Ručkić krčkić

Dobar dio života proguramo pikirajući neko savršenstvo: savršen posao, savršeno prijateljstvo, savršenu ljubav... I onda se nađemo ovdje na Iskrici. I sad bismo još savršenije, jerbo imamo "katalog", možemo pretraživati, unositi kriterije, a to ranije nismo imali, morali smo se ufati u sretne slučajnosti i dosta vlastite vještine, pa i pomoć bližnjih nam kad ne bi išlo drugačije.

Možda su neki od nas i stigli do nečeg savršenog, ali nam nije potrajalo; a možda uopće nije bilo savršeno. Kajaznam, kad razmišljam o svojim muškarcima, bili su blizu tog idealnog kojeg sam zamišljala: pametni, zgodni, zdravi, živahni, potentni, dobrog materijalnog i društvenog statusa (malo siromašniji od ideala), obrazovani, za mene zagrijani... I nisu svi umrli. A svejedno su svi u kategoriji "bivši".

Zato si sad mislim, ma dosta je bilo savršenstva. Drago mi je što sam ga imala prilike proučiti izbliza, i mogu vam reć, i nije bogznakaj: dozlogrdi kao i sve drugo. I nemaš osjećaj da bi mogla napredovati... Pomalo je klaustrofobično.

Možda je nesavršeno ipak bolje? Zašto se ne prepustiti čarima neizvjesnog? I opustiti se...

Ako vam se čini da bi se naslov mogao odnositi na vas, vjerojatno ste u pravu. Već dugo se suzdržavam nazvati vas ovim deminutivčićem, jerbo si mislim, nisu krivi, nema smisla nekome zamjerati što je skučen, ograničen, sitničav, bez samopouzdanja ali beskrajno lakom na lasku, licemjeran jer se ne može suočiti s istinom, zagrižljiv jer je ogorčen, a ogorčen je jer ne kuži zašto je takav kakav jest i zašto nisu svi poput njega/nje, to je zaista jednako okrutno kao zamjeriti nekome što ima plave ili smeđe oči ili stopalo broj 35.

Ali zamjeriti nekome manjak dostojanstva, istinoljubivosti i iskrenosti sasvim je OK. Čak i po proklamiranim mjerilima mediokretenčića koji mi paraju živce. Pa ću i ja njima - zašto bi njihova prava bila veća od mojih? Da, da, znam, krparice sigurno imaju niz citata o tome kako snaga treba šutke prelaziti preko slabosti, pače joj i pomagati, ali evo, iritiranost mediokretenizmom je moja slabost, stoga molim sve snažnije od mene da se pridržavaju svojih kuhinjskih krpa, debelih knjižurina popularnih duhovnjaka i medijskih gurua i pratećih im slogana.

Dakle, mediokretenčićima ne zamjeram svojstva iz prvog odlomka, jer znam da ih ne mogu kontrolirati; ali manjkavosti iz drugoga definitivno da. Beskrajno mi idu na živce babice koje mi se utrpavaju na blog zato jer ga je nekad davno netko proglasio "intelektualnim", iako ne kuže ni intelektualnost općenito, niti moju vlastitu, a ni kad je ima ili nema na mojem blogu. One bi bile tu jer je to prestižno. Ali jebga, za biti na mojem blogu treba imati oštroumnosti i brzine, a kad je babek nema, onda svaku moju koja nije smajlek ili nedvojbeno slaganje ("slažem se" bez "ali" u nastavku), onda zapraf misli da je stalno ismijavam; a ne kuži ni zašto, ni kako. Najnedavniji primjer: blogerica koja se poziva na moje "akademsko obrazovanje" i u istom dahu spominje da ga koristim kako bih se s njom sprdala. Draga moja: meni je gušt sprdati se s onima koji to kuže. Ne s tobom. Bila ti akademski obrazovana ili potpuno neobrazovana. A za sprdanje s takvima mi fakultet zaista uopće ne treba. Uostalom, sprdanje ste izmislili vi, mediokretenčići, u svojoj nesigurnosti i zbog vlastitih loših predodžbi o sebi: meni ste jako dugo bili jako zanimljivi. Priznajem, nikad se nisam mogla poistovjetiti s vama, ali me fascinirala činjenica da VAS zanima osoba kao što sam ja gotovo isto onoliko koliko vi zanimate mene. Na daljinu, s moje strane. Na blizinu, s vaše.

Žalim, ali ne mogu biti prijateljica mediokretenčiću. Mogu biti prijateljica neobrazovanima, funkcionalno nepismenima, moralno dvojbenima, socijalno nepodobnima, ali mediokretenčićima ne. I to vas jebe, zar ne? Što to imaju baba, marta i kjele a vi ne? Oštroumnost, otvorenost, vedrinu i JA koje ne ovisi o vašim prosudbama. I još puno toga. Ali ovaj blog nije o njima, nego o vama.

Dakle, opet zbog svoje ograničenosti i neshvaćanja, vi moje pozitivne akcije u svojim umovima pretvarate u negativne: moju naklonost prema ljudima koji niste vi pretvarate u neprijateljstvo prema sebi i ljudima poput vas. Kao da je drugo logična posljedica prvog. A nije. Iako vam ne mogu biti prijateljica, sasvim sigurno vam nisam neprijateljica. Ne, ja vas neću cimati s drugog nicka (kad napišem da hoću stvarno se sprdam), neću vam nazivati prijatelje, neću pisati anonimna pisma vašim šefovima i sasvim sigurno vam neću kvariti romanse. Razlog je vrlo jednostavan: za mene, vi živite u paralelnom svemiru, u kojem za mene nema opstanka. Jer u mojem svemiru dostojanstvo i istinoljubivost su isto što i sila teže za sve nas. Bez njih, ode sve u crna bespuća!

Uz jedan izuzetak: osobi koja je omogućila maltretiranje koje podnosim već dobrih godinu dana, kako na blogu tako i u reali, ne mogu obećati da neću prekoračiti granicu i ući u NJENU realu. Ali isključivo s istinom. Za razliku, jel'te...

Dakle, mediokretenčići, žderite se: ja sam se ovdje zaljubila, ja sam ovdje imala veze, romanse, avanture, prijateljstva, zabave i neugodnosti i sve sam to ugradila u sebe i od svega toga se osjećam ne samo drugačijom, nego i boljom nego prije. Žalim slučaj ako vi to ne možete, ali to što sam ja dobila zasigurno nisam VAMA otela; a ako vi pokušate i uspijete oteti meni, ne znači da će pripasti vama - najvjerojatnije će jednostavno propasti.

I možete se vi udruživati koliko god vas volja, skupljati potpise i dogovarati ovakve ili onakve akcije: ja ću na Iskrici i njenom weblogu uvijek sebi naći nekog gušta. A taj nije broj vaših imbecilnih komentara, jer da mi je do njih, pustila bih iz Ignorice sve one koji su u njoj završili baš po kriteriju mediokretenizma i imala 200 komentara po zapisu. Ne, ja svoju metodu ignoriranja smatram poticajjnijom i za sebe i za vas: razgovaram s onima koji nisu mediokretenčići, a mediokretenčići pišu svoje prerade, tumačenja, recenzije, otvorena pisma i privatne poruke i tako vježbaju sive stanice, pismenost i obogaćuju Iskričin Weblog. Jerbo ja stvarno nemam živaca za mediokretenčiće koji popizde ako prokomentiram neku njihovu izvaljotinu (a pri tome očekuju da se ja grohotom nasmijem kad oni, teškom mukom, uspiju primijetiti neku moju), kad ne primijetim njihov bezvezni komentar između daleko suvislijih i kad se ne popalim za njihovim uletima na pvt pod nickom koji ne koriste na blogu.

Svojem mediokretenizmu ne možete izbjeći; ali možete napredovati bar do mediokriteta ako dopustite mogućnost da nisu svi kao vi i da nije sprdnja sve što vam kaže netko drugačiji od vas. Zamislite da sam vam kolegica s posla koja vidi da ste zabili suknju u rub gaća kad ste izašli iz zahoda: ja vam samo želim da se ne obrukate negdje gdje je važno. Ne mislim da ste idioti zato jer ste bili rastreseni kod pišanja.

Mislim da ste idioti zato jer to ne shvaćate.

I za kraj, muškima citat jednog mog pvtea: "držim da sam jebač i frajer i ego mi ne bi podnio da ovdje iz
bunkera sipam otrov, balegu ili bilo što drugo takvo... mislim
da bi mi to bilo ispod časti."

A za žene ovo:

pička bez žudnje postaje crna rupa
proždire svaku iskru
sabit će život u masu težine
srušiti svaki uzlet u proždrljivo grotlo
svoje mračne jalovosti
tko kroči Zemljom u strahu od ruba
nedostojan je njene oblosti

Mali plavi Štrumfovi, svi isti, svi muški, svi stari 100 godina, svi komunisti jerbo žive u seoskoj udruzi udruženi u zajedničkom cilju preživljavanja u beznovčanoj ekonomiji bezličnih osobnosti, uz jasno etiketiranje osobnih svojstava koja mogu pridonijeti ili odmoći ovome cilju (Spretan, Pametan, Mrgud i tsl.) paraju živce jedinom ljudskom biću u blizini, Gargamelu, koji je zbog toga, naravno - zao. (A ja si mislim, pa tko ne bi popizdio uz to njihovo stogodišnje šrumpfanje i smuckanje šumom?)

Međutim, kak selaki tradicionalno pobjeđuju ugnjetavače (sjetimo se našeg Matije Gupca) u svim pravedno zamišljenim bajkama, tak ni Gargamel i njegov zločesti mačak Azrael niš ne mogu malim napastima, jednostavno zato jer su oni uporniji i dosljedniji u svojoj monotoniji. I zato se Gargamel dosjeti jadu: treba uvesti novi element u to ustajalo društvance! Pa Gargamel stvori Ženu od plave gline, šećera i cimeta, ali bez imalo ljubaznosti, s krokodilskim suzama, brbljivu lažljivicu s najtvrđim kamenom umjesto srca. I s kosom (crnom) za razliku od plavih ćelavaca.

I tu počinje Štrumpfetina tragedija: nitko ne kuži da ih ona zapravo spašava od jalove pederastije! Naime, Štrumpfeta je nastala nakon članka Jeffreya P. Dennisa pod naslovom "Isto svake večeri: Prikazivanje istospolne žudnje u televizijskim crtićima" .
Link Iako, nije samo to bilo u igri: curice se nisu palile na plave gumene lutkice dječaka - trebalo im je ponuditi neku s kojom se mogu poistovjetiti.

A evo s čime se djevojčice trebaju poistovjetiti: NE s crnokosom i plavokožom kučkom koja razbucava učmalu plavu žabokrečinu ocvalih starčeka te u njima budi životnost, žudnje, ambicije i natjecateljski duh koji rezultira kreativnošću, kako njihovom, tako i njenom u sasvim simpatičnom i zabavnom nadštrumpfiranju (a sve uz jednostavno obećanje, nikad ispunjeno, Ti-Dam, Ti-Dam, Ti-Dam!). A jock! Ne. Cure moraju biti servilne i nečije. Jest da je Štrumpfeta Gargamelova, ali nije fora da bude zanimljivija od 99 muškića, koliko god oni bili bezlični. Nego, na što bi se takva cura mogla popaliti u takovome društvancetu? Hmmmmmm... Mišljaše autori i mišljaše, pa se domisliše: na želju za uklapanjem! TO!

I tu počinje drugi čin Štrumpfetine tragedije: nemre bit tupava kao ovi oko nje, a nemre ni njih opametit koliko su tupavi. I što će drugo nego li poželjeti da i sama otupavi. Pa ode najvećem tupežu u selu i podvrgne se plastičnoj operaciji i lobotomiji: Prvo pofarba kosu u blond (znamo viceve o plavušama, jel' tak, a ovdje je još i igra riječima), a onda pusti da je prožmu "mjesečeve zrake", što će reći, žena pobrljavi. I još nabaci salonke s visokim petama, da se dojam upotpuni.

I tako se zauvijek nastani u selu. Jest da je više ne obožavaju kao prije, ali je vole, na daljinu istinabog (bit će da su ipak bili homići!). Zaboravlja ljudski govor i počinje štrumpfati sim i tam kak i svi neartikulirani Štrumpfovi. Uglavnom služi kao nagrada u udružnim natjecanjima (nema više Ti-Dam, Ti-Dam, Ti-Dam, a onda friška figa!).

I možda bi Štrumpfeta bila najsretnija i najdosadnija kurvica svih crtića svih vremena da nije bilo Gargamela. A znamo da zli čarobnjaci ne odustaju samo tako od svojih bića. Zato je Gargamel ugrabi i podvrgne čarobnjaštvu koje bi trebalo ispraviti ono Papa Štrumpfovo čarobiranje: vrati joj crnu kosu i dobar dio zločeste naravi. Kosu sakrije pod štrumpfovsku kapu i put pod noge da nasamari selo i sve ih dovede pravome gazdi. Ali, putem se nešto dogodilo, i to je završni, treći čin ove tragedije: Je li se u Štrumpfeti probudio zatrti feminizam, je li joj dopizdilo biti nečija, je li se prepala samostalnosti, je li skužila da je s Gargamelom zanimljivija, ali uz više rizika, a s dosadnjikovim Štrumpfovima bar dobro namirena i sigurna droljica? Ili je jednostavno nimfomanka? Nije jasno iz crtića, a autori se nisu oglasili po tom pitanju. Ukratko, od dileme joj kosa opet poplavi (u blond) i ona spasi male dosadnjakoviće iz Gargamelovog kotla. Očito je i sama poštrupfavila.

Eto, to je lik s kojim se djevojčice trebaju poistovjetiti: ovisna radodajka seksi pojave kojoj ne smeta što je ševe dosadni invertiti.

Upravo sam se vratila iz šetnje s ovim pitanjem u mislima. Jer me zamalo napao neki lik koji uvelike podsjeća na one koji se vrte na naslovnici, ne samo izgledom, nego i ponašanjem: nabildan, istetoviran, u crnoj majici, izbrijane glave. Pijano tetura, ali nosi bocu Fante u ruci (a znamo da je Fanta opaki napitak!), fuflja dok govori, a kaže: "Lijepo!" (Cinično, gledajući u mojeg šaponju koji je upravo zašpricao neke otpatke odbačene IZVAN kante za smeće i - naravno! - nepospremljene u vrećicu.) "Neka se popiša ovdje, evo TU!" (Pokazuje točno ispred svojih stopala, zabrinut, bit će, da će izgubiti ravnotežu ako mu se nešto takvoga ispriječi na putu.) Zatim slijedi psovanje, ja pripremam suzavac i mislim si, "Ako si na nečem, hvala bogu, jer ako ti je ovo prirodno stanje, bože nas sačuvaj!"

Nije došlo do okršaja, jer mladac je istresao svoje, a jezik i noge su mu se odveć saplitali za nastavak. No, kako sam u mislima već spomenula vrhunaravno biće, odlučila sam primijeniti jedino kršćansko načelo koje mi se čini prihvatljivim, a to je razmatranje pojava uz maksimalnu blagonaklonost: pa pomislih, zašto li je taj momak tako nadrkan?

Pa eto, jedan od razloga je sigurno to što su ljudi njegovih godina najzastupljenija nezaposlena populacija, a ni ubuduće ih ne čeka puno bolje (piše danas u Jutarnjem, ne da mi se tražiti link): kad i ako se konačno zaposli, napredovat će sporije, radit će za manju plaću, imat će veća davanja, kasnije će ići u mirovinu, a ova će biti još mizernija - bude li je uopće - nego što su današnje. Sad ima 30-ak godina i vjerojatno je rijetko imao prilike, a možda nikad, raditi nešto korisno, nešto u čemu se može dokazati i iskazati, zato ne zna koliko je jak ili slab. A bit će da se boji da je slab, kad je tako nemoćan u svemu što je bitno.

No zato može biti koliko-toliko moćan u nebitnom: iskaliti se na malom psu i nevelikoj ženi.

Usrdno se nadam da je tako zbog recesije... Usrdno se nadam da nam smetaju oni koji nam smetaju, bili to boduli, moje prije i ja, druge nacionalnosti ili vjere zato jer negdje u primozgu ipak znamo da te razlike nisu bitne pa se baš zato na njima iskaljujemo.

A nadam se i drugoj mogućnosti, iako je smatram manje vjerojatnom: da nam je život tako lijepo sređen i bezbrižan da svoju kvotu nesreće i uzrujavanja tražimo na Iskrici. I opet znajući u primozgu da nisu bitni. Pa se uzrujavamo zbog "krađe identiteta" tj. slika ili nicka, jer hvala vrhunaravnome, nisu OIB ili kreditne kartice. Pakostimo virtualnim likovima jer nam o njima ništa ne ovisi, pišemo otvorena pisma i recenzije jer ih nitko nama bitan ne čita, zalažemo se za (ne)podobnost nama (ne)dragih i etničko čišćenje bloga, jer znamo da ga neće biti...

U suprotnom... Ne želim napisati. Ali pomislila jesam.

Valjda je to u ljudskoj naravi: uvijek nas kopka ono skriveno. Evo, ove curice su okružene artefaktima u koje je netko uložio najbolje od svojih misli, teorija, shvaćanja i talenta - ali svejedno, ništa izloženo ne može se mjeriti s onim skrivenim u tmini iza rešetke!



Iako je iza nje najvjerojatnije nešto sasvim obično: puno prašine. Možda crknuti miš? Bi li ga tako žarko željele vidjeti da je na podu, pored njih?

Što nas toliko privlači nevidljivom? Možda potreba da raspršimo vlastiti strah: da se uvjerimo da je obično, svakodnevno, nešto što i sami znamo ili imamo; a možda nada da je (još) bolje od svega pokazanog. Možda i zebnja da je (još) bolje od svega pokazanog...?

Da, kao što volimo zapiknuti nos u skriveno, isto toliko volimo izabrati što ćemo od sebe pokazati drugima - rijetki su oni koji hodaju sa "srcem na rukavu", kako glasi engleska izreka, ili "srcem na dlanu" u domaćoj verziji. Meni se ova s rukavom više sviđa, jer implicira još jedan sloj, još jedno skrivanje, još jednu mogućnost otkrivanja: potpuno razgolićivanje. Ti rijetki su nerijetko nezanimljivi, iako nezasluženo ako im je srce na mjestu, što će reći, ne na dlanu (to je prosjački manipulativno, ono: dam da mi daš), nego ispod grla a iznad želuca i genitalija, jerbo svi mi volimo istraživati, a i ne volimo odveć prisnosti odjednom - tak nemamo mogućnosti sami sebe uvjeravati u vlastitu pronicljivost. Međutim, puno češće su ti rijetki jednostavno prozirni, što će reći, nije da su oni odlučili pokazati sve, nego imaju tako malo za pokazati da se odmah sve vidi, čak i ono što su nevješto pokušali prikriti.

Ne znam kako drugi, ali ja volim mimikriju: u novome društvu obično prvo šutim i promatram, "skidam" što prolazi, a ako prolaznoga ima i kod mene, onda prvo to prikažem. Ako nema, posjedim još malo dok ne odlučim je li to uopće društvo za mene. Ukoliko jest, nakon mimikrije slijedi razmetanje: pokažem im ono što najviše volim kod same sebe.

A to nije ona obična prašina iz tame, ni crknuti miš, iako imam i njih. Ne znam, nekak si mislim da to svi mi imamo i da time nikoga neću navesti da me zapazi kao neko biće koje bi valjalo istražiti. Pokazivanje prašine i crknutih miševa ubrajam u vrlo intimne činove. I vrlo riskantne: jer, što ako je Drugi zamišljao da se iza moje rešetke nalazi tko zna kakva raskoš? Nešto (još) bolje od svega što je dotad vidio? Hm...

Privlače me ljudi obratni od mene: naizgled mišje pojave, naizgled pomalo ofucani, prašnjavi... Ali kad dignu rešetku, gle čuda neviđena! Prepoznajem ih po tome što ih ne zabljesne moj razmetljivi sjaj. Ne, oni čvrstoga pogleda i ni najmanje pokolebani neuglednošću prizora koji mi pružaju prilaze i čekaju da umuknem. Gledaju me kao da znaju za mog crknutog miša. I onda skinu kaput, stresu s njega prašinu, sjednu uz mene i gle, prašina postane čarobni prah, kaput čarobnjački plašt, a moj miš odjednom procijuće.

Nekad mi se činilo da je kaput: možeš ga imati ili nemati, ući u njega ili skinuti; ponekad ti je premalen, rijetko prevelik. Katkad ti se sviđa i svima ga hoćeš pokazati, ne skidaš ga sa sebe, čak i spavaš u njemu. Ali ima razdoblja kad bi ga odbacila, ne bi ga dala ni prosjaku, zakopala bi ga duboko u smeću, posramljena što je tako grozan.

Ali sada, sad znam da je život u meni, uvijek tu, živ-živcat i kad spavam, i kad mi je dosadno, i kad ne volim trenutak koji me obujmljuje, kad jedva čekam da prođe. I zato se uvijek (pod)sjetim: ček, uspori malo, taj trenutak manje je manje mene, manje mojeg života. Nastojim ne likovati što je prošao dan, tjedan ili mjesec do nečega čemu se veselim - s njima prolazim i ja. A neće mi se. Volim biti ovdje.

Dok sam bila životna kaputašica, robovala sam konvencijama i modi: aha, sad bih se trebala udati. Jesemti, još nisam, što će misliti o meni? Da nemam života, naravno! E hebga, ako nemam taj sezonski život, onda mi ne preostaje drugo nego se prebaciti u alternativu pa biti nešto avangardno, postati trendseterica ili nekonvencionalno shvatljiva ostatku svijeta: glavno je da ne ispadnem gola, beživotna.

Ajd, hvala kozmičkim silama, udala sam se u nekoj neprestarjeloj dobi tak da nisam morala nositi kaput usidjelice, nego sam se mogla prnčiti svojim novim ogrtačem supruge. I super mi je bio, širok je, svakome može pristajati, ali ja se u njemu nisam osjećala dobro: falili su mi džepovi, tajni i samo moji, bio mi je nekako krut i šuškav i stalno je o nešto zapinjao... A najgore od svega, grozila sam se pomisli da je to sad to, doživotno isti život, isti kaput, nema promjene, moš samo pokrpati kad se negdje podere ili nakeljiti nekakav ukrasić, mašnu, značku, broš...

Čeznutljivo bih gledala svoje šarene alternativce, koji su me sumnjičavo mjerkali, tako zaogrnutu, a slutila sam, pitaju se gdje sam JA u tom životu; imam li ga uopće, ili on ima mene? Počela sam se krišom presvlačiti, ondje gdje me nitko nije poznavao, a Iskrice još nije bilo pa je bilo teško... Ipak, našla sam nove alternativce, nove avangardiste i trendsetere, i povjerovali su mi, primali su me kao svoju. Međutim, i s njima je postojao problem: treba stalno mijenjati, usavršavati taj svoj životni kaput. Postaneš sumnjiva kad si stalno u istom. Pohaba(š) se.

Tek kad je moj muž umro, sinulo mi je da se možda nisam morala skrivati: nikad ga nisam pitala što misli o mojim drugim kaputima i bi li mu smetalo da ih tu i tamo promijenim. Mislim da ne bi. Ali, nisam pitala, nisam pokušala, ne mogu znati. Život prođe u trenu, njegov se ugasio dok sam bjesnila što nikako da prođu dosadni mjeseci do ljeta... Prošli su, a ja kao da nisam bila u njima. I odjednom je vremena bilo manje, a njega više uopće nije bilo.

Dragi moji Iskričari, svi mi IMAMO život. U nama je, naš, nije negdje drugdje. Ne moramo se uspinjati do njega ili viriti preko tuđeg plota da ga ukebamo. Stalno je tu. Uvijek. I kad spavamo.

On ide s nama kamo god krenuli. Pa čak i kad nikamo ne idemo, još uvijek je tu. Šteta ga je zaboraviti.

Bogme, nije mi se svidjelo! Možda koža i ne bi bila loša sama po sebi, ali kad dobiješ tuđu, dobiješ i ostatke onih koji su je prije nosali... A mene zapala tripličina! Hehe, ONA je sigurno slavila. A paz ovo, uz nju i drmetovu, doduše, ne pod tim nickom, ali prija trapava veli da je on sad žena, a ja joj nemam razloga ne vjerovati...

Dakle, u mojem dosjeu 37 profila + ne stigoh prebrojati koliko obrisanih, od svih navedenih samo dva moja, nešto babinih, martin, kjeletov i gajavušinin, a sve ostalo - neprijateljski tabor. Dakle, imamo krticu!

Eh, sad, zašto sam uopće gledala svoj dosje? Jer sam dobila tuđi, jedne pismene blogerice bogobojaznog izričaja dok ne popizdi, a u njenom 9 profila: 1 njen a svi ostali drmetovi. Hm. Jel' i ona ima krticu? Ili sama rovari?

Ma znam, Iskrica nam prodaje pokvarenu robu, dosjei su beskorisni za one svrhe koje navode u reklamnom materijalu (što je, usput budi rečeno, po Zakonu o zaštiti potrošača kažnjivo), tj. provjeravanje jel' te netko cima s više profila, ali ipak na nešto mogu ukazivati: tko se s kim druži; tko s kim dijeli profile; ukratko, tko si je s kim dobar.

Evo kako na primjeru mojeg dosjea: Shvatljivo je da se u njemu nalaze i profili mojih prijatelja, s kojima povremeno dijelim računalo, a ne da mi se zafrkavati sa skrivanjem IP adrese. No, moji prijatelji prijateljuju i s nekima s kojima ja nemam izravnih veza, npr. Đurom, kojem je marta dala profil; a prije toga je imao tripličin. A ova si je dobra sa svima s kojima ja nisam, i eto ti belaja - obistinila se naša krilatica: WE ARE THE BLOG! Sve sam vas asmilirala.

Međutim, kad imaš 1 profil koji je zbilja tvoj i 8 drugih kojima se koristi isključivo jedna pojava, onda si ili ti sama ta pojava, tj. svih 9 su tvoji, ili tu pojavu jako uvažavaš.

Zanimljivo je kako gđa pedagoginja u srednjoj školi piše i letke protiv internetskog nasilja, namijenjene maloljetnoj populaciji, a pri tome sama podržava upravo one oblike ponašanja koje u školskom materijalu osuđuje. I da, proziva mene za raznorazne neetične postupke tipa zafrkavanja njene "literature" i bogobojaznosti, ismijavanje njenog zagovaranja tradicionalnih vrijednosti poput pranja nogu muškarcima i višegodišnjeg divljanja kad te ostave. Priznajem, znam ja i bolje. Ali, ako išta od toga čitaju moji studenti, oni su punoljetni i punopravni građani: ako smiju glasati, ženiti si, rađati djecu i odgajati ih, onda ih moje ponašanje na Iskrici definitivno više ne može oblikovati. Njene učenike njezino može.

Ukratko, preporučujem svima da ne bacaju lovu na dosjee: što god u njima našli, zgadit će vam se. Na sreću, Iskrica je promptno uvažila moju reklamaciju i izbrisala ogavne nickove iz mojega. Ali još uvijek mi, začudo, piše, da imam 37 profila. Bez nickova.

Kad sam imala 18 godina, na putu do izvora Žepe upoznala sam staricu koja je cijeli život provela u svojem selu, a pričalo se (nije ni sama točno znala) da ima 100-ak godina; nije nikad bila ni do najbližeg većeg grada, Višegrada, tek malo većeg od prosječnog zagrebačkog kvarta.

I eto, ta baka je proživjela kompletan život, djevojaštvo, ljubovanje, zaruke, brak, djecu, unuke, sve u svom selu... Kako je našla momka, pitala sam se, jer ja sam već tada kroz školovanje, raznorazne aktivnosti, druženja i rodbinske veze upoznala vjerojatno više od 2000 ljudi, i svejedno mi se činilo da su mi izbori skučeni. A ona? Koliko je momaka ona poznavala u mojim godinama? Možda pedesetak, možda i manje. Koliko je ukupno ljudi poznavala? Vjerojatno deset puta manje nego ja. Valjda joj zato nije bilo mrsko dopješačiti do ruba kanjona i poslati poruku da dođem do nje: jer nikada nije vidjela nekoga iz Zagreba; kao što ni ja nikada, ni prije ni poslije, nisam upoznala nekoga poput nje.

Eto, nekad se tako živjelo. Ne znam je li se zbog toga voljelo manje ili više, čišće ili prljavije, ali vjerojatno se voljelo usredotočenije. A pogledajte sada! Svatko od nas u širi krug svojih poznanstava može ubrojati tisuće ljudi, i još nam nije dosta, još tražimo, kroz društvene mreže, dejting sajtove, speed dejtove... Iako nam ljudi zapravo idu na živce, zar ne? Svi ti razgovori koji nas okružuju, sve te pojedinosti koje moramo pamtiti da bismo održavali labave sponice s najudaljenijim očicama naših osobnih društvenih mreža, sve te tuđe emocije koje nas obasipaju i kad to želimo i kad ne, mrzovoljne prodavačice, uplakane cure na ulici, razgalamljeni susjedi, razdragana nepoznata djeca koja nam nešto nerazumljivo mumljaju, prijateljice sa svojim brakovima, bolestima i brigama, stari roditelji sa svojim tegobama i dosadnim uspomenama, plinari zavidni dimnjačarima zbog mita, honorarni očitavači brojila bijesni jer nemaju svoj stan...

Previše je toga. Ne možeš sve primiti. Jer ne možeš toliko dati: ne možeš svakoga saslušati, ne možeš suosjećati, nemaš ni vremena ni volje shvatiti. Uskrata emocija postaje nužna za preživljavanje. Moraš otupjeti. A želiš voljeti. Ne sve. Nekoga. Izabranog.

Želiš voljeti usredotočeno, intenzivno. Želiš se sva posvetiti tome. Trebaš vrijeme za sanjarenje, mir za svoje žudnje. Ali nemaš. Teško si je to priuštiti, nešto će patiti, nešto će kasniti, nešto ćeš propustiti zbog toga, a što ako On/Ona nije vrijedan toga? Moraš brzo, jako brzo prokužiti s kim imaš posla.

A da bismo dobro izabrali, treba imati izbora; ali ne izbora koji će te potrošti svojim nemogućim zahtjevima, nego kontroliranog izbora, druženja koja su nezahtjevna, lako isključiva i pretežno podređena našim raspoloženjima i prohtjevima. Aleluja, i Čovjek stvori Internet! Cijeli svijet je dostupan; a nestaje klikom na crveni X-ić u desnom gornjem uglu ekrana.

Hm. Ipak je baki s početka moje priče bilo lakše: ako i nije dobro poznavala momka, znala mu je sestru, mater, strica, rođaka i bar jednog susjeda. I svi su oni znali nju. I ako je momak bio lupež, znalo se to, čak i ako bi je uvrijedio, povrijedio, pravda bi ga dostigla, prije ili kasnije, loš glas ili dobre batine... Tako se možeš opustiti. Možeš zavoljeti čak i ako je pogrešan izbor. Jer imaš sigurnosnu mrežu.

A naši su izbori uglavnom pogrešni. Baš zato jer ih je toliko - nemreš 1000 puta u sridu, zar ne? Jer inače ne bismo ni birali 1000 puta. Promašaji se gomilaju, gomila se nezadovoljstvo... Svejedno, kao okorjeli igrači na sreću, mi i dalje uplaćujemo onih nekoliko sati tjedno, ono nešto malo viška dobre volje za druge ljude i nadamo se jackpotu. ZNAMO da su izgledi slabi; svejedno, netko ipak dobije, zar ne? Ako ne igraš, ne možeš ni osvojiti.

I zapravo svo to vrijeme ne volimo nikoga; jer čekamo. I kad netko kaže da ne voli, ali voli seks, na primjer, ili kad ja kažem da ljubavi nisu po definiciji nesretne, jer takve uopće nisu ljubavi nego isfrustrirane žudnje, eeeee, onda graknemo: jer naš je život posvećen ljubavi. Zar ne? ;-))

Priča mi danas frendica, baka (jesemti, frendice su mi BAKE!!!) prelijepe petogodišnjakinje o rođendanu nekog dječaka na kojem je unučica bila uzvanica. I bila je nesnosna: okomila se na momčića, gnječila ga, štipala, zezala, uzimala mu igračke, svađala se, ukratko - maltretirala ga je na sve moguće načine.

Upleli su se i roditelji, dječakovi su branili sina, njezin tata je rekao da moraju kući. "Ne!" usprotivila se gnjavatorica. "Ovaj dečko se još nije zaljubio u mene", objasnila je ocu.

I nisu otišli. Nakon još malo gore opisanog tretmana, momak je priznao da je voli i izjavio da su cura i dečko, na što se ova spremno okrenula ocu i rekla: "Idemo doma!"

A mi ovdje raspravljamo o tome jesu li velike ljubavi nesretne... Cccccc! Sva je sreća što na mladima svijet ostaje.

Često na blogu pročitam mudru floskulu (ovo je čisti oksimoron; za neupućene: "floskula" = prazna fraza, izraz koji se stalno ponavlja a da nitko ne kuži što znači, dok je "oksimoron" spoj nespojivoga) "Sve velike ljubavi su nesretne". Naravno, maše se njome kao utjehom, a znamo da se međusobno tješimo (i) neistinama, bitno je da unesrećeniku lakne, zar ne? Jer, velike ljubavi nisu po defaultu nesretne, naprotiv, velike ljubavi se pretvaraju u rutinske i pomalo dosadnjikave, ali tople, dosljedne, trajne i hranjive veze. U kojima su ljudi povremeno (i) nesretni, ali ne zbog veze, nego eto tako, jer je doza nesreće u životu neizbježna.

Ali sumnjam da su ponavljači mudre floskule baš takvu veliku ljubav imali na umu; prije će biti da u nju učitavaju neku propalu vezu, neostvarenu zaljubljenost/zaluđenost, nešto prekinuto u dopaminsko-norepinefrinskoj fazi (hormoni koji skupa djeluju na osobu kao dobar šut koke) iliti fazi opsesivne usredotočenosti na osobu koja nas privlači. Eh, a ak su se još pride i poseksali, eto ti i oksitocina, koji potiče trajno vezivanje za osobu. I sad zamislite kad se sve to naprasno prekine, a sve te kemikalije još uvijek jurišaju našim mozgom (vidi sliku)?!


Izvor: Link

Da, nismo ih stigli potrošiti, nismo ih imali prilike kompenzirati serotoninom (manjak utječe na sposobnost prosuđivanja ljudi, a povezuje se i s opsesivno-kompulzivnim poremećajima) i ostalim hormonima koji potiču trajno vezivanje uz druge ljude, ali su blaži i manje euforični. Mislim da je to slično stanju tijela i duha nakon spontanog pobačaja: sve je spremno, ljubav, mlijeko, dječja soba, ali - djeteta nema. Užas!

I taj užas je ono što doživljavamo kao "veliko". Ne ljubav.

No, s obzirom da je mudra floskula tako često zastupljena u bloškim zapisima i komentarima, bit će da je veliki broj Iskričara sve to doživio, proživio i PREživio, i sad je tu: što će reći, uspješni smo!

Da, rekla bih da smo skupina preživjelih iz ljubavnih katastrofa... Neki još uvijek euforični, neki mudriji, neki mučeni grizodušjem, a neki uvjereni da je sudbina na njihovoj strani, jer eto, kakvi su izgledi da će munja dvaput u isto mjesto (puno veći nego što se misli, i ta izreka je floskula), a neki jednostavno munjeni.

A svi ovi drugi (ne)uspjesi, mjerljivi brojkama... Maaa daaaaajteeeee! Oće vas biti briga za njih ako vas opet pukne hormonski šut? Ha? Ajmo, pošteno samo... ;-))

Dokoličarim danas na livadi sa svojim šaponjom, on nešto njuška, gircka travke, zapišuje poruke, a ja tražim mutante: djeteline s četiri lista. Ma, ne vjerujem, zbilja ne, ali ipak - kad nađem neku, razveseli me. I danas, evo, dvije: jedna s četiri lista, druga s pet!

Kažu da je peterolisna osobito srećonosna, jer uz neku opću sreću donosi i lovu. Da bar! Doduše, ne nadam se previše, još nikad mi lova nije pala s neba, ali neki poslić za malo se potfutrati prije ljeta, eee, to bi već bilo moguće. U stvari, lažem! Jednom mi je netko uplatio iznos na neaktivni tekući račun, i to ne mali, pristojnu plaću, a ja nisam ni znala dok mi banka nije poslala kvartalni izvještaj. I niš, ja im uredno prijavim da to nije moja lova, a oni na mene galamu, da nek ja nađem čija je. OK, raspitam se kod mogućih uplatitelja, nitko od njih nije kriv, i na koncu sam tu lovu lijepo podigla i uslast potrošila. A prije toga nisam našla baš nikakvu djetelinu, niti sam je tražila.

Nego, ne htjedoh o tome... Glečte, ta moja petolisnica i nije neka ljepotica, nije simetrična poput ove na slici: peti listak joj strši kao zakržljali blizanac, nekako nezgrapno, iz sredine. I zapravo mi se smilila, takva neskladna. Počela sam mozgati, što ako djeteline misle? I sad sve one bezbrojne trolisnice podozrivo škicaju četverolisnu, pomalo zavidne, ali i sretne, jer one su normala, norma, a ova se prekenjava s tim svojim dodatkom, koji će je koštati rasta jer će je neko glupavo čeljade ubrati, sprešati i onda zaboraviti u nekoj rijetko otvaranoj debeloj knjižurini. A one, obične i prosječne, one će rasti i množiti se cijelog ljeta, pa i duže.

Eh, a možete onda zamisliti što tek misle o peterolisnoj! Zaziru od nje, gnušaju se, a svejedno im je neodoljivo zanimljiva. Nakazica! Doista, ova moja je stršala osamljeno, postrance od prosjeka; valjda sam je zato i uočila. A imala je čvrstu, debelu stapku, nije se dala otrgnuti samo tako: ustobočila se gotovo ratoborno, kao neka nova vrst bića koja traži da se poštuje njeno pravo na različitost.

I ja ga poštujem. Još je u mojoj torbi, bit će ondje sve dok joj ne pronađem dobro mjesto, mjesto na kojem ću je primjećivati, s kojeg će me podsjećati da su mutacije izuzeci bez kojih prosjek ne bi mogao postati to što jest: siguran u svojoj prosječnosti. Uostalom, svatko od nas je nositelj nekih mutacija, korisnih ili nekorisnih, a bez njih ne bi bilo moguće utvrditi što je optimalno. Ah, priroda ima (gotovo) beskrajno mnogo vremena za pokuse... Mi, živa bića, baš i ne. Treba nekako pregurati postojanje s uočljivim viškom; ili manjkom.

Stiže mi neki dan porukovno upozorenje, očigledni cirkular, neka se Iskričarke čuvaju nicka tog-i-tog (meni nepoznat) jer je "oženjen i luđak". Eh, da mi je bila neka njegova poruka, mam bih ga u Ignoricu, mamicu mu njegovu! Neš ti što je oženjen, nego je i lud, ha, a tu bari komade...

Zapravo, koji je gori od njegova dva statusa: onaj bračni, ili onaj mentalni? Sudeći prema rečeničnom sklopu upozorenja, izgleda da je bračni - neoženjeni luđak još kako-tako, ali oženjeni jock. Iako bih ja toj prosudbi suprotstavila drugačiji stav: ako je već lud, bolje je da ima ženu koja će amortizirati nešto te ludosti, nego da se sav izluđen stušti na nas. Jel' tak? Malo ludosti može biti čist simpatično; kompletan luđak... Hvala, ne bih!

S druge strane, sasvim je lako moguće da je cirkularno upozoravanje pokrenula neka neudata luđakinja. Eh, sad mene zanima, pišu li muški jedni drugima upozorenja na takve? "Pazi, stari, ova ti je neudata, a još je pride i luda!" Da je samo luda još nekako, bude se vratila doma mužu i njega izluđivala, ali ove neubračene, eeeee, takve su fakat opasne: moš ih dobit u trajno vlasništvo.

Ma, kak god okreneš, ne znaš što je gore, zar ne? Sve je to skupa zlo i naopako!

Je, i prije sam mislila da ih shvaćam, jednostavno zato jer je monogamija nelogična. Ipak, mislila sam, uvijek možemo odvagnuti važnost avanture i važnost veze, pa malo vježbati strogoću prema sebi. Uostalom, moja filozofija veze otprilike glasi skupa smo kad nam se hoće, dok nam se hoće... Onak, otprilike i nestegovno.

Ali, od danas preljubnike kužim puteno, cijelim bićem, ne samo umom. Jer nema većeg užitka nego što je onaj trenutni, omeđeni, pomalo zločest, ali u srži neškodljiv: ne, ne odustajem od onoga što je za mene dobro, ne povlačim obećanja, ne mijenjam planove; ali dajem si oduška. Nagrađujem se.

Ljudi moji, ništa nije tako slasno kao mliječni sladoled od čokolade, veći nego što si se nadala, gušći nego što si očekivala, slatko posrnuće u nesputanost koju nikada nisi dovoljno cijenila... A tek špikana svinjska plećka, sa sočnom maščobicom pri vrhu i mladi krumpir prožet njenim sokom...! Svaki zalogaj traje, odjekuje u usnoj šupljini, obmazuje je tekom češnjaka, njegovim mirisom koji udišeš polusklopljenih očiju. Ah, a nekad sam ih žvakala kao da su od slame, potpuno nevažni među mojim zubima.

Začudo, malo te nasiti. Kad prestaješ, znaš da bi mogla još, i još, i još, ali da čaroliju ne treba kvariti. Zasićenost nije tako fina.

Jedan dan grijeha u čast dva mjeseca bez migrene i konfekcijskog broja manje! A onda natrag u ono što je dobro za mene. Jer tako ZNAM što je dobro.

Nasmijah se sinoć kao što već dugo nisam: hvali se djevojčurak s deklariranih 30-ak ljeta da se poševila. I to kome? Bapcima starijima od sebe 10-ak i 20-ak godina.

OK, u njenim godinama seksualna kompetitivnost ima smisla: treba svojem potomstvu priskrbiti najbolje raspoložive gene po očinskoj liniji. I nema tu milosti, sve što valja brzo se razgrabi; ili je bahato pa se ne da sam tak, a dok se ti mučiš oko alfe, izmaknu ti sasvim pristojni alfa minus ili beta geno-nositelji.

Hehe, prisjećam se podmuklih taktika iz svojih ranih prokreativnih dana... Bile smo banda cura, nas desetak, svakodnevno smo se sastajale i pričale o seksu: koja se jest prasnula, kako je bilo, kakvog je imao, isplati li se s njim ili ne; koja se nije, zašto nije, hoće li i kako joj možemo pomoći. Jednom smo frendica i ja jednoj djevici demonstrirale najugodnije poze za razdjevičenje. Međutim, takav suradnički odnos nije dugo potrajao: kad smo se sve riješile svojih djevičnjaka, zavladali su šutnja o bitnome, selektivno informiranje o nebitnome i vrlo pomno praćenje tuđih djelatnosti. Ukratko, špijuniranje konkurencije. Tek kad bismo uvidjele da nema međusobnih preklapanja u sferama interesa, mogle smo se opustiti i vratiti našem djevojačkom brbljanju bez cenzure, ali - o drugima. Ne više o sebi. Osim kad bismo se hvalisale, naravno, sasvim sigurne u svoja osvajanja. Treba zastrašiti potencijalne protivnice.

Da, svi mi dobar dio života radimo s nekim ciljem i/ili zbog drugih i njihovih ciljeva... Dok smo mlade i seksualno moćne, koristimo tu moć da bismo stvorile život kakav mislimo da nam odgovara; a ako imamo sreće, ili ako dobro mislimo, onda nam to i uspije. A ako ne, idemo na drugi rok, negdje u kasnijim tridesetima, kad je sve još moguće, ali jasnije i realnije; i ako smo pametne, ulazimo u vezu i život koji je prilagođeniji nama, našoj naravi. Dakle, svaka od nas ima svoju šansu za čopiti svojeg alfu; ili betu, ili koje joj već slovo najbolje odgovara. Neke je iskoriste, neke ne.

I sad meni nije jasno zašto se cura u naponu seksualne moći uopće obračunava s nekakvim bapcima kao što sam ja? Pa takva me popapa u jednom zalogaju! A ako to ne može, hm... Možda bi trebala naći neki hobi, po mogućnosti društveno koristan, kojim će ispuniti duge i samotničke dane koji joj neumoljivo slijede? Jer ja sam svoje čak dvije šanse za alfe davno iskoristila, a vjerujte mi, sad bi mi alfa definitivno bio tu mač. Kaj će mi? Djecu ne mogu imati, dakle, genetski potencijal mi je neiskoristiv, materijalno sam zbrinuta i nepovjerljiva, dakle ni to mi ne igra ulogu, a potencija... Paaaaa, ako može, super, a ako ne, postoji Viagra, što ujedno isključuje sve sa srčanim problemima, ali njih i tak eliminiram i po tom kriteriju, jer ne bih htjela da mi umre taman kad mi postane drag i potreban.

(Usput, moj zaručnik je izrazio sumnje u svoju sposobnost da ispuni moje materijalne standarde i kriterije. Zato je odlučio da trebamo živjeti u Bosni. Ah!)

Ne, ne pišem ovaj tekst da bih se sprdala s takvim mladim curama (iako živo sumnjam da je ona sinoćnja baš neka mladica!), nego da ih utješim: ljepota života jest (i) u tome što nas mijenja. Ne samo na one "strašne" načine kojima nas plaše reklame (bore, celulit, opuštene seknudarne seksualne zone), nego i emocionalno - mijenja naše potrebe. Bude ih manje, i blaže su. Eh, sad, želje su druga stvar... Znaju, gadure, biti u raskoraku, znaju nas obaviti poput žilavog bršljana i nikako ne puštaju, iako nemaju smisla, iako bacaju sjenu na ljepotu života; iako ih treba poštucati.

Voljeti uvijek možemo. U svakoj životnoj dobi. Ali nije uvijek isto. Evo, ja svaki put mislim da mi je zadnji put; i gotovo nikad ne skužim odmah da se dogodilo, opet. Uvijek je novo. I ja sam, na neki način, uvijek nova u tome.

Vaša neizbježna nemeza, blogerica vegavega8, sinoć je isprošena!

Ostvario se san mnogih manje istaknutih, ali i istaknutijih blogerica: zaruke na prvu poruku! Jerbo, čim je ugledao moj nick, moj zaručnik je spoznao da sam ja žena za njega;a uvidom u profil shvatio je da više ne mora tražiti. Uputio mi je poruku sljedećeg sadržaja:

"šta misliš da se malo družimo pa da se
poslje udaš za mene..."

Jednostavno, zar ne? A tako i treba biti: ili jesmo za, ili nismo. Međutim, godine čine svoje, i zato sam ja, vegavega8 isprošena, ipak morala osigurati svoju materijalnu budućnost upitom o raspoloživom prstenu. Rješenje je stiglo danas, 5. svibnja godine gospodnje 2011. točno u 00:03:

"Kupiču ti zlatni prsten i volit
ču te zauvijek..."

Riješeno! Još ne znam kako mi se zaručnik zove, ali molim da se meni ubuduće obraćate "Gdična zaručnice vegavega8".

Sad žurim, moram izabrati prsten!