Ručkić krčkić

Dan je lijepo počeo: sve radi, a ja ne radim. Kavica natenane, malo brbljanja na Iskrici, a onda nešto korisno, nešto što sam odlagala 13 godina: konačno prenijeti struju na sebe! Vodu jesam, plin jesam, ali struju zaboravih kad je otac umro.

Vrijeme ugodno, bez vrućine, pa ja lijepo s noge na nogu do Elektre. Usput brstim izloge. I taman kad dođem u napast, opazim ceduljicu na kojoj piše da ne rade - spojili si ljudi malo dopusta. Laganim ritmom dođem do odredišta, uzmem svoju ceduljicu, 20 ih je prije mene, fino, taman da se odmorim. A imaju i hladne vode.

I tak, baš kad mi je postalo dosadno, stigne red i na mene, obavim svoje kod vrlo ljubazne službenice, sve uz smijeh i srdačno, krenem dalje prema Ilici. I onda me krenulo: vestica, haljina i natikače.

Ali, od doma zove stara: muči je neki osip, svrbi, gnjavi, peče... Zvala je liječnicu, ova je rekla nek dođem po uputnicu za dermatologa pa idemo odmah, hitno, smjesta. Ajd dobro, obujem nove natikače (baš su krasne!) i obavim to, mozgajući usput jel' da zovnem taksi... ali nekak mi neugodno, do Doma zdravlja nema ni 3 minute mojeg hoda, a njezinog cca 15 minuta. A znam da žudi izaći van, nije već 2 godine. OK, odlučim riskirati.

Sretno se spustimo do ulice, ona uprla o svoju hodalicu, šaponja je čuva s boka, ja s guzice i krenemo mi. Ja u novoj haljinici, tašto se ogledavam o izloge i mislim si, ima i taj klimakterij svojih prednosti: još nikad nisam imala ovako raskošan dekolte! Koji haljinica laskavo otkriva. Baš šteta što me sad ne vidi neki meni zamaman muškarac!

Kod doktora nije gužva, ali sporo ide. Ja gladna. Sad je već i zima. Niš, odem do obližnjeg restorana i naručim klopu, za doma. Pričekam dok to sprave, vratim se, stara je na pregledu. Klopa miriši bajno, hobotnica na mediteranski i fileti brancina u nekom finom umaku. A sve se hladi. No dobro, i pregled prođe, i apoteka (200 kuna! Niš preko osiguranja!), vratimo se doma, ja iskrcam stvari u kuhinji i vratim se po staru.

A tehnika je ovakva: ja nosim hodalicu uz štenge, zakočenu je ostavljam na vrhu. Ona se objema rukama drži za rukohvat i polako, jednu po jednu stepenicu, vuče gore. Ja stojim iza nje da ublažim eventualni pad, iako tako riskiram polomiti vlastite kosti. Stara ima kilica, hebga!

I opet sve sretno prođe, do zadnje stepenice: tu stara gubi snagu. Jednostavno ne može prebaciti nogu preko nje; ne usuđuje se pustiti gelender.

Pojma nemam kako se dogodilo, ali pala je! Mekano, srećom, ja sam joj usporila pad. Ali nema teorije da je dignem. Niš, odem do najvećeg susjeda (svi drugi neki mršavci, kilavci i bolesnici). Nema ga doma. Samo kći, curetak od 50 kila. Beskorisna za ovakve namjene.

Stara je ponosna, ne želi pomoć. Ide ona na guzici u stan. Kleknuti ne može. Dovuče se nekako u hodnik, mislim si, ako se uhvati za komodu i stolac, možda se uspije uspraviti. Ma kakvi! I sad ja dreknem, onako muški, ne mrdaj dok se ne vratim i izletim na ulicu. A točno pred ulazom 2 metra muškarca, mladog. Kad se okrenuo, shvatih, jako mladog, možda premladog za ovakve poduhvate. Svejedno, nemrem sad birati, objasnim što se dogodilo i što trebam, vidim mu na faci da se užasnuo i da bi vrlo, vrlo rado zbrisao. Ali onda ugleda moj dekolte!

I sveudilj zapiljen u dotični, uspne se sa mnom u stan, ko od šale primi staru, ne skidajući pogled s mojeg poprsja, uspravi je, i još uvijek zagledan u obilje, a pride i ponosan na dobro djelo, ode on, a ja se ne sjetih ni ponuditi neku šušku...

Eto, falilo mi muško. Ali, našlo se :-))

Krajičkom oka ga je ulovila na odlasku. Ah, što se može, pomislila je i gucnula malo kave. Odgovorila je na nekoliko poruka, pogledala tko je sve budan (nitko zanimljiv), onda je preletjela po novinskim naslovima (ništa zanimljivo). Još gutljaj kave i pogled okolo: ah, kvragu, opet su se mimoišli!

Malo je probrbljala s ostalim ranoraniocima, a onda se latila posla. Nije joj baš išlo; ponovno je virnula. Poruka! "Nikako da te uhvatim", kaže. Prije pola sata. Kvragu! Ali sad zbilja mora u kupaonicu pa van, nema više odlaganja...

Na brzinu se otuširala i virnula. Nema ga. Kvragu. Mogla je mirne duše oprati kosu. Ah, niš, što je - tu je. Nabacila je već prilično izgužvanu opravu i izjurila u dućan. Njen kruh su već prodali, kvragu! Neka dođe za sat vremena... Dobro, doći će, njega sad neće biti do popodne.

Platila je račune, docukljetala špeceraj, skinula sa sebe znojnu i izgužvanu opravu, uvalila se u udobni šlafrok i plastificiranu pregaču, ogulila krumpir, nasjeckala povrće, ostavila sve u vodi sa sodom bikarbonom (kvragu i te E. coli!), malo promozgala treba li biti žalosna što godišnji provodi u kuhinji umjesto na plaži, zaključila da ne, lijepo je ovako ljenčariti, samo od viška vremena ti stalno nešto fali... Netko. On. Ide još jednom virnuti, rano je za ručak.

Opet je bio! Opet poruka: "Što bih dao da mi se sad s tobom umoriti. A onda lijepo odmoriti. Smajl."

Što da napiše? Nešto o moru i galebovima, onako, pomalo dvosmisleno? Ili da prizna istinu? Ne, ne, ne, istina je prejadna. "Trebali bismo uskladiti ritmove", odgovorila je neutralno. Pokunjena. Zbog kukavičluka.

U kuhinji se zadržala dobrih sat vremena, bez virkanja. Što je - tu je, stalno je ponavljala. Ima i ona svojih obaveza; svoj život; svojih gušteva. Nije bila gladna.

Još sat vremena je telefonirala. Uzaludno: svi rade. Nikome se ne da van, ni sad, ni navečer. Svi imaju nekoga tko ih čeka, tko ovisi o njima, tko ne može bez njih. Svi bi vrlo rado, ali... Ma, kvragu!

Dopizdilo joj je biti u šlafroku. Uvalila se u kadu i oprala kosu. Namazala se finom kremicom, gola šetuckala da se dobro upije. Virnula je. Nije si mogla pomoći!

"Hej! Napokon sam te ulovio!"

Samo smajlek. Ne može sjesti s ovako masnim dupetom.

"Uživaš?"

"Tako-tako", odgovorila je, iskreno.

"Nema nikog da ti namaže leđa?"

"Baš nikoga!", odgovorila je, iskreno, provjerivši masnoću dupeta. Može sjesti.

"Neka, baš mi je drago. Iako mi je žao što to nisam ja."

"Probudila sam se kao da moram na posao", priznala je. "Čak sam i radila, a ne moram. Zar to nije tragično?"

"Teško se riješiti loših navika. Ja sam isti, tipkam s tobom, a morao bih raditi."

"Drago mi je (smajlek). Inače se stalno mimoilazimo. Već sam ti htjela zakazati rendes."

Ništa. Dobrih 10 minuta. Kvragu, kvragu, kvragu!!! Prokleto brzo tipkanje. Da se bar prvo odjenula pa onda odgovorila...

"Oprosti, zvao me šef... Rendes? Može! Kad ti paše? Ja sam slobodan... Čekaj, daj mi broj da te nazovem, ovako je prekomplicirano."

Bez razmišljanja je utipkala fiksni. Kvragu!

Ništa. Dobrih 10 minuta.


Iznenadio se kad je shvatio da je poslala fiksni broj. Nije mogao odoljeti, ukucao ga je u online imenik. Pa to je zgrada preko puta njegovog ureda!

Prišao je prozoru. Na prvom katu je ugledao zgodnu ženu: golu za računalom. I vrlo, vrlo zabrinutog lica.

Na brzinu je provjerio svoje pazuho i ubacio žvaku u usta; provjerio stanje brade dlanom. A onda je utipkao broj.

Skupljate li ih? Ma, svi ih skupljamo: odeš nekam i trk po suvenir, da se, kakti, kasnije bolje sjetiš... Pa fotkanje. Pa pisma, dok su se pisala, mailovi backupani za nedajbože strujnog udara i havarije računala. A što smo tek pohranili u vlastitim vijugama...! Zašto? Što će nam sve to?

Ponekad mi se čini, iz straha: straha da ćemo ostariti, a nećemo moći reći da smo živjeli. Točnije, ne dovoljno intenzivno, zanimljivo, vrijedno...Ili iz straha da će nam biti dosadno? Opet kad ostarimo i svijet nam se suzi na onoliko koliko možemo dosegnuti slabim nogama i/ili rukama, kad nam telka i internet postanu nerazumljivi, a oči preslabe za čitanje, ručne radove, pa čak i brižljivo čuvane fotografije i zapise.

Hm. Ipak, uspomene zbrajamo i prije starosti, zapravo, u svakom životnom razdoblju. Na znam za druge, ali meni se uvijek činilo da ih fali: nikad nisam doživjela i proživjela sve čemu sam se nadala; ali je zato bilo doživljaja i preživljavanja događaja koje nimalo nisam očekivala, a bogme ni priželjkivala. Bit će da to ipak ne činimo samo iz straha: sjećanja nam pričaju priču o tome tko smo bili i kakvi smo sada. Je, priznajem, usporedba je ponekad nelaskava. Zapravo, uvijek je nelaskava ako gledamo samo onu prvu kategoriju, tj. sjećanja koja smo htjeli imati, a jednostavno su izostala. I to ne (samo) zbog zaborava.

Ne brinite, naš mozak je savršen: uvijek pamti ono što je važno. Čak i kad bismo to htjeli zaboraviti.

Mislim da mi se bliži (a možda je već i prošla?) trogodišnjica postojanja na Iskrici. Je, da, godišnjice su prava prigoda za zbrajanje sjećanja...

Zanimljivo, zbroj je opet drugačiji nego što sam mislila. Evo, sjećam se nekih ljudi, npr. Charlsa Bukowskog, kasnije Charlija Browna, a mislila sam da ću ga zaboraviti, niš naizgled značajnoga nije bilo među nama... Veći dio svoje nekad vrlo mnogonickovne Vipice sam zaboravila, ali pamtim ili se još uvijek družim s ljudima koji u nju nikad nisu ni dospjeli. Na primjer, The Baba. Koja mi je parala živce svojim uletima i napadima, a istovremeno sam se kidala od smijeha. Sjećam se da je nekadašnja Spaljeno, današnja common-errors, bila autorica prvog bloga koji sam uvrstila u praćene: sviđala mi se njena gorka zajedljivost; sve dok... ah, nema veze! Sjećam se red-rose i njenih šljaštećih slika na koje sam se pobunila, i njezinih priča o Davoru; ali i kako je blaga kad je ne napadaš, nego jednostavno zamoliš; kako lako oprašta. Naravno, nikad neću zaboraviti svojeg Vipovca No. 1, iako spremljene poruke nikad nisam ponovno pročitala. Ni elgreka, iako sam ga otjerala - kako zaboraviti snuboka s čokoladom? I jednom od najljepših pjesama koje znam, a posvećenih meni, unatoč (ili baš zbog?) svemu.

Sjećam se nekog tipa čiji sam nick zaboravila koji mi je svaki dan, 5-6 puta najmanje, slao poruke "Kako si?", "Što radiš?", a ja odgovarala, budala! Sjećam se nekog klinca koji me uspio nagovoriti na kavu, jerbo zašto ne, lijepo smo se dopisivali, nema tu nikakvih pretenzija, kad ono - uspaljeno balavče!!! Doslovce, morala sam mu dati rupčić. 40 minuta me gnjavio pričama o faksu, osjećala sam se kao na konzultacijama.

Sjećam se i nekih zagrljaja i nekih poljubaca koji nisu otišli dalje od toga... i onih koji jesu. Ali i onih s kojima nikad do njih nisam stigla, a bili su mi važni.

Sjećam se kako mi je sve ovdje bilo zanimljivo, bez predznaka dobro/loše, ma sve, baš sve me očaravalo, od meni potpuno neshvatljivih fajtova na blogu do višemjesečnih rasprava o benefitima facesittinga na pvt-u. Eh, sjećam se i skajaste, kak me na pvt došla pitati jel ja nju volim, pa sam rekla da volim, iako nisam pojma imala tko je. Znam da ju je ganjao nekakav Bandić, bilo mi je žao žene... Zanimljivo, ne sjećam se niti jednog njenog bloga; a ipak imam dojam da je dobro poznajem.

Viš, zanimljivo je da se ne sjećam ni tripličinih blogova, osim jednoga, kad je kupila vikendicu: stvarno je bila simpa! Toliko oduševljenja; zavidjela sam joj, onak, dobroćudno. I ja bih voljela takvu kućicu. (Ili je to bila janica...? Hm, sad se fakat ne sjećam.) Nema veze, jer ne sjećam se da je triplica (današnja zvjezdičica) ikad napisala pametan ili duhovit blog, kakve volim pročitati; ali smiješne jest. Iako se ni njih ne sjećam.

Viš, nisam čitala ni nicci, današnju martu: ne privlače me jednorječni ili jednorečenični blogovi. Ali jednom sam se pridružila nekom razgovoru i zadivila me lakoća, ležernost kojom ga je vodila. A i pamet, čak mudrost, netipična za tako mladu ženu.

Uffff, naslagah ja toga... Mogla bih još, ali ručak čeka termičku obradu. A i ovo je dovoljno: kad ostarim, znam da mi neće biti žao zbog ovih godina na Iskrici. Možda ni zbog budućih...? Tko zna! Sjećanja i tako ne možemo birati.

Josip Bozanić: Troškovi Papina posjeta između 12 i 14 milijuna kuna
Autor/izvor: SEEbiz
Datum objave: 22.05.2011. - 20:53:00
Zadnja izmjena: 23.05.2011. - 09:19:22
ZAGREB - Kardinal Josip Bozanić izjavio je da će troškovi dvodnevnog posjeta pape Benedikta XVI Hrvatskoj iznositi između 12 i 14 milijuna kuna, te da će troškove podijeliti država i Crkva.
Dosad su se spominjali puno veći iznosi, koji su se penjali i do 40 milijuna kuna, no Bozanić je za HTV izjavio da će troškovi iznositi od 12 do 14 milijuna. Država nije otkrila troškovnik boravka Pape u Hrvatskoj.

Prvi put sam shvatila da volim u kinu. "Scarface". Al Pacinovoj sestri su ubili ljubavnika. A ja sam pogledala rame do mojega i shvatila, ako umreš, ako te nema... Nisam mogla završiti misao. A nije mi (još) bio ljubavnik. Samo kolega s faksa.

Poslije mi je rekao "Netko se grozno zaznojio, kad su ubili sestrinog ljubavnika baš me zapahnulo".

Nažalost, tad sam već znala grozotu gubitka osobe koju voliš. Moja baka, prva. Umrla dok sam bila u šetnji s ocem. Ona, uporište mojeg malenog svjetića, objašnjenje onog velikog, mirišljiva topla pregača, najutješnije ruke... Kad sam se vratila iz šetnje, ležala je nepokretna u dnevnom boravku, siva u licu. Nisu mi dali da je gledam, ali jesam, kroz otškrinuta vrata. Moja baka bez bake u sebi. Nisam se znala oprostiti, ali drago mi je što sam je vidjela. Jer to je (ipak!) bio oproštaj.

Ni jednu svoju drugu ljubav nisam vidjela mrtvu. Ne, naučila sam vrdati: naljutim se. Bijes me odvoji. Učim živjeti bez njih. Učim postojati bez njih. Vidim - mogu. Sve drugo preživim u katatoniji. Ne govorim, ne plačem. Poševim se s nekim. Površno, okrutno, za svoj gušt. Za svoj život.

I još dugo ne mogu reći "Volim te". Čak ni "Voljela sam te".

A moj život ide dalje, ritmom sezonskog voća i sezonske odjeće, sezonskih ushita i sezonskih depresija, sezonskog trošenja i sezonskih ušteda, u cekerima i rasporedima, golim ili ušušurenim stopalima... I još dugo ne mogu reći "Volim te". I kad pomislim da bih mogla, jer živa sam, tu sam, i mogu ja to... Zamislim smrt.

I zapitam se, mogu li opet umrijeti s nekim? Mogu li tu smrt ugraditi u svoj život?

Zato rijetko volim.

Neugodno mi je za njih, jer njima valjda nije, možda im i ne može biti, možda su uspjeli zaboraviti... Ja svoje nisam. Tugujem za njima, nekom gotovo bezbolnom tugom, kad izblijede do podnošljivosti na rubu zaborava, a neću ih zaboraviti, jer ne želim.

Neugodno mi je zbog tih ljudi koji se stide svojih nekadašnjih zanosa, jer mi je život neugodan zbog njih, a stidim se jer se gubim među njima, stisnuta u kut banalnosti ili okršaja, najčešće banalnih okršaja, onih bez cilja, bez zamaha, jer nemaju zanosa.

Stidim se ljudi koji su zanosno vjerovali u marksizam i besklasno društvo i onda to zanosno zaboravili pred oltarom Domovine, u koju su podjednako zaneseno vjerovali sve dok je nisu prodali, izgubili, dok ih nije razočarala, jer nisu bili u njoj sa svojim zanosom, nego svojim opstankom, i sad su i oni u kutu, kao i ja, i mrmljaju banalnosti ili se zanose mržnjom prema nekome koga je lako mrziti.

Stidim se ljudi koji su voljeli misliti i mislili su zanosne misli, a onda su se prepali prigovora da su zanesenjaci, i sad su samo grintavci i cjepidlake, satjerani u kut u kojem mrmljaju utješne banalnosti poput baba koje prebiru krunice za pokoru zbog nekadašnjeg zanosa i grijehova koji uz njeg ide.

Stidim se mladosti koja šetkara trgovima bez zanosa pobune, zaokupljena sitnim slovcima na ekrančiću mobitela samo zato da ne bi pogledala oko sebe, stidim se starosti koja im govori "mudre" izreke koje nisu vrijedile ni onda kad su smišljene a kamoli sada, jer izreke nikad ne vrijede, okoštali trenuci nečije domišljatosti, tek mrtvi tragovi zanosa kojeg se bojimo osjetiti.

Stidim se i sebe jer svoje zanose oplakujem tihim plačem u zakučastim stihovima koje znam da rijetki čitaju a gotovo nitko ne razumije, jer ne uspijevam smisliti način vikanja koji bi mi proširio stisnuto grlo.

Stidim se žena koje su željele voljeti nesputano, cijelim bićem, a sad vrdaju uščuvanim dijelovima i simpatiziraju na kapaljku gugutavim glasićima prestarjelih curica bez očinskog krila, prestravljene. I muškaraca koji ih psuju, željni zanosa psovke, kad već drugog nemaju.

Kako bi bilo dobro da se nađemo na velikoj čistini i izurlamo sve svoje zanose: prošle i sadašnje. I pustimo ih neka lete. Neka se pomiješaju u urliku i pljusnu na nas svom težinom. Kako bi bilo dobro stajati na čistini poslije toga.

još dugo moram postojati
a možda i ne svejedno je kad ne znaš
jer ne ideš za tim jer ne ideš nikamo
tko u stvari ide
u stvari smo u stvari
u nekoj stvari smo stvarni
od stvarnosti zvane predmetnosti

i sad se ja pitam koja je to stvar u kojoj sam
doma i kako sam tu dospjela
jesam li ostala jer nisam otišla
ili sam bila pa sam istjerana
iz svijeta
stvarnoga, punog bespredmetnosti
kaže jedna pjesnikinja*
"Smrt je opet život u kutiji"

ako vjeruješ u život u kutiji
mislim da dodajemo obje

nego, pitanje prtljage je pitanje
svakog izlaska
a odlasci su još gori
iako ni čekanje nije bolje nije čak ni tvoje
ta krama koja se skupila od usputnika
jer to je pitanje važnosti i presudnosti
koje elegantno izbjegneš gomilajući se ostvarena

izlazak je odbacivanje prebacivanje i zamjena
koje traže puno vjere u bespredmetnost neostvarenog
ha, kako god okreneš moraš biti vjernica
s malom ili velikom torbom
uvijek ti je nešto na plećima
jer ne možeš reći da ništa ne trebaš
možda ništa stvarno
ali i nestvarno je teško

*Ana Božičević: "Death, Is All"

Ah, ne znam koji mi je vrag bio da maloprije uključim film ovog naslova... I prestanem gledati nakon prvih 5 minuta. U kojima Jennifer Lopez širi noge na ginekološkom stolcu i biva umjetno oplođena. Veli ona "Izlazila sam sa stotinom muškaraca, ali ni jedan nije bio onaj Pravi". Pa je, eto, našla Pravog u epruveti označenoj nekim brojkama i slovima.

A taj njen Plan B me uvelike podsjeća na Iskricu. Valjda smo svi mi upoznali sasvim dovoljan broj pripadnika i pripadnica suprotnog spola da se s nekim skrasimo, ali jock, nitko od tih nam nije dovoljno dobar, pa eto nas ovdje, i mi se ufamo u nešto (nekoga) iza stakla... OK, nije sasvim isto: ovi što štrcaju u čašice moraju proći bateriju provjera zdravstevnog i mentalnog stanja i ne smiju lagati u profilu. Što pak ne znači da ne lažu, prešućivanjem, na primjer. Ali, čak ni to nije bitno - čak i kad bi svi odreda iskričarski profili bili garant 100% istiniti, ja mislim da ovako ne bih mogla niti prepoznati, niti izabrati Pravog.

Jer, stotine ljudi uistinu posjeduje svojstva koja mi se sviđaju; a opet, moguće je da se tako iskombiniraju da mi se njihov mišung uopće ne svidi. Nimalo. Zato trebam susret oči u oči, trebam kemijsku, feromonsku reakciju, trebam zvuk smijeha, otvorenost pogleda, ton glasa, nagonsko približavanje tijela... Bez toga sam potpuna neznalica. I svaki može biti pravi. Ili ni jedan.

A zato je Iskrica bolji Plan B od onoga iz filma: možemo se naći. Možemo provjeriti.

I ne moramo se pitati kakav je to, zaboga, super frajer kojem se da štrcati u čašice za potpuno nepoznate žene?!

Hoću te, hoću te lakomo, hoću te brzo kao sladoled koji se topi na vrućini.
Hoću te na trpezi, ispruženog po maslinovom ulju, u miomirisu moje gladi.
Hoću te u ruci, u knjizi, hoću te u riječima i između njih, hoću te na svakoj stranici.
Hoću te pisati. Zavrtjeti te kao čigru, zaustaviti da proučim. Snimiti. Zapisati. Izmisliti.
Hoću te omotati oko sebe, kao svilu, kao deku vunenu, kao vreću jutenu,
Hoću da me maziš, griješ, boliš, podsjetiš, osjetiš kao ja tebe.
Ali neću ti se prepustiti.
Smrti hoću.

Život se vuče težak od pomisli da nestaje
čak ni ljepljivi trag koji ostavlja ne odolijeva
ravnodušnoj vrelini postojanja bez mjere
u danima pućne na trenutak napet i lagan
kao mjehurić
Koji ne možeš uhvatiti

Jučer sam čula jednu:

"Bljutave, vulgarne ili lude. I vas tri."

Autor: muškarac

Primjećujem da nas, žene, od djetinjstva uče da su dobre stvari neudobne ili teške: od onih slatkih roza i bijelih haljinica s uštirkanim grebućim čipkicama koje ne smijemo uprljati, preko visokih potpetica u kojima je teško hodati ili drugih neudobno špicastih obuvala koje nam iskrivljavaju nožne prste i kičmu, sve do konačnog odgovora na sva jamranja zbog tegoba i boli: "Vidjet ćeš ti kad budeš morala roditi!" Da, ta zadnja te zapečati: bez prihvaćanja boli, neudobnosti, neugodnosti i odstustva lakoće ne možeš ispuniti svoju životnu misiju; nisi PRAVA žena.

I možda nam zato promakne primijetiti da nisu svi ljudski odnosi teški, zamorni, komplicirani i zapravo unesrećujući. I ne samo to: čak i kad to vidimo, ne shvaćamo ih ozbiljno - nije to ono PRAVO. Mora boljeti. Mora žuljati.

Ne znam kako vi drugi, ali ja sam stoga uspjela naslagati nekoliko desetljeća druženja s ljudima od kojih me zaboli glava, petljanja u situacije koje nisam zapetljala i čije me se otplitanje zapravo uopće ne bi trebalo ticati, neugodnosti zbog izbora koje sam sasvim lako mogla izbjeći i materijalnih šteta koje su mogle biti moje dobiti. Plus razočaranja. Svaki put kad bi ispalo ne teško (jer to je normalno), nego još teže nego što sam očekivala. Kao kad naslažeš špeceraj u kolica, pa iz kolica u ceker i tek onda skužiš da to ne možeš nositi.

Tek tad sam se zapitala: Mora li biti tako? Zar zaista svaki odnos koji podrazumijeva neku vrst ljubavi MORA biti težak? Zar se u svakome od njih, od prijateljstva do ljubavništva, moram osjećati loše?

NE, zaključila sam. Ako sam se mogla odreći cifrastih haljina, špicoka s visokom potpeticom i majčinstva, onda mogu i takvih odnosa. A nije mi bilo lako niti jedno od tih odricanja: srce žudi ljepotu i prihvaćanje isto koliko i udobnost i slobodu.

Da, srce žudi ono što žudi, što je oduvijek naučilo voljeti... Kažu da je svaka naša ljubav zapravo obračun s roditeljima: pokušaj da ih iznova volimo i da ih volimo bolje, da bolje budemo voljeni. Ponekad volimo prijatelje koje doživljavamo onako kako nam se čini da su roditelji vidjeli nas - zamorne i zahtjevne - i kroz svoju strpljivost pokušavamo zapravo voljeti sebe onako kako oni nisu znali; i zato nam je teško odustati od takvih: opet nismo uspjeli! Opet smo potvrdili da je takve (tj. nas) nemoguće voljeti!

Možda je ovo pop-psihologija, ali ima nečeg u tome. Sve dok ne uvidimo drugu stranu medalje: nitko nije stalno zahtjevan i zamoran. Možda smo ih upravo svojim strpljivim podnošenjem njihove težine naveli da je uvijek iskrcaju baš nama?

Ne, ne žalim zbog desetljeća cukljetanja tuđih tereta: malo-pomalo, noseći raznorazne tuđe koji su me podsjećali na moje vlastite, uspjela sam naučiti kako se nositi sa svojima. I onda mi tuđa privaga više nije trebala. Čak i kad bih je mogla ponijeti - zašto bih? Osim tu i tamo, prijateljstva zbogradi... Jer, i zato smo prijatelji. Ali ne samo zato.

Ali u ljubavi... Onoj ljubavničkoj... Uffff. Je li slučajno što mi svaki put kad se zagrijem za nekoga ljudi vele da izgledam bolesno? Ili napeto? Evo, neki dan me marta oprala da sam napeta zbog nekog tipa za kojeg sam posumnjala da mulja; a zbilja mi se svidio. I onda pridodala "Uživaj, opusti se, konačno netko zbog koga se živciraš..." HEJ?! Ajmo brzo na prvi odlomak: je li zbilja bolje trpjeti nego uživati; je li PRAVO samo ako je teško?!

NE, zaključila sam. Da, znam, možda će mi se do kraja života sviđati baš takvi, koji me intrigiraju, zbog kojih sam napeta i budna, naćuljenih ušiju... Ali, to je samo uspomena. Na oca. I mnoge, mnoge poslije njega, koje sam izabrala jer me otac naučio takve birati. Ali me nije podučio kako istrpjeti takav izbor.

I zato to ne znam trpjeti. A i ne želim naučiti. Naučila sam biti sama. Da, za mene to nije intermezzo između veza, nego trajno stanje - sve drugo su zanimljivi prekidi. Naučila sam se osjećati živom i pozornom nasamo; naučila sam se promatrati i birati kad ću sudjelovati. I naučila sam (ne "se", nego od drugih) da se neizvjesnost ipak ne isplati: da će moje mozganje o prešućenom najvjerojatnije na kraju otkriti banalnost, a moje očekivanje neizvjesnog dovesti do očiglednog.

I zato: NE, hvala. Ne želim privagu.

Kaže moja najvatrenija obožavateljica: "Weblog - mjesto gdje možeš biti što hoćeš". I time, naravno, pokazuje da pojma nema o komunikologiji, o pisanoj riječi također, a za teoriju recepcije ili recepciju publike, ovisno bavi li se pisanom riječju ili medijima, naravno, nikad nije čula.

Što i nije za zamjeriti, jer nije to baš nešto što bi se našlo po popularnim tiskovinama, ali neka zato sad ukratko bude zastupljeno bar na jednom čitanom (ako već ne populistički popularnom) blogu. Dakle, spomenute teorije kažu ovako (pojednostavljeno za svačiji ukus i shvaćanje): nije pisac jedini koji određuje značenje onoga što piše (ili autor filma, glazbe, bilo koje vrste djela, čak i lošeg, čak i bloškog uratka), jerbo čitateljstvo ne prihvaća pasivno ono što je napisano, nego to tumači u skladu sa svojim vlastitim iskustvenim, društvenim, obrazovnim i inim kontekstima. Značenje stoga nastaje negdje unutar odnosa čitatelja i teksta. Ne autora i teksta.

Što su autorovi i čitateljevi konteksti sličniji, to je veća vjerojatnost da će biti podudarnosti i sličnosti između namjeravanog i pročitanog značenja. Međutim, što je jaz između obrazovne, kulturoške, iskustvene itd. podloge autora i čitatelja veći, to će čitatelj manje biti sposoban prepoznati značenja koja je autor ugradio u svoj uradak.

Eh, vidite, i zato nitko od nas tu na blogu nemre biti što god poželi - svi smo mi ono i onakvi što naši subložani mogu/žele vidjeti. Evo zornog primjera:

Moj zadnji zapis uvelike koristi riječ "pička". S namjerom da pretjeranim gomilanjem spomenutog vulgarizma izazove gađenje i zgranutost kakve je u meni izazvala potreba jedne blogerice da svoju javno opisuje na blogu. Ja sam njen opis pročitala kao podilaženje muškoj prijemčivosti za spomenutu imenicu s ciljem privlačenja njihove pozornosti. MOJE namjeravano značenje mojeg teksta bilo je izraziti, kao što rekoh, zgranutost činjenicom da žene pribjegavaju takvim taktikama koje im zapravo škode i dokidaju dragocjene evolucijske i socijalne prednosti.

Eh, al naravno da moj tekst, namijenjen nekim idealnim čitateljima, onima koji kuže ovakve tekstualne igrice i dijele moja shvaćanja "pičke" u kontekstu Iskrice i traženja pozornosti, nisu čitali (samo) takvi, nego i onakvi kakvi više niš ne vide čim ugledaju "pičku". I nije da išta misle, jer uglavnom ne misle, ali asociraju:

- ova piše o pički i ima pičku
- žena koja javno kaže "pička" se hoće jebati
- žena koja javno kaže "pička" i javno pokaže da se hoće jebati je kurva
- oko kurve se ne moraš truditi
- veliki su izgledi da ću je pojebati

I eto ti meni belaja na pvt! I tak, sad ja te pevetaške uratke tumačim u skladu sa svojim backgroundom: lijene sirovine. Iako neš cifraju o mojem pisanju, kakti... Aha! I tak zapravo postignem učinak obratan od namjeravanoga, za razliku od one koja ga je htjela i namjeravala... Hebga!

Ne, nemreš ovdje biti što hoćeš, nego ono što drugi mogu od tebe vidjeti: netko više, netko manje, a netko ništa osim sebe.

Učiteljica:"Danas ćemo učiti što su to asoc'jac'je. To
je ono kad vas nešto na nešto podsjeti. Evo, ja npr. uzmem
maramicu i mašem njome. Na što to tebe Fatima asoc'ra.

Mala Fata:"Druga'rce učitelj'ce, to mene asoc'ra kad su
unas došo am'dža iz tuzle, i onda kad je iš'o mu jme mavali s
maram'cam, i on nama. I eto to me asoc'ra na am'džu.

Učiteljica:"Dobro. Ajde ti MUjo reci, na šta tebe to
asoc'ra."

Mali Mujo:" Mene to asoc'ra na pi...u!"

Učiteljica:" Mujo bolan gledaj šta radim. Mašem
maramicom"

Mali Mujo:"Mavala ti ne mvala, to mene asoc'ra na
pi....u!" (copyright by jedan izbrisani nick)

Nikad mi nije bilo jasno zašto je ovaj vic smiješan; ali popularan očigledno jest, jer se ovo "mahala ti - ne mahala" ugnijezdilo u hrvatski jezik kao idiom kojim izražavamo uzaludnost svakog truda pred monomanijom. I zapraf je vic jako istinit. Ali smiješan nije.

Nije mi smiješno ni kad se za ženu koristi apelativ "Pičko!"; niti kad se o ženama govori kao o "dobrim pičkama"; ne nasmijem se ni kad me netko "traži pičke", ne volim da me šalju u pičku, bilo koju, ni materinu, ni strininu... (Ovo drugo mi je posebno mrsko: jer kad me pošalju u materinu, znam da su mi rekli "da se bar nisi ni rodila" - ali što bih, pobogu, mogla JA raditi u strininoj?!) I odvratno mi je kad se žene ponašaju kao pičke, misle kao pičke i izražavaju kao pičke. Osobito ako se minutu kasnije pobune "da ih muškarci tretiraju kao pičke".

Pičkaranje iz muških usta još nekako mogu shvatiti, jerbo za njih seks nije nužno osoban i intiman doživljaj: imaju na raspolaganju cijeli niz drugih, od agresije, osvajanja, samopotvrde do jednostavnog pražnjenja srodnog mokrenju. Žena u raspoloživost svoje pičke ipak ulaže više rizika pa posljedično i više promišljanja, pa i emocija, od straha nadalje. Uostalom, nije zgodno mokriti s 9-mjesečnom trbušinom iza grma koji nitko ne čuva od medvjeda. A klamidiju, HPV i ostale muškarcima razmjerno neškodljive faune da ni ne spominjem.

I zato se evolucija pobrinula da se ljudi, i muškarci i žene, ne poistovjećuju samo s jednim dijelom svoje anatomije. Mislim, bilo bi zbilja glupo kad bismo nekog pozdravili s "Bok, koljeno!", što ne znači da nam do koljena nije stalo. I nije istina da se cijeli svijet "vrti oko pičke", nego se vrti oko prokreacije. Užitak je samo nuspojava. Za koju trebamo biti itekako zahvalni, jer je ne uživaju sve žive vrste.

Prokreacija podrazumijeva i brigu za potomstvo, točnije: suradnju prokreacijskih sudionika. U društvu koje je sudionicu tog presudnog procesa istranširalo na dijelove i onda odbacilo sve osim onih koji donose užitak takve suradnje (koju raznorazne "pičkice" rado nazivaju "ljubav") jednostavno NEMA. Pitam se sada zašto sudionice PRISTAJU na takvo tranširanje? Danas, u društvu u kojem ne moraju biti ekonomski ovisne o muškarcu; danas, u kulturi u kojoj žene mogu svoju afrimaciju stjecati u kojem god području požele, ako požele, ali sudeći po Iskrici, danas, na blogu, očito ne žele: sve što žele jest da se zna da imaju pičku.

Jel se boje da će ostati bez užitka? Danas, na tržištu koje je krcato igračkama za upravo takav užitak; danas, kad znamo da je masturbacija općenarodno upražnjavana i prihvaćena pojava, a statistike ukazuju da je većini žena sigurniji izvor užitka nego muškarac; kao i to da žena muškarca uglavnom ne doživljava reduciranog na kurac. Uostalom, ne postoji apelativ "Hej, kurče!"

Zašto onda danas, ovdje, na Iskričinom weblogu i martinom zapisu jedna žena ima potrebu opisati svoju pičku? Htjela sam je pitati zašto i sliku nije stavila, ali onda sam se sjetila da to admini vjerojatno ne bi odobrili. (Možda imaju neki deal sa sajtovima koji su specijalizirani za takvu vrst promidžbe korisnika.)

Za mene takva korisnica nije osoba, nego pička. Doslovce. Korisnica bez osobnosti, a kamoli digniteta. Promašen slučaj koji bez obzira koliko pogodaka primila u tu svoju pičku ne može biti namirena, jer je amputat: nema čime procesirati užitak. I ne može pružiti suradnju. Niti je primiti.

Pička je važna kad je cjelovita. Inače koliko god primala, uvijek gubi.

... nije isto što i razgovor: pričanje je tijek koji ne voli prekidanje, a svoju potvrdu traži upravo u vlastitoj neprekidnosti. Jer, kad netko priča dobru priču, slušaš suspregnutog daha, ni ne sjetiš se postaviti pitanje, obuzme te, ŽELIŠ povjerovati. I vjeruješ sve do kraja pričanja, pa i kasnije... Možda ti tek nakon dosta vremena padne na pamet da je u tom pričanju bilo nedorečenosti; kontradikcija; pa i nelogičnosti. Eh, ali sad je kasno, zar ne? Da, mogla bi priupitnuti pripovjedača, nekom drugom prilikom, ali baš ti se i ne da, jer priča je bila dobra, zabavna, zapravo je laskavo što si je uopće dobila... Hoćeš li povjerovati sljedeći put? Teže. Treba biti jako, jako dobra.

Neki su više pričalice, neki više slušatelji, a neki uspiju i popričati. Jesmo li uspjeli ovo zadnje ne možemo provjeriti sve dok ne sjednemo na miru i ne promozgamo malo o svemu što smo rekli/čuli, a onda usporedimo broj provjerljivih (za razliku od uvjerljivih) podataka koje smo razmijenili. Ako smo dobili manje nego što smo dali, hm... Ipak smo bili (samo) publika.

Ne, nije to ništa loše, biti (samo) publika: zapravo je zbilja kompliment; mene uvijek razgali pripovjedačeva volja da me očara pričom koja MORA biti malo iznad stvarnosti, ili tik ispod nje, MORA biti malo nevjerojatna, začudnosti radi. Uistinu dobri pričalice suspregnu i vlastitu nevjericu, potpuno se unesu u pričanje, nema tu trunčice laži, ako je nešto sumnjivo onda je to samo obmana; ili jednom riječju: samoobmana.

Pričanje je usmeni medij: podnosi veće zamahe nego pisanje pripovjetki. Da, i ja sam u početku u svoje pisane priče ugrađivala dogodovštine iz stvarnosti, a onda bi mi se čitatelji pobunili baš zbog njih, neuvjereni. Ali, kad pričaš, izravno, oči u oči, prolazi sve, bilo istinito i nevjerojatno ili neistinito a uvjerljivo. Pisanje priča me podučilo da ne moram govoriti istinu da bih stigla do istine.

Ali pričanje, jedan naprama jedan, oči u oči... Ne, tu istina, koliko god dosadna, neuvjerljiva i podložna prekidanju i propitkivanju, ipak ima svrhu - jer kroz nju potvrđujemo sebe, dajemo se na uvid i pitamo: "Hoćeš?" Dajemo sebe. Ne neku ultimativnu spoznaju. A nakon što sam se naslušala priča i priča, shvatila sam da su to najčešće puste priče, priče u kojima fali taj presudni JA bez navodnika. Da ne dobijam ništa osim njihove zabavnosti i komplimenta što me netko odlučio počastiti, iako sebično, jer te priče trebaju njemu, jer mu treba moje uživljavanje da ih potvrdi. Ne sebe: on je samo lik u priči. Kao Kaspar Hauser, u pozadini odjekuje neizrečeno: "Htio bih biti takav kakav nekoć bijaše netko drugi..."

Nastojim ne biti tužna nakon pustih priča... ipak su me zabavile. A svejedno jesam. Je li zaista oholo željeti zanimljivu istinu?