BABY, COME BACK!

Ne volim rastanke. Draže su mi šetnje po Savi. Piči sunce, očale na nosu, Sava posve pristojna, ostaci naplavina svuda po granju. Svjedoče o životu tamo dalje na zapadu, a ti si krenuo na jug! Pustopoljina i vriština... polegnute i zapletene travke zapinjale mi za cipele. Konačno sam ih oprala danas. Stajale su od blata još od petka. Kao i sve drugo, pa i vrijeme. Osim tebe i nas. Kada sam te ugledala na autobusnoj postaji znala sam da si stigao. Sve do tog trena tvoj lik mi je bio tako dalek i maglovit. Možda i zato što nisam željela patiti za nekim koga nema. Prežderavati se, voditi ljubav, pričati i nije baš nešto. Ali što je prava mjera? Ti voliš voditi ljubav u mraku, ja te volim gledati. Dobro je da smo došli do nekih razlika. Nismo se zajedno okupali u mojoj ovalnoj kadi, ali tuš je bio malo prevruć. Tebi to godi. Zato sam i morala svaki put otići i ostaviti te. Da završiš sam, ali svršavali smo gotovo istovremeno. Dobro je što si otišao. Kako bi se mogao vratiti. Ovaj put je red na tebi, pa će onda biti na meni. Gotovo da me podsjeća na lazanje. One od subote sa kozicama i škampima. Red dolazaka, red odlazaka. Možda više i ne znam živjeti drugačije do li kao Viktorija štejšn? Sviđala mi se tvoja rečenica na odlasku: tvoj sam! Tako je dobro kad ti netko kaže: tvoj sam i…ode! Btw ovaj puta nisam čak niti plakala na Savi. Mirna sam. A i ona je. Pesi nekako nedostaješ, gotvo da me stalno pita pogledom…gdje si? Sada više neće moći lizati u paru moju i tvoju ruku, neće biti u dilemi kome da pruži šapu? Morati ću je to naučiti, pa ona je ipak prava…slika i prilika svoje gazdarice? Suton nad Zagrebom, smiraj emocija. Dobro je da je sutra ponedjeljak. Zamislite kako bi bilo kad bi svaki dan bio…petak…subota…nedjelja? A opet, ne bi bilo ni ponedjeljka da nema petka…subote…hm, danas sam nakon tih nekoliko dana ponovo bila na Savi. Gotovo da sam zapjevala…vraćam se Zagrebe tebi, tebi na obale Save…ona je ipak uvijek tamo iako stalno otječe! Može li i ljubav biti takva?

iskrica mi je uzela sjećanja! nisam imala pojma za iskričinu umotvorinu koja valjda šljaka otkada je uveden premium. pa tako nemam više poruke...niti jedne! u arhivi...kao da su svi pomrli! a bilo je tu svega...nekih riječi i za pamćenje. šteta, ponekad sam se znala vraćati tako nekim ne ljudima već porukama koje sam im slala. više ja njima nego oni meni. rijetko sam nailazila na one koji su mi bili al pari...u riječima! ali bilo ih je. tada su večeri poput ove poprimale posve druga značenja. čak toliko da se činilo da stvarnosti kao da i nema. no, sad imam neka druga sjećanja ali u odsustvu sjećanja od poruka ne mogu sa sjetom ne sjetit se! dobro je u svemu tome što dobar dio toga ipak spremam...zapisjujem najprije na comp a potom ovdje. i često se vraćam. ne ljudima već izgovorenim riječima...koje žive dulje i od...sjećanja.

"ako mi nije dano da te sretnem za života,
neka mi bude dano da vječno gubitak ćutim, neka mi
bude dano da spominjem se uvijek, neka mi bude
dano da udarac ove tuge snosim za snivanja svoga i
za ura budnih.
dok prolaze dani kroz tržišnu vrevu ovog svijeta,
i dok se ruke pune dnevnim utršcima, neka mi bude
dano da vječno neimanje ćutim, neka mi bude dano
da udarce ove tuge snosim za snivanja svoga i za
ura budnih.
dok sjedim na rubu druma trudan i zadihan, dok log
svoj sterem u prašini, neka mi bude dano da put
daleki pred sobom slutim, neka mi bude dano da
spominjem se uvijek, neka mi bude dano da udarce
ove tuge snosim za snivanja svoga i za ura
budnih.
kad odaje mi budu okićene i kad oglasi se frula i
zvonak smijeh, neka mi bude dano da odsutnost
tvoju ćutim, neka mi bude dano da spominjem se
uvijek, neka mi bude dano da udarce ove tuge
snosim za snivanja svoga i za ura budnih."
(rabindranat tagora)
ili za sve one koji večeras pate za ......

čitajući "pismo mojoj dragoj" idem ne pisati već biti....ta!

očišćeni repovi škampa na bijelo sa fužima. čaša, a možda i pol više merlota. štoš, mi istrijanke smo takove! nakon nedjeljnjog obiteljskog ručka...(iako btw nemam obitelj već dugo, dugo više od dva desetljeća...imam djecu, imala sam ljubavnika, muža...al obitelj ne!) odlazim u svoj krevet. nije loše svarit hranu i samački ručak! al potom misao nate...raskopčala sam košulju..svaki gumb polako kako to samo muškarac može činiti ženi...koju želi! izvadila sam dojke iz svojih košarica...polako ih milovala. znam kako bi ti to činio. a potom ne bdje dosta. nisam prtljala po korzetu kako bi to ti već sam ga odmah uspjela otkopčati. očito je to međunožno kopčanje gotovo neodgonetnuta enigma svakog muškarca? ili možda ja nisam naišla na onog vještog? unatoč toga nisam ih prestala nositi...dragi su mi i sexi. možda upravo taj osjećaj da se moj muškarac muči oko mene...nje! a potom sam krenula dalje...neću sad o tom, šapnut ću ti s večeri...ta vrijeme je obiteljskog nedjeljnog ručka. volim svoju popodnevnu sexualnost i razvratnost...još uvijek! ali, vrijeme je da...za(s)vršim!

Prije pet ljeta kad sam se ovamo doselila željela sam da mi iskrica postane…razbibriga. I put u središte…ljubavi? A potom sam sve shvatila preozbiljno. Ne kao razonodu (jer tv već dugo ne gledam) već kao način da, ne samo upoznajem ljude, već i da ih…spoznajem? A onda sam se umorila, ne od upoznavanja već od spoznavanja. Ali, ni tada nisam odustala. I nadalje sam tu radi spoznavanja…ali ne više zbog upoznavanja. Ne zato da tratim svoje dragocjeno vrijeme, ne zato da nešto radim tek toliko. Pojam dosade ne poznajem. Čak i kada sjedim ili ležim satima razmišljajući. Nekoć sam to zvala brainstroming. Sada sam znatno skromnija. Puštam mislima da struje mojom glavom…kosom…kožom…vršcima prstiju. Možda sam stoga čudak nickovima ovdje na iskrici jer oni su uglavnom tu ne da bi sretali ljude već da bi održavali i uzgajali svoj supstitut. Ili ego. Pa su tako ovdje jedno a u stvarnosti drugo. To je ona spoznaja o kojoj sam pričala. Istina, ponekad ponešto sretoh iza nicka i čovjeka. Jer većina njih, nickova ovdje ne žive…oni ovdje bivaju, al ne bivstvuju. Dokaz da je tome tako jest i pisanje na blogovima. Uglavnom se piše o drugima, savjeti se daju iz prve ili neke treće ruke, umjesto svoje priče uvijek se bolje kupuje i prodaje tuđa, a o, tko koga i zašto jebe ili još bolje ne, e o tome bi se ovdje dali napisati romani. O hihotićima, smajlićima i ostalim ikonama iskrice neću sada. Ionako su već učinili nominacije za oskara. A malina je još daleko. Tek su je netom dodijelili. Istina, koliko se sjećam jedino sam ja svojevremeno u pokušaju (odustalom) ovdje napisala crtice i pričice kako iz sexualnog tako i stvarnog života. Istina jest i to da sam ih nakon nekog vremena obrisala, ne stoga što su bile loše (ta život ih je već ispričao) već stoga što sam shvatila da neki žive život a neki vrebaju iz prikrajka kako bi isti taj…sjebali. Ili se naslađivali tuđim pikanterijama ili padovima. Pa sam onda to radije ja virtualno učinila. Jer ionako stvarno sam ga već sjebala. A opet, moj stvarni život je tako pristojno posložena priča da sam upravo ovih dana konstatirala kako sam tek u zrelim godinama živjela tako i toliko intenzivno da sutra mogu otići. No nisam srela još nekog tko je živio a da je preživio? Možda to oni koji vjeruju u onaj drugi život poslije života. Ja vjerujem još uvijek u ovaj jedan jedini. Stoga ga idem živit. Ovaj puta doista i vjerujem da postojiš, jer postojiš! Natočila sam si baileys kako bih nazdravila slijedećem petku. Provjerila sam ima još viskija, rakije, votke, višnjevače, porta, vina, šampanjca. Rekao si da nećeš šampanj al viski je piće tvoje mladosti. Iako tebe još nema, ima te više od svih. Samo si na privremenom radu. Moja postelja čeka. Dugo već nisam u nju položila…ljubav! Pa makar se opet sunovratila…ili povratila. No, ako je to cijena bivanja, neka. Mislila sam otići…ali volim pisati o nama. Sretala sam ljude ovdje, ljubila, bila ljubljena, u zanosu strasti i bića, u zabludama, hadovima, olimpima. Ljubav je veća dok se čeka…iako nisam više Simonova! Sada sam samo tvoja…draga!

Koliko je sati?
"Mene pitas?"
"Da bas tebe"
"Tesko mi je rec"
"Pa reci, zelim da znam. Moram znati otkud idem i kamo se vracam. Mogu sve uciniti kada to znam"
"Tako si hrabra, tako si neodgodiva"
"Ne, nisam hrabra, samo sam zena"
"Moram srediti svoj zivot, da bude jasan kao tvoj, Simonovna. Ne kazem to zato da me cekas, to kazem zato da ne zaboravim sto si mi dala. Budi dobro"
"Idem ja u picku materinu, znas, kao i ti"
"Nemoj, molim te"
"A u ime cega, molim te reci. U kurac i taj tvoj glas, nemam ja za to snage, ni tvoj mir, to mi mozes dati samo kad si kraj mene"
"....."
"Znaci tako"
"Da"
20.08.2009. 22:18:31

večeras smo doputovali k meni. u tvoj grad. dogovrili smo kino, kokice...ne, najprije večera u zvoncu, potom kino i kokice a potom..mi! prethodnog dana preskočit ćemo večeru i grickati roščiće...punjene šunkom. nemaš pojma kak su dobri. prste ćeš polizati. i lagano ćemo to variti, kako bismo mogli voditi ljubav. imam još nekih planova ali neće svi stati. u dva dana. i dvije noći. našeg bivanja. već smo ovlaš išpartali i naš neki sllijedeći vikend u londonu. dva dana će biti dovoljna. sa floridom malo teže. tamo bi nam ipak trebalo barem tjedan. a možda i ostanem živjeti tamo? kažu da je temperatura vrlo podnošljivih do 35. uz stalni vjetar. jedino me muči kako ću avionom do tamo. nije da pušim, ali ti da. no, do tamo tek trebamo doći. sada smo ovdje. tj. ja sam tu a ti si tamo. neću opet biti simonova...neću da te nema. opet. budi tu!

dugo već čežnja oplahuje moje obale i voljela bih opet voljeti i biti voljena...but, nije sve kako se čini? dan kada mi dijete koje to više nije dođe ponovo "kući" (dolazak iz druge države može se time smatrati) i kada jedno drugo dijete čeka svoje dijete...što reći do li, sretne li žene. nekoliko čak.... majke ponajviše!

na zapadu ništa novo. sunce piči i miluje mi lice. sjedim oslonjena na plavi dvosjed. moja pesa mi u krilu. jednom rukom milujem ju. u ruci stoji još telefon. bežični. toplina sunca miluje mi obraz. baš onako kako sunce zna milovati, ne i pržiti. netom završen razgovor. toplinom sam obasjana iznutra. plava kosa rasuta pomalo raščupana. kućna atmosfera. upravo sam popila kavu s tobom. još mi odzvanja tvoj kašalj. glas ti je uvijek tako....tu. da sam slikar sada bih uzela kičicu i točno znam kako bih narisala sve ovo što sam napisala. jer prizor je bio....razigrano plavetnilo. čak je i moja tužna slika kapi kiše na staklu ponad plavog dvosjeda nekako danas manje tužno sjala. nirvana....bilo je sve tu al kao da i nije. zadovoljstvo trenutka naspram trenutka zadovoljstva! ali kako nisam sikar, zapisati ću. ponekad riječi jednako govore...ponekad i više...jer kad staviš određenu nijansu boje ona se ne može tumačiti jačom iil slabijom...to je točno ta boja. kada kažeš riječima ponekad ih možeš ipak raznoliko shvatiti...ovisi o duši s onu stranu. idem sada prošetati....ljepotu trenutka i još uživati u njem!

Kažeš mi: volim te!
Pitam te: kako znaš?
Kažeš mi: tako što se jutrom budim, s večeri liježem…s mišlju nate!
Pitam te: zašto me voliš?
Kažeš mi: Tvoje oči su poput…željena mora! Želim te dodirivati, ljubiti!
Pitam te: zašto su tvoje riječi tako divne, a tebe nema?
Kažeš mi: pa tebe ima u mojim riječima…zašto bi trebalo biti i …mene!

skoro bezbojna stvarnost, bez bremena smisla, bez vimena težnje...kao što je trajanje trajna prijevara fenomena u nekoj vezi...sve su me misli ostavile, i tako je ugodno

a ipak...

ne bi li bilo lijepo da zajedno trčimo poljima? polja nisu jako daleko, znaš. nije teško stići do njih, samo ako čovjek želi...ali, stvarnost je izmišljotina nemaštovitih ljudi...stoga, sve što se napiše postaje istog trena neka vrsta fikcije.

vani kiši...već dugo nisam pila svoj čaj tako...a to tako je, tako kratko! popodne smo skoro vodili ljubav. ali nisi smio zakasniti na trajekt. večeras nisam tu. otišla sam u polja....sama!

jučer sam poželjela da me nema. jer neda mi se više. mislila sam da me čak niti kometa (koja prijeti, kaže cc citirajuć glupu net žutu štampu) ne može skrenuti s moje putanje! niti izobilje dobrih blogova večeras. što je ovo zadnje vrijeme...izgleda da je nedjelja dan za...buđenje. a sutra ponedjeljak.
but, danas sam postala tvoja cura a ti moj dečko. ne partner, ne dragi, ne prijatelj, ne suprug. dugo već nisam bila nečija cura! sad sam tvoja. osim ako to nije bio neki šum u...slušalici? t-com-u nisam još platila zaostali dug pa možda ometa amis kojem sam se priključila? a možda to razgovaraju meteoriti pa proizvode takav šum. tko će znati što sve to šumi u...kozmosu?

"Ljubav je moguća jedino ako dvoje ljudi međusobno komunicira iz centra svoje egzistencije i ako pri tom svaki doživljava sebe iz centra svog postojanja. Ljubav nije mjesto odmora, već neprekidni izazov, mjesto neprestane aktivnosti, rasta, mjesto zajedničkog nastajanja…umjesto da bježe od sebe. Sporedno je pri tome da li među njima vlada harmonija ili sukob? Čovjek iako u svijesti nosi strah da neće biti voljen, zapravo boji se da ne bi volio. Vjerovati u drugu osobu znači biti siguran u pouzdanost i nepromijenjenost osnovnih stanovišta, srži njene ličnosti. Za ljubav je važna vjera u vlastitu ljubav, u njezinu sposobnost da proizvede ljubav u drugih. Biti voljen i voljeti zahtijeva hrabrost da se procijene izvjesne vrijednosti kao najviše vrijednosti…te da se učini skok. I stavi sve na te vrijednosti. Hrabrost iz očaja je suprotnost hrabrosti iz ljubavi.
Mišljenje nas može dovesti jedino do spoznaje da nam ne može dati posljednji odgovor. Svijet misli ostaje uhvaćen u paradoksu (proturječju)! Jedini način koji nam omogućuje da svijet potpuno shvatimo nalazi se, ne u mišljenju, već u činu!
U doživljaju sjedinjenja!
Stoga je borba mišljenja…nepotrebna!
Voljeti znači obvezati se bez garancije, prepustiti se potpuno nadi da će naša ljubav proizvesti ljubav ljubljene osobe!" (Erich Fromm)

Svemu su nas učili…zbrajati, oduzimati, množiti, dijeliti….trgovati! Jedino nas nisu učili ….voljeti!

I zato, neću se boriti s…tobom!

al još se pitam, ne zašto svi ratovi koji su započeli završavaju (jer po meni ne bi niti počeli), već zašto onaj jedini nikako da završi. Između muškarca i žene. Ponukana sinoćnjim razgovorima na temu žene i muškarca na blogu (to je ovdje uvijek neisrcpna tema na isrcrpljujući način) ne mogu još uvijek razumjeti zašto muškarci koji su tako krotki i uredno u braku upravo sa tim „groznim“ kako kažu ženama ne učine nešto za svoju mušku egzistenciju. Koju očito ugrožava ona, žena. Ne nužno vlastita supruga već žena an ženeral. Oni pak drugi koji su u vječnom lovu za istima (neovisno od toga jesu li slobodni ili pak već svezani svojom voljom a potom i vezom zvanom brakom ili kako već) u trenutku ulova pretvaraju se iz lovaca u…zadovoljnu lovinu. Svi nagoni koji su ih vodili ka njihovom ulovu (ženki) odjednom otupljuju…nagon je zadovoljen. Hrana je tu….predstoji zadovoljno mljackanje. Do sitosti. A potom opet sve iznova. Uvijek sam se pitala zašto ti zadovoljni ratnici koji se odmaraju od lova zadovoljni ulovljenim, postaju tako krotki. Od onih lovaca koji su sve svoje testo i ine hormone upinjali kako bi osvojili (i ulovili) tu svoju enku odjednom prestaju biti. I ne razumijem čemu potom ta borba, to bildanje ega kad od iskona ona je upućena na njega a on na nju. Znam, reći će neki,..mi kao ljudi nemamo perje, krijeste i slična druga sredstva za igre…koje izvode ljubavnici u životinjskom svijetu pri upoznavanju i prije ljubavnog čina. Zato i imamo disco klubove, kafiće, iskrice, blogove i ostale načine kako da iskazujemo svoje biće i bacamo…čini. I baš kad nam se čini da smo tamo gdje smo željeli biti počinje kraj. Jedino je pitanje da li to vidimo ili ne želimo vidjeti? Jer doista je nepotrebna ta borba mišljenja i to omalovažavanje potrebe za njim….za njom…jer upravo taj trud govori koliko nam je to bitno. Obično ne radimo u životu niti istrajemo u onome što je nebitno. Na bitnome lomimo sebe i svoja koplja. Koja bacamo i u trnje. I bilo bi mi smiješno da nije žalosno, ovako s večeri čitati muško ženska nadmudrivanja tko će koga…potrti. Ta što bi oni bez nas žena? Izumrli! Ta što bi mi bez njih muškaraca? Izumrle! Pa čemu onda mremo…svaki dan again?

Ovo samo onako, an pasan….nemojte preozbiljno shvatiti (već dovoljno preozbiljno shvaćam sebe) i započeti opet neki rat…pijem popodnevnu kavu vikendom oko 15 h…za neke navike bih ubila…radije nek propadne država no one!

Oliti ljubav na daljinu je poput…. praznine koju nismo uspjeli ispuniti. Jer, iako smo brinuli jedno o drugom, brinuli smo…. i o telefonskim računima. Pa je moja opcija 0,7 lipa dugih razgovora trajala…dok je ne ukinu. Pa su opet trajali na skypu…satima. Dok slučajnošću i ta opcija nije postala...nedostupna? Sjećam se, godinama sam čekala petkom vlak kojim bi dolazio…jednom, sjećam se donio mi je karanfile i prsten. Bje to za moj osamanesti rođendan. Potom sam taj isti prsten rano izgubila. Ti si svoj, onaj vjenčani, bacio prije pet godina. But, nisi izbacio sebe iz…čekanja. Na nešto drugo… pa i mene. I sada ja čekam…tebe. Koji nećeš doći. Muškarci u mom životu nisu imali muda. Istina, zato sam ih imala ja. I otišla prvi put. I otišla drugi put. Ne stoga što sam željela već zato što su oni otišli prije, umrli u sebi...pa potom i u meni. I otada stalno odlazim a da nisam niti došla. Nema više pogleda face to face…dodira, nema onog što nas čini…živima. Barem ne dulje od tjedan dana...obično priča počne i završi u tom roku. Iako sam ti još jučer šaptala da jesam ta…danas gotovo da bih te mogla moliti: nemojmo više voditi ljubav na daljinu…preteško je. Ali još će teže biti. Kako izgubiti ono što nisi ni imao? Tako što izgubiš nadu da ćeš imati…da je moguće imati i biti…nekome nešto važno. Nedugo mi je jedan čovjek rekao na telefon kad sam zavapila da želim nekom biti važna....da sam njemu važna. A potom je poklopio isti taj telefon bez pozdrava. Pa kako ne mogu živjeti, pišem…i brišem…treba izbrisati na stotine poruka. Zanimljivo da svaki put kad pređem brojku 100 počinjem ispočetka. Netko je ipak pobjednik…sa pdv-om to je pristojna svota. A kako sam sklona pretjerivanju…posvetit ću svim robovima ljubavi jedan djelić dolje napisanih robova, s tim da sam ja možda ta…za sva vremena. Koje li ironije ja tako slobodoljubiva koja najviše mrzim okove, upravo ih većma imam!

Knut Hamsun: Robovi ljubavi
• „…to vam šalje gospodin u sivoj odjeći. Vi ga znate!
• da vi možda niste njegova nevjesta? – upita ona.
• ne, ne, ja sam njegova udovica- odgovorih.
I sve do jutros tumarala sam ulicama. I sada sam ponovo pročitala. zvao se….“
I sjećam se da je rekao i…prezime! I danas smo popodne gotovo opet vodili ljubav! U mislima. A ja sam opet…simonova!