogla daleko od kuće. U koju je dolazilo sve manje ljudi: sad se sve plaća trajnim nalozima. Pisma ne stižu, samo reklamni leci. Sve je na internetu. Nećakinja joj je dala svoj stari kompjutor i objasnila joj što je internet. Nije joj bilo jasno što mladi vide u tome.

I tako su se njene potrage svele na krug oko kvarta i svakodnevnu kavu na terasi slastičarnice, kad bi bilo toplo. Ispijala ju je polako, i dalje uspravna i otvorenog pogleda. Tek ponekad bi prelistala novine, koje joj je uvijek donio uljudni mladi konobar, prisluškujući razgovore oko sebe: kako su svi ti drugi ljudi uspjeli naći svoju sreću? Zašto ona ne može?

Jednog je dana tako sjedila i čitala naslove o tuđim nesrećama, da malo skrene misli, kad začuje zanimljiv razgovor: "Ne, to je moj drugi profil", govorila je žena. "Već smo se dopisivali na njemu, ali onda me zanimao netko od prije, pa nije ispalo ništa." Muški glas je tvrdio da ga je zamijenila s nekim, da on nikad prije nije bio na Iskrici i da nema pojma tko je ta Vatrena kuglica, da je on oduvijek samo i jedino EasyRider65, te da se dopisuje samo s njom, Krijesnicom_iz_dvorišta, i još jednom gospođom, blogericom.

Nije mogla odoljeti, okrenula se i pogledala ih: naočit sijedi muškarac, negdje njenih godina, i ženetina kojoj se na faci vidi da je alapača. I bila je. Nezaustavljivo je nabrajala niz čudnovatih nadimaka, a o svakom je imala puno toga lošega za reći. Muškarac je zdvojno pogledavao na sat, a ova je mljela i mljela, ali je uspjela prekinuti kad je prošao konobar i naručiti još jedno piće. Muškarac je duboko uzdahnuo, a ona se nasmijala. Naglas, nesvjesno. Pogledao ju je i namignuo. Brzo je skrenula pogled, ali onda ga je vratila: u svemu tome je bilo nešto poznato. Nešto uzbudljivo.

On ju je pogledao ravno u oči i široko se osmijehnuo. Alapača je i dalje mjela. Kad je konobar došao po njenu praznu šalicu, naručila je još jednu kavu. I zapamtila: Iskrica, EasyRider65.

Ne, ne mislim na muškarce - mislim na životinje. Ovim zapisom se pridružujem apelu da im iskažemo miroljubivost, brižnost i odanost koje zaslužuju.

Svi koji imalo pratite blog znate da jako volim životinje. Vjerojatno ne znate zašto. A razloga je puno, puno...

Jedan njemački ovčar Rex, koji je zbog nekog defekta kukova izbačen iz Policijske škole za pse, naučio me hodati. Strpljivo me gurao njuškom po gaćama punim pelena i povlačio, nježno, nježno, za krhku ručicu. Sve dok se nisam uspravila. I zakoračila. Rex je i moje roditelje podučio odgovornijem roditeljstvu: Jednom su kolica i mene u njima ostavili na vrhu uzbrdice i sakrili se u šumu, kakti da vide što će Rex (hm... to je službena verzija). A Rex je stražario. Ni makac. Međutim, onda su se na dnu brda pojavili neki nepoznati ljudi i Rex se uzvrpoljio, stao se osvrtati gdje su moji... i slučajno repom gurnuo kolica. Fijuuuuu, krenuh nizbrdo! Rex za kolicima, koja je pažljivo uhvatio zubima i šapama, pazeći da ih ne prevrne, sveudilj režeći na neznance, i VRATIO IH na vrh staze.

Jesam li spomenula da Rex uopće nije bio naš pas? E pa, nije: službeni vlasnik mu je bio nekakav susjed koji o njemu uopće nije brinuo, zato se ovaj jednostavno doselio mojima. Ali, hebga, službeni vlasnik ima više prava od neslužbenih, zato ga je ovaj prodao i zato se ja ne sjećam Rexa... Osim povremeno, kad mi se učini da u dlanu osjećam topli dah i kad me preplavi blaženi osjećaj da sam sigurna i voljena.

Onda je došao Marko. Mačak. Dvije godine nakon što mi je umrla baka, dvije godine usamljeništva u velikom, mračnom stanu punom škripanja... Imala sam devet godina kad sam ga našla pod parkiranim autom; dvadeset i devet kad sam ga pokopala pod borom u vrtu mojeg nekadašnjeg doma... Marko i ja smo zajedno bili djeca, ali je Marko puno brže od mene postao zrela i odgovorna osoba: nikad me nije kaznio za prekršaje za koje bi drugima bez pardona odrapio ogrebotinu ili zarinuo zube; nevjerojatno je strpljivo podnosio igre u kojima sam ga oblačila u lutkinu odjeću, vrtila oko sebe držeći ga za istegnute prednje šape ili za rep izvlačila iz "dvorca" koji sam napravila igračkama od izvrnute pletene foteljice i malo gaze.

Marko je sa mnom pisao zadaće; čitao knjige; provjeravao ljubavna pisma; i nadzirao s prozora moje prve, srednje i zaručničke zagrljaje. Kad sam se udala i odselila, zalegao je na moju staru spavaćicu. Ustao bi jedino kad bih došla u posjetu, da se mazi, da prede kao nikad... Na toj spavaćici je i uginuo, gluh, slijep, inkontinentan. Pomogli smo mu u tome. Nije mogao sam; a nije ni zaslužio da bude sam.

Ah, moj Marko je zaslužio toliko, toliko više od ovog kratkog zapisa - zaslužuje knjige, slikovnice, predstave, film... Ah, da, bio je i glumac, u reklamama: čak je i zarađivao za mene.

I vidite, zato vam ja ne razumijem pitanje kad me netko sretne i kaže "Jel' još uvijek imaš onog psa/mačka?" Naravno da ih imam! Sve dok su živi, imam ih i oni imaju mene.

Jer kućni ljubimac, bio to pas, mačka, ptičica, hrčak, neki reptilić, ribica... NIJE IGRAČKA. To je živi stvor koji ovisi o nama. I kojem smo u samome startu, mi ljudi (u smislu čovječanstva) oduzeli neke izbore: uskratili im samostalnost. Odučili ih od strategija i nagona kojima su nekoć brinuli za sebe. Ponekad zato jer nam je bilo potrebno da brinu i za nas, a ponekad i zato jer NISU IGRAČKE, ali su društvo, jer su zabavni, jer su topli, jer su privrženi, jer su lijepi i jer IMAJU OSJEĆAJE. I misli. Da, imaju misli, končano to i znanost priznaje.

Ali, prije i iznad svega, životinje su SLABIJE OD NAS. Osuđujemo ljude koji se iživljavaju na slabijima od sebe, zar ne? Pa, oni jesu, svi odreda, čak i ako imaju 70-ak kila i izgledaju krvoločno. Slabiji su. Ne mogu bez nas.

Vidite, i mi smo životinje. Zato se moj drugi blog zove "Životinjsko carstvo" i zato se tako često prepoznajemo u slikama koje objavljujem. Evolucija je hiroviti proces: tko zna, možda jednog dana mi budemo kućni ljubimci nekoj drugoj životinjskoj vrsti... I sigurno ne bismo voljeli da nas izbace na ulicu (= divljinu) kad im postane teško brinuti o nama; da nas zatvaraju i vezuju i ne daju nam protegnuti se, da nas otruju ako smo glasni, da odsijecaju glave našim potomcima iz vica i zabave (da, vidjela sam mačiće kojima se netko tako "poigrao"), da naše mladunce stavljaju u vreće i bacaju u rijeke ili ostavljaju pored prometnih cesta... Samo zato jer mogu. I to nekažnjeno.

Kako pomoći ostavljenoj životinji? Ako je možemo sami udomiti, to je najbolje. Onda je odmah treba odvesti veterinaru, očistiti od parazita, cijepiti i čipirati (čip je obvezujuć - po njemu nas mogu naći ako pokleknemo i izbacimo životinju; ali, kazne su zanemarive). Kad smo udomili životinju, trebat ćemo se nakon nekog vremena pozabaviti i njenim nagonima: životinje koje lutaju okolo imaju neusporedivo više izgleda stradati od prometa, zločestih ljudi, drugih životinja, ali i bolesti, od kojih neke mogu prenijeti i nama. Ukoliko joj ne možemo omogućiti kontrolirano paranje, sterilizacija je najodgovornija opcija. Ili neiscrpan krug prijatelja koji će udomljavati mladunčad. Prije nego što odlučimo zadržati pronađenog ljubimca, treba malo i računati: oni koštaju: hrana treba biti premium kvalitete bar tijekom prve godine života; cijepljenje je obavezno, a tu i tamo zatreba i previjanje rana, liječenje zuba, lijekovi protiv artroze u kasnijim godinama... Zatim je tu oprema, košare, povodnici, igračke + šteta koju će neizbježno napraviti u kući (za mačke preporučujem grebalice/penjalice, meni se ta šteta gotovo sasvim izgubila otkad ih imam, u svakoj sobi po jednu). Zatim, ljetovanje... 13 eura dnevno za psa. OK, ponegdje je i besplatno, ali to se zaista, zaista teško nađe. Smještaj u hotelu za životinje košta i više. A naravno, nije sav trošak u novcu: ljubimac traži ljubav; pažnju, igranje, ukratko: vrijeme.

Ako nam je sve to skupa preveć, svoj ljubavi, radosti, igri, provodu i nepredvidljivim vragolijama i dogodovštinama unatoč, pokušajmo s prijateljima, dobrim prijateljima, onakvima kakvima bismo povjerili i svoju djecu. Da, djeca su dobra za životinje, ali ne premala - ako bebač počupa psa, ovaj će se braniti zubima! Devetogodišnjaci, kakva sam ja bila s Markom, neće imati volje mijenjati mačju stelju ili prati porcije. To dođe kasnije, kad dijete postane empatičnije prema svijetu, negdje, rekla bih, oko 12 godine. A onda je beskrajno korisno: socijalizira, uči odgovornosti, uči da je ljubav dvosmjerni proces.

Ako ni to ne ide, pozovite neku od udruga za zaštitu i zbrinjavanje životinja. Pa čak je i Higijenski servis (tzv. šinteri) bolji nego ništa, jer i oni im daju šansu za udomljavanje, a eutanaziraju ih na human način. Bar se nadam. Ako niste sigurni, izdvojite 200 kuna za to: životinja će dobiti sredstvo za smirenje, zaspat će i zatim će joj ubrizgati preparat od kojeg se umire bez boli.

Povremeno hranjenje skitnica NIJE pomoć: takve životinje su silno simpatične, ali ništa im niste riješili. Postat će povjerljive prema ljudima, a to nije pametno, jer ljudi su svakakvi... Oni zločesti najviše vole mučiti baš takve, jer im je s takvima najlakše. Osim toga, namnožit će se i odjednom ćete umjesto jedne mace podrumašice imati njih 4, već za nekoliko mjeseci 8 i tako dalje... Neke će stradati, ali broj će i dalje rasti. I onda će im netko dati otrov za štakore: spora i mučna smrt - životinja satima ugiba od unutrašnjeg krvarenja.

I ne, nemojte okrenuti glavu kad vidite životinju u nevolji... Svi smo mi životinje, zapamtite. I svatko od nas može zaslužiti naslov "ta divna stvorenja".

Gotovo je, ispao je. Ne cijeli, tri četvrtine. Sumnjam da će od ostatka biti ikakve koristi, morat će i to van...

Ni ne sjećam se koliko dugo taj mrtav zub boravi u mojim ustima, takav - mrtav. Ne sjećam se kad se počeo kvariti, zaboravila sam bol koju mi je priuštio, zaboravila sam na njega kad je prestao boljeti. Osim kad bih se jako nasmiješila, negdje blizu ogledala ili foto-objektiva, i shvatila da mi poružnjuje osmijeh.

I sad će mi opet nanijeti bol. I nenadoknadivi gubitak.

Takvi zubi su poput nekih veza i odnosa s ljudima: krene po zlu, popravljaš, krpaš i na kraju ti ništa više nije važno, samo da više ne boli. A ne daš ih od sebe, jer kakti nisu štetni... Vraga nisu! Kvare. Kvare gušt, kvare ljepotu. Ali, misliš si, još uvijek služe nekoj svrsi: upozoravaju na oprez. Podsjećaju na pogreške. I odgađaju odluke.

Da, što sad? Što umjesto tog zuba? Što umjesto takvih ljudi? Jer, ipak su nenadoknadivi. Pročitala sam da zubi pomažu pamćenju, dakle, što manje zdravih zuba, to lošije pamtimo... Valjda su čak i ovakvi mrtvaci bolji nego ništa, sve dok se korijen drži.

Dođe mi da stavim zlatni zub, besramno umjetan, u spomen na ovoga i sve muke koje mi je zadao! A i za zasluge, za sve zalogaje koje mi je usitnio, za sve okuse koje mi je omogućio, za poljupce koje je osjetio. Uostalom, mislim da je dao sve od sebe... Nije samo on kriv: takav je kakav je, slab, kvaran, imam loše gene za zube, niti jedan mi nije posve bezbrižan. A i ja sam kriva, nisam uvijek pazila, nisam učinila sve što je trebalo i što sam mogla. I eto, on je to sad platio krunom, a ja ću mukom u glavi.

Dobro je što ipak pišem o zubu... Imam li takvih ljudi u glavi, srcu, društvu...? Valjda. Mislim da ih svi imamo: oni bivši zbog kojih smo odustali od tvrdih oraha, zbog kojih se bojimo vreline strasti, zbog kojih oprezno kušamo nešto novo. Ukorijenjeni su u nas, i ipak bar malo potrebni.

Nikad ja neću imati love! Kažem frendici koja mi je iskomplimentirala novu haljinu. U špeceraju, naslonjena na kolica krcata delicijama, bez obzira na cijenu. Pa i lubenicom, koja je skuplja i lošija od one na placu. A hebga, sve se plaća, pa tako i malo seksepila u zreloj dobi ili komocija glede nabavke namirnica.

I tak, sad si mislim, s pet banki zbilja treba povući crtu ispod tih "nikad". Pa evo:

- Nikad više neću biti mršava; osim ako, nedajbože, ne obolim.
- Nikad više neću imati najviše udvarača od svih žena u prostoriji; osim, možda, ako se odlučim za starački dom.
- Nikad neću voljeti tjelovježbu više nego čokoladu; pa makar me čokolada ubila.
- Nikad neću pušiti lošije cigarete zato jer su jeftinije - za to uvijek MORA biti novaca; a ako ih ne bude, neću pušiti uopće.
- Nikad neću nešto činiti samo zato jer je "dobro za mene" - jock, mora mi se bar malo sviđati.
- Nikad neću imati strpljenja za bedake.
- Nikad neću ići zubaru preventivno, niti ću stavljati implantate - previše se bojim bolova. Stavit ću gebis i kvit!
- Nikad neću otputovati u Australiju. Hmmmm. Možda jedino ako mi netko plati kartu prvog razreda. Ma, sumnjam! Nemrem ja tak dugo bez cigarete.
- Nikad neću zaboraviti niti jednog kućnog ljubimca.
- Nikad neću biti bez kućnih ljubimaca.
- Nikad neću zaboraviti nikoga koga sam voljela.
- Nikad neću odustati od voljenja.
- Nikad više neću voljeti jednako kao što sam voljela prije; možda ću bolje. I više.

Ne znam definiciju. Zato ću malo ovdje razmišljati o tom pojmu.

Postoje li zakoni da bi osigurali pravdu? Mislim da da: zato se nekoga smatra nevinim dok se ne dokaže krivnja, zato obje strane imaju odvjetnike čija je zadaća predočiti događaj u aspektima koji su za njih najpovoljniji, zato je tu porota, da sve odvagne, uzevši u obzir što više čimbenika, a zato je tu i sudac da izrekne presudu u skladu s odlukom porote i važećim zakonima. Mislim da sam nekad davno negdje pročitala da kazna ima dvije svrhe: prevenciju i preodgoj. Presuda može imati i treću, naknadu štete. Kad je šteta nadoknadiva.

I sad, čemu tolika procedura ako znamo da je netko kriv? Ako SAM kaže da je kriv? Paaaa, tko zna zašto to kaže. Ima ljudi koji popuste pod pritiskom, ima čak i takvih koji toliko žude pozornost da priznaju zločine koje nisu počinili, samo da bi ispali zvijezde. Ali, OK, pretpostavimo da je zbilja kriv. Treba procijeniti koliko je kriv: je li mogao izbjeći zlodjelo? Je li bio svjestan što radi? Što se ZAPRAVO dogodilo?

Tu na scenu stupaju odvjetnici. Jer oni poznaju zakone, za razliku od okrivljenika. Možda je ubio, ali postoje zakonske olakšice za takav postupak, za koje on ni ne zna. Možda priznaje zločin u najgorem mogućem obliku baš zbog grizodušja, a u stvari se dogodilo nešto što nitko ne sluti, neki slijed događaja i postupaka koji su doveli do tragičnog kraja, koji možemo shvatiti? Ako postoji grizodušje moguć je preodgoj, a samim time i prevencija. Inače se kazna svodi na prevenciju, i to samo za vrijeme trajanja kazne.

Drugi odvjetnik ima zadaću ukazati na sve čimbenike od kojih se sastoji okrivljenikova krivnja, na sve opreze i rezerve koje treba uzeti u obzir pri procjeni krivnje i određivanju kazne. A i želje oštećenih.

Eh, sad... Kad netko ubije tuđeg kućnog ljubimca, kojeg zakon tretira kao predmet određene vrijednosti, nema tu puno filozofije za odvjetnike i suca; iako ima za oštećene. Bol je nenamiriva. Ljubimac nazamjenjiv novcem.

A tek kad strada nečije dijete... Lijepa, mlada djevojka. Što je pravda za njene roditelje?

Smrt njenog ubojice? Koji se i tako namjeravao ubiti? Mogu li ti roditelji povjerovati da ga je moguće preodgojiti? Sumnjam. Doživotno zatvaranje uz sve moguće tjelesne i duhovne boli? Hoće li to poništiti njihovu? Sumnjam.

Ja mislim da je za te roditelje pravda oprostiti. Vjerovali ili ne! Da, mislim da ih jedino tako može boljeti manje. Shvatiti cijeli događaj. Shvatiti svoj gubitak. Shvatiti da njihov daljnji život nema više nikakve veze s ubojicom. Njega prepustiti sustavu, neka ga prevenira i preodgaja ako može. Shvatiti o kakvom se biću radi i smiliti se nad njim što je takav. Oprostiti. Odahnuti. I živjeti dalje.

Ne znam da li bih ja sama to mogla. Zaista ne znam.

Ako ne bih, voljela bih da me netko spriječi kad podivljam, kad nasrnem na njega, kad i godinu, i pet, i 30 nakon zločina još uvijek nemam mira jer me izjeda nemoćna mržnja, bio ubojica živ ili mrtav. Voljela bih da mi netko pomogne kad počnem opet ispočetka vrtjeti sva moguća pitanja, kako, zašto, što sam ja tu propustila, kako bi izgledao onaj DRUGAČIJI život, bez ubojstva...

A nikako ne bih voljela 5 minuta likovati u linču s ruljom, opijena njihovim drogama, te je Srbin, te je gadan, te je kamiondžija, a ona lijepa, nevina... Što bi bilo da nije ni on takav, a ni ona? Što? Što je s ružnim, droljastim curama koje su preživjele kasapljenja i nikome se ne usuđuju potužiti? Što je s onima koji su ubijali i silovali, lijepi, mladi i gordi, pod zastavama domovina u koje su se zaklinjali? Što? Što je s onima koji su baš izgledali kao ubojice, a nisu bili, ali ih je bio takav gušt objesiti o prvo drvo?

Što ako 30 godina kasnije ustanovim da je krivac netko drugi?

Ne, ne bih voljela 5 minuta likovanja u linču, a onda doživotnu kaznu mržnje, preispitivanja i sumnji za sebe.

Zašto me razbjesne glupi uleti? Neiskoristive ponude? Raznorazne želje i pozdravi koji nemaju ama baš nikakve veze s mojima? Zašto reagiram, a ne bih trebala, jer me uistinu ni na što ne obavezuju? Čak ni na čitanje.

Objašnjenje se ukazalo u obliku jednog mačje-psećeg razgovora, sinoć. Prilazi moja mica-prekrasnica šaponji, izvaljenom na biljcu pored mog kreveta, sveudilj potiho nešto mrmakečući. Dodirne ga njuškicom po nosu, ovaj ustane, proizvodeći neke zvukove slične dječjem gugutanju, guturalno prigušene. Ova se izvali poleđuške pred njim, on zamahne repom i premjesti se do mojih nogu, uz radni stol. Mačketina se na to zadovoljno izvali na njegovo mjesto.

A meni suze na oči. Ma, nije to prvi put da sam vidjela njihove pregovore i dogovore, ali ovo me ganulo do kosti: on joj je dao nešto što je željela bez ikakvog dobitka za sebe. Trebali ste je vidjeti kako je zadovoljno žmirkala i mijesila šapicama!

E, vidite, zato sam danas bijesna, od jutra, kad sam ustala gladna a nije mi se dalo pripremiti ništa osim kave. Pa sam se upitala, zašto moja majka, koja uvijek promjesečari kuhinjom negdje u cik zore i sebi spremi neki zalogaj nije ništa pripremila i za mene? Zašto imamo dvije kutije kroasana u lednici, zar nije mogla odmrznuti jednu pa da pojedemo toplo pecivo, umjesto da čeka da ja odem u pekarnicu i donesem hladno po cijeni polovice kruha svako, a donijet ću tri, plus kruh, tj. potrošiti 20-ak kuna bezveze?

Ne, mojoj majci nikad, ni kad je bila mlađa i ornija, nije palo na pamet ugoditi mi nečim što zaista trebam ili želim; ali, nasuprot tome, "ugađala" bi mi kolačima kad sam na dijeti ili nekim delicijama koje samo ona voli. Ona nikad, ama baš nikad, nije učinila nešto za mene što bi NJU inkomodiralo. Kao ni moj otac. Ti vrapca, sjećam se, nedjeljom me "odvede u šetnju", a zapravo ode kod Bednjanca na kartanje i janjetinu sa svojim kompićima; ja crkavam od dosade, crtam nešto po blokiću koji mi je dao konobar.

I zato sam bijesna. I tužna. Da, izgleda da svi naši bjesovi zapravo pripadaju nekim ljudima iz prošlih vremena... Nije fer što se danas ljutim na majku, danas je ona više moja nego ja njena, ali... Možda se čak ne ljutim zbog doručka, zbog općenite sebičnosti, ljutim se NA SEBE, ljutim se jer me to još uvijek dira, obilježava...

I zato pospani, bedasti, uspaljeni ili nemaštoviti Iskričari ipak dobiju nešto od mene, nešto što im zapravo ne pripada: bijes. I zato svi ljudi koje poznajem, Iskričari ili ne, dobiju također nešto što im ne pripada: moje susprezanje da nešto zatražim. Jer nekako nemam vjere da ću dobiti ono što trebam, nego ono što im nije teško dati.

Ne, nisam ja ovako samodovoljna zato jer sam silno samozadovoljna i/ili samopouzdana: takva sam jer sam nepovjerljiva. Cijelog života nešto dobijam, ali gotovo uvijek je to nešto što ne trebam, a onda još platim i cijenu zahvalnosti, jer sam, eto, nešto dobila, iako to nisam htjela... iako je možda nečiji otpad ili usputna ljubaznost bez ikakvog troška po davatelja.

Pa, tko mi je kriv što ne tražim, zar ne? Makar nekoga time raznjupala. I što onda ako ne dobijem uvijek? Ni moja mačka ne dobije uvijek pa nije zato nesretna. Ali je JAKO sretna kad dobije.

Jer nema goreg od tihe mržnje; od poruge bez riječi, u iskrivljenom osmijehu, u pokretu koji pokazuje da nas uopće ne čuju. Iako možda slušaju. Znate one ledene brakove koje prepoznajemo po uigranom ritualu dijeljenja obroka, u tišini, bez pitanja, bez zamolbe, bez zahvale, bez apetita? I istom takvom lijeganju u postelju... I vrlo rijetkim uzdasima, uz "Nema smisla...".

Svađanje je neizbježno AKO se želimo upoznati i zbližiti. Znam, znam, nije da otkrivam Ameriku ili toplu vodu, ali valja se podsjetiti: svađanjem, strastvenim, žarkim i usrdnim, pokazujemo do čega nam je stalo, gdje su nam granice, a istovremeno ih otvaramo drugome - da ih nauči, da ih prijeđe (ali uz obzire i dozvole), da nam se pokaže isto tako gol(a) u svojoj bitnosti i strasti. Svađanje je, zapravo, vrlo intiman čin. I pun nade!

Da ćemo se dogovoriti. Uskladiti. Nagraditi za obzire i međusobno ih razmijeniti. U bezličnim, neosobnim odnosima sve to nije potrebno. Ti vrapca, moji najidiličniji međuljudski odnosi su s prodavačicama u špecerajima: tu se točno sve zna, ja zatražim, ona da, ja platim i kvit. Sve preko toga je čisti bonus: osmijeh, lijepa želja, suosjećanje, zahvalnost što sam se potrudila iščeprkati sitniš... Kad jedna od nas prekorači okvire takvog odnosa, moguće su samo dvije reakcije: razumijevanje ili razlaz. (Eh, danas sam se posvadila s curom u pekarnici jer mi je htjela 100 kuna uzvratiti u kovanicama od 5, jesemti! A posvadila sam se samo zato jer i dalje želim kupovati u toj pekarnici - nek mala nauči što joj je posao.)

Dakle, svađanjem iskazujemo želju za nastavkom i produbljivanjem odnosa. I zato se ne želimo svađati baš sa svima i sa svakim, jer što će nam svi? Ako želimo sve, baš svakoga, onda nekaj ne štima, najvjerojatnije s našim samopouzdanjem, ali kajaznam, ima svašta... Ipak, primjećujem da takvi koji bi sve i svakoga obično izbjegavaju SVAKO svađanje: to su ove "idilične" face sa smajlićima i beskrajno dosadnim bezličnim sličkama općeprihvaćenih ljepota. Simbiotičari, po mojem, ilitiga paraziti koji nemaju osjećaj postojanja vlastite osobnosti pa traže što više prihvaćanja da bi se osjetili živima, a samim time negiraju zasebnost i osobnost drugoga... Uostalom, proguglajte "simbiotički odnosi", sve će vam biti jasno...

No, da se vratim svađanju: zato vam ja neke držim u karanteni Ignorice. Jerbo mi se ne zbližava s njima. I jer smo se već dovoljno upoznali pa mislim da "nema smisla", tj. stigli smo do faze ledenog ignoriranja, kad se zna da se važnosti i granice neće uvažavati. Onda nema dalje. Moguć je samo razlaz. Ili tiha mržnja. A bogme mi se ne da mrziti nekoga tko mi ne mora biti važan, zašto bih? Ako su "nepomirljive karakterne razlike" dovoljan razlog za razvod braka, "nepomirljive bloške" su još bolji.

(Priznajem, neke sam strpala u Ignoricu samo zato da ih nanjupam; i da vidim jel' provjeravaju jesu li još uvijek u njoj - onda znam da im je zbilja stalo!)

E, a sad o ovima sa zaključanim blogovima. Jel' moguće da oni zbilja ne žele upoznati nikoga od nas? Jest. Ali koliko je vjerojatno? Malo. Mislim da su to agresivni simbiotičari: oni kojima je lakše misliti da nitko nije vrijedan upoznavanja, jer "nema smisla", njihovog smisla, tj. ne očekuju potvrdu svoje osobnosti, bar ne nedvojbeno afirmativnu. I zato će radije propustiti poneku neočekivanu pohvalu nego da se suoče s očekivanim pokudama. Bezveze! Možda uopće ne bi bila pokuda, nego jednostavna zamolba da se malo ispoštuje tuđi osobni prostor i/ili granice... Takva nekomunikativnost ti ne daje drugog izbora nego "višu instancu". Bezveze! A mogli smo se dogovoriti...

I da, zato mislim da je veći "umjetnik" svatko tko pokazuje vjeru u publiku; i ima se snage suočiti sa SVIM njenim reakcijama. Pa onda bira koje će mu biti važne... Ovako ispada da su sve presudne. A nisu.