Iz života

Iskra još živi nakon toliko godina :)

Možda u ovoj mojoj zbirci zapisa postoji isti naslov ali to niti nije važno. Prolazi još jedna jesen mog života, i baš kao priroda, puštam da uvelo lišće napusti ovo moje stablo... Znam se našaliti, u ponekoj komunikaciji, da sam kao Heidi koja trčkara alpskim proplancima, nasmijana i raščupana, praveći se da ne vidim smijuljenje nekih koji žive u nekom drugom svijetu, misleći da me mogu prevariti a ne znajući da zapravo varaju samo sebe... Jer, odabrala sam vidjeti sunce i ako su oblaci gore, vidjeti život u svakoj kapi kiše, odabrati osmijeh na usnama iako bi ih bolan grč mogao iskriviti... I trčati ću dalje, zelenim livadama, ususret proljeću a veseliti se zimi...

... I ovaj ljetno jesenji dan je došao na polovicu svoga postojanja... Do ne tako davno, nisam u potpunosti razumjela prolaznost... Nisam bila svjesna da sve izmiče tako brzo, nisam znala da se život kotrljao kroz dane a ja ih nesvjesno živjela... Imala sam punu kuću prijatelja, putovala sam, plesala, smijala se... I onda se počelo nešto čudno događati... Shvatila sam da su prijatelji samo stranci, putovanja samo odredišta a da ih je još mnogo koja me čekaju, ples i smijeh samo odjek u trenutku... Utihnula sam se i počela promatrati, slušati... Povlačiti se u svoj svijet... Pustila sam one koji me nisu ni držali... Putovala sam i putujem zatvorenih očiju gdje god poželim... Duša mi pleše od radosti i srce se veselo smije, iskreno poput djeteta jer tek sad i je onako kako treba... Svjesna sam trenutka u kojem udahnem zrak, otkucaja sata, dana koji je predamnom, vjetra u kosi i kapi kiše na licu... Još ponekad odlutam i ne čujem dušu sugovornika, i opomenem dijete u sebi ali pustim ga da živi... Jer, dugo sam zaboravljala njega a vapilo je da bude spašeno... Prelijepa je ova sloboda, sa pokojom borom na licu, srebrnim nitima u kosi, oslobođena tereta prošlosti, otvorenim srcem za ljubav...

...mene su moji učili kulturi, čak znam one roditelje koji su učili isto svoju djecu a ipak ta djeca su krenula drugim smjerom... Često ovdje, mi koji nismo premium članovi, nismo u mogućnosti odgovorit odmah nekome jer imamo ograničeni broj ljudi sa kojima možemo kontaktirati... Sebe ponekad opteretim, iz te kulture, odgovaranjem svakom jer mislim da je to kulturno... Izuzimam komunikaciju tipa "ja sam tu a ti još nisi na leđima" jer takve ignoriram, to nije potrebno objašnjavati... I što se događa?... Lijepo drugi dan, kada to možeš, ideš odgovoriti kulturno i pojavi se poruka "ne možete kontaktirati jer član ignorira vaše poruke"... Mislim, razumijem ja što se krije iza toga, ali možda da objasnimo ljudekima da im to neće riješiti problem ;)... Šteta u biti... Zbog njih... Kolika su tako vrata zatvorili, jer si nisu dali šansu?...

... Ne znam čemu Vi težite ali za mene je mir najvažniji... Nekad sam zbog onog što su drugi radili drugima imala grč u želucu, danas sa tugom gledam jer znam da su imali mogućnosti učiniti sve drugačije... Opet, znam da nisu bolje znali i da daju samo ono što imaju i što im je poznato ... Kada me netko želi povrijediti, razumijem što se duboko u njima krije - velika bol... Osoba koja se izliječila od dubokih rana, nikad neće nanositi bol drugom biću jer zna koliko je njega/nju boljelo... Zna koliko je vremena trebalo da se opet ustane i ostane čvrsto stajati na nogama... I sretna osoba neće nikoga ražalostiti jer ima samo sreću za ponuditi... Nadam se da ste blagi prema onima koji u svojoj nemoći krvare po onima koji ih nisu povrijedili... Nadam se da ne sudite drugima kada po Vama udaraju riječima i pokušaju zadati bol zbog rana koje su im drugi zadali... Njima treba puno ljubavi... Iako se opiru, treba ih čvrsto grliti da upoznaju ono što im je strano i strašno... Prepoznat ćete ih lako... Grubi su i kada govore, često krititiraju, žele biti u centru pažnje, pokušaju Vas ušutkati, ne prihvaćaju Vaše stavove i Vaše odabire omalovažavaju... Zbog svega ovoga kažem da je mir jedino čemu treba težiti... Jer kada je mir u nama, možemo dalje ploviti morem života i stići u luku ljubavi... U nemirnom moru ni najjači brodovi ne opstaju...

Nisam se vratila, samo navratila... Male promjene koje pokušavam shvatiti. Neka nova imena, neka stara... Ne mogu odgovarati tamo, malo su to ograničili... Pozdrav svima

...navratih da vidim da li još ovo radi ovdje... :) pozdrav iskričavi blogovci :)

...preskačem zidove, tuđe... i poneke svoje...ispod svih "maski" svi smo jednaki...Link

Link

„Najbolja vrsta ljubavi je ona koja probudi dušu i tjera nas da tražimo više, zapali vatru i srce, a umu pruži mir. To si mi dala, a to se nadam da ću ti ja moći pružiti, zauvijek .“

(„Notebook“.)

...razumi me, nisam ja kao običan svijet...imam svoje ludilo, živim u drugoj dimenziji i nemam vremena za stvari koje nemaju dušu...Link

https://youtu.be/qYEl2YYZa7k

https://www.youtube.com/watch?v=LwsaoLEvWbw

...ako nekome daš svoje povjerenje, daješ mu i nož, kojim će te ili obraniti ili uništiti...
..ali kažu i da iskrenost nije za svakoga, skup je poklon, i ne treba je očekivati od jeftinih ljuti...(iako mi je to možda grubo, no...)
..pa eto tako, u kratko, o povjerenju tj iskrenosti... da... stoji ovo napisano...
...ipak hvala nekome... ona će znati :) ... učinila je to jednom, zašto ne bi i drugi put :)...

...kako bi rekao moj prijatelj...majke ti mile...kaj je virtuala život...brrrr