moje pjesme...

ove vrlo trendi i fensi riječi....

p.s. ova riječ se spominje u Klaićevom riječniku stranih riječi od jako davno...

zar mora pobjetiti Srbin?!



Dodaj komentar a da sad malo ja pitam admine zar te neće obrisati zbog nacionalizma

Autor: eskort-fatima | 12.06.2011. u 20:57 | opcije


Moj blog je samo pitanje... nije nacionalna mržnja...ko ove iskričarke...

Autor: vegavega8 | 02.03.2011. u 23:51 Stvarno mi nije jasno što ste se dohvatile Vladana: te zašto je ovdje, te zašto nije negdje drugdje, te zašto piše ekavicom... A svaka od nas popizdi kad nekome treba objasniti zašto je ovdje a ne negdje drugdje. I niti jedna od nas ne bi znala pisati na srpskom kad bi bila na srpskom portalu.

Uopće me ne zanima kako je počelo neko glupo prepucavanje na nekom blogu koji pršti od idiotizma na sve strane; ali me jako brine što takav pljuvački mentalitet kroji sudbinu ovog naroda, nas Hrvata, već 20 godina, užasavam se zbog toga što smo toliko zaokupljeni hračkanjem da smo propustili primijetiti što naši vlastiti govnari rade. Rad je bio i prošao, a ako bude novi, treba biti protiv mutikaša bez obzira na nacionalnost, a za stabilnu ekonomiju i što veće tržište. Pa i srpsko.
Autor: vegavega8 | 03.03.2011. u 0:19 | opcije


Ja njemu nikakva prava ne oduzimam.
a Srbe ne volim. I to je moje pravo.
Ma što ko o tome mislio
Autor: Milostiva | 03.03.2011. u 0:20 | opcije


no comment!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!


admini gdje ste sad?!

volim život.
krvav, dlakav, zarazan i nikakav
i volim hodžu koji zavija u zoru kao pijevac u dvorištu.
ljiljan na 25 polja.
i Antu jer ima ljiljan u ruci. 13. lipnja
a džihad, kao i skinsi-budalaština.
i da, ne volim Srbe.
i nitko me neće natjerati da ih volim i da čorbam s njima
moje ustavno pravo.
(kao i njihovo)
dalje od mene.
i mir
Autor: Milostiva | 11.05.2011. u 23:39 | opcije

Priča prva...


bila jednom jedna princeza, imala je tek nekih osamnaest godina, zrela djevojka za udaju...
našla je momka, zgodna , pametna , lijepog....sve pet.. ali, jebeno ali... nije bio po volji njenoj materi...
a princeza je bila trudna, daklem treba je udati , jer mala sredina teško podnosi "fačuke"...
bila je godina 1991. a mladoženja Srbin... ali nakon nekolko mjeseci rodio se sin...mada je jebena punica
stalno lajala da će njena kći roditi jebenog Srbina...taj malac sad ima 25 godina i ljubimac je svoje babe nacionalistkinje...velike Hrvatice i ortodoksne katolkinje...

Priča druga:

završio domovinski rat, ratnici se vratili s ratišta, poželjni su ženici...jer imaju perspektivu da postanu invalidi domovinskog rata,,,ono PTSP...i koja sve sranja samo da se dobiju povlastice i beneficije ...i tako je lik ušao u njen život, jer u međuvremenu Srbin je postao neatraktivna kategorija... vitezovi Domovinskog rata bili su cool...i razvela se od Srbina, udala se za Hrvatinu, invalida domovinskog rata /koji je mnogo zdraviji od mene i svakog od vas/ I nakon nekoliko godina braka rodila je kćer...ali njena duša i tijelo ne miruje... nije zadovoljna..s nikim i ničim...ide ona dalje u potragu...

Treća priča...

Bila je njenom sinu iz prvog braka krizma, njena kuma je udata, došla je s svojim bračnim partnerom i dovela njega,bratića svog muža...fatalna muškarca.....u zraku se osjećala napetost koja se mogla rezati nožem, više nek torta koja je bila za krizmanika...i rodila se ..neka ljubav...koja je imala uspone i padove, jer on je bio stariji desetak godina , tek friško razveden, ona pred razvodom, drugog braka, već ponovno trudna treći puta.. rodila je zdravo dijete, mada je sve pokušavala da se rješi tog problema, zvanog...još jedno dijete...taj treći muškarac nije u braku s njom...plaća alimentaciju...a ONA ide dalje i traži četvrtu žrtvu...strašno i jadno...ženo!



p.s.Svaka sličnost sa stvarnim osobama je slučajna,,,,,,,,,,,,,

sjetili ste se, mada neki i u negativnom kontekstu..
.a jebiga sve nas jebe nostalgija,...
dobro je, ali bit će i još lošije...

http://www.youtube.com/watch?v=MvdE7upeKKg

pa onda smrde ko tvorovi...užas, imam takve ljudove na poslu,
a sve akademski građani, fuj..
tak ne smrdi ni zadnji seljak koji dojde iz staje..

NA DANAŠNJI dan prošlo je točno 31. godina od smrti Josipa Broza Tita, a gotovo nitko nije primijetio. Godinama smo morali stajati mirno u 15,05, a sada kad ne moramo, radije uživamo u običnoj nedjelji. Tek se rijetki prisjećaju da je i toga dana 1980. godine bila nedjelja, da se igrao veliki derbi u Splitu između Hajduka i Zvezde, da je na televiziji išao serijal filmova Paula Newmana i da je to trebao biti jedan običan kraj vikenda, dan inače depresivan sam po sebi i nije mu trebalo da završi u kolektivnim suzama.

Predsjednik Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, predsjednik Saveza Komunista, Vrhovni Komandant oružanih snaga, Maršal Jugoslavije Josip Broz Tito. Pokopan je 8. maja 1980. u Beogradu u Kući cvijeća. Na njegovoj sahrani bilo je prisutno 209 delegacija iz 127 država svijeta. Titova sahrana bila je zvanično najposjećeniji pogreb nekog državnika u prošlom stoljeću.

Tada se plakalo. Iako se zapravo ne zna zbog čega. Možda zato što se moralo. Ili od vas očekivalo. Ili zato što se istinski žalilo. Ili zato što se nije znalo kako ćemo dalje bez jedinog vođe. Pametnjakovići će danas govoriti kako su plakali jer su slutili krvavi kraj jugoslavenske drame. Navijači su plakali zato što je prekinut derbi. A neki zato što neće moći gledati Paula Newmana i zapravo, neće moći gledati televiziju idućih mjesec dana, a sve zbog žalosti za Velikim vođom.

Plače li se danas za Titom? Stari partizani i antifašisti, zadrti komunisti i sljedbenici vjerojatno proliju koju suzu prisjećajući se dana kad je započeo početak kraja njihovih života. Oni koji baš ne plaču, možda žale za vremenima u kojima se navodno bolje živjelo. Nije, doduše, bilo kave, benzina, banana i praška za rublje, ali išlo se na more (makar i u pretrpanom fići), dok danas svega toga ima u izobilju, ali nema baš mogućnosti sve to kupiti. Dijelom se žali i za boljom mladošću, za vremenima kad je stvarnost bila zadana i nije nas zamarala nedoumicama, sumnjama, prokletim mogućnostima izbora pri čemu uvijek postoji opasnost da odlučimo krivo. Bilo je tada i posla, koji doduše nije bio baš nešto, ali je barem bio zajamčen. Pa dokle ide, ide.

Danas nam Tito uglavnom služi da se igramo ustaša i partizana

A onda smo jedva dočekali da se svega toga riješimo. Danas nam Tito uglavnom služi da se igramo ustaša i partizana. Godinama se služilo kultu ličnosti, potom je deset godina bilo nepristojno spomenuti njegovo ime, njegovi partizani, partijski drugovi i sljedbenici izgubili su privilegije, penzije, status u društvu, proglašavani su zločincima, boljševicima i krvolocima, dok danas zapravo ne znamo što bismo s njim. Nećemo više plakati, nećemo ga ni slaviti, ali ni pljuvati, pa ga onda radije puštamo na miru. Da nema njegova trga u centru Zagreba, gotovo da ga se ne bi ni spomenulo.

Zapravo, proljeće je doba kad Tito i njegove teme dolaze na dnevni red. Nekakvi likovi nedavno su prosvjedovali na Trgu maršala Tita tražeći da se on preimenuje u Kazališni trg. Dolazi i vrijeme Bleiburga, kad se koristi prilika da se istakne Titova uloga u tom partizanskom zločinu. Onda će doći Dan pobjede nad antifašizmom pa će se opet slaviti njegov otpor Silama osovine. I onda ćemo se ponovno morati strpjeti do idućeg proljeća.

No, kako godišnjice prolaze, a sjećanje na Tita blijedi, pitanje je kakvo će on imati značenje generacijama koje dolaze. Klincima rođenima u samostalnoj Hrvatskoj ni Jugoslavija neće ništa značiti, a Tito još manje. Možda će neki posegnuti za otiskom na majici kao provokacijom i izrazom bunta, ali što bi se time poručilo? Da se slavi partizanski vođa, komunistički diktator ili možda kreator ustavnih promjena koje su svim republikama, od Slovenije do Kosova, omogućile da steknu samostalnost? Hoće li ga možda isticati kao simbol otpora velikim silama, Americi i Rusiji, što bi i danas imalo aktualnu konotaciju? Ili će možda netko od modernih klinaca koristiti Tita kao simbol otpora nacionalizmu koji je poharao ove prostore? Ili će Tito možda ipak ostati još jedna povijesna ličnost s kojom ne znamo što bismo učinili?

Kad je umro Tito plakali su svi, kad je umro Tuđman plakali su neki

Pa ipak, unatoč svemu, tog četvrtog svibnja još uvijek se prisjećamo, barem u magli i možda kao simbola jednog prošlog vremena. A sjećamo li se desetog prosinca? Znate li koja je politička ličnost na taj datum umrla? (A ovo nije pitanje za državnu maturu.) Franjo Tuđman bio je prvi hrvatski predsjednik i od njega se u deset godina pokušavalo stvoriti kult ličnosti sličan onome koji se četiri desetljeća gradio od Tita.

Obojica su dobila rat, jedan je dobio Jugoslaviju, drugi Hrvatsku, kad je umro Tito plakali su svi, kad je umro Tuđman plakali su neki. I Tuđmanova smrt, baš poput Titove, označila je kraj jednog povijesnog razdoblja, samo što se sve odvijalo puno brže i srećom - bezbolnije. No, dok se Tita danas neki prisjećaju, pa i plaču za njim, Tuđmana spominju samo rijetki, i to ne uvijek po dobru. I dok se Titu uporno pokušava oduzeti njegov trg, Tuđman je na jedvite jade izborio svoj. Na kraju, valja se samo nadati da je njihovim odlaskom s ovih prostora zauvijek iščeznuo kult ličnosti. I da nećemo više za svojim vođama morati, a ni željeti plakati."

raspitivali se neki iz EU ko na iskrici ima kaj protiv njih,
jbte dok dojdu ovde na vlast,
a neki nickovi budu završili u Gvantanami:-D

Gotovina, čovjek koji je bio vojničina Legije stranaca... znate valjda kakav kadar tamo odlazi...oni koji su gladni novca i krvi...

Čermak, šeik od nafte koji je istu prodavao Srbima, a ratovao kao za interes Hrvatske.. dovoljno pametom... novcem se može kupiti sloboda i u Dan Haagu...

Markač, najslabija karika, Podravec, Dudek je jadnik ispal... profesionalac školovan u JNA, koji je u cijelu priču zalutao,,,

Krivci oni pravi su dva metra ispod zemlje, Krivousti i njegov pizza majstor...

biti Trnoružica,
možda Pepeljuga,
ili Crvenkapica???

By the way, ili ti BTW, moram obnoviti čitanje bajki...

dugo prijateljstvo dvoje muškaraca razjebala / a tko bi drugi/ jedna žena..

Bila je fatalna, mlada i zgodna..s jednim je bila u braku, a drugim u ljubavnom odnosu i zanosu...
Trajalo je godinama , taj dvostruki život... obojica jesu je, voljeli do bola..
jednog dana je odlučila podvući debelu crtu u svom dvostrukom životu...
nije htjela niti jednog od njih dvoje, već krenuti iz početka,,, od čiste nule...

napravila je taj radikalni rez, bolan za obojicu, a nju nitko nije pitao kako se osjeća,
...kako je bilo svih tih godina igrati dvije uloge ...žene i ljubavnice..
okolina je osudila ženu, jer je odbacila brak, ljubavnika...

zašto su žene uvijek te, koje snose krivicu i dobiju stigmu od okoline?

zašto priprosti blogovi čija je primarna funkcija dobivanja kvantitete,,
dobivaju bezbroj komentara od onih blogova, gdje je očita kvaliteta...
zna tko odgovor, na ovo moje bedasto pitanje?

ali godine su prolazile, gazile nemilosrdno njene snove o sreći i ljubavi...
čekala je, bila uporna, slušala obećanja, naravno lažna,
i nadala se, fakat čemu???
Braku, djeci, obitelji, toplom domu, zajedničkim jutarnjim buđenjima,
a ON je sve to imao, nije mu trebao još jedan problem više, odnosno još jedna žena,
već ljubavnica, bez briga i obaveza...
i tako je ona čekala dugih jedanaest godina...
za mene je to glupača...
a za vas????

Srce je prestalo kucati i aparat je registrirao smrt.
Neki od preživjelih skupit će hrabrost i ispričati priču koju službena znanost ne priznaje.
Drugi će pak među njima reći da ne postoji nikakav aranžman na smrtonosnom proputovanju.
Kako bilo, lijepo je vjerovati da nas smrt možda neće dočekati u crnom,,
ispitano od mene, najljepše iskustvo u mojem životu....

kad imate vremena napisati blog i nekoliko sati biti on line te komentirati,
a meni sekunde, minute i sati idu jebeno brzo.,,
možda jednom postanem pravi bloger, blogerica...
do tada idem se i dalje ubijati od posla..jbte i takav život....
kad će konačno smrt?!