Ručkić krčkić

...i ustanovila da sam ostala bez ljubavi. Ma, ni zagrljaja nije bilo, poljupci tek u tragovima... U zamrzivaču samo jedna ševa za nedajbože, a i njoj ubrzo istječe rok trajanja. Užas!

Zato sam se brže-bolje spremila i trk na tržnicu! Ovoga puta ću nabaviti za duže, a ne da ustanovim da nemam ništa baš onda kad sam gladna ljubavi. Ili kad mi je merak.

Prvo sam otišla u delikatesnu radnju i zatražila: "Molim vas pet kila zagrljaja iz ljubavi!"
"Nema više, gospođo", odgovori prodavačica, "otišlo je sve. Ostalo je samo deset deka, ako hoćete okrajke".
"Ne, to mi nije dosta", zafrknula sam nosom. "A zašto nabavljate tako malo? I još su tako skupi...", gunđala sam.
"Eh, draga moja, ode vam sve to već do 8! Ne isplati mi se nabavljati više, ukvari se od stajanja... Nego, ako hoćete, ostalo je marinade, pa vi negdje nađite zagrljaje i pustite ih nek stoje. Za tjedan-dva su odlični! Mnoge zaposlene žene je kupuju od mene."
"Hajde, dajte", mrzovoljno sam prozborila i uzela kanticu ljubavi sa začinima. "Sad stalno moram paziti da mi se ne prolije", nezadovoljno sam mrmljala.

OK, bilo mi je jasno da se u podne više ne možeš opskrbiti za duže pa sam krenula u potragu za finim zagrljajima i sočnim, svježim poljupcima. Eh, da, ne smijem zaboraviti orgazme, podsjetila sam se.

Međutim, i to je već bilo probrano... Ostali su samo zeleni ili mlohavi, one koje ni marinada ne može spasiti. "Imate friških zagrljaja?", pitam jednu. "Dođite u srijedu, možda stignu svježi!" "Imate sočnih poljubaca?", pitam drugu. Samo je odmahnula glavom.

Ali, nikad ne znaš što te kumice imaju ispod tezge. Dođem tako do jedne izrazito prefriganog lica i šapnem joj: "Tražim čvrste, svježe zagrljaje i sočne poljupce s genitalnim orgazmima. Plaćam koliko tražite! Imate?"
"Imam, ali ne dam", drsko odgovori kumica. Došlo mi je da ju šupim, ali sam se obuzdala. To je samo cjenjkanje, znam. Kao slučajno otvorim torbu, tako da vidi debeli snop poruka.
Isto kao slučajno, sagne se ona i zaviri. Pa veli: "Možda bi se nešto našlo, ali orgazmi su klitorički". "Ne", odmahnem glavom, "takve si znam i sama prirediti. Dajte vi meni one prave, znam da imate, eno, vire vam iz torbe". Pa opet kao slučajno otvorim novčanik i pokažem svežanj ljubavnih pjesama.
Eh, sad se kumica počela meškoljiti. "Slušajte, gospojice", reče ona (Hehe, meni, ženi od 50! Znala sam da ću utržiti!), "ja bi vam dala, ali ovo je za jednu stalnu mušteriju, godinama uzima kod mene, obično dođe do pol jedanajst, ne znam gdje je danas... Možda šteta da propadne" zabrine se, kakti. "Ali, ako vama dam njene, ostaću bez dobre mušterije", lukavo se snuždi.
"Koliko?" upitam mirno. "Ako je roba dobra, vidimo se svakog mjeseca", dodam.

OK, ostala sam bez 100 stranica poruka i 30 pjesama, ali imam 3,5 kile zagrljaja, čvrstih, kilu i 600 grama sočnih poljubaca, tričetvrt kile zamrznutih orgazama i ljubavnu marinadu. Jebga, nemrem ih spremiti baš odmah (iako sam bar 10 deka poljubaca pozobala već putem), ali sljedećeg tjedna - GOZBA!

Pretpostavljam da riječ "babinjak" potječe iz vremena kad su muškarci odlazili u lov, a žene uz neki posao tipa čerupanje peradi ili pranje veša zapodjenule priču; i da su u tim razgovorima glavnu riječ vodile one starije, iliti babe, jerbo se u ta pradavna vremena još uvijek štovao autoritet iskustva. A jebga, nije bilo interneta na kojem sve možeš saznati, zar ne?

A jedna od bitnih svrha babinjaka jest učenje: žene podučavaju jedna drugu o važnim stvarima - razmjenjuju se recepti, mali domaćinski trikovi, savjeti za odgoj djece, a najvažnije od svega, uči se kako s muškarcima. Onima koje već "imamo", ali su se malo oteli kontroli, a još više o onima koje bismo htjele, a ne znamo kako.

Zato jer su teme tako intimne, ženski babinjaci su vrlo isključivi: ne može svaka u njega! Ne, ne, to je prije svega skup istomišljenica. Pa nećeš valjda svoje tajne recepte dijeliti s neprijateljicama?

Za ulazak u babinjak novakinja mora prinijeti žrtvu: ili jako, jako dobar naputak u vezi s gore spomenutim preokupacijama, ili jako, jako sočan trač o nepripadnicama. (Sjećam se, davno sam radila u firmi gdje su svi bili posvađani zbog dionica, a kako ih ja nisam imala, a nisam ni znala tko je u pravu ili krivu, držala sam se neutralno, sa svima dobra, ni s kim prisna; sve dok se na nekom seminaru nisam zatekla u ulozi cimerice jednoj nepripadnici babinjaka, a ta je zbilja bila nemoguća. Kad više nisam mogla izdržati, izletjela mi je neka pikanterija. I eto ti ga na, odjednom se krug otvara, zagrljaj širi i svoje smo si!)

Dobar babinjak izgleda otprilike ovako: sastane se skupina žena i prvo proventilira općenite teme, one u vezi s poslom, kućanstvom, djecom. Slijede tračevi, uz koje se atmosfera zagrijava, sve do najsočnijeg, a taj je uvijek o nekoj koja nam je trn u oku, bilo zato jer nam se upucava ili zato jer je opaka konkurentica. Ako je ova druga (a ta je neiscrpna tema), išibamo je jezičinama, prisjetivši se svih njenih gluposti, promašaja, sramota i podmuklosti, a onda kreće priča o tome što je točno nekoj od nas skrivila. Beziznimno je to ujedno i priča o nekom muškarcu.

Muškarcima se bavimo na nekoliko načina: one koji nas ne zanimaju kratko ismijavamo; one koje mi ne zanimamo obezvrjeđujemo ili analiziramo, ovisno o tome koliko su nam poželjni. Jerbo je druga bitna svrha babinjaka utjeha. Ako s nekim ne ide, cijeli babinjak upogoni svo svoje iskustvo i znanje da nesretnicu poduči kako preboljeti. Ipak, najviše naše pozornosti dobiju oni s kojima nešto imamo ili bismo mogle imati: oko njih se pletu mreže i smišljaju strategije koje premašuju svaku mušku vojsku!

I na kraju, kad smo naučile što se moglo, kad smo se utješile i okuražile novim planovima, slijedi smijeh: ne ismijavanje. Zajednički smijeh, naš, zbog nas, o nama i na naš račun. Onaj koji pečati prijateljstva; onaj koji nas vraća u život bez tereta prevelike ozbiljnosti.

A muški babinjaci... Pa, po rodnom defaultu u njih baš i nisam imala prilike zavirivati, sve do Iskrice. Naravno, znala sam da postoje muške babe, uglavnom zato jer bi mi na njih ukazali muškarci sami, rjeđe neka žena, kojoj, uostalom, i ne treba vjerovati kad se govori o takvim kvalifikacijama, jerbo sumnja na neki skriveni motiv je najčešće opravdana.

Znate kako se kaže, žene tračaju, a muškarci analiziraju... Pa, ja sam to popušila. Iskustvo me uvjerilo da se muškarci ne bave ženama koje ne bi htjeli ševiti, osim jako izuzetno, na poslu, kad su im konkurencija. Onda su kurve, kako god okreneš. U stvari, žene koje muškarce ne zanimaju mogu se podijeliti u tri kategorije: nevidljive (na njih se ne troše ni pogledi, a kamoli riječi), glupače (one koje ne trzaju, ali bi mogle postati zanimljive ako/kad se opamete) i kurve (one koje ih ugrožavaju, poslovno, u njihovoj muškosti).

Koliko znam od svojih muških prijatelja, samo muške babe se pretežno bave prvom i trećom kategorijom. Svrha muške analize jest prije svega pokazati trofeje, tj. pohvaliti se bivšim glupačama koje su opametili. One koje su od početka bile pametne te nisu zahtijevale trud opamećivanja baš i nisu neki trofeji. Naravno, i muški krug analitičara će se pozabaviti strategijom, taktikama i utjehom, ali ako je ova posljednja potrebna, to jednostavno znači da je žena skliznula u svoju izvornu ulogu glupače ili evoluirala u kurvu.

Niti jedan pravi muškarac neće svoje dragocjeno vrijeme trošiti na preglupe ili kurvetine. To je bezveze, kad ima toliko žena koje možeš privesti pameti ili uživati s njima, opamećenima. Takvima se bave muške babe: jerbo, bila ona muška ili ženska, baba je uvijek izvan igre, nije čak ni rezerva na klupi. Ženska baba bar ima neku mudrost, ali muška je samo prijezira vrijedna: ispao je iz igre zato jer NE VALJA.

A onda se takvi nesposobni igrači, potrgani, povrijeđeni, poniženi i jadni, sjate skupa i udri: ne po dečkima koji su ih odbacili, nego po ženama! One su za sve krive (da, kao i klima, zakrivljenost zemaljske kugle, sila teže i sve druge sile izvan njihove kontrole). Muški babinjaci ne smišljaju strategije i tehnike osvajanja (pardon, opamećivanja), nego snuju osvete. Pravedne kazne. Jer u svoju sposobnost zabijanja gola ne vjeruju. Pa im više paše uloga suca.

Kad tako nekoj dobro presude i smisle odgovarajuću kaznu, udruže se u zajedničkom podsmjehu, njoj i svima njenima. Štekčući poput hijena, razilaze se u život, gdje će skupiti daljnje dokaze da je njihov gnjev opravdan. A onda sve ispočetka.

Za one koji ne razlikuju erotiku od pornjave:

Požuda, oprez!!!
Jučer sam se nagledala seksa. A štoš' drugo kad ga ne radiš!? Prvo sam odgledala film Anga Leeja Požuda, oprez, i to onaj drugi dio, u kojem ima seksa (ništa od toga punih sat i pol, na znanje i ravnanje!). Onda sam malo tu iskričarila, i zatim se opet okrenula televizoru na kojem se vrtila - pornjava.

I u oba slučaja, tj. i dok sam gledala Leejeve scene sexa i ovu pornjavu, zapitala sam se, pa kako to izvedu???

Pitanje je ipak bilo bitno drugačije u svakome od ta dva slučaja. U prvoj žestokoj sceni seksa Lee pokazuje silovanje; junakinja, doduše, dolazi na ševu, ali ne očekuje ono što dobije: pljuske, vezivanje remenom, stražnju penetraciju. Osobno, ne volim ništa od prikazanoga, ali vraški sam se napalila. U daljnjim scenama sexa, dvoje partnera mijenja niz lokacija, poza, načina zadovoljavanja, i opet se pitam, kako to izvedu, čisto fizički, i opet se napalim tak da bi praktički svaki Iskričar imao 100% šanse za ulet, samo da sam mogla istodobno gledati i iskričariti.

A u pornjavi, jedan muški ševi dvije žemske. Jedna mu se natakla na ud tako što on leži na leđima, a ona nasuprot njemu, isto na leđima, dok mu druga sjedi na faci. Onoj koja mu je na udu ne vidimo lice, ali čujemo njezino "Fuck, shit, what a whore I am...", dok drugoj vidimo facu s izrazom loše odglumljenog zanimanja za zbivanja. Njegovu facu ne vidimo, iz očiglednih razloga, a i ne čujemo ga, jerbo su ga zaboravili nahsinkronizirati.

I sad, premda je opisana penetracijska poza jako dobra za škakljanje G točke, a ni sjedenje na muškoj faci nije loše, ja se upitam, pa kak to izvedu da bude tak bezveze? Uopće se ne napalim, nego gledam imaju li tragove od igle po udovima, prišteve, tetovaže, pirsinge...

Osnovna razlika između erotike i pornjave, prema mojem skromnom zaključku, jest da se pornjava bavi isključivo pitanjima mehaničke izvedbe. Erotika nudi prije svega tako vrhunsku mehaničku izvedbu da ne možeš oči odmaknuti od sklada i ljepote ljudskih tijela u točno takvome srazu, ali, još važnije, erotika lovi onaj osjetilni i osjećajni naboj točno na rubu kad požuda prelazi u "nešto više".

Film Požuda, oprez nevjerojatno precizno-analitički prati prijelaz od požude u zaljubljenost u ljubav. Dok ga gledaš, zapravo lučiš točno one kemikalije koje ih određuju. Znanstvenici kažu da požuda na ljudski mozak djeluje poput heroina, zaljubljenost poput kokaina, a ljubav je poput blage ovisnosti o plivadonima. Požudu i zaljubljenost možemo izliječiti Prozacom. Ljubav ne treba liječiti jer je bezopasna.

30.07.2008. 10:32:26

Kad si postavim to pitanje, uvijek se prisjetim jedne apsurdne priče:

Moji roditelji su poznavali jednog čovjeka koji je mrzio četnike. A mrzio ih je zato jer su mu ubili majku, njemu, skrivenom u grmu, na očigled, i to surovo: silovali su je, objesili je o šljivu i odrezali joj dojke. On je tada bio momčić od 15-ak godina.

I zato se on pridružio ustašama. Ne znam je li koga ubio, a ako jest, ne znam na koji način. Znam da je rat prošao, on ga je preživio, oženio se i dobio sina i kćer. Učio ih je da su Srbi četnici. Svi odreda.

Njegov sin je usvojio znanje, emigrirao u Ameriku i pridružio se nekakvoj prekomorskoj ustaškoj organizaciji. Njegova kći se zaljubila u Srbina. Jako. I zatrudnjela s njim.

A na to je njen otac rekao da će ubiti i nju, i njenog Srbina i njihovo dijete.

Pa je ona također emigrirala u Ameriku. Ne kod brata. Negdje drugdje.

Nitko u toj familiji više nikoga ne voli.

Ni ja nikad nisam voljela tog čovjeka, iako mi je uvijek donosio krasne čokolade. Ne nakon što je ispričao tu priču. Bojala sam ga se. Jer mu je mržnja važnija od ljubavi.

Zaključak no. 1: ne volimo one kojih se bojimo.

Priča br.2

Moju baku, djeda, majku i ujaka su 6 puta htjeli pogubiti u 2. svjetskom ratu: jedni zato jer nisu dobro govorili hrvatski (baka je talijansko-češkog porijekla, a djed Mađar), drugi zato jer nisu dobro govorili srpski (isti razlozi), trećima je bilo svejedno kako govore, ali su se našli na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme itd. Svaki put ih je spasila bakina škrinjica s nakitom. A posljednji put, pred partizanima, isječak iz novina u kojima je pisalo o njihovom vjenčanju kao o bitnom snobovskom događaju sezone.

Zaključak br. 2: ne volimo one koji se ne uklapaju u našu sliku svijeta (osim ako nam ponude nešto što nam koristi).

Priča br.3

Jednom sam i ja poželjela ubiti. Zaistač. Vlasnika kafića koji dijeli zid s mojom spavaćom sobom. Zato jer je ravno 3 godine čekićao i burgijao po tom zidu, od 7 ujutro do 10 navečer. Prijavila sam ga raznoraznim inspekcijama, jesam, i regulirao je on to svoje čekićanje, ali mi je svejedno smetalo... A ja ga nisam ubila, iako sam žarko željela, nego sam otišla na autogeni trening i naučila kako spavati buci unatoč. Sad sam mu zahvalna što sam to naučila. A on me uvijek časti.

Nije to ljubav, ali je tolerancija.

Zaključak br. 3: ako nekoga ne možeš voljeti, a ne možeš ni eliminirati, preostaje ti učenje: TO možeš voljeti.

Priča br. 4

Neću istinitu, jer bih morala uključiti istinske ljude, ali ću jednu koju su svi mogli vidjeti: Boston Legal. Dvojica odvjetnika, jedan depresivan, drugi manijakalan, jedan demokrat, drugi republikanac, jedan sputan svim mogućim pitanjima, obzirima, promišljanjima, drugi nekontrolirani hedonist... A svake večeri dolaze na isti balkon, sjedaju svaki u svoju fotelju, pripale cigaru, ispiju whiskey i ventiliraju kako im je prošao dan. I utješe jedan drugoga. Onim drugačijim pogledom.

Zaključak br. 4

Volimo ljude koji nas ne samo prihvaćaju, nego potiču da postanemo veći ljudi.

I kaže Plizavac: "Tako sam lijepo pliznuo,
da sam samo kliznuo, al' onda sam stao,
iz dupeta ispao i međ' govna zviznuo!"
A na to će njemu Gmizavac:
"Pazim dok gmižem da lagano kližem uz okuke,
jer tako nema buke, a nikad ne biram stranu
jer tko voli čuti hranu dok je tjera u dupe,
sranje je ljepše bez prepreka kad si pun dreka."
"Mudar si ti Gmizavac!" reče Plizavac.
"I ti si pravi Plizavac!" odgovori Gmizavac.
"Ah, da je takvih više, ne bi ljudi cijenili piše!"

Poštovani!

Uputila sam zahtjev na Iskrica.com da se besplatnim članovima koji weblogom šire netrpeljivost i onemogućavaju ugodnu komunikaciju ostalih članova svojim spamanjem i flejmanjem kroz komentare i zapise u potpunosti zabrani pristup weblogu. Na to mi je Iskrica.com uputila sasvim suvisli upit (nije c/p, da ne prekršim Uvjete korištenja): Zašto bi oni zabranili pristup blogu i komentiranje zapisa, što mogu učiniti bez ikakvih problema, kad svaki pojedinačni korisnik ima mogućnost zabrane komentiranja određenim korisnicima?

Na taj upit nemam odgovora. Svatko od nas po svojem nahođenju, afinitetima i uvjerenjima ima mogućnost ostvarivati ili onemogućavati komunikaciju s određenim korisnicima. Ja tu mogućnost dosljedno koristim, ali nikome ne mogu nametati da je koristi na isti način, ili da je uopće koristi.

S obzirom da svatko može izabrati s kim i u kojoj mjeri komunicira, smatram vrlo iritantnim raznorazne upite koji su se danas pojavili na naslovnici o tome dokle će pojedinci uzurpirati ovaj prostor i zašto to čine. Na prvi dio pitanja odgovor glasi: sve dok to VI budete tolerirali. Na drugi: zato jer ih ne zanima ugodna komunikacija, nego konflikt.

Dakle, ako netko takve članove i njihove komentare ne želi na blogu, neka ih prvo ukloni iz svojeg "dvorišta", tj. sa svojeg bloga. Nitko drugi to nije dužan učiti umjesto njih, kao što nitko drugi nije dužan iznijeti njihovo smeće do kontejnera.

I ne, neću se uvrijediti ako se među onemogućenima nađem i ja sama. Ja biram, ali poštujem i tuđe pravo na izbor.

Ne mogu se postpisati "S poštovanjem", jer ga ne osjećam prema nesamostalnim cendralima; ali mogu s

U nadi da ćemo se nadalje srdačno družiti,

vegavega8

"Jednom ćeš i ti naći ljubav", rekla joj je majka na odlasku. Ali joj nije rekla kad, ni kako, ni gdje je treba tražiti, pa je djevojčica uvijek, baš uvijek pozorno gledala u svaki zakutak u kojem bi se ljubav mogla skriti, trudila se uloviti je kad izađe na sunce, kad se igra u valićima ili lijeno provlači kroz proljetno lišće, ili šuška u jesenskom.

Kad se zadjevojčila imala je već impresivnu kolekciju potencijalnih ljubavi pronađenih u bijegu, na brijegu, u stijegu, u prašini, na čistini, kod postolara, u crkvi i ispred nje, u novinama i na televiziji, sa školskog igrališta, iz udžbenika i lektire, u leptirovim šarama, sprešanim cvjetovima i onih koje su pale s udaljenih svjetova. Ali, kad ju je prvi put ponosno pokazala, rekli su joj, "Mala, nemaš ti pojma što je ljubav!"

Mnogi su se nudili da je nauče, ali ona nije vjerovala da se ljubav uči, nego da je treba naći, da je negdje čeka, željna i iznenadna i stvorena baš za nju. A onda je jednog dana u novinama ugledala oglas: "SAJAM LJUBAVI! LJUBAV ZA SVAKOGA I ZA SVAKU POTREBU. DOĐITE I UVJERITE SE KAKO LJUBAVNE ISKRE FRCAJU!"

Naravno da je odmah krenula, s najvećom torbom na ramenu. Na ulazu je platila ulaznicu i dobila prospekt: prvo će na Ljubavnu izložbu, a zatim na natjecanje. Putem do paviljona je prošla pored šatora u kojem su se licitirale polovne ljubavi, neke iz prve, a neke iz druge, treće, čak i četvrte ruke. Neke su bile sasvim zgodne, vesele i čupave, a neke ofucane i mrzovoljne, neke skupe, neke su išle praktički za džabe. Ovamo ću se vratiti ako ništa drugo ne nađem, zaključila je, od viška glava ne boli.

Na poljani ispred paviljona bila je izložba Ljubavi bez pedigrea. Svaku je vodilo po dvoje, troje, ponekad i četvero ljudi, muškaraca i žena, nekad više muškaraca, nekad više žena, ali najčešće samo dvoje. Gladili su svoje ljubavi, kojih je bilo svih boja i oblika, neki su bili sasvim nevjerojatni, od najmanjih do najvećih, od čupavih do ćelavih, od krilatih do gmizavih, od pitomih do ratobornih. "Mi smo svoju našli na moru", objašnjavao je jedan par drugome trojcu. "A mi svoju na poslu, a onda smo se proširili", odgovorili su ovi. "Naša je pala s Marsa", rekao je jedan muški par, "a njihova je s Venere", objasnili su, pokazujući ženski par. Svi zajedno su vodili jako razmaženo dijete. Jedna djevojka je sjedila sama s umiljatom ljubavi u krilu. "Našla sam je ostavljenu na željezničkoj stanici", ispričala je djevojci, "ali je ne mogu zadržati, ne znam što bih s njom... Hoćeš je ti? Jako je poslušna i dobra." Djevojka je odmahnula glavom, ne, nije ta za nju, iako joj se jako svidjela. Možda se i po nju vrati, ako ne nađe ništa bolje.

Konačno je ušla u paviljon. Bilo je tu mnoštvo prelijepih ljubavi u kavezima, mirišljavih, isfriziranih, neke su bile i našminkane, a oko njih mnoštvo nervoznih ljudi koji su se svađali, ne, ne ovako, onako, ne može tu mašna, ne gurajte se, luzeru jedan, popušili ste lani, popušit ćete i ove godine... Ljubavi su se stisnule u svojim nastambama, većina nije htjela ni jesti, ni piti, iako je u svakoj bilo hrane i vode. Jedna je pobjegla i dala se u trk preko podija, a za njom podivljala žena, koja je psovala sve po spisku i svakoga ošinula bičem u prolazu.

Djevojka je sjela na dobro mjesto, točno u sredini, tako da sve može vidjeti i izvukla mobitel da snimi najbolje ljubavi. Prvo su nastupale Velike ljubavi, a na kraju Patuljaste. Svaka bi obišla krug, zatim pokazala što zna, svakakve štosne trikove, a onda sjela pred ocjenjivačko povjerenstvo. Ovi bi klimali ili odmahivali glavama, a vlasnici bi se osmjehivali ili drhtali, kako koji. Uz nastup svake ljubavi, Velike, Srednje ili Male, spiker bi ispričao kako je nastala, gdje je začeta, koje su joj glavne karakteristike i što se najviše cijeni. U svakoj kategoriji je izabrana Pobjednica i dvije Pratilje, koje bi dobile pljesak, pokal, lentu, kost i puno zvižduka zavidnih. Djevojci se najviše svidjela jedna koja nije pobijedila, jedna nestašna, koja je usred ophodnje veselo zalajala i skočila vlasnici u zagrljaj. Vlasnica se isto nasmijala i poljubila je. Baš su bile slatke!

Neke od tih ljubavi su bile na prodaju, ali cijena im je bila previsoka. Uostalom, djevojka je svoju htjela NAĆI, ne kupiti. Jer tako joj je rekla majka, na odlasku. Obećala joj je!

Izašla je sa stražnje strane paviljona, slučajno. A tu su se nalazile Odbačene ljubavi, Izgubljene ljubavi i gomila ljubavnih Prosjaka. Odbačene ljubavi su umiljato gledale svakoga, gurale se do prolaznika, hvatale se za cipele, Izgubljene su izgubljeno tumarale između posjetilaca, ponekad bi nekoga cimnule za rukav, a zatim razočarano ustuknule, a Prosjaci su vikali, unoseći se u facu, "Daj mi malo, daj samo komadić, gladan sam, bog ti dao zdravlje i sreću, podari prosjaku!" Jednom je dala jednog svojeg leptririća, a onda ju je taj pratio ukorak, sve do izlaza, nije ga sa mogla otresti, i tek kad mu je dala i svoju pticu nade, tek onda je zastao, a ona je brzo zbrisala.

Nije se vratila po one Ljubavi koje je ipak namjeravala uzeti ako ne nađe svoju. Shvatila je, ne, ni jedna od njih nije za nju. A što ako svoju nikad ne nađe? Ako je nema? Ako ju je našao i prisvojio netko drugi? Što ako uopće NE POSTOJI???

I tada je prvi put pogledala svijet oko sebe bez traganja za ljubavi. Sunčano jutro. Treperavo lišće. Klokotavi potok. Žilave travke. Mekano blato. Raspjevane ptice. Zrak pun mirisa koji pričaju priče, ne samo o ljubavi, ali i o njoj... I nose pjesmu.

Link

Želim, želim, želim... sebi i drugima, želim... I onda ustanovim, njima želim ono što želim sebi, a oni meni ono što žele za sebe. A to nisu nužno istovjetne želje.

Poželjeti nekome sreću, onako, najiskrenije i od srca, znači poznavati tajne tuđega srca. A rijetka su ona koja su nam se toliko otvorila; ili ona koja smo prepoznali, jer su našem slična. I sad se ja pitam, postoji li neka univerzalno dobra želja? Neka s kojom nemreš fulati, koja je uvijek i za svakog dobra?

Mislim da postoji. Želim svakome od nas da radosno dočekamo buđenje. Da se veselimo svakom novom danu, bez obzira je li u ganc novoj godini ili u njenoj sredini, ili potkraj nje. Da kad otvorimo oči prvo pomislimo na ono što bi moglo biti dobro u tom danu, zatim na ono što možemo, a tek zatim na ono za što još nismo spremni. A kad dan prođe, i kad opet legnemo u svoj krevet, ne liježemo rastrgani svim onim što nismo i što ne znamo kako ćemo, nego spokojni da smo učinili najbolje što smo mogli.

Želim svima nama puno više veznika "i", a puno manje "ili"; puno više uključivanja i povezivanja, nego isključivanja i odbacivanja. Iako je "ili" nužno, želim da nam se sluče ljudi, okolnosti i prilike koje želimo ugraditi u svoje življenje, a ako smo neke morali isključiti, želim nam da to učinimo bez dvojbi i kajanja. Želim nam dovoljno različitosti da nam budu poticajne, a ne toliko da se osjećamo osamljenima. I podsjećam nas: milijuni ljudi su ista krvna grupa kao i mi; ali nisu isti kao mi; i nisu mi.

Ukratko, želim nam sretna buđenja, sretnu budnost i sretne snove!

Stojim jučer na tramvajskoj stanici i mislim si, evo, u 50. godini života učim kako se voziti u tramvaju... A za tu vještinu uvelike mogu zahvaliti Iskrici.

Jer, eto, ispala sam takva da obično izbjegavam javne prijevoze, utabane staze, popularna šetališta... Kao u Frostvoj pjesmi, i meni je - unatoč žalu za svim ostalima! - nekako milija cesta kojom ljudi rjeđe putuju. I zato me, kako Iskrica kaže, noge odvedu kamo idem, usamljeničkim putevima. Pa se već dugo ne snalazim u tramvajima.

Puno je taštine u usamljeničkim odabirima; i puno straha, unatoč junačenju. Misliš da si idealist, da si radoznala, istraživačica, a možda i jesi, možda i jesam, u nekom svojem kutku koji je izrastao u sjeni samotnjačkih stazica... Ali sam i kukavica. A čega se najviše bojim? Razočaranja.

Desi se to, ta žudnja za ljepotom i strah da je nema, da je izmišljena, posve izmišljena... Kao dijete sam bila jako boležljiva, a jedinica, mjesece sam provodila u krevetu s knjigama, u svjetovima s jasnim kontrastima Dobra i Zla, Ljepote i Ružnoće, Življenja i Životarenja, a onda bih ozdravila i našla se u svijetu nejasnih razgraničenja, ljepuškastom, dobrohotnom, zanimljivom ili ružnjikavom, nedobronamjernom, zločestom... Ništa nije bilo čisto; ništa neupitno.

Zato jer sam poimala Dobro i Zlo, Ljepotu i Ružnoću, mislila sam da sam Idealist; a prošlog tjedna sam shvatila da sam sanjalica. Iskrica me možda pripremila za tu spoznaju, ali ju je raspakirao moj student, koji je pobrkao sanjarenje i idealizam: tek onda sam uvidjela, ne, idealizam nije sanjarenje, nije odvojen od stvarnosti - Idealist vidi stvarnost sa svih strana, može oko nje obići cijeli krugi, vidi i ružno, i zlo, i prljavo, i dvojbeno i ono čisto, ono što bi moglo biti, a vidi i gdje se nalazi i kako do toga stići; vidi je li moguće i kako.

Moja prva stanica u tramvaju!

A ukrcala sam se još malo ranije, možda onda kad me nicci pitala zašto mi je tako važno da se družim s ljudima koji se bave određenim idejama, koji ih ozbiljno shvaćaju... Mislim da joj nisam dobro objasnila odgovor; nisam ni sebi, tada. Ali sad imam sliku:

Dušica koja pluta na ulju koje pluta na vodi. Kandilo. Stijenj uglavljen u križić koji pliva na ulju i crpi iz njega snagu za plamen, visok, bodar, snažan dok je ulja puno.

Sjećam se redukcija struje kad su svijeće ponestajale, sjećam se gozbi s prijateljima kad je mala dušica bila duša društva, malo hrabro svjetlo u mraku neimaštine, neizvjesnosti, straha. Sjećam se, bila je to Ljepota. Rijetka. Ljepota je rijetkost. Samo tako može postojati. Sve drugo - ljepuškasto. Zgodno. Niš naročito. Svakodnevno. Jer tako je to, svakodnevno je niš naročito. I dobro i loše, pomiješano, cušpajz, krepko, ali ne osobito hranjivo.

Ali, onda ponestaje ulja i duša postaje sitna dušica, maleni plamičak, svjetlost na izdisaju... I na kraju, sagorjela mrlja u prljavoj vodi.

Zato mi je važno s kim se družim: moji prijatelji su - točnije, njihov duh, njihovi snovi, njihovi ideali, njihove misli, njihove ideje -ulje od kojeg blistam; a svi drugi - voda koja me utapa. Zato je važno imati dovoljno PRAVIH prijatelja. I ne pretjerivati s ostalima. Iako i njih trebaš, ni bez njih nema tvog plamena.

Kad si sanjalica, ponekad se zabuniš: bljesneš kao da je ulje, a zapravo je obična voda. Bljesneš svojim vlastitim duhom, koji se hrani uljem tvojih snatrenja, energijom tvojih žudnji, pojmom ljepote i ljepotom koja se (ipak nekako) u tebi već prije našla... Tako sam i ja bljesnula na Iskrici, u početku. Jest, neki od vas su bili moje ulje, pravo, neki su i sada; ali vode je bilo više nego što sam vidjela. Jer sam sanjarila: gozbe s prijateljima mraku unatoč; ljepotu u nevidljivim kutevima.

Sanjarila sam da sam istraživačica koja je nabasala na skriveno blago, neotkriveno baš zato jer se nalazi na tako vidljivom mjestu... Poput mnogih istraživača-sanjara, i ja sam se razočarala. "Se" je ključno: sebe sam razočarala - nisu me drugi.

Jer sam mislila da sam dorasla svojim idealima, da sam pronicljiva, oštroumna, imuna na konvencionalna razmišljanja. E pa nisam! Ali, znate što, sad mi je lakše: konačno sam si oprostila što nisam! Baš zato što je ovdje tako puno mutne vode koja je tako zadovoljna što je žabokrečina, i zbilja, žabokrečina je plodna, izvor sveg živog, cijelog života koji postoji danas...

I zato sam se jučer, u predzadnjem danu svoje 49. godine življenja, konačno vozila u tramvaju kak spada: jer, kad si u tramvaju, moraš se znati progurati. Ne, ne moraš biti bezobzirni lovac na sjedala, ne moraš gaziti ljudima po nogama, ali ne možeš se niti uljudno ispričavati za svaki svoj pokret ili levitirati da ne bi nikoga očešala. Ne možeš sanjariti: profulat ćeš svoju stanicu!

A moja je Idealizam.

Dobili smo je, iako se nismo nadali, iako mnogi još ne vjeruju da je stvarna... I razveselila nas je! Kako i ne bi, najljepši su darovi kojima se ne nadaš.

A naša božićnica dijeli na sve strane, pravedno i bez pardona: bila ona stvarna ili ne, svatko je od nje dobio točno ono što je i zaslužio. A bormeš je cura nešto i izvukla iz svakoga, i to točno ono što svatko u sebi ima: pakost, zavist, ljubomoru, uvrijeđenost, strah, sumnjičavost, omalovažavanje, upozorenja, zaštitništvo, pokroviteljstvo, simpatije, a od forsakena čak i 1 kredit!

Možda ćemo (pre)brzo potrošiti tu našu božićnicu, ali sad nas je malo razmrdala i sigurna sam da će nam faliti ako/kad nestane... A ja bih voljela da ostane. Mislim da smo dobili Princezu bloga. Baš kad je Kraljici kruna već pomalo počela padati s glave od težine i umora.

Dvorjanke i dvorjani su, kao i obično, zauzeti glasinama i spletkama, ali kraljevska krv se odmah prepoznaje, dok onima kojima "samo malo fali" uvijek, jebiga, fali i zato su uvijek samo dvorjani.

Božićnice, sretno ti i berićetno! :-)))

E nećeš; ako ga i upoznaš, neće te šljiviti pol posto, ili nećeš znati što s njim.... A čak i kad bi te šljivio, i kad bi znao/la što s njim/njom, slaba ti vajda od toga, jer si tko jesi, tj. netko nedostojan sudbinskih prilika. Zasrat ćeš ih. Jer to je ono tko jesi: budaletina koja ne zna što bi počela s nekim/nečim boljim od sebe. Sudbinski predodređena za sranja.

Ne, nisam to ja smislila, nego Woody Allen, u filmu istoga naslova kao moj zapis. Priznajem, njegov fim je ponešto (malčice!) optimističniji od mojeg prvog odlomka, jerbo u njemu jedna likica ipak pronalazi sreću: vjeruje u reinkarnaciju. Tj. da ovaj život nije sve, i da će biti bolje u nekom sljedećem. (Ali, ja si mislim, koja ti vajda od toga kad se ničeg ne sjećaš? Ja bih da bude bolje onda kad sam svjesna toga da je bolje, a ne kad više nemam iste kriterije.)

Film mi se isprva nije svidio, jer je sve bilo predvidljivo: stariji par se raspada na a) muža koji tjelovježbom i novcem dolazi do seksepilne mlade prostitutke/glumice/trofejne ženice i b) ženu koja prolupa na gatare/reinkarnaciju; kći iz raspadnutog braka koja odlaže svoj život zbog muževljevih ambicija, ali zapraf zato jer treba dežurnog krivca, a starci je u toj ulozi više ne zadovoljavaju, pa se i njen brak raspada na a) nju koja ne zna što bi s visokim, crnim strancem i b) muža koji isto to ne zna s visokom, crnom strankinjom i zato se oboje grebu o druge (ona o mater, koju prezire, on pokrade frenda za kojeg misli da je umro, ali nije) i onda je tu jedno zviježđe tih tek naznačenih stranaca, crnih u biti, svijetlih u kontrastu, visokih zato jer su akteri niski.

Danas, čitajući blog pod utjecajem 2 čaše crnog vina koje skida inhibicije, vidim da je film izvrstan, jer je apsolutno, predviljivo istinit i točan: govnaru paše govno i iluzija da bi mirisao kad bi bio parfem, što nikada neće biti. Svi smo mi u onoj životnoj točki koju apsolutno zaslužujemo. I ja, svojem cinizmu unatoč ili zahvaljujući, jerbo ni cinizam niš bolje od govna ne miriši; možda je samo malo pošteniji od bućkuriša koji bi htio biti parfem.

Dakle, NEĆETE upoznati visokog, crnog stranca i nitko vam ne može pomoći da budete bolji ili sretniji nego što jeste bez njega; ako postoji reinkarnacija, možda nećete opet biti govno, ali koja vam vajda od toga kad sad jeste, i kad se u sljedećem životu nećete osjećati bolje zato jer niste?

Da, to je mana koju mi često pripisuju. Kažu, ne dajem ljudima dovoljno prilika da mi se svide, prebrzo ih otpišem... Hm.

Evo, jučer sam trebala ići na rođendan, pedeseti, jednoj ženi kojoj sam davala prilike 35 godina: išle smo u istu gimnaziju, ja sam se njoj sviđala, ona meni baš i ne, ali hebga, nemreš biti neljubazna prema nekom silno umiljatom pa smo se tu i tamo družile. Pa onda na faksu više. Dan-danas se pitam je li ta "šansa" koju sam joj onda pružila bila zapravo moja slabost, strah od nepoznate sredine, novih ljudi...?

Kako god bilo da bilo, na faksu smo se zbližile, vjerojatno ne baš iz onih razloga koje je ona imala na umu, ali iz dovoljno dobrih: bila mi je smiješna. I zato mi je s njom bilo zabavno. A što je ona dobila od mene? Hm... Pa, vjerojatno to da je drugi ljudi ne bi odmah otpisali kao glupaču, jerbo sam ja slovila kao pametna, dakle, ako je sa mnom, treba joj dati priliku. I tako ih je dobila, ne samo moju od mene, nego i niz drugih, zbog mene.

Eh, onda smo završile faks i što se mene tiče, i druženje. Ali, ne lezi vraže, ne da se ta! I dalje ljubazna do bola, i dalje uvijek tu. Čak i kad mi je bilo najteže, kad su svi drugi zbrisali od mene, zbog straha od bolesti, od umiranja mojeg muža... I onda me dobila. Točnije, dobila je moju zahvalnost. Sebe ne mogu dati nekome tko nema pojma tko sam ja.

Da, pisala sam vam ovdje o njoj: to je ona koja mi uvijek da pogrešan poklon, koja uvijek naziva u nedoba, po nekom svojem ritmu jer je moj ne zanima pa ga ni ne zna, ona koja mi u detalje prepričava dogodovštine nekih ljudi koje nikad nisam upoznala kao da su mi totalno prezentni, isto kao i njoj, koja me dan-danas pita jesam li bila u discu ili na nekom ludom tulumu with sex&drugs&rock'n'roll, ona čiji me život korijenski zgražava u svojoj nepromišljenosti i neobjašnjivoj sreći da do sada nije završila u jarku, silovana, opljačkana, umorena, ona koja ima gen za sreću i neizmjerno povjerenje da će se netko brinuti o njoj, i zbilja se brinemo, jebiga, nemreš deziluzionirati takvu vjeru...

Ona koja se udala za tipa koji svoje provode opisuje ovako: "Tak smo se nalili, onda smo bluvali, onda smo (nekog) scipelarili, onda smo opet bluvali, onda se (netko) zabio autom (u nešto)...", koji je svojoj prethodnoj curi, nositeljici smeđeg pojasa u nekoj borilačkoj vještini, u žaru rasprave uspio slomiti ruku, koji u životu nije čestito zaradio ništa, ni u jednoj valuti, a nije baš ni neki sposobni kriminalac nego ima imućne i blesave roditelje, a i njenima je prodao sve što je imalo vrijedilo, koji je sebe i nju okružio sebi sličnima tak da strahujem za novčanik i kartice kad je neka terevenka kod njih i uvijek nastojim zbrisati prije sudbonosnog "bluvanja" iza kojeg slijedi neizbježno cipelarenje, a zatim prometna nesreća...

Ne mogu ja u to društvo. Ne mogu podnijeti njeno društvo, bez teksta, bez komentara, jer svaki moj je pun neodobravanja, svaki njen nerazumijevanja... I zato sam joj rekla da više neću dolaziti na njene rođendane.

A ona me neki dan zgroženo (pro)zove: "Ali meni je 50!" Je, i meni je, za 5 dana... Valjda nakon pola stoljeća mogu malo i birati društvo? Valjda smijem priznati da za nju više nemam prilika?

Da, nestrpljiva sam.

A zapravo sam htjela ovdje poželjeti neke krasne muškarce sebi i svojim prijama, pa čak i neprijama... I onda sam ustanovila da svaki od njih, za svaku od nas, treba biti STRPLJIV.

Ah, kako je lijepo biti slab! I zato ziheraš.

Slušam svoju staru, cijelo prijepodne telefonira. I svaki razgovor je o njoj i kako je njoj teško: eto, kozmičke sile su se urotile da vrijeme baš za Božić bude nebožićno, pa je njoj loše i zato nije ni za što (greb, greb, hajde, žalite me malo, a usput oprostite što nisam poslala čestitku!). A nije da je moja majka neka vjernica, mislim da ni ne zna moliti. Ipak, za svaki slučaj, voli ona imati prohodan komunikacijski kanal s Vertikalom, zato se Božić ne ignorira; iako mu se ne pridaje niti osobita važnost, za svaki slučaj, ako je nebitan, jel'te, šteta onda truda...

I tako od žalopojke do žalopojke, uključujući i onu zbog smrti kolegice s posla, koja je, eto, odlučila umrijeti baš uoči blagdana tak da mojoj staroj bude još gore nego inače... Sve do jednog poziva iz Švicarske: bivši kolega mog pokojnog oca. Iz Švicarske se sjetio!!! Nje!!! (I sad se ja pitam, kao i svake godine kad nazove, je li moj stari ipak imao osnova za svoju ljubomoru, koju sam dugo, dugo smatrala neosnovanom? I jesam li bila naivna?) Ton se potpuno mijenja: stara je dobro, mogla bi i bolje, ali za njene godine... Aha. I ja sam dobro. A njegova kći? Sigurno je predivna. (Ja, implicitno, nisam, jer ne slavim Božić kako treba, samo pečem janjca, a ona je sredila kolače, uštekala lampice na jelkama, svaka u jednoj sobi, svaka umjetna, nek se nađu u skladu s gore opisanim stavom ziheraštva i prohodnosti prema Gore.)

A nakon tog poziva, baterija novih, od nje prema frendicama koje bi inače "zaboravila", ali sad se ima čime pohvaliti, a ima i nešto švicarsko-hrvatskih tračeva o članovima nekadašnjeg društva koji se sami ne bi javili. Osvježavaju se sjećanja na davne blagdane i njihovo grebatorstvo za hranu i piće, te velikodušnost aktivnih sudionika u razgovoru. Vrlo nebožićno, ali štaš! Tko od nas nije bar povremeno u raskoraku sa svojim načelima, čak i kad ih ima? Treba znati oprostiti, sebi prije svega...

I zato ja danas opraštam svima koje ne shvaćam, svima koje shvaćam ali ne prihvaćam, svima koji su drugačiji od mene... Ne zato jer je Božić, nego zato jer sam danas uvidjela da smo svi mi, cijelo čovječanstvo, još uvijek djeca: mislimo da se sve kozmičke sile vrte oko nas, a zatim sluče u neki sudbonosni udar na koji možemo utjecati svojim malim zamolbama, sitnim dobroticama ili zločicama...

Zato jer danas shvaćam da sam i ja bila takva i da sam takva prerano prestala biti, jer je to mojoj djetinjastoj majci neizmjerno išlo na nerve: konkurencija! Pa sam odrasla, prerano i nevješto, i postala prestroga. Prema sebi; prema svima.

A nije da nisam slaba; i nije da se ne bojim. Ali sam i hrabra pa prevladavam strah; bar ga ne adresiram na Gore. Iako, tko zna! Kad zagusti... Možda je zgodno imati neku adresu na koju se možeš obratiti!

Za sada, mislim da moja mala zlodjela i dobrodjela vrlo skromno sudjeluju u lancu kauzalnosti ovoga svijeta; ipak se trudim preuzeti odgovornost za njih, popraviti kad zabrljam, veseliti se kad malčice uljepšam postojanje suvremenika, ili tko zna koga nepoznatoga.

Možda je to Znak?

U svijetu bajki rijetko se spominje da je Djed Mraz notorni alkoholičar; njegov crveni nos i podbuhli obraščići pripisuju se hladnoći, ali... No, nije u redu zbunjivati bajkoljupce, zar ne? Iz istog tog razloga obično se zataška činjenica da Djed Mraz svake godine izvede neku glupost, koja se na kraju uvijek pripiše vilenjacima ili sobovima; čak je i Baka Mraz jednom bila gadno kompromitirana.

Međutim, u bajkovitom svijetu svi pamte onu godinu kad je Djed Mraz izveo nezapamćenu pizdariju: napio se kao letva s Trnoružicom (a ta može potegnuti oho-ho - mislim, znamo zašto je onoliko spavala, zar ne?), uz kartanje s Vukom i Bakicom, koja je izgubila sve, ali je Crvenkapica izvela striptiz pred Djedom i Vukom i zato je živu glavu izvukla (priznajemo, Bakica se oduvijek služila svojom unukom u nečasnim naumima), zatim je malo falilo da prikolje tri praščića, koje su spasili Ivica i Marica tako što su Djeda nakrkali čokoladnim bonbonima punjenim raznim likerima, a zatim je jabukom gađao Snjeguljicu, koja mu je htjela pozvati vilenjake da ga utrpaju u sanjke, izvrijeđao sve dobre vile (stare drapare, ali jebiga, moraju i one nekak zaraditi penziju) i sam sjeo za uzde.

I naravno, na prvome zavoju, točno iznad Pripizdine Donje, sanjke su se izvrnule i svi darovi popadali po oblacima i vrhovima najviših jelki, smreki i borova. Da, Djed Mraz ima mobitel, ali koja pijandura želi priznati da je zeznula stvar? I tako je Djed sam pokupio darove, neke pokidanih omota, neke potrgane, neke uništene, utrpao ih u vreću i krenuo se ugrijati spuštanjem niz dimnjake. U zoru su ga sobovi, istrenirani dugogodišnjim iskustvom, iskrcali pred kućom, gdje ga je Baka Mraz spremna dočekala juhicom protiv mamurluka. Drugog jutra nije se ničega sjećao.

A u Pripizdini Donjoj najstarija stanovnica sela, Baba Jela Žilavica, pod borom je našla neočekivan dar: nešto dugačko, plastično, s jednim isturenim manjim dijelom, na baterije. "Multiorgasmer", pisalo je na kutiji. Dvadesetdvogodišnji Janko Bijedić dobio je veliki potrgani plastični kamion: falili su mu stražnji kotači. Koje je pak dobila Željka Ljutić, 32-godišnja udovica, dok je njenu 5-godišnju kći Vesnu dočekao DVD s naslovom "Vilinske priče iz Bludograda". Pripizdinački tajkun, poznat kao Princ Buzdo, 45-godišnjak, dobio je jednu jedinu srebrnu žlicu, koja mu zaista nije trebala, a i nije znao da je srebrna, dok je Divna Medić, 19-godišnja lokalna ljepotica, dobila lovački nož, kojeg se bojala.

Ostala seoska djeca i odrasli nisu dobili ništa.

A kako u Pripizdini Donjoj sve možeš, ali nikako ne smiješ priznati da si zajeban, tako su svi seljani šutke prionuli prešutjeti činjenicu da ih je Djed Mraz zaobišao ili da ne znaju što bi s njegovim darovima.

I tako se Baba Jela Žilavica pohvalila susjedama da ima odličan novi ručni mikser, sa specijalnom malom ručicom za fino umućivanje; i dok se tako hvalila i pokazivala čudesna postignuća svojeg novog miksera, umutilo se tu krema i biskvita za cijelo selo, a još je i svaka susjeda zatražila mikser za doma, da doradi što se počelo. I tako je svako dijete dobilo tortu, a svaki muž veselu ženu.

Janko Bijedić je dugo razmišljao o svojem daru i na kraju je zaključio da mu Djed Mraz na taj način šalje skrivenu poruku: njegova je sudbina da postane automehaničar. A kamion je dobio za vježbu. Zato ga je rastavio na sastavne dijelove, kojih, srećom, i nije bilo mnogo, jer ga je kasnije jedva sastavio. Sve je nekako išlo, samo nikako više nije mogao staviti žutu kadicu na kotače prikolice. Ali, zaključio je, to bi mogle biti dobre sanjke za Vesninu Željku; koju voli, jer mu se sviđa njena mama. Stara koka, dobra juha, ne?

Željka Ljutić se silno rasrdila zbog svog poklona: nju uvijek zapadnu pizdarije! Nije ni čudno kad živi u Pripizdini! Od bijesa je strgnula gume s osovine, a onda zaključila - gle, pa to su sasvim zgodne naušnice! Provukla je kroz njih žičice i objesila ih na uši. "Vesna", doviknula je, "dođi, idemo se grudati!"

(Ufff, umorih se... nastavak kasnije; ili ovih dana; ili sami smislite.)