ZAR....UBITI PTICU RUGALICU!

Htjedoh konačno saznati rezultat svjetskog prvenstva tj. tko je pobijedio. Napokon kad je gotovo. I upalim tv (htjedoh teletekst) a kad tamo prastari crno bijeli film. Sa starim pekom (Gregory Peck). Koji mi je uvijek bio…kak bi rekli danas iskričari …….mmmmm. Podsjećao je na mog prvog peka. Koji je btw bio moj prvi muškarac i suprug. I najzgodniji. Valjda to tako biva u mladosti, pazimo na bicepse. A kad smo već kod najzgodnijeg, sinoć onako s noge na noge u šetnji na jarunu sretoh jednog svojevremeno meni najzgodnijeg iskričara. Bilo ih je tako malo da mi nije teško pamtiti ih.Visok, prosijed, onako pekovski nastrojen. Tad. Sinoć je bila i jedna blonda uz njega. Znatno mlađa, visoka ko on. Ja pak bez štikli, kak i pristaje uz jarun. Sa jednim malo višim(ali ipak relativno niskim) prijateljem. I bacim ja pogled, iznenadim se njemu. I sjetim se kak sam malo patila što nisam bila njegov izbor, al avaj. Danas je to ruina od muškarca. Prilično se zdebljao, podbuhao…čičica nadomak šezdesete. I bi mi drago što je moj pratilac mlađi…dovoljno mlađi i od mene da mi bje ugodno. I ne samo mlađi već i pristao stasom. Pa sam pomislila…nije zdravo imati mlađu ženu (partnera/partnericu). Puno više se čovjek troši. Ovako, ak si s nekim tko je nešto sitno mlađi, trošenje je znatno sporije. Čovjek dulje traje. I čovjek/žena manje se mijenja. No, film je i danas još uvijek isti. Ne mijena se. I pek u njemu. Za razliku od drugih pekova!
 
I nisam saznala tko je prvak?  Pa, tko je pobjedio na svjetskom?
 

Uredi zapis

04.07.2010. u 15:09   |   Komentari: 4   |   Dodaj komentar

HIBERNACIJA

obično u ovo doba već desetljećima moderni nomadi kreću u zbjegovima put mora! iako ove godine vjerojatno u manjim kolonama. s više prtljage. a cimer fraja bit će sve manje. kažu na hrtu, ako sam dobro mimohodno čula. a ja krećem u hibernaciju. kao i svako ljeto desetljećima već. odmorna. jer pola godišnjeg je iza mene. a ispred uskoro prazan ovaj moj grad od metropole. najviše volim kraj sprnja i puste ulice, trgovine, kafiće, parkinge. možeš ko nekad u osam radit što želiš  u tom nekoć lijepom gradu. dok su u njemu živjeli stanovnici građani. a potom su svi brđani zapsjeli ga i otada valja naći rezervni položaj. kad smo kod njega stalno srećem ljude (ove iskrijanere) koji imaju po nekoliko života. onaj stvarni. ovaj ovdje. onaj tamo. i još poneki ponegdje. treba imati muda za jedan život. danas pišem jer je eto neki početak srpnja inače ne bih. jer potpuno je nezanimljivo dugo već. ovdje više nitko ništa ne piše. osim crta. i izvodi sapunice. ali zdravo je biti ovdje, sve češće se smijem...a kažu da je to dobro. likovima koje srećem. a bit će da i ja mnoge nasmijavam. pošto gram smijeha. i znoja. iako ga ovih dana ima na kilograme. curi li ga curi. koji je to pasji život kad ti pas daje najviše inspiracije i emocija...a ne znoji se. odlučila sam ubuduće pisati burleske...sapunice su ionako već sve rasprodane i kupljene.

Uredi zapis

01.07.2010. u 15:28   |   Komentari: 3   |   Dodaj komentar

ITINERER

dvije gume, pireli postavljene. ugodan ručak. prijatelj je čovjek koji te iznenadi (ugodno) kad najmanje očekuješ. dugo već nisam s nekim podijelila čašu crvenog vina. čak je sve bilo zapakirano u dobru cijenu. istina na tri rate. želja je ostala u zraku. za slijedeći put. možda jesen. tako je to kad imaš "malo dijete" u vidu pesa. što mogu kad nisam još baka. a dijete ide sutra na operaciju. i njoj će jebačina biti prošlost. tko zna, meni možda još i budućnost. odgođena, al ne i dogođena. iako u ove tople dane, kao što se vidi iz priloženog pisanja bloga ne ide mi niti spavanje. a kamoli sex sa znojenjem. na pomolu je i seoba. ne nekih naroda već ormara. koji ište čenđ. glomazni otpad su uglavnom otpeljali. pobacala sam sve suvišne uspomene. valja napraviti mjesta za nove...mrtve slike živih događaja. hm, sve je počelo u utorak. nisam imala pojma da će završiti u srijedu. a još bih trebala i prošetati, popiti neko iskričavo piće. dotaći neke vječne dileme ove usrane generacije pedeset il šezdeset i neke koja više nemre živjeti u prošlosti, jer u sadašnjosti misli o njoj. budućnost će doći kad ju ne bude. jer će proći mimo njih i nas a da nećemo shvatit da je prošla. ali uredno ćemo pričat o tome...ovdje. tamo u ljetnim večerima na piću, kavi ili kako se to već zove. ipak je to život za razliku od onih koji tjednima, danima, večerima sjede, sjede, sjede i vuvuze ili što već ze. no tako je to uvijek i bilo...neki žive život a neki ga promatraju. iza ili iz ekrana!

Uredi zapis

30.06.2010. u 1:07   |   Komentari: 16   |   Dodaj komentar

BABY, COME BACK

 
Nedostajala sam. Sebi. Možda i ponekom još. Tebi nisam. Jer te nema. Iako te očekujem. Dugo već. Gotovo sam zaboravila kako i zašto. I zbog čega. Kad se pojaviš, možda me opet neće biti. I ti si otišao. U potragu. Za sobom. Vratit ćeš se. Što ne znači da ćemo se sresti. Sve me to podsjeća na još jednu priču o ukletom Holandezu? Čak ti ni imena ne znam. Tako ih je mnogo prošlo, čak štovište cijeli imenik. Gotovo se više ne trudim pamtiti. Jer ionako ne bivaju dugo. Tek do prvog zaborava ili smjene. Jedino se brodovi mijenjaju. Poneki na jedra, poneki motorni gliser. Uglavnom isto more, isti pogledi, čak i dodiri. Ništa novo ovdje na dalekom sjeveru. Osim ponekog juga. Koji miriše na brnistru i još poneku velebitsku biljku ubranu ovih dana. U obnovljeni profil sam stavila opet staru fotku. Sad će joj i godina dana. Tada sam još imala fotografa. Jednom zgodom, prigodom čak. Ili možda bolje, dala sam se fotkati. Uvijek sam se pitala zašto ljudi koji su u jednom trenutnu jedno drugom značili puno, gotovo sve u istom nekom drugom, postaju ništa. A ta sjećanja, boje, okusi, mirisi žive dulje, kako reče Proust
 "...ali kad od neke davne prošlosti, nakon smrti mnogih stvorenja, nakon uništenja raznih stvari, više nema ničega, ipak još dugo ostanu miris i okus, sami, krhkiji ali još življi, postojaniji, vjerniji, poput duša, pa čuvaju sjećanje, očekivanje i nadu, na ruševinama, nepokolebljivo noseći na sebi svu golemu građevinu uspomena..."
U isti taj obnovljeni profil stavila sam novi podatak. O svom hobiju. Šetnji i pisanju. Šećem sa psom al pišem sama. Uglavnom sebi i tebi. Koji ne dolaziš. Ili si već otišao. Poneki me i čitaju. Ali nemam potrebu za komentarima. Iako sam izostavila onu famoznu: BEZ KOMENTARA MOLIM! Imam potrebu za ljubavlju. Još uvijek. Možda je to ona od nekad. Poznata a ipak drugačija. Ili ona nepoznata. O kojoj maštam. Je li glupo maštati o ljubavi u ovim zrelim da ne kažem prezrelim godinama? Vjerojatno jest, ali oni mirisi i dodiri Proustovi nikako da me ostave. Bar u sjećanju! Što ne znači da živim u njima i snjima. Dapače. Vrlo sam živa. Živahna čak. Sve više me opsjeda i mir. Toliko željeni.
Baby, welcome back!
 The Equals
 http://www.youtube.com/watch?v=BxeQIX5tFYw

Uredi zapis

27.06.2010. u 22:51   |   Komentari: 9   |   Dodaj komentar