BABY, COME BACK!

prestajem pisati na ovom blogu...do daljnjega! sve one koji su imali pretplatu na čitanje, neka slobodno i besplatno čitaju blog mai-sarai! a tko zna, možda se jednog dana i vratim...kad ukinu premium i sve zvjezdice!

nećete još dugo......recimo da brojim dane...a ne mjesece! valjda će konačno metla pomesti adeze sa političke scene. jebote, pa više nije u pitanju markov trg. ispada da ljudi nemreju prosvjedovat ni na cvjetnom, na trgu žrtava. još malo pa nećemo moći ni iz kuće izaći! tako je, tako treba.....živila demokracija na adeze način! tražili ste...gledajte! prije gotovo dadeset let bila sam tamo za stojedinicu. danas je vrijeme da vi drugi odete. izađite iz svojih haustora, podruma, veža. ulica je i vaša!

dugo već oplahuje moje obale. Dugo sam već sama. Ide i peta godina od drugog braka. Reklo bi se ta što ja hoću? Imala sam ispunjen život. Najprije prvi brak i dvoje djece, potom ljubavnika dugi niz godina, a napose i drugi brak! Nakon toga slobodu i sijaset veza i vezica. Ljubavi, zaljubljivanja, prekrasnih priča uzdaha i proklinjanja. I upravo ta sjećanja i ispunjenost ne daju mi da budem zadovoljna. Čeznem za još. Ne sranja, ne uspona i padova. Samo zajedništva. Tako da zajednički nedjeljni ručak bude radost. Radost od šetnje iako je vani minus. Sjesti u tvoje krilo bez posebnog razloga i povoda. Tako je puno malih stvari koje se grade. Nedugo sam se nasmijala svome prijatelju kada je rekao da njemu treba šest mjeseci da nekog zavoli? Rijetko da sam imala ili dala nekom zadnjih godina takvih šest mjeseci? Ili on meni? Žuri mi se. I njemu. Tako nam je malo ostalo da se bojimo uopće to bilo kome dati. I onda nam sve ostaje nama samima. Što reći o nama okorjelim samcima? Možda ipak imamo šansu samo s nekim tko nije bio dugo, predugo solo? Jedino taj i takav nas može trpjeti šest mjeseci i ne otići. Oni drugi, uključivo i mene, odlaze brzo gotovo ne osvrćući se. Bježeći od sebe stalno se sudaram. Ah te mrtve slike živih događaja!

u stvari samo sam svratila da ti kažem kako mi je toplo u duši. možda zbog beileysa...koja sam čak tri popila. ili zbog tvog glasa. ili možda zbog toga što nisam večeras otišla na dejt. ali ću zato sutra. i dobro je da ne znam što će biti...preksutra. možda ćeš doći. a možda ćeš i otići. ja sam još uvijek tu sa sobom. svoja. unatoč silne želje da se baš večeras valjam s tobom na ovim mojim orange plahtama, tek toliko da znaš da ću već koliko sutra promijeniti posteljinu. nemoj misliti da samo mislim na tebe! često ne mislim na sebe. voljela bih da me iznenadiš! iako bih još više voljela da iznenadiš sebe? a voljela bih i ja sebe iznenaditi nakon duljeg vremena. prošla godina baš i nije bila neka. u sexualnom smislu. više njih nije moglo nego što jest. ja još uvijek mogu. iako sve manje želim. dok ne poželim. kao večeras. a tada te nema. popit ću još jedan baileys. sve teže je ovdje pisati blogove i dopisivati se tamo na pvt. gotovo da mi je jednako malo stalo. i tamo i tu! a ipak sam i tamo i tu! čitam pomalo nekoć blogove od kamelie, nike, hisarlika, nekih davno pokojnih nickova. večeras ću popiti za njih. nekih ima i među živima. cc je čak i živahna. živjela ti meni!

Popriječila se po dijagonali. Na mom francuskom krevetu. Tako da sam legla uz nju. Gotovo da smo bile jednako dugačke. Nisam imala pojma da je tako dugačka? Prerasla me za nokte na nogama! Zagrlila sam ju. Gledala je u mene svojim toplim psećim očima kao da me pita: zašto? Možda stoga što je vani danas jebeno zima i brije bura? Možda stoga što sam popodne razgovarala i smijala se s tobom dok je zubato sunce na mom zapadu pičilo u sva moja stakla a nisam te mogla dodirnuti. Gotovo da bih mogla svoju dnevnu sobu zvati staklenikom. Tu je predivno u proljeće, zimu (kad je sunce), jesen al pakleno kad je ljeto. Jedino što ove biljke nitko ne zaljeva redovito. Ili barem ne dovoljno i onako kako bi im odgovaralo da rastu. Bujaju. I gledale smo se tak netremice kao dvije stare družice i bilo nam je dobro. Meni čak toliko da sam pomislila kako imam svu toplinu ovog svijeta. Nakon djece, muževa, ljubavnika. Ta tiha i mirna pseća ljubav bje dovoljna. Mogla bih s njome i ostarjeti? Iako bih željela i tvoju. Ne sada, ne danas. Tada kad mi bude najviše trebala.

Ima jedan porto koji još od jeseni čeka audiciju. I nije toliko stvar do porta, već njegove simbolike. Njega ću piti i popiti u posebnoj prilici s posebnim čovjekom! Nije da se nisam trudila, nekoliko puta čak i najavila da ću ga popiti s nekim ljudima? S nekima nije niti bilo prilike jer su se iste pretvorile u neprilike. S nekima sam ja evoluirala od prilike do neprilike tj. predomislila sam se. I tako već mjesecima (bit će uskoro i pola godine) nikako da uprizorim pijenje porta. Kojeg nisam nikad u životu. Ja koja slovim za notornu pijanicu ovdje. Posljednja takva odgoda se dogodila i ovih zadnjih tjedana. Ne sjećam se jesam li to svjesno zaboravila ili je to ipak podsvjest učinila svoje. Jer on ipak nije bio za mene ili je on mislio da ja nisam za njega…nije bitno. Dobro je uvijek da jedan bolje vidi od drugog, čak i kad ne vidi. Jer dosta mi je jednostavnih ljudi. I nemuštih. Nisam avanturista ali nikako da sretnem ljude koji imaju duha za život, događanje, muving, kako fizički tako i intelektualni. I nije da je meni do pića. Čak niti porta, iako bih ga konačno željela popiti. Tako sam par godina držala i neki šampanjac i nikako da ga popijem. Nije da nije bilo novih godina i prilika za slavlje, ali uvijek je nešto nedostajalo. A potom sam prošlu jesen odlučila. Povod bje moj prvi koncert u Lisinskom nakon dugo, dugo godina. Ako preskočim onaj Bečkih filharmoničara. I tako sam tom prilikom popila taj šampanjac zajedno sa dotičnim ali to bje šampanj oproštaja. No poanta je u konačno popijenom šampanjcu. Tako me i ovih dana počeo već iritirati taj moj porto. Kojeg mi je kćer lani s jeseni donijela iz Portugala. Posljednja priča koja je ličina na neku lijepu tj. sretnu priču (vidim da je ovih dana ta roba prilično tražena ovdje na blogu) nedugo je završila. Baš kao lijepa priča. Jer i rastanci mogu biti lijepi. Možda je ponekad bolje razići se nego doživjeti „sretan“ kraj. Koji obično biva toliko sretan da od silne sreće supružnici (ili oni u vezi) bježe jedno od drugog na način da izmišljaju teniska druženja, fitnes, muška kartanja, surfanja internetom, posao i ostale bjegove od sebe i svoje sreće! No vratimo se sretnoj priči! Nažalost, stereotipi koji vladaju osobito na ovom brdovitom balkanu tretiraju sretnu priču kao vrhunac ljubavi i zaljubljenosti (što nije netočno da nije stereotipno). S tih olimpa valja sići. Po meni sreća je u silasku. Ako je on dostojanstven, ako čovjek i žena koji su gradili Keopsovu piramidu odnosa jednako tako siđu sa iste bez da su išta izgubili, dapače ako su puno dobili, to je sretna priča. Koja i ne mora imati zajednički i istovremeni kraj. Ne silazimo svi jednako (kao što se niti ne penjemo).Iako tvrdim da svaka priča ima i sreće i tuge. I normalno da ne traju istovremeno (ponekad i da) već se smjenjuju. Jer, kako bismo spoznali jedno bez drugog? Pa tako u mojoj priči sreća će biti kad popijemo konačno taj porto. On i ja. A tuga će nastupiti kada ga više ne bude. Dakle, dobitak za mene i njega, gubitak za porto. Reko bi A. Ainstein, sve je relativno. Jedna je priča (sretna) ako sam ju ispričala ja a druga je priča sretna ako ju ispriča…porto! No sve me nešto svrbe prsti zadnje vrijeme. Da konačno otvorim taj porto i popijem ga solo. Za svu sreću koju sam imala. I tugu koju pamtim. Ponekad je važno iskapit kako bi ponovo natočio. Ma jebeš porto i relikvije. Nazdravljam svim mojim ex na ex!

reći da ne mogu? Rijetko imam priliku otići na mjesta na kojima nisam bila, ili učinit nešto što već nisam. Sve češće (oće to nakon polovice stoljeća) mi se dešavaju ponavljanja. No, posrećilo mi se neko veče kada sam konačno bila u Zagrebu u nekom pubu u kojem nisam bila. I obično se radujem tome. Jer volim promjene i nove situacije, ponekad čak i samo radi njih. No kada ti netko (ni manje ni više već dva direktora muškarca) kažu (istina zamole) pola sata prije pogreba da održiš pozdravni govor kolegi a istovremeno ima još gotovo desetak muških, ostanem bez teksta. Iako su mi ga napisali. Unatoč toga što sam proglašena najboljom internom trenericom. Ali jedno je bildati ego i trenirati ljude kako da što bolje prodaju a drugo je održati muški govor u krematoriju kolegi s kojim sam bila prilično bliska. Istina, ponekad i na pas mater, al smo se uvažavali. I bilo bi logično da sam rekla: ne! I rekla sam. Al očito nisam bila uvjerljiva kak obično žene ne bivaju kada kažu ne. Muškarci kad kažu ne, to je dovoljno. Nema pitanja zbog čega, a kada da etc. Nama ženama uvijek nakon ne slijedi razlog. Koji mislimo da moramo reći. Kao da nam je u prirodi da se opravdavamo za to svoje jebeno ne. Ne mogu doći, jer moram oprati kosu…ne mogu učiniti jer imam obvezu na poslu…ne mogu etc. Koji k. se stalno opravdavamo kad nešto ne možemo. Zar nije dovoljno samo reći NE. I bilo je jadno gledati te muške koji su oličenje snage kako nitko od njih to ne može. Ali žena može. I ono što ne može. Rekla mi je kolegica da imam muda. Nekako mi je poznato zvučalo. A nije nimalo ženstveno biti žena s mudima. Ali što ću kad nema muških s njima. Sve si nešto mislim valjda sam ih dovoljno srela. Bilo bi vrijeme sretati one druge. I naučiti reći ne bez ostatka. I reći ne mogu. Znam, imam drugu polovicu stoljeća pa stignem još. A kako dan ne bi ostao na tome da samo ne mogu, još uvijek mogu. Sretati ljude….bivše ljubavi…ljubavnike…nije važno da li na pokretnim stepenicama mnogih šoping centara, na livadi šećući psa, naprosto na ulici. Ili krematoriju! I uvijek me primi neka sjeta i čežnja kad ih sretnem. S pitanjem i smješkom, što bi bilo da je bilo. Drugačije. Ali nije. Gotovo da se već sjećam i budućih…bivših!

Gotovo da ličim na Mesića! I onu priču o njemu i pašteti. Jer, samo kaj iz nje još nije istrčavao u doba svoje predizborne kampanje. A ja otvorim blog i u cigla 24 sata četiri bloga na temu mene. Ne mene kao mene već mene kao nicka. Još malo pa ću si umislit da sam popularnija od Celzijusa Nives. I baš se pitam kaj su se tolko raspisali o meni. Mislim razmem da mi je Juri i Stari od ivana štel fuliral prije spavanja (ta ja sam mu ko i on meni već dugo tiha patnja), al ne razmem zakaj su svoj cijenjeni prostor od cijelog bloga (mei dva a cc čak i komentar i blog) posvetile mojim pisanjima. I što je najveći štos opet me poučavaju. Kaj je i kaj nije. Ne sa njima, već sa mnom. I kaj sam ja štela reći. Normalno, pri tome polaze od sebe a ne od mene. I zanimljivo (meni bar) kak miroljubive i blagoglagoljive blogerice kojima je glavni alat hihotić i blagonaklonost prema svim laskavcima, odjednom postaju (mei poglavito) ratnice prave. Gotovo Amazonke. Mislim da sam muško ne bih imala ništa protiv, al ovak ostaje mi samo smiješak. Samodovoljni i samozadovoljni. Štoš kad nas ima još poput nekih pokojnih i još živućih individualaca koji su to do boli. Oni izopčenici iz društva, države, planete a poglavito iskričava bloga. Vitla se svim i svakojakim oružjima, zadjenula ona perje ne samo za kosu ko pravi poglavica već i za bujna prsa. Gotovo da čujem poklič: pucajte! Reko bi moj omiljeni: puno vike nizašto.A kako meni Mesić ipak nije nikad bio fora (osim za pričat viceve koje ne volim, al sam uvažavala da je to glas većine) svečano obećajem da više neću izaći iz…paštete! I da ću pisati i dalje što mogu i hoću baš za svoju dušu, ma tko vas jebe. Mislim cijeli blog i svekoliko čitateljstvo. Jer doista mi se jebe kaj ko misli o mom pisanju. Još više što tko misli o mom životu i meni (sa mnom). Kad te probode mač djetetove bolesti sve drugo je cvijeće, kako reče Staranaivan! But, pliz nemojte mi davat tolko značenje i nemojte mi tolkim cvijećem darivat, nemojte me shvaćat ozbiljno ko što svaćate sebe. Dovoljno ja sebe shvaćam preozbiljno.

Ovih dana sam popila kavu s jednim uvaženim liričarem, pjesnikom od pera i zanata, čovjekom koji se bavi prijevodom i izdavanjem. Pa mi je taj i takav (reklo bi se znalac) pojasnio razliku između stvarnosti i fikcije. Naime, postoji bitna razlika između onih koji pišu o sebi i za sebe (svoju dušu) i onih drugih koji pišu za čitatelje (publiku). Dugo godina pisala sam za sebe i svoju dušu. I ovdje na blogu. Iako sam zadnje vrijeme primijetila razliku. Takvo pisanje sve se više miješalo sa onim drugim tj. pišući o sebi i za sebe željela sam poslati poruku i drugima. To sam naročito primjećivala time da sam počela podilaziti čitačima na način da sam ubacivala one riječi i izraze koje sam znala da čitači očekuju poput ponekog prostačenja, duhovitosti, zajebancije u namjeri da izazovem čuđenje etc. No unatoč svega još uvijek pišem za sebe i o sebi. Pa me tako ovih dana zanimaju oni drugi, koji ne pišu o sebi i za sebe već za druge. Reko bi moj sugovornik (koji je i sam taj) da su to profesionalni pisci koji pišu za raju. Za honorar. Za slavu. Za novac. Ponakad po narudžbi al najčešće po očekivanju. Njih, tih narodnih masa. Tako nastaje fikcija. No takvi se onda zovu pisci. I kad pogode žicu čitatelja (zadnje vrijeme to naročito uspijeva nogometaškim suprugama i sličnim divama od pera) zgrnu lovu. E sad, što od svega toga imaju ove naše blogerice koje pišu fikciju a ne fakciju kako veli Bright? Lovu nemaju, jer na blogu se ne plaća prema broju komentara. To nisu pisci u nekom književnom klubu, kružoku već ovdje na blogu. A tu se baš ne stiče ime i ono što ide uz to. Osobito kako dotična (tako ona kaže) ni sama ne drži do upoznavanja ovdje na iskrici tj. smatra da ono njoj niti ne treba niti da je to moguće. Jer iskrica je prilično proskribirani sajt (većini, čak nekima i ovdje). Dakle, postavlja se pitanje zakaj onda oni ipak pišu za čitatelje? Da li zbog hranjenja i bildanja ega? Da li zbog samozavaravanja i dobivanja na važnosti negdje jer su u real life nigdje? Da li zbog potrebe da im se aplaudira i odobrava? Puno je pitanja, ali ne kanim odgovoriti. Tek toliko poradi zagorena ručka. I btw zanimljivo kako an pasan izgovorena rečenica o zagorenu ručku ne djeluje kao fikcija? Uzima se kao stvarnost sa posebnom dozom zluradosti! Od istih tih koji pišu fikciju. Ta zar im je tako teško zamislivo zamisliti izmišljeno da je zagorio ručak nekom tko je pisao komentar na blogu?

Ovaj iskričavi, blogerski dušu je dao zadnje vrijeme za kreveljenje na temu muško ženskih odnosa. Tako ponižavajuće i za jedne i za druge. Tu i tamo poneko muško i žensko ima muda suprotstaviti se pojednostavljivanju i karakteriziranju nekih svevremenih pitanja na temu muškarca i žene. I kako to obično biva, „obični“ blogeri se baš i ne zapliću u takove teme jer su one rezervirane za tzv. umne blogere. U pravilu su to, zamislite molim vas, upravo žene. I to one koje u stvarnom životu to nikako ne uspijevaju objasniti. Znam, reći će neki ne trebaš se prehladiti da bi znao kaj to je. Ali o jebačini pričaju oni koji jedva da su koji puta svršili. O braku osobe koje gotovo nikad ili tek pokoji mjesec živjele su tako. Pa se stalno pitam, otkuda toliko iskustvo o njima…muškarcima? Jesu li ih možda imale trideset, pedeset, stotine? Ili možda pokojeg. I to bje dovoljno. Za vazda. No, drago mi je ovih dana ipak sretati poneke neke misleće muškarce i žene koji nisu klonovi. I usude se iznijeti svoje drugačije mišljenje, po cijenu da budu javno ismijani, ignorirati etc. Jer zakon čopora i većine tako učinkovito djeluje. To se najbolje vidi već mjesecima ovdje na blogu. I današnji blog od cca 300 komentara na tako životnu temu od pičke i kurca. Jer, dugo već nisam pročitala tako duhovite komentare. Ljudi koji imaju duha imaju ga i na tako obično neobične stvari i pojave. Oni drugi, silno se trude objasniti, pojasniti, poučiti. A da pri tome od dotičnih djeva bajnih nisam u ove silne godine provedene ovdje pročitala niti jednu (ili gotovo niti jednu) vlastitu priču. Mislim, onu za koju su kadre bile priznati da su njihove. Osobne. Poučne. Životne. Eh, moji kadrovi kadri da kardaše. Ženice drage, okanite se ćorava posla. Ako sam pak u krivu, spremna sam ukrstiti (ili ukrižiti) mačeve spisateljske, životne, jebačke, intelektualne, vizualne…ma kakve god. To the end. Vega je barem imala muda bar ponekad pisati o sebi, vas dvije....my dear.... cc i meija... to niste kadre. Kad budete, bit ćete vjerodostojne. Tada možete pisati kaj god,ja ću vam prva svaki put napisati hvalospjev i komentar udivljenja. Paradoks je upravo taj da se drmax ukazao kao glas razuma na prekjučerašnjem blogu. Ta zar je moguće da je jedini on ustao u obranu....razuma? Isprika drmax što te spominjem, iako te poznajem samo kao blogerski spam lik a ne kao čovjeka. Danas sam poželjela sresti te face to face. Što ne znači da me koliko sutra nećeš popljuvati. But, uvijek sam više poštivala poštene i prave neprijatelje nego licemjerne prijatelje. Jedan takav neprijatelj upravo je danas preminuo. Iako smo se krvavo svadili (u poslovnom smislu) uvažavanje i poštivanje uvijek nam je bio krajnji domet. Znaju li to još ljudi? Gotovo da sumnjam!

Poštar ih je donio ili još preciznije dostavljač. Nije zvonio dva puta ali dobro je da se penjao do četvrtog kata jer mi je pomalo zastao dah. Ta tko je toliko lud da će mi dostavom slati cvijeće. Imala sam puno muškaraca u svom životu, neki su imali i mene i nije da mi nisu poklanjali ruže, ali obično je to bilo post festum. Kad mi više nisu bili važni. A prestali su mi to biti upravo između ostalog stoga što nisu znali razliku između žutih i crvenih ruža. Najveći apsurd mog života dešavao se obično baš za valentinovo. Ne stoga što držim do tog dana već stoga što sam već jako dugo od tog dana na ovom svijetu. Pa ga hoću neću ne mogu zaboraviti, jer me taj datum svako malo podsjeti u mojoj osobnoj. Zato i nije bilo problem tim mojim muškarcima pamtiti moj rođendan. Eto i danas dobivam neke poruke za ročkas samo zato što ga ljudi spajaju s valentinovim. A svaki (da ne kažem bilo koji) muškarac koji imalo drži do sebe i svog imagea, požurit će sjetit se valentinova. A te žute ruže bile su gotovo moja opsesija. I što sam ih ja više voljela i željela to sam češće dobivala crvene na dar. Normalno, uz objašjenje da su crvene znak ljubavi. To bi bilo isto kao da sam ja njima kupovala za ročkas lakosta majcu a oni nose…traper. Ali zato su moje kćeri uvijek znale što i kakve mi valja kupiti. I danas stoje u vazi prekrasne jedne ljepše od drugih. Zanimljivo je kako žene neke stvari znaju, mogu, hoće. Ne samo muškarcima već i ženama. Takav nam je genetski kod. Da vidimo, čujemo, udovoljavamo. Ako me išta iritira kod mene onda je to upravo to. Ali sretna sam zbog njih, žutih ruža. Jednih. Ove druge koje su došle dostavom izmamile su mi suzu. Hm, lakše je poslati poštara sa ružama nego li doći osobno. Reklo bi se na zapadu i dalje ništa novo. Istina, nekoć je moj ročkas bio i događaj u firmi. Reklo bi se uvijek je bio prva liga. A bilo je i onih koji su bili druga. Znalo se da na ove iz prve lige obvezatno dolaze ugledni direktori i ostali koji su bili face. Tada mi to nije bilo bitno jer mi je bilo važno samo da jedna faca bude. Danas, kada nema više niti faca niti direktora a niti drugih suvišnih lica u mom životu, popila sam piće u obližnjem kafiću, nazdravila sebi i poklonila pesi njeno svinjsko uho. Uvijek sam se pitala zašto sam za svoj ročkas zvala ljude na ručak bilo van ili doma, pekla kolače i udovoljavala drugima umjesto da sam sebi činila ugodu. Za buket žutih i orange ruža bila je zakačena vizitka i tekst: od srca ti želim da voliš sebe! Bez potpisa i bez nekog znaka. Rasplakala sam se jer sam znala da su tvoje. I da istina, koja piše, boli. Jer uglavnom nisam voljela sebe, voljela sam druge. Učim polako ovo prvo. Tko zna možda do slijedećeg valentinova i naučim?

Povjerovala sam ti. Reče, ja sam stijena. Tvoja. A potom si se prvom prilikom tj. neprilikom pretvorio u pijesak. Onaj pustinjski koji iritira i grize oči. Lako je dobar u dobru biti. Lako je željeti biti. Ali valja biti spreman, moj Horacije! Al ne brini, doći će voda i otplaviti tvoju naplavinu, usitniti u još sitnije komadiće. Čak i ono malo tragova što osta u tom pijesku već sa prvim valom nestati će u nepovrat. Volim kratke priče koje još kraće traju. I koje ne ostavljaju traga. Jedino mi žao mog izgubljenog vremena, nešto telefonskih računa i poneki dobar vikend. Možda poneki uzdah, suza. Najviše nade i želje. Lako je povjerovati u želju. No ostvaruju je samo oni koji imaju muda. Obično srećem muškarce bez. Zato ih valjda ja imam. Kaže on meni da sam divna i komplicirana žena. On je pak simple man. Words. Trebam više od toga, od malonoćnih razgovora o ribolovu i lovu na vještice. Ponekad doista poželim da sam simple woman. Samim time što sam žena, već sam komplicirana. Većini muškaraca nedokučiva. Puno previše, nikad premalo. Muškarci su doista jednostavna bića. Love plijen i potom očekuju nagradu. Ulov. Koji vare i opuštaju se. Ne vole da ih netko uznemirava, ometa ili ne daj bože nešto pita, traži, očekuje. Ili da je lovina nezadovoljna. No pri tome istu tu svoju lovinu od koje očekuju da za dana bude izvaljena na patos i mirna i zadovoljna, s večeri u krevetu očekuju od nje da postane aktivan virtuoz. E pa dragi moji, neide to. Ili jesi ili nisi. Mislim i po danu i po noći. U tome je sažetak svake priče. Vjerujte mi, nisam od braće Grimm, ali sam im sestra i imam jako puno priča u rukama. I sve su jebeno dobre priče. Iako su uglavnom bile i bajke. Ovo je bajka o tvojoj stijeni koja je ispala...hrid. Obično pomorci znaju razliku, stijena je spasonosna i vodi u život dok hrid znači...smrt i propast. Ipak, dobro ti more mornaru, trebat će ti. Jer znaš ova stijena od žene (a nije petra) ipak je stijena a ne hrid. Hridi te tek čekaju, moj Horacije!

p.s. isprika uvaženoj blogerici Petri od stijene jer sam joj rabila dio nicka
a sada, zna se...i will survive

http://www.youtube.com/watch?v=ZBR2G-iI3-I

Kaže meni sinoć jedna uvažena (tako kažu ) blogerica nakon mog prilično benignog komentara (ne znam jel riječ trkeljati bila fatalna ili spomen moje stvarnosti)
“hvala ti, meni, za komentar i za silazak iz stvarnog života kojeg mi ostali nemamo, pa tu trkeljamo, voljela bih da si ondak svoje primjedbe uputila osobno, a ne kao prilog harangi na tuđem blogu, ali, ok, sve je ovo isto, svi blogovi su jedno, svi ljudi na svijetu samo dio cjeline, potrebni smo svi, pa i ti, kao i ja - a ovo je samo prilog teoriji o prijeziru ljudi koji se ne sukobljavaju, ali kao iznimka, jer znaj, pacifizam je samo jedan od izbora i nije uklesan u stijenu, niti su ljudi stalno isti, te te istovremeno molim da ubuduće što imaš za primijetiti negativno, uputiš meni izravno. hvala.“
Jerbo je valjda zabranjeno reći nešto na tuđem blogu osobio ako je to blog CC i osim ako nije uvlačenje u dupence. Istina, ono može biti fino i slatko, čak i malo…poput moga, ali nije moj stil. Jer ne znam što bih ja to tebi sisi imala za reć na pvt? Istina, nemam niti sam ikad imala neku dobru frendicu. Sumnjam da mi ti možeš biti ta. Meni mogu biti frendice samo ružne i inferiorne žene, jer me samo takve podnose. One druge (a poglavito ti i drugi ovdje) držiš da nisi ta. A koja jesi ne znam. Istina, bilo je naznaka da ću te možda i sresti jer nekoć je to čak bila i moja a ne samo tee jeyeva ideja. Imala sam potrebu sretati neke blogere, ne stoga što su mi bili zanimljivi kao takvi, već samo zato što jesu ti. Davno već nema zanimljivih blogera ovdje na iskrici. A btw žene mi nikad (ili gotovo osim poneke ponekad) nisu bile zanimljive, iako su zanimljivo pisale. Ali ti definitivno ne spadaš u te! Nikad nisam voljela (nije da sam ih mrzila) ljude (ta valjda su ljudi iza ovih nickova iako ponekad mnogi misel da nisu) koji uvijek imaju smajl, uvijek su vedri, uvijek imaju pravu riječ, nikad ne prostače. Za to ipak postoje lutke i barbike. Njima se nikad nisam igrala, ali moja kćer da. Možda si ti od te generacije…lutkarske? Netko je ovih dana, a ja to i ponovila na fejsu, nisam nikad bila štovateljica meca i cole…pa tako niti instant komunikacije. Smajliće čak dugo nisam niti znala kako ukucati u comp… a nije da sam nova tute. Reklo bi se davne neke 1996.g. naveliko sam koristila se nekim pc jezicima i pismima. Iako sam bila polupismena. Danas mogu reći da sam elektronički pismena na nivou osnovne škole. Pa učim još. No, nisam štela otom. Pa eto sada ti ili vi trkeljajte po mome blogu, iako dvojim da ste to u stanju? O prijeziru, sukobljavanju, pecifizmu, stijenama i negativnom ne znam što rijeti? Gdje li si samo našla tolko riječi sa značenjem. Još te jedino glupi nadmašuje sa besmislenom koncentracijom suvišnih riječi. No, kao i obično dobro je da razičito mislimo. Neki tako i živimo. Neki još i sanjamo. Ponekad i trkeljamo. Nikad nisam imala namjeru biti djevom osobito ne onom o kojoj poje bezgrešno začeće. Kad se jebem, onda se jebem. A kad živim, onda živim. Ponekad i pišem. O životu. Ili o jebanju. Ali ne radim sve to istovremeno. A ti?

http://www.youtube.com/watch?v=4O_YMLDvvnw

Draga moja (da bar,možda), eto čitam večeras
malo tvoje zapise, onda se vraćam ne neke moje
poruke pisane nekim ženama ovdje, pa se vraćam
nekim mojim zapisima od prije 20 i više godina,
zapanjujuće istoćutnih ideja, utisaka, pouka, kad
želim bar malo, kao sad tebi, zaviriti u dušu,
zapljusnem lice prošlošću, oslušnem i srce ali i
mudrost mojih godina i uzaludnost moje sijede kose
pa se umirim osluškujući moje nemirne duhove koji
ne nestaju, pokušam pronaći bar sliku neke
negdašnje muze, barem sliku u sjećanju jer me
odavno zamrziše i onda mi ko sitni tiraji blagog
prijekora zazvuče moje riječi koje ti pokušavam
uputiti prividno neutralnog izraza dok se u duši
pokušavam oduprijeti opoju tvoga izraza...
Draga moja, prije svega, shvati ovo moje kao
samo i jedino moje razmišljanje o tebi, eto, nisam
te i ne želim komentirati na tvom blogu, mislim da
ipak zaslužuješ više, da ipak zaslužuješ ovakvu,
bar malo intimniju riječ a i mene hrabri i čini me
slobodnijim da se izrazim čak i na drzak ili
pomalo vulgaran način ako me misao navede tim
stazama.
Ljubav...Kako mnogo se ljubavi provlači kroz
tvoje riječi, kako mnogo te iste ljubavi tebe
"šamara" u tvojim sjećanjima, kako mnogo
toga se pokušava ugurati u tvoje biće pod izlikom
ljubavi a tako mi blisko zračiš samotnom čežnjom,
toliko prikrivenih rana i hinjenih lijepih
sjećanja oslikavaju tvoj (od mene zamišljen)
lik...
Ljubav nekog ljubi, nekog voli, nekog ubija,
nekog zaludi, a tebe,...
tebe je, čini mi se, tvoja ljubav toliko puta
izdala, da, tvoja ljubav..
Ljubav prema svakom drugom se rađa u vlastitom
srcu, ti misliš da je taj za to zaslužan, ne,
koliko puta mislimo da volimo, koliko puta ustvari
upućujemo svoju ljubav drugom i ako je bar na
trenutak primi i osjeti, bože, koje li
sreće!...kratkotrajne...., varljive..
jer, dali će je istom mjerom i vratiti, dali će
je posve prepoznati, poštovati, njegovati,
rijetko, možda samo jednom u životu, bar na kratko
osjetiš cijelom svojom sviješću i nesviješću, da
su dva univerzuma nešto jedno, bar na kratko..
Bol, toliko opjevana ljubavna bol neuminost je
što dolazi iza svake pomisli o trajnoj sreći ako
se u ljubavi i sreća može tako zvati.

Pa onda patimo, patimo na sve moguće načine,
patimo smijehom, patimo lažnim pouzdanjem a
najgore patimo novim pokušajem, novim i ponovo
uzaludnim nadanjem, pripremni smo podnijeti svaku
novu ranu jer i neznamo više koja nas je u
sjećanju više boljela pa smo na to i
zaboravili...
Padamo u zamku slatke čežnje, ne čežnje za nekim
sjedinjenjem, novim obzorima, ne, padamo u zamku
čežnje koja se naziva još smiraj a njega, bože,
njega najviše i nikada nema, tu je, nadohvat duše,
na milimetar od usne, osjećamo ga pod staklenim
zvonom, no, on nije naš..nije za nas, uvijek neki
divni lijepi i glupi ljudi prosipaju svoj smiraj
stazama kojima odlaze a mi čak ni to neznamo
pokupiti i umatamo se u maglovite velove naše
prošlosti, iščašene stvarnosti i sutrašnjice koja
se poglavito dešava nekom drugom.
Djeluješ mi draga nike, djeluješ mi i pomalo kao
zarobljenik okružja koje te prividno štuje, čak i
na ovim stranicama, u nekim, tebi upućenim
riječima očitavam totalno neshvaćanje tvoje dobro
protrešene duše, ima tu i nekog, ajmo reći i
jadnog poltronizma, mnogo vlastitih jadikovanja a
i pokoja želja da te se "otpelja" u
krevet.Naiđe i pokoja dobra misao, pronađe se i
pokoji prijekor, možda malo poput ovog moga..
Poželio sam, kad sam prvi put pročitao tvoju
riječ, poželio sam da ti se desi jedna eksplozija,
ne nekakva katastrofalna ili fatalna, više kao
jedan bljesak nečeg drugačijeg, neću namjerno reći
novog jer novo za tebe kao i za mene više i ne
postoji, nečeg što će presjeći jednu tu cikliku
koja je tako prisutna u tvom izričaju, jedan
snažni vrtlog koji te još uvijek kovitla na
površini ali koji će te jednom definitivno povući
u dubine kojih nisi svjesna, od kojih nemA obrane,
koje su konačne..
A tako se može..sa kakvog sam se ruba, jedva
balansirajući ponovo bacio u ovaj život, kako li
sam već gledao, ne u "svijetlo na kraju
tunela", već u jednu očajnu i neopojmljivu
tamu..
Platio sam strašnu cijenu, ostavio dio bića
zauvijek negdje kao polog za svaki budući grijeh
ali, ovdje sam, slušam gledam, osjećam i ne patim
suviše, samo ponekad strepim kad naiđem preletom
misli kroz ovaj život, na nekog poput tebe, tako
slatko zapretenog u opojnost vječnog antagonizma
željenog i dobivenog, zastrepim, neki put se, kao
sad oglasim i ne očekujem ništa, ništa ne mogu
niti postići, jedino mi na životnom računu ostaje
zapisan pokušaj da nekom kažem.... "hej,
iskorači, pobjegni, sakrij se u ljepoti preostalog..."

.....i kad godine minu, volim kad me slučajni prolaznici...prepoznaju!

tako si me i ti prepoznao poslavši mi ovu poruku....a znaš, ima jedan link koji mi paše bolje od bilo koje...haljine!

http://www.youtube.com/watch?v=VM0Z75KEd_o