Tko za što.... :))

Zemlja.. DAleka budućnost...

Oko podneva u Gradu ruža oglasio se alarm na zgradi državne uprave Na 57 katu zgrade u velikoj dvorani policijskih snaga.. " Opet se bune ovi prirodni" rekao je policijski časnik.. "gdje?" " na rubu grada, kod samih visećih vrtova"
Bio je to kvart udaljen 100-tinjak kilometara od upravne zgrade.. Prirodni ljudi su bili stari zemljani koji su unatoč svim tehnologijama i brojnim genetskim promjenama koje su bile vidljive ostali oni stari, orginalni ljudi.. Njihov vođa je bio Sršljen.. Samo ga su ga pod tim nadimkom znali..
" Pošalji robotsku jedinicu D-2, oni su programirani za gušenje tih pobuna" rekao je narednik.. Čovjek srednjih godina koji se već dugo bavi takvim zadaćama.. Od kad je postao narednik to je bila jedna od glavnih njegovih zadaća...
"Koja je ovo pobuna?"
"Već 6 ove godine"
Iako je bilo rano proljeće takve pobune su bile česte, gotovo u pravilnim razmacima.. Svakih 2 tjedna.. I postala je rutina u Gradu ruža..

Narednik, zapovjednik tog odjela policije grada bio je čvrsta osoba sa dograđenim čipom virtualne stvarnosti koji mu je uvjek nadopunjavao vidno polje podatcima neophodno potrebnim za njegov posao. Kržaljvog tjela, ali zato genetski poboljšanim mozgom, što je utjecalo i na veličinu njegove bezkose glave... Rekli su mu da je takav jer je trebao biti znanstvenik, ali se nešto u genima pobrkalo pa je završio na tom radom mjestu...

Nakon izdanih naredbi i pokrenute akcije otišao je u svoj ured i prvo što je napravio skinuo je taj jebeni usadak.. Stalno ga je nervirao i stvarao dojam nestvarnosti, a on je volio svoja osjetila.. Sva svoja osjetila u prirodom skučenom izdanju, onakvom kako je to odredilo ono više biće koje su nekad ljudi nazivali Bogom... Konačan osjećaj slobode, bez svih tih proširenja.. Konačno čovjek... Naručivši vodu od robota za posluživanje sjeo je u svoju fotelju.. Imao je vremena malo razmišljati i uživati u čistoj, hladnoj iskonskoj vodi... Izvorskoj.. To je bila privilegija njegovog čina i njegovog mjesta u ovoj zgradi. Otpivši gutljaj, koji mu je klizio niz grlo i donosio toliko potrebno osvježenje suhog i hrapavog grla, otišao je prema prozoru i bacio pogled na ulicu.
Kažu jedna od najljepših ulica grada. Drvored uz aveniju je izgledao tako prirodan, tako zelen iako je dobro znao da su za sve krivi ti genetski inžinjeri i sklopili gene tog drveća da bude lisnatije i da konačno može opstat u vječnoj sjeni velikih zgrada koje su dozvoljavale tek nekoliko sati dnevnog sunca tim stablima... I naravno sa jako malo vode... Što je bilo značajno u gradu koji je svu svoju potrebnu vodu ili reciklirao u postrojenjima ili crpio iz oceana u procesu desalinizacije... Iako je tehnologija i znanost daleko otiša pitke vode nije bilo dovoljno za život već odavno..

U njegovom zamišljenom i odsudnom stanju uživanja u pogledu prenu ga glas..
" Zašto se nežele premjestiti a neki drugi planet, pa već im je vlada ponudila hrpu drugih nastanjivih palneta, nego ovdje stvaraju nerede i stalno se bune"
Nakon vraćanja iz sanjarenja narednik se okrene i pogleda prema glasu koji je dolazio sa fotelje nasuprot njegovoj..
" Kažu da zemlja pripada njima i da bi mi trebali napustit zemlju, oni su ipak ostali nepromjenjeni"
" Misliš da će ih na slilu premještat?"
" Lako moguće da to bude opcija iako mi se čini da je gotovo nemoguća, teško im je uć u trag i naći gdje se sastaju ili žive, a još taže kako žive, nema tu vode kojom bi se mogli koristit"

Kada sam napunio 18 godinu roditelji su mi otkrili strašnu tajnu. Imao sam brata... Otišao je od nas prije punig 20 godina i od tada nitko za njega nije čuo. Kažu da je htio vidje ti što je vani izvan te velike šume koja nas je okruživala. Svai dan bi išao sve dalje  istraživanju tog velikog prostranstva prastarih hrastovih i grabovih šuma, punih srna, divljih svinja, lisica, vukova, jelena, kojekavih ptica... Kažu se samo jednom nije vratio i da su ga tražili,a li nisu ga mogli naći.. Od njega je ostala mala figurica mačke, koju je izrezbario. DAli su mi tu figuricu i na neki čudan način osjetio sam da je živ i probudila se želja u meni da krenem u potragu.. PA makar i na kraj svjeta..
Kad bih pitao starca kako to da je iza rijeke pustoš počeo bi mi pričati o nekom starom i teškom ratu. O nekakvim atomskim bombama koje su razorile pola svijeta i donijele propast čovjeku i njegovoj velikoj civilizaciji. I na kraju bi samo rekao našla se budala koja je pritisnula jebeni crveni gumb. Nisam znao što to znači, ali mi je bilo jako smiješno.Kakav crveni gumb za toliku pustoš... Kad bih ga pitao kako to da smo mi uspjeli preživjeti rekao bi mi da je postojao štit koji je tada bio u nekakvoj pokusnoj fazi, a pošto smo mi bili pod njim naša je zajednica preživjela.
I tako sam krenuo sa pričama koje nam je starac pričao u glavi i velikom željom u srcu.. Obećah si naći ću ga...
i tako sam krenuo. Majka je plakala na mom odlasku jer se bojala da me nikad više neće vidjeti, otac je samo gunđao nešto tiho u sebi. Uzeh si nož, nešto hrane i vještinu lovca koju sam do tad već odavno izbrusio. Nisam znao kojim smjerom krenuti, ali su mi rekli da se zadnji njegov trag vidio na sjevrzapadu šume uz rijeku koja se nekoć davno zvala Sava. Tao sam i ja prema tamo krenuo. Iako sam često bio na njenim obalama, ona je bila granica našeg svijeta i nitko je nikad nije prelazio. Samo iz legendi koje nam je starac pričao i koje su stizale do nas preko ruba vremena znao sam da kad se ona prijeđe nestaje šume i počinje pustoš.. Nisam vjerovao u te priče.

U našoj maloj zajednici na kraju sela u vremenu zaboravljenom od Boga i ljudi živio je starc imenom Edo. Bio je to čovjek kojih 90-tak godina, suhoh i veselog lica izbrazdanog borama i vremenom koje je do tada proživio. Nitko nije znao kako je došao tu i koliko je dugo s nama. Mršav čovjek kojeg godine života nisu mazile bio je pun priča koje je čuo ili prožvio. Mi djeca smo ga zbog tih priča jako voljeli. Često bi sjeli u smiraj vrućeg ljetnog dana pred njegovu kolibu od starih hrastovih greda, pod orah i uz veselo igranje vatrenih jezičaka da slušamo njegovo kazivanje.. Uvjek je pričao zanimljive priče. Neke su bile možda plod njegove mašte, neke stvarne i životne pune nekog davnog iskustva i vremena koje je proveo tko zna gdje. Priče putnika kroz zaboravljene krajeve, priče heroja u zaboravljenim ratovima, priče dječaka o odrastanju, čovjeka o preživljavanju... Priče o drugim bićima i ljudima koje žive van naše zajednice.
Naša mala zajednica je bila jako izolirana. Nisu nas previše dirali običaji i ljudi van nje. Živjeli smo od prirode i u skladiu s njom. Vjerovali u 4 godišnja doba jesen zimu proljeće i ljeto. Od prirode smo uzimali onoliko koliko nam je trebalo i vraćali joj ono što smo mogli vratit. Živjeli smo daleko od tenoloških čuda i daleko od mnogih znanja koj nam nisu trebala za preživljavenje.. Živjelo se skromno, ali sretno.
Tada starac počne priču...