Ručkić krčkić

Zbogom, ljubavniče!
ili
PRIČA O GLADI I POHLEPI

Nekada davno, još za vrijeme vladavine Starice, moj pokojni muž i ja držali smo jedinu gostionicu u našem Selu. Bili smo nadaleko poznati po škampima, i ljudi su odasvud dolazili da ih kušaju, ili samo vide, jer oni ne žive u našem riječnom, brdskom kraju, ali moj muž je bio čuveni stručnjak za uzgoj škampa u kontinentalnoj klimi i slatkovodnim uvjetima.

A onda je moj muž umro, a gostionica malo-pomalo zamrla. Iako ja i dalje sjajno kuham, svi su htjeli škampe, a ja ih ne znam sama uzgojiti. Moja specijalnost je svinjetina, svinjski mozak na pogači, svinjska rebarca s aromatičnim travama, jetrica s gljivama, jabuke punjene svinjskim ušima, artičoke s papcima...

Ali Selu je to dosadno, svi imaju svinjce pred kućama, svima je dosta roktanja, svi bi nešto rijetko i fino, svi su već prežderani. I tako moja gostionica gubi klijentelu, tu i tamo netko navrati radi dobrosusjedskih odnosa, zbog svađe u kući, na čašicu razgovora, iz dosade...

Postupno ostajem bez osoblja, odlaze u Grad, žene se i udaju, započinju vlastite poslove, softverske tvrtke, izdaju novine, a ja ostajem sa svoja dva-tri čudaka koji još dolaze uglavnom iz navike i oskudice drugih mjesta gdje bi mogli na čas pospremiti svoj jad.


Jednoga dana u Selo stigne Filozof. Njegova slava ga je pretekla. Čak smo i mi, na kraju svog brdsko-riječnog svijeta, čuli o njegovoj slavnoj Teoriji impotencije i kozmičke nepravde, o Ustroju čuvstava na rubnim područjima senzornog svijeta, o Potenciji i ukrasima energetskog sustava (ništa od toga nismo čitali, naravno, ali je zvučalo VAŽNO i DOBRO); svi smo znali za njegove tragične ljubavi, s Nevjernom Ženom, zatim s Opakom Ženom, i na kraju s Ludom Ženom. Svi smo bili radoznali i polaskani njegovim dolaskom.

Prvi put sam ga vidjela ovlaš, pred Hotelom u kojem je odsjeo, navodno u namjeri da u miru završi najnovije Kapitalno Djelo i preboli Ludu Ženu, koja je ostala u Gradu mahnitati i zagorčavati svima život, a koje se ne može riješiti jer je luda, a ne može s njom živjeti jer treba mir za svoj rad i razmišljanja. Dirnula me njegova mladost, mršavost, neuhranjenost, slabost. Izgledao je kao netko tko tek otkriva život, tko još ne zna da vatra peče, trn boli, a voda može progutati. Izgledao je kao netko tko još uopće ne poznaje Bol.

Pristojno je pozdravio, očigledno ne znajući tko sam, ali iz poštivanja naše seoske navike da se pozdravljamo bar jednom na dan. Glas mu je bio pametan, kultiviran, bez narječja, i nekako sjetan. Odmah sam ga zavoljela. Poželjela hraniti.

Po Selu se pričalo da je čudan; da odlazi u duge šetnje, da se razumije u gljive, ali ih nikada ne jede, da krasno slika ali slike spaljuje, da ponekad telefonira u Grad ali ništa ne govori, da se iz njegove sobe nikad ništa ne čuje, da sobarica nema što pospremiti, kao da ondje uopće ne živi... Ponekad bi sjeo sa starim seljacima na klupicu ispred Crkve i počeo pričati o klimi, o njenom utjecaju na usjeve i ljudsko raspoloženje, ali unatoč svojoj obaviještenosti, nikada nije shvatio da seljaci o tome pojma nemaju, jer u njihovo vrijeme o tome je brinula Starica, oni su samo ubirali i spremali...

Svi su ga nekako voljeli i prezirali, svi su znali da nije odavde, ali im je bio simpatičan sa svojom voljom da se prilagodi i nekako saživi sa svima nama.


Jednoga dana, nakon gotovo tri mjeseca, evo ga u mojoj gostionici. Pristojno pozdravlja i sjeda za stol, osvrće se, ja bolno vidim prazne stolove, prašnjave police, odsustvo mirisa iz kuhinje, svoja tri čudaka u stalnimćoškovima, i kaže:
“Čujem da vi imate najbolje škampe na svijetu; nikad ih nisam jeo, i već dugo nisam gladan, ali danas imam tek i čini mi se da me ništa ne bi moglo najesti bolje nego vaši škampi.”

Srce mi stane, doslovce prestane kucati: ovog čovjeka MORAM nahraniti, on bez toga ne može, on propada i umire od izgladnjelosti, od bezukusnosti, od oskudice; ali nemam to što traži, kako ću mu to reći, kako ga zaustaviti da ne ustane i ode gladan, da ne usahne, zamre, odustane... S druge strane, tko zna što sve može biti, on je slavni Filozof, ako ga nagovorim da ostane, možda gostionica oživi, gosti se vrate, glas se pronese, kuhinja zamiriši...

“Pričekajte trenutak, gospodine,” kažem mu lukavo, “da provjerim u kuhinji.”

Otrčim u predsoblje, pogasim svjetla, uključim glazbu, stavim vodu na štednjak i ubacim prstohvat mirodija da puste miris, telefoniram susjedi i kažem da odmah dođe i povede prijateljice u najboljem izdanju, da moraju sjesti kod mene i izvrsno se zabavljati, kuća časti vinom, zagladim kosu, nabacim najčišću uštirkanu pregaču, provjerim hladnjak i vratim se:

“Žalim, gospodine, ali danas škampi nisu osobito svježi, ulov je bio loš. Mogu li predložiti svinjske papke u umaku od zmijanca, to je također specijalitet kuće, ili svinjski jezik punjen siječanjskim jagodama, to je izvrsno smrznuto jelo i može se odmah poslužiti, ili krmiće s jajima lastavice, izuzetno rijetko jelo i poznato samo u našim krajevima...”

“Ne, gospođo,” reče on, “ samo škampe bih mogao pojesti, ništa drugo me ne privlači, i premda vjerujem vašem sudu, bojim se da je glad privlačnija od svinjetine, na nju zaista ne bih mogao usta otvoriti...”

U to uđu moje susjede, smiju se, već su pripite, čudaci se promeškolje, voda s mirodijama zamiriše, gostionica podsjeti na dobre stare dane, sve je ugodno, i ja vidim da on ne želi poći, da se želi najesti, i ostati, i smijati se, i biti naš.

“Dobro, gospodine,” kažem mu, “ne jamčim da će jelo biti vrhunsko, nemam prave sastojke, ali za vas, učinit ćemo najbolje što možemo,” i krenem u kuhinju izmađijati neko jelo. Prekopam po hladnjaku, nađem smrznute svinjske testise, nekoliko pačjih jaja, smrznute oči kunića, slatke korijene azaleja iz Istanbula (vjenčani poklon mojih roditelja), uključim mikrovalnu pećnicu, odmrznem, smućkam, ispoham, garniram, donesem i kažem:

“Evo: škampi na buzaru. U slast!”

Ne vjerujem da je itko ikada ijedno moje jelo pojeo s takvim tekom.

Isprva je žvakao oprezno, jezikom tražio nešto, neku kost ili zapreku, oblizivao usne s čuđenjem, očekivao tko-zna-kakav okus, polagano i oprezno gutao, u strahu od nepredviđenog i nepredvidljivog, a onda je stao mljackati, oblizivati se, rukama je prinosio hranu ustima, stenjao od zadovoljstva, čak je malo i podrignuo, osvrnuo se, svi su se zabavljali, nitko osim mene nije čuo, odložio je pribor i prionuo jezikom, oblizao je tanjur, ni kruh mu nije trebao, a ja sam gledala, uživala i pritajeno se smiješila.

“Gospođo,” rekao je, “nisam ni slutio da škampi mogu biti ovako slasni. Zaista sam se najeo bolje nego ikada. Račun, molim.”
Nisam željela da ode. Htjela sam da ostane i kuša nešto stvarno moje, neki specijalitet kuće o kojem ne moram lagati, htjela sam da probavi ono što je izjeo, da se opusti i počne uživati u glazbi, u društvu, u mirisu, u meni...

“Kad netko ovako uživa u jelu,” rekoh, “obrok je besplatan. Dopustite da vas počastim svojim likerom od nedozrele marelice, to je nešto što nigdje drugdje niste mogli kušati, samo ja znam tajni recept, dobro djeluje na um i raspoloženje i snaži tijelo, a osobito dobro utječe na kosti.”

Prvo je oklijevao, mašio se novčanika, ispustio krupnu novčanicu na stol, oboje smo je ignorirali, potom je prihvatio čašicu likera, ispio je ne obraćajući pažnju, čavrljali smo o svemu i svačemu, o gostima, o krajoliku, o klimi, o važnosti škampa u prehrambenom lancu, onda je zatražio još likera, raspitao se kako se još škampi mogu pripremiti, i otišao uz obećanje da će doći opet, ovih dana...

Jučer sam čula zanimljivu priču, ali ne mogu navesti izvor (osim da ju je ispričao moj frend Đole), jer nisam slušala od početka - on ju je ili negdje pročitao, ili gledao na Discovery Channelu.

Dakle, negdje u Kini postoji jedan malen, izoliran narod, koji živi po svojim pravilima. U njihovom društvu brak ne postoji: postoji seks. A žene biraju. Žene i odlučuju: selo ima svoju Poglavaricu.

Izgleda to otprilike ovako: kad djevojčice navrše 13 godina, predstave se selu i smiju izabrati s kim bi se seksale. Dječaci se predstavljaju kad razviju oznake muškosti, a to može biti s 13 godina ili kasnije. Ako se djevojčici seksa, izabere nekog; ako nije spremna, puste je na miru. Ako dječaka odabere neka cura, super! Ako ne: čekaj, miki, dok se neka ne zagrije. Svi, i muškarci i žene, mogu imati više partnera. Seks se odvija od deset navečer do pet ujutro, a onda je fajrunt i svi moraju na posao.

Muškarci i žene ne sklapaju brakove i ne žive u svojoj kući kao par: svatko ostaje sa svojom obitelji. A ta brine o djeci. Dakle, nije bitno tko je kojem djetetu otac, jer muški autoritet u životu djeteta je ujak, ili djed, ili pradjed, ovisno o sastavu majčine obitelji. S druge strane, svaki muškarac je nekom djetetu ujak/djed/pradjed i brine o njemu. Zbog toga nije bitno tko je kome otac i s koliko muškaraca neka žena ima dijete: jer uvijek ima brata/oca/djeda. Svatko od njih zaradu ne donosi majci svojeg djeteta/svoje djece, nego svojoj obitelji, onoj s kojom uvijek živi. I tako su svi namireni.

I sretni su. Nitko im ništa ne brani, nitko ih ni na što ne tjera. Kad su ih upitali "A što ako se netko zaljubi i bude samo s jednim muškarcem, samo s jednom ženom, recimo nekih 15 godina?", odgovorili su:

"Pa, i to se događa!"

Ne samo srednjih: u svakoj dobi pomalo kriziramo - kad shvatimo da izbori više nisu isti, kad shvatimo da su jako važni, ponekad presudni, kad shvatimo da ih je manje, a osobito kad shvatimo da smo profulali u prethodnima. A ovo zadnje nas čopi tek kad smo dovoljno iskusni, pa i zreli, za samokritičnost.

I tak ja kriziram od svoje 14. godine, točnije, od izbora gimnazije. Ne zbog manjka, nego zbog viška izbora; tek nekih 25 godina kasnije uspjela sam procijeniti svoj izbor i zaključiti koje su mu bile dobre, a koje loše strane. A moja zadnja velika kriza bila je razmjerno nedavno, kad sam se zauvijek oprostila od svoje biološke plodnosti: ne zato jer sam je namjeravala iskoristiti, nego zato jer je taj gubitak definitivan. Kao i mnogi drugi... Mnogi, mnogi drugi. Zbog kojih ću se možda kajati, iako se još uvijek ne kajem, nego (samo) tugujem.

Danas sam Svilenome rekla "Bolje novo razočaranje nego staro kajanje". Kak sam to dobro sročila, ti vrapca! Jer, slaba je vajda od kajanja ako ga ne prevladamo: čemu brisati prašinu s nečega što je završeno, gotovo, nepromjenjljivo? Bolje je krenuti dalje, u nešto novo, pa makar to bilo razočaranje; a možda i ne bude.

A neće biti ako si dopustimo krizu: kao kad imamo gripu, treba se preznojiti, a onda nam je bolje, iako smo slabi.

Ima ljudi koji NIKAD ne kriziraju: koji svoja razočaranja, svoje pogreške, propuste, gubitke, pretvaraju u okoštalu tvar kojom se štite poput školjke, koji svoj duh, vitalnost, pretvaraju u nikome vidljiv bolni biser u njenoj nutrini, ušuškan u sluz i sedef, tašt zbog nevidljive vrijednosti. I strahuju: ako ih itko otvori, ako itko pronađe ono što štite, to njihovo najbolje, cjelina će platiti životom - jer sad su već neodvojivi od ljušture.

I ja sam dugo bila takva, zato jako dobro znam kako to izgleda... Odgađala sam krizu radom, tražila uspjehe da me osnaže, bila površna, ugađala drugima kako bi mi dali potporu za iluziju o tome tko sam, a htjela sam biti osoba koja sve može podnijeti. I uvijek iz toga izvući nešto dobro za sebe. Ukratko, koju nemreš zajebati.

Nisam takva. Začudo, kriza koja me tome podučila nije se dogodila u trenutku slabosti, nego baš u trenutku velikog uspjeha. Kojem se nisam mogla veseliti. Jer nisam TO htjela. Zapravo, uopće nisam znala što hoću; "nešto drugo", mislila sam.

U potrazi za definicijom tog "nečeg drugog" morala sam stići do krize: do one računice u kojoj se vide svi minusi, ne samo dotadašnji, nego i budući, sve ono što sam propustila i što ne mogu vratiti, otplatiti, nadoknaditi, i sve ono što više ne mogu imati jer je prošlo vrijeme za takve izbore, jer se više ne nude MENI, takvoj kakva sam u tom trenutku. I nikad mi se više neće ponuditi. Čak ako ih i bude, JA više nisam za njih: na primjer, nikad više se neću ševiti s momkom od 25 godina, ne zato jer je to potpuno nemoguće, nego zato jer ja više nemam 25 i jer ta ševa ne bi bila obnova veselice kakvu želim, nego nešto sasvim drugo... Ne ono što želim. Nikad više neću odjenuti ljetnu haljinu bez grudnjaka, ne zato jer je to nemoguće, nego zato jer više nije udobno i nije seksi: sad nastupa vrijeme kvalitetnih, pamučnih grudnjaka. Nikad više neću sa svojim mužem otići na more, jer je mrtav i jer je to nemoguće; a kad smo mogli, onog zadnjeg ljeta dok je još bio zdrav, mi smo - budale! - farbali kuću! I da, kad bih mogla, rekla bih "Jebeš farbanje, idemo na more, sve je nadoknadivo osim vremena, osim nas u vremenu..." Ali ne mogu. I slaba mi vajda od kajanja. Morala sam naučiti ići na more bez njega; morala sam se razočarati; morala sam naučiti prevladati i razočaranje, i kajanje, izaći iz obrasca svojih "standardnih" uživancija i stvoriti nove.

Ukratko, morala sam krizirati. Kriza me mogla ubiti. Doista. Ima suicidalnosti u krizi, praktički svakoj, te pomisli da nećeš život, ne taj koji živiš ili si živjela do tog trenutka, i lako se, jako se lako zabuniti i misliti da uopće ne želiš živjeti... A u stvari, želiš, itekako želiš, ali drugačije. Želiš nešto sasvim drugo.

Moraš plakati. Iako se bojiš početi, jer nemaš pojma hoćeš li ikada prestati; i jer te strah kako ćeš uplakana među ljude, na posao, u trgovinu, pred prijatelje... Jer tako dugo nisi. Jer nisi ni u 14., ni u 24., ni u 34.... Koliko toga ima?

Kod mene je bilo za 2 godine. Svugdje. Nepredviljivo. Pred kolegama, pred prijateljima, pred prodavačicama, pred prolaznicima, nasamo, čak i u snu. I još uvijek me spopadne, kad se najmanje nadam, na neku rečenicu koja bolno odjekne, dok gledam teen komedije, kad mi netko ispriča okrutno istinit vic...

Svejedno, draže mi je tako nego vući svoju okoštalu kućicu; draže mi je biti osjetljiva poput meduze, poput onog nekog kukca koji sve svoje organe ima na koži nego zapeti u vječnom ponavljanju življenja koje mi ne pristaje, koje me ne veseli, koje mi nije po mjeri, koje nije za mene, i koje zapravo uopće nije moje.

I da, radije ću se još milijun puta razočarati - zato jer sam u nečemu nova, jer sam u nečemu glupa, jer to nikad nisam probala, jer ne znam što me čeka - nego se stisnuti u neprobojnu školjku i svu svoju nesreću pripisati drugom/drugima: neobuzdanim morskim strujama, okrutnim algama koje me treskaju o stijenu, ljudima koji imaju što ja nemam i koji žive kako ja ne mogu.

U strahu pred krizom koju IPAK neću izbjeći; pred pitanjem "Što sam do sada radila?" Kad života više ne bude; kao ni izbora.

Za G. M. koja piše zločesta pisma, uz poruku: Bez obzira što ja izgubim, TI to ne možeš dobiti; ali možeš sama steći.

Glasi: Koliko nam je važna Iskrica?

Meni jest, iako ne presudno: ovdje sam gotovo uvijek u nekom multitaskingu, s još nekoliko otvorenih aplikacija iz kojih skrenem na Iskricu kad trebam predah, ili zapravo u kuhinji, pa svratim između sjeckanja i miješanja ili provjere pečenja u pećnici. Ponekad sam samo tu, uglavnom rano ujutro, dok se razbuđujem, ili kasno navečer, kad već uglavnom spavam. Tako da Iskrica najčešće dobije cca 15% moje ukupne pozornosti.

Možda je to moj propust, ali posljedično su mi nickovi - iako znam da iza njih stoje OSOBE - tek neke naznake, ponekad karikaturalne, ponekad zgodne poput uspješne skice za portret, ali najčešće nepotpune: tek poticaj zanimanju, za neke. Za većinu - potpuno nevažni, pa i neprimjetni, poput štamparske greške. Ili mi bodu oči svojom nakaradnošću, poput prljave vrećice na travnjaku: dođe mi da je bacim u smeće. Ali najčešće mi se ne da - morala bih zablatiti cipele, uprljati ruke...

Osobe mi postaju važne tek kad se slika upotpuni. Dakle, gotovo nikad na blogu, rijetko kroz pvt dopisivanje, a najčešće uz kavu i druženje. Tek tada mi je važno što misle općenito, a naročito što misle o meni i o mogućnostima našeg odnosa. Bez cjelovitosti, nisu mi nikakav faktor, pa ni X.

Zato mi je blogovsko cjepidlačenje i nadmudrivanje oko svake rečenice uglavnom dosadno, ponekad smiješno, ali uvijek apsurdno: misli što hoćeš, ti tamo neki XY, a ja ću te opaliti slovom ako nemam nešto važnije ili zanimljivije na ekranu - pri punoj svijesti da ćeš ti i dalje misliti što hoćeš; i što ti je udobno. Jer ti nisam važna, kao ni ti meni.

E, prevarih se! Ima ovdje ljudi koji su se potpuno identificirali sa svojim virtualnim likom, koji smatraju cjelovitim i svima drugima potpuno prezentnim i važnim; zbog toga im niti jedno mišljenje o tom (zapravo krhkom) liku nije nevažno. A previđanje tog njima dragocjenog lika je najgora moguća uvreda.

Pa se trude postati važni onima kojima su nevažni. Baš njima! Raspigaju se, kao što se i ja raspigam kad me na ulici gurne netko tko ne gleda kamo ide, tko se ponaša kao da sam nevidljiva... Ma, kužim ja to!

Ipak, istina je da se ovdje bavimo potpuno nevažnim stvarima: niti zarađujemo, niti mijenjamo ekonomsku, političku ili socijalnu politiku, a nažalost, ni ne uparujemo se. Inače bismo bili na peveteu. Ili na kavi. U šetnji. Negdje gdje možemo postati važni. Nekome kome želimo postati važni, u cjelini svojeg življenja.

Ispričavam se svim blogerima koji se ovdje žele opustiti, nasmijati, upoznati nekog simpatičnog, unijeti nešto lijepo u svoj život... Zaista nisu zaslužili blog kakav je trenutno. I zaista mi je žao što sam JEDAN od uzroka da moraju manevrirati između gadosti i selektivno gledati kako bi našli malo veselja za sebe.

Kad bih ja prestala biti taj JEDAN od uzroka ovakvog stanja, bio bi netko drugi. Nažalost. Znam, jer kad sam ja bila friška na ovim stranicama, onda se gnjavilo tražimtejesitu, pa se red-rose obračunavala s nekim drugim ženskim nickovima oko nekog tipa koji je, ako se dobro sjećam, bio sa svima, ali bio i mućak, spominjali su se tu i špijunski softveri i spletke po reali, a ja sam si mislila, mili bože, kak im se da i tko je tu lud?

Pa, nije bitno da se svim sudionicima da: bitno je da se bar jednome da i evo ti "veselice". A nekome se uvijek da, i netko je uvijek beskrajno uporan u tome. Znam, rekli su mi, čitala sam: najbolje je ignorirati. Zatvoriti se u okvir svojeg bloga i pisati nešto što nema veze s mentalnom i emocionalnom hranom trola, jer to JEST trol (ili više njih).

Pokušala sam. I ustanovila da se uzrujavam. Potiho, podmuklo, onak - čiraški. Bolje se osjećam kad uzvratim, ako mi se uzvraća. A ignoriram ako mi se ignorira. I odem, ako mi se odlazi, a vratim se ako mi se vraća. Ne zato jer netko manipulira mojim reakcijama i postupcima.

Dakle, zbog blogera koji ovdje žele veselje a ne bitke, sad vama, takvim blogerima, kažem: ovoga će uvijek biti. S vegom, nicci i babom ili bez nas. Nekoga će se uvijek uhvatiti, možda baš vas: ako im zapnete za oko, ako se imalo istaknete.
Jerbo se takvi uvijek prilijepe baš za one koji se ističu, kako bi "profitirali" u pozornosti. Bi li je inače uopće imali? Živo sumnjam.

Kako se obraniti od takvih spodoba, koje su npr. sposobne otvoriti 100-ak nickova da bi vam uletavali na komentare i pvt, ili vodili "razgovore" usmjerene protiv vas na blogu, sprijateljavati se s vašim znancima kako bi izvukli i najnevažniji (ali njima dragocjen!) podatak, pa čak i ući u seksualnu vezu s nekim samo zato jer misle da i vas ta osoba zanima na isti način (!!!)? Pognute glave, benignim blogićima o ničemu važnom? Da, i to je jedan od načina. Sukobom? Hm. To je SIGURAN način da se obruše i na vas. Brisanjem profila ili slika i podataka iz njega? Možda, ako ste već stekli poznanstva za koje nisu potrebni. Prijavljivanjem i ignoriranjem? Ja pokušavam tako, a "uspjeh" se vidi - možda se baš zato sad sve prelijeva i izvan bloga. A možda bi i bez toga.

Nemam zaključka. Zato jer trolovi nemaju mentalni sklop koji bi mi bio shvatljiv. Njihova mjerila su mi nepoznata.

Mogu samo zaključiti da to JESU trolovi: iako sam ovdje imala niz nesuglasica i sukoba, iako sam mnoge opatrnula jezikom, a bogme mnogi nisu ni mene štedjeli, osoba koja ima integriteta, koja poznaje i osjeća svoj JA, uspješno manevrira između negative i pozitive u odnosima s ljudima koje susreće te bira one s kojima se osjeća dobro, a kloni se ostalih. Stoga nije istina da sam ja "otjerala" nekoga s ovog bloga - kao što rekoh neki dan, svi oni s kojima sam sukobila slova i dalje su tu. Ne dolaze oni k meni, ne idem ja njima.

A s trolovima se prepucavam tak da svi vide. I žao mi je zbog toga. I zato se svima drugima ispričavam.

Nazvao me danas moj šef, ali i prijatelj zahvaljujući kojem uopće znam da Iskrica postoji, i ispričao mi da je na adresu moje firme stiglo neko anonimno pismo "zabrinute", ali anonimne osobe u kojoj se citira onaj moj zapis iz lipnja u kojem spominjem da se siromaštvo duhovnog, intelektualnog i kulturološkog življenja vidi na faci. Te da imam li ja pojma tko to šalje, jer da očito nije nikakva "studentica", kako se predstavlja...

Gledajte, imam sreće što radim u sredini koja je gotovo totalna suprotnost iskričarskom weblogu: inteligentna, liberalna i upoznata sa socijalnim mrežama i njihovim dobrim i lošim stranama. Ali, imam i dovoljno opreza da JA SAMA nikad izrijekom ne spomenem vlastite konkretne podatke. Međutim, ako se nekome da kopati, naći će ih. Pa se nekome dalo i nađeni su.

Sad kad znam da su nađeni, naravno da ću profiltrirati svoje zapise kako bih spriječila eventualno uključivanje potpuno nezainteresiranih u blesavoće ovoga bloga.

MEĐUTIM!

Oni koji su ih se potrudili tražiti i naći oslanjaju se na moj karakter, moj osobni integritet koji me do sada sprječavao da naše virtualne igrice (jer za mene to jesu igrice) prenosim u RL, te da npr. pohranjujem podatke o ostalim blogerima (a dostavljeni su mi mnogi) ili nedajbože istražujem. E, prevarili su se! Igram časno sve dok je igra časna. Kad počnu niski udarci, znam i ja udariti ispod pojasa.

Dakle, jako pripazite što pišete i kako pišete. Jer i ja mogu, a već i jesam za neke, doznati vaša imena, prezimena, adrese, radna mjesta, a sve to i za vaše prijatelje, poznanike i rodbinu. I ja znam biti neugodna. JAKO. A vi možda nemate sreće raditi i družiti se s inteligentnim, obrazovanim, liberalnim i tolerantnim ljudima.

Ah, da... I ja na Iskrici imam puno prijatelja. Pa što ja sama ne vidim, vide drugi. I spreme. Pa pošalju.

Danas iznimno puštam iz Ignore grupe sve koji se u njoj nalaze.



PITANJE UKUSA I MORALA TREBALO BI VRATITI U TEORIJU OBRAZOVANJA. U NAŠEM SE VREMENU OBRAZOVANJE SVELO NA USVAJANJE ZNANJA I VJEŠTINA, A IDEAL OBRAZOVANJA, BAREM OD PROSVJETITELJSTVA, BILA JE OSOBA KOJA IMA ZNANJE, ODGOJ, MORAL I UKUS

Ovo je izjava Milivoja Solara, a ujedno i podnaslov članka koji je jutros oko 10 još uvijek bio na naslovnici (sada uklonjen kako bismo saznali o divljanju mladeži HDZ-a, nogometaškim transferima, siromaštvu i okrutnosti u Hrvata i pojavljivanju raznoraznih selebritija na špici) pod naslovom 'Hrvati postaju nepismen narod, satnica materinjeg jezika mora se hitno povećati' Izvor: Link

Ako ne znate tko je Milivoj Solar (naš najutjecajniji teoretičar književnosti), preskrolajte do kraja ovog teksta ili odustanite od čitanja, iako ne bi bilo loše da se malo potrudite, nema veze što je on Profesor emeritus, čovjek je jednostavno - pametan.

Vjerojatno potpuno neupućen u zbivanja na našem iskričastom blogeku, prof. Solar govori o pitanjima kojima se i mi sami već dugo bavimo: kako razlučiti dobar od lošeg ukusa, moralno od nemoralnog pisanja ili ponašanja, dobar od lošeg odgoja, što je znanje i gdje su granice tolerancije. Pita ga novinarka Adriana Piteša:

Ne mislite da je nestanak ukusa pregruba teza? Nisu li i prije samo obrazovani imali ukus, a tolerancija je sada trend?


- Ne tvrdim da nema ukusa, nego da je došlo do procesa gubitka i disperzije ukusa. Dugo je ukus obrazovanih vrijedio kao kakav-takav kriterij. Taj ukus je u konačnici zaslužan što se književnost i umjetnost održala u 20. stoljeću i othrvala pritiscima ideologije, npr. u SSSR-u ili nacističkoj Nemačkoj. No, usporedo se događala disperzija ukusa, a kritika izgubila, svodeći se na medijsku prezentaciju. TAKO SADA SVI MISLE DA MOGU SVE. To baš i ne ide tako. Od prosvjetiteljstva prati nas to da čovjek mora moći kritički odlučivati. Problematično je društvo u kojem su mediji glavni medijatori ukusa. Problematično je ignorirati činjenicu da 90 posto komunikacije obavljamo preko ekrana, ne razmišljajući kakve su posljedice. Logika ekrana takva je da vam se nižu slike od kojih se ni na jednu ne možete koncentrirati, a rijetko sugerira izbor ili smisao. Za odgoj ukusa i moralnu svijest bitno je razabrati i širi kontekst. Tip komunikacije preko ekrana NEMA STVARNI KONTEKST, ali ne upućuje ni na KONTEKST MAŠTE. Nigdje se ne kaže koje su važne, a koje nisu, a U IZOBILJU INFORMACIJA MOŽETE NAĆI POTVRDU ZA SVAKI IZBOR. Ta promjena mora ostaviti posljedice, a rasprava o njima važna je kao rasprava o političkim pitanjima. U konačnici, politička pitanja svela su se na to kako će vlade nahraniti svoje narode, a da izbjegnu velike pobune. Jedno je od bitnih pitanja može li se čovječanstvo prilagoditi brzini tehničkog napretka i usvajanja tehničkog napretka.


Ne zalazimo li tu olako u krilatice ‘Sve je novac’, ‘Mediji su krivi za sve’ i sintagmi ‘prevlast slike’, ‘društvo spektakla’, uz još niz općih mjesta?

- Slažem se. Kao kad kažemo “Svi su lopovi!”, a nisu svi lopovi. Nemam konačnih zaključaka, niti prognoziram što će biti. Eagleton kaže da je Kantov ukus građanska fikcija, ali mislim da nije. JESMO LI SE DOVELI DO TOGA DA NE SMIJEMO REĆI DA, PRIMJERICE, NAJVEĆI DIO ONOGA ŠTO SE STVARA NA BLOGOVIMA NE VRIJEDI? Neka pišu svi koji žele, lijepo je vidjeti tolike knjige. Sporno je živjeti u iluziji da je sve velika književnost, jer je to nemoguće. Književnost nije samo igra. Nemojte me shvatiti krivo, ne mislim da se treba vraćati na staro, jer bi nas to vodilo tvrdnji da je i srednji vijek bio krasno doba.

(Dijelove istaknula vegavega8.)

Uffff... U ova dva odgovora, prof. Solar je sažeo moja dvogodišnja razmišljanja o bloganju i baš ovome, Iskričinom weblogu: moje najčešće pitanje sebi samoj glasi "Što ja tražim ovdje?" Danas mogu odgovoriti: pokusnu publiku za svoja razmišljanja, a donekle i za svoje književne uratke. Ne, ja ne mislim da ovdje pišem književnost, a kamoli dobru književnost, iako mi se ponekad zalome tekstovi kojih se nimalo ne bih sramila niti u jednom (drugačijem) kontekstu. Najviše me zanima koliko moji stavovi i način na koji ih izričem mogu doprijeti do čitateljstva; kako su i i koliko točno shvaćeni i jesu li mu prihvatljivi. U početku mi je to čitateljstvo bilo apstraktno i nepoznato; sad bih ga već mogla preciznije odrediti i kategorizirati u nekoliko skupina, što će reći, ta svrha mojeg bloganja na Iskrici je ispunjena. A ja sam još uvijek ovdje. Zašto?

Zbog groze! Baš zbog dominacije neukusa, neznanja i nemorala koje prof. Solar implicite spominje. Da, znam zašto me veliki broj (vrlo vjernog!) čitateljstva ne podnosi: jer neprestano govorim da NAJVEĆI DIO ONOGA ŠTO SE STVARA NA OVOME BLOGU NE VRIJEDI; da je glupavo, neznalačko, nepismeno, nepromišljeno, neukusno, a nerijetko povrh svega, ali i zahvaljujući svemu nabrojanom, NEMORALNO. I to baš zato jer se oslanja na tu prazninu ekrana, na tu izdvojenost iz jedina dva prosječnom ljudskom umu shvatljiva konteksta, a to su kontekst stvarnosti i kontekst mašte (natprosječni ljudski um može pojmiti i kontekst utemeljene hipoteze). I ne, nije isprika to da smo se ovamo "došli zabaviti": kultivirana osoba se ne zabavlja bez mjere, ukusa ili morala, jerbo joj to jednostavno - nije zabavno. Nego odvratno. I ne, tzv. "tolerancija" nije dobra izlika, jer taj pojam pretpostavlja postojanje i poznavanje kriterija, pa stoga i razloga zašto prihvaćamo postupke koji odstupaju od nama prihvatljivih - npr. korištenje ćirilićnog pisma u kontekstu koji ljude zbližava, tj. nije namjerna provokacija uciljana na najzadrtiji nacionalizam, nego poziv da se pridružimo jedni drugima u shvaćanju i poštivanju razlika.

Spomenuta groza je uzrokovana činjenicom da ovdje komuniciram s ljudima koji su biračko tijelo, s osobama koje imaju jednako pravo glasa kao i ja i koji udruženi kroje i moju sudbinu; a sve mi se čini, to je sudbina fundaMentalističkog neznanja, sudbina stada koje blejeći ide na klanje, a bleji samo zato jer je gladno i žedno, ne zato jer shvaća što mu se sprema. Pa ja pokušavam problejati da je na kraju puta nož, a ne korito s vodom. I da nas je dovoljno da skrenemo s tog puta, goničima usprkos. I premda je krajolik povremeno zbilja lijep. A ima i seksa.

Međutim, zadnje dvije INFORMACIJE su nevažne s obzirom na širi kontekst, zar ne? I zato su karijes-blogovi puni mudrih izreka koje NEMAJU VEZE s našom životnom stvarnošću IDIOTSKI, zato NE MOŽEMO gledati samo lijepo i zabavno, zato je kičeraj NEPRIHVATLJIV, a pornografija tijela i uma, popraćeni svojstvenim im postvarenjem, agresijom i cjepkanjem cjelovite osobe na funkcije užitka OPASNA.

Mogla bih se povući. Dođe mi da to učinim. Mislim si, tko vas jebe, idioti... Ali, TO nije pravo pitanje: pitanje glasi, koliko vi možete sjebati MENE?

A možete. Egzistencijalno. Svojim političkim, društvenim, medijskim, svakodnevnim glupostima. Koje su vam komotnije, koje vas manje plaše od povezivanja činjenica i uistinu stravičnih zaključaka. Nije teško postati idiot, i ja to postajem iz dana u dan, čim se malo opustim... Koliko je to lako vidjela sam prošle nedjelje, kad se ovdje ukazala presvijetla blogerica CC, imuna na svakodnevne idiotarije kroz zbiljam lijepo dotjerane sonete i SF. Sa svojom ekipom pravopisno ispravnih kojima smeta moja kategorizacija, ali im ne smeta lagati da sam JA (a nisam):

- izražavala nacionalnu netrpeljivost (činjenica je da sam izražavala netrpeljivost prema eventualnoj provokaciji);
- sudionica "rata" za dominaciju na blogu (ako dominiram, to je samo zato jer mi neka kritična masa pridaje dovoljno pozornosti; činjenica je da ja pišem što mislim, bez obzira na brojnost i kvalitetu reakcija; također je činjenica da prijavljujem sadržaje koje smatram neukusnima i nemoralnima, čak i kad su babini, a babu volim unatoč činjenici da bih je ponekad zgromila);
- otjerala cijeli niz blogera (činjenica je - prije svega! - da su svi još uvijek tu, ali pod drugim (kukavičkim?) nickovima, te da nikad nikoga nisam "tjerala", nego kritizirala; kao i drugi mene, uostalom);
- objavila tuđe osobne podatke (činjenica je da sam samo potvrdila SVOJE, objavljene mimo moje volje, te potvrdila da postoji osoba čije je podatke objavio Drmax, ali koju nije moguće sa sigurnošću identificirati kroz spomenute podatke, uvijek uz PUNU SVIJEST da ekran NIJE prazan i da sam spremna snositi sve moguće posljedice);
- vodim nekakve pvt i email kampanje (ne, uopće: te komunikacijske kanale čuvam za intimu; s druge strane, kroz spomenute komunikacijske kanale sam doznala da uistinu postoji neka orkestrirana akcija "blogera" kojom se mene i meni bliske nastoji diskreditirati kao spletkare, u kojoj se tvrdi da se dogovaramo kad ćemo doći na blog i koga ćemo napasti - a zapravo je obratno);
- spletkarila protiv nekih "blogera" u RL (činjenica je da o osobama koje ne volim ili smatram neobrazovanima/nemoralnima/zadrtima/potencijalno opasnima zbog društvenog utjecaja koji imaju, a za koje nemaju znanja/morala/tolerancije znam ISKLJUČIVO ono što su oni sami ili netko drugi objavili na blogu te da se nikad nisam potrudila saznati više ili na bilo koji način utjecati na njihove aktivnosti izvan bloga, iako bih to voljela, ali kroz blog, kroz uvjeravanje);
- rasturila "idilične" (?) veze (činjenica je da za spomenute veze nisam niti znala sve dok jedna ili druga njihova komponenta nije stavila objavu na blog; također je činjenica da je jedna od spomenutih "veza" inicirana zbog simbiotičarske naravi jedne sudionice koja se sad smatra "oštećenom" jer je ispala iz kombinacije, kako seksualne, tako i društvene).

Evo, dobili ste porciju tračeva, zar ne? Je li moralno što sam vam je dala? Jest. Jer budali nemreš objašnjavati drugačije nego kroz budalaštine koje može shvatiti. A iako je netko budala, nije nevažan, ako ima pravo glasa, pa bila to mogućnost pisanja na blogu ili izlaska na državne izbore. I zato jer budalastost ne mora biti trajno stanje.

Uredi zapis

16.01.2011. u 13:42 | Editirano: 16.01.2011. u 13:56 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar

Baš volim tvoju sposobnost raslojavanja stvarnosti.Odličan blog.

Autor: marta-marta | 16.01.2011. u 14:12 | opcije


Hvala, marta. Jesam li nešto zaboravila? Stalno imam osjećaj da jesam, ali se nemrem sjetiti...

Autor: vegavega8 | 16.01.2011. u 14:13 | opcije



Hm...govor mržnje, razaranje veza, ubijanje nickova, urote...Mislim da je sve tu.

Autor: marta-marta | 16.01.2011. u 14:15 | opcije



jučer sam se pitao o časti...moral je kajkavština za morao? Sramota je da je svima lakše dignuti ruke od promjena nego dignuti ruke protiv zla. Šutnja nas košta

Autor: zelenaruka | 16.01.2011. u 14:21 | opcije


Ne treba zaboraviti kako je u narodu ostala navika klanjanja obrazovanima.Dakle, ako masa skuži da netko piše uglađenim, ugodnim (obrazovanim) jezikom...skloni su ga podržati.Čak i ako to što govori/piše nema nikakvog smisla.

Autor: marta-marta | 16.01.2011. u 14:23 | opcije



Hm... Da se osmjelim improvizirati definiciju blogerskog morala? Moram kroz negativne definicije: Blogerski moral podrazumijeva da NEMAMO zadnjih namjera, bile to seksualne, društvene, financijske ili bilo kakve strogo egoistične aspiracije. Moralni bloger daje na uvid svoje RAZMIŠLJANJE i otvara dijalog kako bi ga KORIGIRAO ondje gdje treba. Po toj definiciji si npr. ti, zelenoruki, moralni bloger zaslužan svakog poštovanja.

Autor: vegavega8 | 16.01.2011. u 14:26 | opcije



Još jednom ću reći kako sam bila zaista užasnuta mailovima koje sam vidjela.Kad se male ruke slože...;)

Autor: marta-marta | 16.01.2011. u 14:28 | opcije


On je samo pristojan muškarac, Vega:)

Autor: marta-marta | 16.01.2011. u 14:29 | opcije



Respect zelenorukom?

Autor: _X_factor | 16.01.2011. u 14:29 | opcije



Gnjidice.

Autor: _X_factor | 16.01.2011. u 14:29 | opcije



I ti si, marta/nicci, moralna sa svojim "kajima?" blogovima: jer otvaraš dijalog. I jer ne pecaš simpatije, ljubavnike, lovu ili nekakav blogerski prestiž kroz to: jednostavno otvoriš vrata, pa što bude. Ali imaš kriterija, a imaš i tolerancije: sudionici UVIJEK ZNAJU što ti misliš i izlažu (se/svoje mišljenje) u odnosu na tvoj stav. Svaka čast!

Autor: vegavega8 | 16.01.2011. u 14:30 | opcije



Hahaha!Pretjeruješ.Svejedno...hvala:)

Autor: marta-marta | 16.01.2011. u 14:31 | opcije



Zašto su osobe poput nositelja nicka "x factor" kod mene na ignoru? E, viš, to sam zaboravila... Zato jer su gnjidice, operativci unutar petrijevke gadosti, totalni sebičnjaci koji se hrane smećem bez obzira na njegovo porijeklo i eventualnu štetnost okolišu... Osobe čiji se stav podešava prema oportunosti za pridobijanje pažnje. Preglupi, preograničeni, prenesposobni za bilo kakav doprinos, stav, ukus, moral, ali zato korisne poluge destrukciji spomenutih pojmova. Takvima treba ukinuti podlogu postojanja, i ZATO su mi na ignoru. I bit će opet.

Autor: vegavega8 | 16.01.2011. u 14:33 | opcije



Možda im treba dati "šansu"?Neki ljudi se najlakše izražavaju zloćom.Nesigurni ljudi.Jednako kao mali psi...grizu preventivno.

Autor: marta-marta | 16.01.2011. u 14:35 | opcije



Joooj..ubila si me tekstom,ne sjećam se kada sam toliko literature naiskap pročitala.
Mi
šljenja sam da blog činimo svi, pismeni, polupismeni i nepismeni..Nije važno piše li netko šund ili je nepismen. Puno važnije od toga je da usamljen čovjek komunicira s drugima pa makar i preko najjadnijeg posta ikad napisanog

Autor: guantanamera | 16.01.2011. u 14:37 | opcije



Mislim da sam im dala šansu. Nitko se nije našao u mojem Ignoreu zbog jednog ili dva komentara. Ali, kao što djeca ne izlaze na izbore, ili "intelektualno zakinuti" imaju zakonske skrbnike, tako niti idioti ne smiju polagati pravo na ravnopravno sudjelovanje u relevantnom dijalogu. Oni mogu kod CC na opanjkavanje, nabijati broj. Ili u Francekove redove, za pokriće. Štogod. Mogla bih svašta reći, ali znam da ekran NIJE prazan.

Autor: vegavega8 | 16.01.2011. u 14:38 | opcije



#- izražavala nacionalnu netrpeljivost (činjenica je da sam izražavala netrpeljivost prema eventualnoj provokaciji);#
drugo me ne zanima ,ali bih htio prokomentirati ovaj gore citat
Kažeš eventualnu provokaciju,bio sam dio bloga (ako pričamo o elokventnoj i njenom blogu na čirilici),
nije li nekulturno ,primitivno ,pribijati je na križ jer jer je uputila EVENTUALNU provokaciju.
Pa zar ljude razapinjati jer smo samo posumnjali ,donositi zaključke bez čvrstih činjenjica...
Po meni nije to ni intelektualno, ukusno ,u krajnjoj liniji nije li neka definicija da je bolje da se 100 loših ne osudi nego da se 1 pošten osudi

Autor: RI41 | 16.01.2011. u 14:39 | opcije



Guanta, nije! Na primjer, ti si osoba koja svakim svojim postom izražava moral, odgoj i ukus, koliko god post bio promišljen ili nepromišljen, pravopisno točan ili netočan: TI se ne zabavljaš nauštrb tuđih vrijednosti ili općih vrijednosti, i baš zato ti je teško pojmiti ljude i blogove koji to čine. A čine.

Autor: vegavega8 | 16.01.2011. u 14:40 | opcije



RI, to što tvrdiš je neprihvatljivo.ZNAMO da je bolje "žrtvovati" jedno zamjenu za sto nečega.

Autor: marta-marta | 16.01.2011. u 14:40 | opcije



RI, u kontekstu OVOG zapisa MENI je relevantno pitanje JESAM LI JA UČINILA išta od ovoga što ti spominješ ili sam to OSUDILA? I je li se meni pripisalo, asocijativno, nešto što NISAM učinila naprosto zato jer ugrožavam nečiji nemoral, neobrazovanost, zadrtost i osobnu nesigurnost? Je li se pri tome LAGALO? Činjenica je da sam ja izjavila sljedeće: "Stavove NE PODRŽAVAM, ali babu volim!".

A smatram da je elokventna provocirala, namjerno i ciljano, onoga dana kad admini nisu na blogu. Kako za to nemam dokaza, izrazila sam samo ovu SUMNJU.

Autor: vegavega8 | 16.01.2011. u 14:44 | opcije



Heh...izraziti sumnju je razapinjanje samo ako postoji dovoljno upornih koji će dovoljno dugo tvrditi da je netko razapet.

Autor: marta-marta | 16.01.2011. u 14:47 | opcije



Interesantno mi je još nešto: Kad je CC prošle nedjelje objavila svoj post, baba ju je bar 10-ak puta pitala kako reagira na ponašanje SVOJEG ljubavnika, koji (navodno, isto nemam dokaza) objavljuje tuđe osobne podatke i izražava svoje netrpeljivosti na krajnje neugodne načine. Niti jednom nije odgovorila. Ali je to nije spriječilo da mene OSUDI zbog ljubavi prema babi.

Autor: vegavega8 | 16.01.2011. u 14:47 | opcije

• Obriši komentar

A ti, marta/nicci, dobro znaš kakvu je bukvicu baba dobila od mene. I od tebe. I od svih nas koji smo se našli nakon tog ispada.

Autor: vegavega8 | 16.01.2011. u 14:48 | opcije



Istina, ne vidim se u tim igrama ma s čije strane dolazile, ovdje sam ponekad jer vapim za bilo kakvom komunikacijom a ponekad da pobjegnem od stvarnosti. Izbezumim se kada vidim prepucavanje. svi smo mi krvavi ispod kože, imamo mane, traume, vrline i svoja veselja. Drznuti se vrijeđajući ljude na blogu znači da potpisujem pristanak da to oni mene čine. Nisam nikada bila virtualni borac. Moje vrijeđanje mora prije svega biti izazvano u reali i gledanjem u oči, tada mogu uzvraćati istom mjerom. Stvarni život daleko je od bloga....zato (bljuff...sada več ličim na Trnček poeziju) nikako da shvatim tko koga, kada zašto a pogotovu tko se opet skrio iza novog nicka..Previše je to za mene...imam dovoljno žoivotnih problema..ovdje se samo želim nasmijati i otići u krevet puna pozitive s bloga.

Autor: guantanamera | 16.01.2011. u 14:48 | opcije


ono što je mene užasnulo je činjenica da ljudi s neopisivom lakoćom usvajaju ono što im se dovoljno često ponovi.pritom ne mislim na školsko gradivo, nego na nečije, kakti, moralne vrijednosti:)

Autor: marta-marta | 16.01.2011. u 14:49 | opcije


Babica?Hahaha...

Autor: marta-marta | 16.01.2011. u 14:50 | opcije



Zabavlja me pomisao da Ana ivanovna čita sve ovo i ne želi se pridružiti.Nikad nisam kužila takve ljude.

Autor: marta-marta | 16.01.2011. u 14:52 | opcije



ja ništa ne spominjem ,ja tebe citiram
i ja samo pokušavam shvatiti kako možeš stvoriti zaključak bez dokaza,i onda reći sumnjam ,znajući da kad se nešto izrekne puno je teže to osporiti
jedino ne razumijem kakve veze ima da li admini rade ili ne,
možda ja ne znam da li je drugi jezik ili pismo zabranjeno upotrebljavati na Iskrici (npr Engleski)
ako je to tako onda ću se u tom dijelu složiti sa tobom kao i da podržavam prijateljstvo i lojalnost
ali kaže narod "S kim si takav si"
svatko ima svoj ispušni ventil pa tako sve izrečeno ,napisano dok ostaje na ekranu, blogu ,mi ne smeta
tako ja to vidim

Autor: RI41 | 16.01.2011. u 14:55 | opcije



No, nije ni moguće kužiti baš sve ljude.Npr, čini mi se da x sad pokušava pokazati silne "grozote" kojima su bili izloženi.

Autor: marta-marta | 16.01.2011. u 14:56 | opcije



Guanta, vjerujem ti. Ali, unatoč mojoj vjeri, ubrojana si u moje "podrepe", zar ne? Dakle, i ti i ja znamo da nikakvog dogovora, eksplicitnog ili implicitnog, između nas nema, niti je bilo. Što će reći, neutralnost je nemoguća: moguće je samo manevrirati između onoga što nas iritira i onoga što nam odgovara. A to je MORALNI IZBOR, htjela ti to ili ne.

Autor: vegavega8 | 16.01.2011. u 14:56 | opcije



Marta, nisam izlazila iz okvira ovog zapisa, zato ne znam što x radi, ali ne moram vidjeti da bih znala da radi gadarije.

Autor: vegavega8 | 16.01.2011. u 14:58 | opcije



RI, svi smo mi svoji.Koliko god se ponekad bilo dobro izvlačiti na društvo, okolnosti, blabla..Svatko od nas je sam zaslužan a bome i odgovoran.

Autor: marta-marta | 16.01.2011. u 14:58 | opcije



Ah..x glumi budalu i pokazuje da kopira sve...zlu netrebalo(kao i obično)

Autor: marta-marta | 16.01.2011. u 15:00 | opcije



RI, ne znam kako bih se jasnije izrazila nego što jesam. Dakle, pokušat ću ponovno: ja sam OSUDILA babine stavove, ali istovremeno deklarirala svoje prijateljstvo. Što je više nego što je npr. presveta CC učinila glede svojeg ljubavnika: niti je osudila njegove postupke, niti deklarirala svoju privrženost.

Što se izražavanja SUMNJE tiče, pogledaj hrvatski tisak unatrag 10 godina i vidjet ćeš da se 10 godina izražavaju SUMNJE da Sanader krade, ali mediji nemaju dokaza, zato ostaju na SUMNJI. Posao medija nije da DOKAZUJU sumnje, za to postoje relevantne institucije, i konačno su te institucije, pod pritiskom javnih SUMNJI, počele raditi svoj posao. I sad sve to prenesi na Iskricu i admine.

Autor: vegavega8 | 16.01.2011. u 15:01 | opcije

Danas iznimno puštam iz Ignore grupe sve koji se u njoj nalaze.



PITANJE UKUSA I MORALA TREBALO BI VRATITI U TEORIJU OBRAZOVANJA. U NAŠEM SE VREMENU OBRAZOVANJE SVELO NA USVAJANJE ZNANJA I VJEŠTINA, A IDEAL OBRAZOVANJA, BAREM OD PROSVJETITELJSTVA, BILA JE OSOBA KOJA IMA ZNANJE, ODGOJ, MORAL I UKUS

Ovo je izjava Milivoja Solara, a ujedno i podnaslov članka koji je jutros oko 10 još uvijek bio na naslovnici (sada uklonjen kako bismo saznali o divljanju mladeži HDZ-a, nogometaškim transferima, siromaštvu i okrutnosti u Hrvata i pojavljivanju raznoraznih selebritija na špici) pod naslovom 'Hrvati postaju nepismen narod, satnica materinjeg jezika mora se hitno povećati' Izvor: Link

Ako ne znate tko je Milivoj Solar (naš najutjecajniji teoretičar književnosti), preskrolajte do kraja ovog teksta ili odustanite od čitanja, iako ne bi bilo loše da se malo potrudite, nema veze što je on Profesor emeritus, čovjek je jednostavno - pametan.

Vjerojatno potpuno neupućen u zbivanja na našem iskričastom blogeku, prof. Solar govori o pitanjima kojima se i mi sami već dugo bavimo: kako razlučiti dobar od lošeg ukusa, moralno od nemoralnog pisanja ili ponašanja, dobar od lošeg odgoja, što je znanje i gdje su granice tolerancije. Pita ga novinarka Adriana Piteša:

Ne mislite da je nestanak ukusa pregruba teza? Nisu li i prije samo obrazovani imali ukus, a tolerancija je sada trend?


- Ne tvrdim da nema ukusa, nego da je došlo do procesa gubitka i disperzije ukusa. Dugo je ukus obrazovanih vrijedio kao kakav-takav kriterij. Taj ukus je u konačnici zaslužan što se književnost i umjetnost održala u 20. stoljeću i othrvala pritiscima ideologije, npr. u SSSR-u ili nacističkoj Nemačkoj. No, usporedo se događala disperzija ukusa, a kritika izgubila, svodeći se na medijsku prezentaciju. TAKO SADA SVI MISLE DA MOGU SVE. To baš i ne ide tako. Od prosvjetiteljstva prati nas to da čovjek mora moći kritički odlučivati. Problematično je društvo u kojem su mediji glavni medijatori ukusa. Problematično je ignorirati činjenicu da 90 posto komunikacije obavljamo preko ekrana, ne razmišljajući kakve su posljedice. Logika ekrana takva je da vam se nižu slike od kojih se ni na jednu ne možete koncentrirati, a rijetko sugerira izbor ili smisao. Za odgoj ukusa i moralnu svijest bitno je razabrati i širi kontekst. Tip komunikacije preko ekrana NEMA STVARNI KONTEKST, ali ne upućuje ni na KONTEKST MAŠTE. Nigdje se ne kaže koje su važne, a koje nisu, a U IZOBILJU INFORMACIJA MOŽETE NAĆI POTVRDU ZA SVAKI IZBOR. Ta promjena mora ostaviti posljedice, a rasprava o njima važna je kao rasprava o političkim pitanjima. U konačnici, politička pitanja svela su se na to kako će vlade nahraniti svoje narode, a da izbjegnu velike pobune. Jedno je od bitnih pitanja može li se čovječanstvo prilagoditi brzini tehničkog napretka i usvajanja tehničkog napretka.


Ne zalazimo li tu olako u krilatice ‘Sve je novac’, ‘Mediji su krivi za sve’ i sintagmi ‘prevlast slike’, ‘društvo spektakla’, uz još niz općih mjesta?

- Slažem se. Kao kad kažemo “Svi su lopovi!”, a nisu svi lopovi. Nemam konačnih zaključaka, niti prognoziram što će biti. Eagleton kaže da je Kantov ukus građanska fikcija, ali mislim da nije. JESMO LI SE DOVELI DO TOGA DA NE SMIJEMO REĆI DA, PRIMJERICE, NAJVEĆI DIO ONOGA ŠTO SE STVARA NA BLOGOVIMA NE VRIJEDI? Neka pišu svi koji žele, lijepo je vidjeti tolike knjige. Sporno je živjeti u iluziji da je sve velika književnost, jer je to nemoguće. Književnost nije samo igra. Nemojte me shvatiti krivo, ne mislim da se treba vraćati na staro, jer bi nas to vodilo tvrdnji da je i srednji vijek bio krasno doba.

(Dijelove istaknula vegavega8.)

Uffff... U ova dva odgovora, prof. Solar je sažeo moja dvogodišnja razmišljanja o bloganju i baš ovome, Iskričinom weblogu: moje najčešće pitanje sebi samoj glasi "Što ja tražim ovdje?" Danas mogu odgovoriti: pokusnu publiku za svoja razmišljanja, a donekle i za svoje književne uratke. Ne, ja ne mislim da ovdje pišem književnost, a kamoli dobru književnost, iako mi se ponekad zalome tekstovi kojih se nimalo ne bih sramila niti u jednom (drugačijem) kontekstu. Najviše me zanima koliko moji stavovi i način na koji ih izričem mogu doprijeti do čitateljstva; kako su i i koliko točno shvaćeni i jesu li mu prihvatljivi. U početku mi je to čitateljstvo bilo apstraktno i nepoznato; sad bih ga već mogla preciznije odrediti i kategorizirati u nekoliko skupina, što će reći, ta svrha mojeg bloganja na Iskrici je ispunjena. A ja sam još uvijek ovdje. Zašto?

Zbog groze! Baš zbog dominacije neukusa, neznanja i nemorala koje prof. Solar implicite spominje. Da, znam zašto me veliki broj (vrlo vjernog!) čitateljstva ne podnosi: jer neprestano govorim da NAJVEĆI DIO ONOGA ŠTO SE STVARA NA OVOME BLOGU NE VRIJEDI; da je glupavo, neznalačko, nepismeno, nepromišljeno, neukusno, a nerijetko povrh svega, ali i zahvaljujući svemu nabrojanom, NEMORALNO. I to baš zato jer se oslanja na tu prazninu ekrana, na tu izdvojenost iz jedina dva prosječnom ljudskom umu shvatljiva konteksta, a to su kontekst stvarnosti i kontekst mašte (natprosječni ljudski um može pojmiti i kontekst utemeljene hipoteze). I ne, nije isprika to da smo se ovamo "došli zabaviti": kultivirana osoba se ne zabavlja bez mjere, ukusa ili morala, jerbo joj to jednostavno - nije zabavno. Nego odvratno. I ne, tzv. "tolerancija" nije dobra izlika, jer taj pojam pretpostavlja postojanje i poznavanje kriterija, pa stoga i razloga zašto prihvaćamo postupke koji odstupaju od nama prihvatljivih - npr. korištenje ćirilićnog pisma u kontekstu koji ljude zbližava, tj. nije namjerna provokacija uciljana na najzadrtiji nacionalizam, nego poziv da se pridružimo jedni drugima u shvaćanju i poštivanju razlika.

Spomenuta groza je uzrokovana činjenicom da ovdje komuniciram s ljudima koji su biračko tijelo, s osobama koje imaju jednako pravo glasa kao i ja i koji udruženi kroje i moju sudbinu; a sve mi se čini, to je sudbina fundaMentalističkog neznanja, sudbina stada koje blejeći ide na klanje, a bleji samo zato jer je gladno i žedno, ne zato jer shvaća što mu se sprema. Pa ja pokušavam problejati da je na kraju puta nož, a ne korito s vodom. I da nas je dovoljno da skrenemo s tog puta, goničima usprkos. I premda je krajolik povremeno zbilja lijep. A ima i seksa.

Međutim, zadnje dvije INFORMACIJE su nevažne s obzirom na širi kontekst, zar ne? I zato su karijes-blogovi puni mudrih izreka koje NEMAJU VEZE s našom životnom stvarnošću IDIOTSKI, zato NE MOŽEMO gledati samo lijepo i zabavno, zato je kičeraj NEPRIHVATLJIV, a pornografija tijela i uma, popraćeni svojstvenim im postvarenjem, agresijom i cjepkanjem cjelovite osobe na funkcije užitka OPASNA.

Mogla bih se povući. Dođe mi da to učinim. Mislim si, tko vas jebe, idioti... Ali, TO nije pravo pitanje: pitanje glasi, koliko vi možete sjebati MENE?

A možete. Egzistencijalno. Svojim političkim, društvenim, medijskim, svakodnevnim glupostima. Koje su vam komotnije, koje vas manje plaše od povezivanja činjenica i uistinu stravičnih zaključaka. Nije teško postati idiot, i ja to postajem iz dana u dan, čim se malo opustim... Koliko je to lako vidjela sam prošle nedjelje, kad se ovdje ukazala presvijetla blogerica CC, imuna na svakodnevne idiotarije kroz zbiljam lijepo dotjerane sonete i SF. Sa svojom ekipom pravopisno ispravnih kojima smeta moja kategorizacija, ali im ne smeta lagati da sam JA (a nisam):

- izražavala nacionalnu netrpeljivost (činjenica je da sam izražavala netrpeljivost prema eventualnoj provokaciji);
- sudionica "rata" za dominaciju na blogu (ako dominiram, to je samo zato jer mi neka kritična masa pridaje dovoljno pozornosti; činjenica je da ja pišem što mislim, bez obzira na brojnost i kvalitetu reakcija; također je činjenica da prijavljujem sadržaje koje smatram neukusnima i nemoralnima, čak i kad su babini, a babu volim unatoč činjenici da bih je ponekad zgromila);
- otjerala cijeli niz blogera (činjenica je - prije svega! - da su svi još uvijek tu, ali pod drugim (kukavičkim?) nickovima, te da nikad nikoga nisam "tjerala", nego kritizirala; kao i drugi mene, uostalom);
- objavila tuđe osobne podatke (činjenica je da sam samo potvrdila SVOJE, objavljene mimo moje volje, te potvrdila da postoji osoba čije je podatke objavio Drmax, ali koju nije moguće sa sigurnošću identificirati kroz spomenute podatke, uvijek uz PUNU SVIJEST da ekran NIJE prazan i da sam spremna snositi sve moguće posljedice);
- vodim nekakve pvt i email kampanje (ne, uopće: te komunikacijske kanale čuvam za intimu; s druge strane, kroz spomenute komunikacijske kanale sam doznala da uistinu postoji neka orkestrirana akcija "blogera" kojom se mene i meni bliske nastoji diskreditirati kao spletkare, u kojoj se tvrdi da se dogovaramo kad ćemo doći na blog i koga ćemo napasti - a zapravo je obratno);
- spletkarila protiv nekih "blogera" u RL (činjenica je da o osobama koje ne volim ili smatram neobrazovanima/nemoralnima/zadrtima/potencijalno opasnima zbog društvenog utjecaja koji imaju, a za koje nemaju znanja/morala/tolerancije znam ISKLJUČIVO ono što su oni sami ili netko drugi objavili na blogu te da se nikad nisam potrudila saznati više ili na bilo koji način utjecati na njihove aktivnosti izvan bloga, iako bih to voljela, ali kroz blog, kroz uvjeravanje);
- rasturila "idilične" (?) veze (činjenica je da za spomenute veze nisam niti znala sve dok jedna ili druga njihova komponenta nije stavila objavu na blog; također je činjenica da je jedna od spomenutih "veza" inicirana zbog simbiotičarske naravi jedne sudionice koja se sad smatra "oštećenom" jer je ispala iz kombinacije, kako seksualne, tako i društvene).

Evo, dobili ste porciju tračeva, zar ne? Je li moralno što sam vam je dala? Jest. Jer budali nemreš objašnjavati drugačije nego kroz budalaštine koje može shvatiti. A iako je netko budala, nije nevažan, ako ima pravo glasa, pa bila to mogućnost pisanja na blogu ili izlaska na državne izbore. I zato jer budalastost ne mora biti trajno stanje.

Nešto si mislim, što ako većina nas ovdje razgalamljenih NIKAD ne pronađemo neku osobu s kojom se možemo skrasiti? Onak, zapraf, ne samo formalno, nego tako da se baš osjećamo "doma" s tom osobom? Što ako je naš emocionalni zemljovid takav da ne uspijevamo ostvariti odnose u kojima bi nam bilo dobro - dovoljno opušteno, dovoljno napeto, dovoljno zanimljivo, dovoljno predvidljivo - nego one koji su isprva predivni, ali nas dugoročno iscrpljuju, toliko da ih više ne možemo održavati i ne želimo zadržati? I to ne zato jer smo loši ljudi, ne zato jer su svi oko nas lošiji nego što želimo, nego eto, sprčkali nas u djetinjstvu, iskustva zapečatila, popušili smo medijsku propagandu, propustili prilike kad ih je bilo više, ne znamo uskladiti razum i osjećaje...

A potrebno ih je usklađivati. Jer srce žudi ono što žudi, a to nije uvijek ono što je za nas dugoročno najbolje. Moje srce žudi strast, uvijek novu, uvijek zapanjujuću, ali za nju mogu napraviti mjesta u svojem životu tek povremeno, nakratko... Ili s prekidima. Drugačije ih ne mogu izdržati. A ZNAM da bi mi bilo pametnije, dugoročno korisnije, zavoljeti nekog manje očaravajućeg, utrošiti manje strasti na početku, rasporediti energiju na razdoblja dosađivanja isto kao i na razdoblja zanosa - a ne mogu.

Većinu ljudi doživljavam kao knjige. Za neke odmah vidim da su nezanimljive, neke čak i čisto smeće, zato za njima ni ne posegnem, odmah prelazim na drugu policu. I odolijevam napasti da se zadržim samo na onim žanrovima za koje znam da ne mogu omanuti - ne, prisilim se riskirati. Uzmem knjigu o kojoj ne znam ništa i usrdno se nadam da je dobra. Dam joj dva poglavlja fore da me zaokupi. O da, bilo je dobrih! Ma, bilo je izvrsnih!

Međutim, provjera kompatibilnosti (opet ta popularna riječ!) nije samo prvo čitanje, nego izdašnost u sljedećima. Neke ljude sa zadovoljstvom upoznaješ, zatim upoznaš i vidiš - to je to, nema više, od sada nadalje možemo se vrtjeti samo u ovome krugu ovih preokupacija, a sve smo ih već izvrtjeli. I onda nekak više nemaš volje za njih. Tako je i s knjigama: prvo čitanje super, ali kasnije skupljaju prašinu na polici. Ili ih posudiš nekome i nije ti krivo ako ih ne vrate. Jednostavno zaboraviš na njih.

Naravno, ima knjiga i ljudi koje ne skužiš od prve; ili ti jednostavno ne pašu jer si ih otvorila u pogrešnom životnom trenutku, u nekom razdoblju kad ti nisi spremna za njihove ideje, stil ili priču... Imam punu policu takvih; ali i nekoliko ljudi na počeku. Možda jednom... A možda nikada. Evo, za Kafku ZNAM da je dobar pisac, znam da je Mann genijalac, ali još me nisu uhvatili; ni Houellebecq; pa ni Krleža. Možda ni neće. Svejedno, i ja im, s ostatkom čitateljskog čovječanstva, skidam kapu. I mislim si, šteta! Ali, život nije dovoljno dug za forsiranje nesrodnih afiniteta. Iako to mnogi od nas čine, neskloni sami sebi priznati da ne kuže njihovu veličinu; ili da im je jednostavno prevelika; ili da nije onakva kakva im odgovara.

Tu su zatim one koje možeš pročitati dva puta; ne više od toga. Očaravajuće, slojevite, zakučaste, čak i duboke. Haruki Murakami, na primjer. Mislila sam da ću ga moći čitati godinama, čak sam se unaprijed pretplatila za svaku novu, u prvom i najskupljem izdanju. Ali jock. Ide dvaput, triput ne. I to čak ne sve. Kad jednom prokljuviš kod vidiš da je sve predvidljivo ponavljanje. (Ah, ima novu! I zato se nadam, usrdno, najusrdnije, da se malo preforsirao zbog svjetske slave i da se sad pribrao, odmorio i krenuo ipak pokoji korak dalje.)

Eh, takve knjige - i takvi ljudi - ti su najopasniji! Uzmu ti strast, vrijeme, nadu i na kraju iznevjere. A tebe je manje. I vremena je manje. I mnoge druge - potencijalno bolje - prilike nisu iskorištene: knjige preskočene, ljudi zanemareni.

Onda si mislim, najbolje će biti da si nađem nekog genijalca: nekog toplokvrnog Shakespearea! Neiscrpnog. I jesam, fakat sam našla: ali ga nisam mogla izdržati. Kao što ni Shakespearea ne mogu čitati svaki dan, a osobito ne u polusnu, prije spavanja. Jer moj um nije dorastao poetskoj gustoći svake rečenice; i jer mi, čovječe, dosadi non-stop biti super pametna! Tak da je i Shakespeare u pričuvi, iako pročitan skroz-naskroz: u aktivnoj pričuvi. Ne skuplja prašinu. Ipak ga povremeno otvorim. Ali nije to za duge pruge; točnije, jest, ali s dugim, dugim odmorima.

A kad me uhvati malodušnost, mislim si, pa zakaj ja nemrem voljeti neku kuharicu? Debelu. To moš čitati dok si živa, a još je i praktično. Ili neku drugu knjigu u stilu "Sam svoj majstor". Ali, kao što rekoh, srce žudi ono što srce voli, a to nije uvijek najkorisnije... I nema tu vrdanja. Za mene je beletristika.

Međutim, nisam izgubila nadu: jer postoje autori koje čitam već 30-ak godina, uvijek iznova, uvijek iste knjige, i još mi nisu dosadili. Iris Murdoch i John Fowles. Uvijek u njima otkrijem novu važnost, novu nijansu važnosti, neki uvid koji sam ranije previdjela. Možda baš zato jer sad već tako izvrsno poznajem sve, njihove zaplete, likove, kompozicijske postupke pa se ne moram mučiti, jednostavno iščitavam ono što se tako dualistički neprecizno zove "sadržajem", onu potku senzibiliteta, filozofije života, iskustva i zaključaka... da, reći ću: svjetonazora koji mi odgovara.

Znam, književnost nam ga pruža u najčišćem izdanju - ljudi su uvijek "prljaviji". Ali, i ja sam "prljava".

Zato se još uvijek nadam nekom njihovom dodirljivom, toplokrvnom pandanu.

A ako ga ne nađem... Pa, sasvim sigurno neću reći da je čitanje glupost. Ili da književnost ne valja. Ima još puno knjiga na policama! A potraga je zanimljiva.

Jednu životnu krizu riješila sam u snu o vratima. Sanjala sam da prolazim svojim domom, potpuno je prepoznatljiv, ali stalno otkrivam neke zaboravljene prostorije, a u njima neke predmete koje sam dugo tražila... Prolazeći tako, sva sam u čudu, kao da nije moj, čudim se kako je dobar, i kako ja to nisam znala. I na kraju stižem do jednih vrata: stražnjeg izlaza! Zaboravila sam da su ondje. A nisu zaključana. I sad me naknadno preplavi val straha, zaboga, svih ovih godina ta su vrata bila otključana, mogao je ući tko je htio! A ja to nisam znala... Mislila sam da sam sigurna, jer su zatvorena. Ali, OTVORENA su: to znači da JA mogu izaći. Van. Iz krize. I izašla sam.

A to često zaboravljamo: između suza i bijesa obično postoji još jedan izbor: vrata. Izlaz ili ulaz, kako kad.

I nema tih vrata koja su sigurna od provalnika! Nema brave niti ključa koji će spriječiti loše namjere. Samo pristojni kucaju. I zato, ako svoje srce držimo pod ključem, nismo ga zaštitili: SEBE smo pretvorili u zarobljenike.

A s druge strane, ako smo u svoje srce pustili nekoga koga nismo trebali, ako je ušao na prevaru, nasilno, ili iz radoznalosti, ali bez nakane da u njemu živi onako kako bismo htjeli, ako je u njemu bezobziran i lomi ga... što onda? Opet postoje vrata. Ne za srcolomca, on je tu gdje jest, a smirit će se samo ako ga ne diramo. Postoje vrata za nas, izlaz iz situacije u kojoj je bezobzirni žitelj srca našega važniji nego naše srce samo.

Je li važnije da nas vole drugi ili da volimo sami sebe? Moja su vrata ovaj drugi izbor: sve dok volim sebe, nisu mi osobito važni oni koji me ne vole, jednostavno produžim kroz vrata i zavirim u novu prostoriju, ili na ulicu, ili na trg, i potražim nekoga tko me može voljeti. Čak i kad nikoga ne nađem, ah, a štaš, što bi bilo da se moram promijeniti? Bih li mogla voljeti neku drugačiju sebe, neku malo više po tuđem ukusu? Možda i bih... I ako to pomislim, potrudim se. Ako ne, uživam u svojem domu: prisjetim se koliko je dobar. Potražim one trice i kučine koje me vesele.

Kad bih se zbog tuđe ljubavi morala promijeniti toliko da samu sebe više ne volim... Bih li mogla uživati u toj ljubavi? Ne. Sasvim sigurno ne. Jer ljubavi tu ne bi ni bilo: ljubav je uvijek za NAS. Poštuje nas onakve kakvi jesmo. Uz tu i tamo pokoji prigovor. Tek toliko da se uskladimo.

I premda ovo naslovničko jamranje muškaraca protiv žena i obratno ne bih nazvala krizom, ipak je nezadovoljstvo očito. A zašto, kad postoje vrata? Treba samo potražiti ona koja nam trebaju: neka će nas dovesti k nekome kod koga smo dobrodošli; a kroz druga ćemo izaći kad nismo.

Između suza i bijesa uvijek postoje vrata. I uvijek su otključana.

Baš zgodna ova kompatibilnost! Bravo, Iskrice! Sad bumo se danima imali čime zabavljati, a što više članova ispuni upitnike, to zanimljivije.

U prvoj provjeri sam bila prilično razočarana što mi niti jedan muškarac nije kompatibilan za uparivanje čak ni 70%. Ali nekoliko sati kasnije - čak TROJICA! Jedan je čak izrazito zgodan (od te trojice, dvojica imaju slike u profilu). Dvojica imaju zbilja zanimljive profile, a treći nije popunio ništa osim obaveznog dijela.

ALI! (Nemre bez tog "ali", hebga!) Dvojica s najvišom kompatibilnošću (72%) imaju 26, odnosno 33 godine, a treći (71%) (čak!) 37. Što će reći da sam prvu dvojicu mogla roditi i odgojiti... Ma, i trećeg da sam se malo potrudila.

Što, međutim, potvrđuje moju tezu da su najbolji frajeri na Iskrici ovi od 30-ak godina: ako su uopće dobri, onda su izvrsni: otvoreni, pametni, već humanizirani nekom boli, ali još nisu iskompleksirani životnim udarcima i porazima, puni su optimizma, vjere u sebe, nisu čangrizavi kad nije po njihovome, ne dure se - život ih je već naučio da nisu centar svemira, ali i da je pred njima još puno svega, i dobrog i lošega.

A ovo pak ide u prilog mojoj drugoj tezi, a ta glasi da muškarci s godinama uglavnom ne postaju bolji (za razliku od vina i nekih žena), nego se prepuštaju svojim slabostima: kad prijeđu neku svoju kriznu točku (a meni se čini da je ta negdje oko 40-te godine života), kao da se skamene i odustanu od onog najboljeg sebe; kao da pristaju biti gubitnici. I onda se pretvaraju - neki postupno, neki odjednom - u suprotnost svojeg šarmantnog 30-i-nešto-godišnjeg izdanja: svaka nedaća je neizdržljiva, svaka bol poraz, svako neslaganje uvreda, a odbijanje početak doživotnog neprijateljstva. Ali, opet su (kao u djetinjstvu) sami sebi centar svemira: stalno se vrte oko svoje najbolnije točke i ližu rane. Bijesni što se oko te iste točke ne vrti i ostatak svijeta, a najgnjevniji na žene.

Uffff... Ako sam u pravu, morat ću revidirati svoje stavove o vezama s puno mlađim muškarcima!

Nema vas u mojoj pretrazi! Ni kad tražim bar 60% podudarnosti, bez obzira na spol, seksualnu orijentaciju, dob ili županiju, ni kad tražim 70 i više posto. U stvari, unutar zadanih parametara (+70%) socijalno su mi kompatibilne samo 4 ŽENE, niti jedna nije blogerica, a od njih je jedna već moja prijateljica, i to iz doba prije Iskrice.

Dakle, mirne duše možemo zakopati ratne sjekire: mogli bismo se sjeckati do faširanaca, ali nitko se neće promijeniti, ni ja, ni vi - jerbo, jednostavno nismo kompatibilni. Svejedno, meni je zanimljivo proučavati razlike, bez namjere da mijenjam ili da se promijenim.

A sad idem ispuniti upitnik sa svojih alternativnih profila, baš da vidim što će biti :-)))

"Pokaži mi pa ću i ja tebi!" Fotka koja slijedi je upozorenje roditeljima da djecu treba zabaviti kako se ne bi počela međusobno zabavljati...



Užas! Ali, sasvim shvatljiv užas: u društvu u kojem je spolovilo insturment, odvojen od osobe i spreman na agresiju, u društvu u kojem se ljude "ima", milom ili silom, u društvu u kojem je seks egzibicionističko natjecanje pred žirijem... Potpuno shvatljivo.

Mi smo pornografsko društvo. Jer pornografija svodi sve, baš sve, na predmetno, mehaničko, površno i nevažno. Zato u njoj nema ljepote, bar je ja ne vidim. Potire cjelovitost iskustva, zanemaruje njegovu nepredviljivost, učenje i stjecanje poštovanja prema iskustvu samom i njegovim sudionicima.

Ali, pitam se, zanima li curicu sa slike cijeli ovaj dečko ili samo njegova piša? Zar ne bi bilo prirodnije zamisliti da su se njih dvoje igrali, kroz zabavu se zavoljeli i sad ih kopka i ono što se ne vidi, prirodna znatiželja da osobu koja nam je draga upoznamo u svim njenim značajkama?

Žalibože društva u kojem se ovakva igra pretvara u zloćudnu!

U kojem se neki tip s pevetea buni da "tko sam ja da išta uvjetujem" - jerbo je on već zaključio da nistam nitko i ništa, jer me već unaprijed prezire, ali mu smeta što ne prihvaćam ulogu rupe za pražnjenje kojoj će posvetiti isto onoliko pažnje koliko i zahodskoj školjci, a vrlo vjerojatno i manje, jer mu nisam u kući. Seks s osobom koju preziremo je silovanje. Po mojem. Akt agresije. A istodobno i nemoći.

Seks s osobnom koja nas ne poštuje, a s ciljem da bismo je "imali" (što pak implicira da ni mi ne poštujemo OSOBU, nego status imatelja) također je nasilan, kao i svako profiterstvo. Po mojem, osobu ne možemo imati: ali s njom možemo doživjeti iskustvo koje je onda naše, zauvijek. Pa bilo to jednokratno, dvokratno ili unedogled; ljetna romansica, radoznalost poput ove na slici ili tako dobar spoj da si postanemo životni prioritet - ne zato jer se "imamo", nego zato jer nam je tak dobro skupa. Pa se trudimo da i dalje bude dobro, svaki dan ispočetka. I možda ne uvijek na isti način. Ne uvijek seksualno.

Um koji je izgubio pojam nevinosti, igre bez natjecanja, igre iz užitka, igre u kojoj se uči, razvija sposobnosti, u kojoj su suze prolazne, a smijeh motivira - za mene je pornografski. Kao i slika svijeta koju fabricira.

Srele smo se početkom ljeta ispred klinike Eljuga. Da je bilo neko drugo mjesto, nasmijale bismo se jedna drugoj kak smo se zdebljale, kak smo omatorile, ali i kak smo još uvijek iste, savršeno jedna drugoj prepoznatljive, još iz treće klupe, ona srednjeg, a ja reda do zida, osnovne škole. Prisjetile bismo se dečki koji su nam se sviđali, cura koje smo voljele ili nismo, mačaka i pasa koje smo imale, raspitale se o roditeljima, mužu (njenom), dragom (mojem) i sinu (njenom); o poslu, plaći, planovima za ljeto... Rijetko se viđamo. Prerijetko.

Ali tad smo samo zabrinuto ispričale zašto smo tu; povjerile si čega se bojimo. I brzo rekle da ne, nije to, izgledi su mali... Ja sam bila prva na redu i izašla ozarena. Ona je bila u drugoj ordinaciji. Pričekala sam 15-ak minuta, otišla van, pripalila pljugu. Pa još jednu. Bilo mi je loše, od pretrpljenog straha, gladi, svega... Ipak sam krenula bez nje.

Danas je sretnem ćelavu.

I ne, nije ista. Kaže, "Gledaj, nemojmo se zavaravati, nitko tko je imao rak ne umre od duboke starosti". I ne može više živjeti na isti način, misliti isto, ni ostati ista osoba. Počne čitati osmrtnice, na primjer. Osamostaljivati dijete. Nauči se smijati crnjacima. I nositi smiješne marame.

Ona je moja deveta prijateljica s rupcem na glavi.

Za njih:
Link

Oprži se komarac o otrovni žarac
Te zavapi komarac ližuć bolni žalac:
"Roje, rode, i svi moji komarci,
Ima li na svijetu išta gore nego li su žarci?"
"Ima!" zazujaše krvopije, "Gore su ti krivulje!"
"A što li su krivulje?"
"Krivulje su žarci koji nisu sivulje!"
"A zašto su opasnije?"
"Jer mirišu slasnije,
jer su pune krvi,
al kad je sišemo, postanemo crvi."