eti

Ono čemu dajete pažnju to raste!

Link

Japanski profesor psihologije Akijoši Kitaoka osmislio je brzi optički test za mjerenje stresa, prema slici - rotirajuće zmije.





Prema ovom testu, "rotirajuće zmije" su savršeno mirne za mirne i opuštene ljude, a kreću se za umorne i ljude pod stresom.

U slučaju da se zmije okreću velikom brzinom onda je toj osobi potrebna stručna pomoć.

Kitaoka je 1991. postao doktor znanosti zbog svojih studija optičkih iluzija i vizualne percepcije geometrijskih oblika, oštrine i boja u iluziji kretanja i drugih vizualnih fenomena.

He, sve virtualne likove koji ovdje pišu možemo svrstati u gore spomenut naslov ni malo pozitivnog carstva, jer dati čovjeku osobine životinja nije baš uvijek pozitivno osim poneke srne, pauna, labuda i njihova pjeva, zaljubljenog tetrijeba.
No na stranu ti dobroćudni ipak je ovdje najviše hijena.
Ma na kilometre nanjuše krv i eto ih, i to kako one i rade, što više ih to bolje.
Istina nađe se tu i slonova, em su trapavi pa sve polupaju kao u trgovini stakenine a i pamćenje im je slonovsko.
Ne baš da pamte, nego su za svaki slučaj arhivirali prijašnje napise pa po potrebi plasiraju ih da bi potkrijepili svoj komentar.
Nađe se tu i slijepih miševa, pored zdravih očiju ne vide očito... poneki majmun što nas uveseljava svojim glupostima... ima i kitova, svako malo naprave salto mortale i isplivaju.. hm, valjda im kita stoji kao paunu perje...
E ti pauni su mi najbolji, jedino što imaju je perje... a tko se kiti perjem, i to tuđim zna se šta je.
Ah, zvečarke.. najave svoj dolazak, zveckaju i misliš da si ih čuo pa si donekle oprezan, ali zajeb, one su najpasnije uvijek traže Ahilovu petu.
Poneka kokoš, nema veze s nickom... e to su s jednom rezonantnom vijugom u glavljoj kutiji .. samo serkaju a nakljucaju i poneko zrno pa su happy ko male svinje što se paca u blatu.... ajme ima i takvih. Bez obzira na spol i sortu .. samo rokću.
A sovice, noćne ptice a i mudre neke babe... kod njih ima nešto i za pročitati dok se ne predomisle pa se prizemne i kljucaju s ostalim kokama po dvorišću.. u jedno ruku degradiraju sami sebe.

Poneki vuk samotnjak.. svaka čast tima, s visine promatraju, rijetko idu u lov čoporativno ali kako su i oni krvoločni svi neka se razbježe kada se on sruči na blog.

Ima i ribica, i to onih tropskih, lijepih... samo plivaju među nama, gib lijevo, gib desno, malo prsno, malo leptir i čudom se čude šta je svekolikom blogerskom puku... povire, pročitaju, ma nije to za njih. I mirno otplivaju dalje.

Eh, poneka sirena.. linka pa kom se viđa ... uglavnom „no enabla engleze“

Crvi, lešinari navale kada je žrtva već gotova pa je rasčlanjuju .. kidaju dio po dio, najgori u hranidbenom lancu.

A konačerosa... ne možeš ih se riješiti... ma pikaju pa pikaju.. napast koje se ne možeš riješti. Prave krvopije!

A papigice... bla, bla, bla... uvijek imaju nešto za reći... ima li veze s vezom uopće nije bitno.. glavno da ponavljaju svoje ili tuđe.. bla, bla. bla..

Poneki lav i lavica.. oni su manje više nezainteresirani kada su siti ali kada krenu u lov žrtva rijetko uspije preživiti virtualni trenutak.

Da zaključim, ništa bolje niti gore nego i u reali.. koliko god mislili da je ovo samo virtuala svi igraju neku rolu i vani u društvu.

E da, da ne zaboravim kameleone... s njima nikada ne znaš tko su... malo lijevo malo desno..
Uglavnom su nefokusirane.

Dalo bi se tu još štošta napisati, ali vrijeme je za neke druge zanimacije...

Jednoga dana šetao je parkom, a na klupi je sjedila prekrasna žena i plakala. Kad je vidio da plače, obuzela ga je znatiželja. Sjeo je pokraj nje i upitao je može li joj pomoći. Upitao ju je zašto plače. Možete zamisliti njegovo iznenađenje kad mu je rekla da plače zbog toga što ljubav ne postoji. Rekao je:

»To je neobično – žena koja vjeruje da ljubav ne postoji!« Naravno, želio je više doznati o njoj.

»Zašto kažeš da ljubav ne postoji?« upitao je.

»Duga je to pripovijest«, odvratila je. »Udala sam se kad sam bila sasvim mlada, prepuna ljubavi i iluzija i nade da ću s tim čovjekom podijeliti svoj život. Zakleli smo se jedno drugomu na vjernost, da ćemo se poštovati i osnovali smo obitelj. Ali uskoro se sve promijenilo. Bila sam odana supruga koja se brinula o svojoj djeci i domu. Moj suprug nastavio je napredovati u karijeri, a uspjeh i položaj izvan doma bili su mu važniji od obitelji. Više me nije poštivao, a i ja sam izgubila svoje poštovanje prema njemu. Ranjavali smo jedno drugo; u jednom trenutku otkrila sam da ga ne volim i da ni on ne voli mene.

Ali djeci je bio potreban otac, i to je bila moja izlika da ostanem i da dam sve od sebe kako bih ga podupirala. Sada su djeca odrasla i otišla su svojim putem. Više nemam nikakve izlike da ostanem s njim. Nema poštovanja, nema blagosti. Znam da kad bih čak i pronašla koga drugoga, sve bi bilo isto, jer ljubav ne postoji. Nema smisla tragati za nečim što ne postoji. Zbog toga plačem«.

Budući da ju je sasvim dobro razumio, zagrlio ju je i rekao: »U pravu si; ljubav ne postoji. Mi tragamo za ljubavlju, otvaramo svoje srce i postajemo ranjivi, a pronalazimo samo sebičnost. To nas boli čak i kad mislimo da neće boljeti. Nije važno koliko mnogo odnosa imamo; uvijek se događa isto. Zašto bismo uopće i tragali za ljubavlju?«

Bili su vrlo slični, pa su uskoro postali jako dobri prijatelji. Bio je to prekrasan odnos. Poštovali su jedno drugo i nikada se jedno prema drugome nisu odnosili s prezirom. U svemu što su zajedno radili bili su sretni. Nije bilo nikakve zavisti ni ljubomore, nije bilo pokušaja nadziranja ni posesivnosti. Taj se odnos neprestano razvijao. Voljeli su biti zajedno, jer kad su bili zajedno, dobro su se osjećali. Kad nisu bili zajedno, nedostajali su jedno drugomu.

Jednoga dana, dok je muškarac boravio izvan gradu, na pamet mu je pala sasvim čudnovata misao. Razmišljao je: »Hm, možda je to što osjećam za nju ljubav. Ali toliko se razlikuje od svega onoga što sam osjećao do sada. Nije to ono što opisuju pjesnici, nije to ono što tvrdi religija, jer ja nisam odgovoran za nju. Ništa joj ne oduzimam; nemam potrebu da se brine za mene; nemam je potrebu kriviti za svoje teškoće, a nemam ni potrebu govoriti joj o njima.

Zajedno nam je jako dobro. Uživamo jedno u drugome. Poštujem njezin način razmišljanja, kao i njezine osjećaje. Ona me ne dovodi u neugodne situacije, uopće me ne zamara. Nisam ljubomoran na nju da se druži s drugim ljudima; ne zavidim joj kad ima uspjeha. Možda ljubav zapravo i postoji, ali to nije ono što svi misle da ljubav jest«.

Jedva je čekao da se vrati kući i razgovara s njom, Da joj ispripovijedi svoje čudnovate misli. Čim je progovorio, rekla je: »Točno znam o čemu govoriš. I meni je slična zamisao pala na um, ali nisam ti je željela povjeriti jer znam da ne vjeruješ u ljubav. Možda ljubav uistinu i postoji, ali to nije ono što smo mislili da jest«.

Odlučili su postati ljubavnici i živjeti zajedno, a čudno je to da se ništa nije promijenilo. I dalje su poštovali jedno drugo, podupirali su se, a ljubav je rasla sve više i više. Njihova srca pjevala su pjesmu ljubavi čak i zbog najjednostavnijih stvari, jer su bili jako sretni.

Srce toga čovjeka bilo je toliko prepuno ljubavi koju je osjećao, da se jedne noći dogodilo čudo. Promatrao je zvijezde i pronašao najljepšu zvijezdu, a njegova ljubav bila je velika toliko da se zvijezda počela spuštati s neba i uskoro se našla u njegovoj ruci. Tada se dogodilo drugo čudo – njegova duša stopila se s tom zvijezdom. Bio je beskrajno sretan i jedva je dočekao da se susretne sa ženom i spusti joj zvijezdu u ruke, da bi joj dokazao svoju ljubav. Tek što je spustio zvijezdu u njezine ruke, ona je osjetila tračak sumnje. Ta ljubav bila je jako neodoljiva, ali u tome trenutku zvijezda je skliznula iz njezinih ruku i razbila se u milijun komadića.

Sada jedan stari čovjek hoda svijetom zaklinjući se da ljubav ne postoji. A jedna prekrasna starica u svome domu čeka muškarca, tugujući za rajem što ga je nekada držala u rukama, ali ga je ispustila zbog jednoga jedinog trenutka sumnje. To je pripovijest o čovjeku koji nije vjerovao u ljubav.

Kraj!

Toliko mi ide na živce šovinistička o petku da je to čudo jedno, jednostavno ne mogu probaviti izreku "Petak je dan za metak , a u ostale dane tane"

Za mene je petak kao i većini zadnji radni dan u tjednu, priprema za vikend, nema pogledavanja na sat jer se ujutro mogu izležavati ako mi tako dođe... ma petak je prekrasan dan, kako god okreneš.

A sada vezano za izjavu... pa kud metak i tane, asocijacija na ubijanje... kao budeš dobila metak.. šta sam ja divljač na poligonu...a ako se asocira na sex ni onda nisam žrtva muškarca da bi ona probijao "metkom" iliti "tanetom" iako neki i imaju poveznice u smislu... da su brzi kao metak
a nekada i tanani kao šibica..;-((

Zaobiđi me metkom i tanetom, umjesto toga voli me nježno, dugo i često!

Naime na zastavi HR šahovnica je kreirana u kukasti križ

http://www.zaslike.com/files/09za5tetdypzoxujen3j.jpg

Sve više me sram gdje živim... :((

Sućut obitelj

Sloboda je dužina lanca između realnosti i mašte!

Da me ubiješ ne mogu shvatiti zašto ljudi ne mogu ostati prijatelji nakon prekida?!

:(((

Zamislite da ulazite u ogromnu zgradu u kojoj ima stotine kino dvorana. Osvrnete se i uočite da u jednoj dvorani prikazuju film s vašim imenom. Uđete unutra, sjednete i gledate...
Pomalo ste zbunjeni jer se vrti vaš film života.. Odnosi unutar obitelji, prijatelja, ljubavi, djece.. Sve to gledate i sve vam je poznato...
Napuštate dvoranu i idete u drugu koja nosi ime vaše majke.. Gle ona je u dvorani i gleda... Vi vidite poznate osobe (u filmu vaše majke) oca, sebe, djecu, svoju braću i sestre... Ali gle to su sasvim druge osobe od onoga kakvim ih vi poznajte i doživljavate.. Jer to je "pogled" vaše majke...tek sada ništa ne razumijete... Pa vi tu ženu ne znate... A ni ona ne pozna vas... Ne zna vaše snove, ne zna vašu dušu...
Isto se dešava i u drugim kino dvoranama...

Na kraju shvatimo da niti sebe ne poznamo.... jedno smo u obitelji, drugu ulogu imamo kada smo s prijateljima, "presvlačimo" se kada smo na ranom mjestu.

Sve što znamo je preptpostavka... likovi oko nas žive prema našem iskustvu, našem vrednovanju, našim uvjerenjima a ako su oni oprečni lako idemo u osudu... i kažemo ona je takva i takva.

Puno ljubavi prema sebi i prihvaćanja sebe dovodi do poštovanja i prema drugima!

Kao mi si pašemo u puno stvari ... i on traži baš srodnu dušu...
Slijedeće što me pita je da se opišem... ups

A mili moj... jel ti sebi tražiš srodnu dušu po izgledu?!

Jadna ti majka ako si tako plitak...