KA TA STRO FA

 
najnevolim znat seksualne preference osoba koje su mi aaa bljaaaaa
pfljuuuuj

 
... i čudno, ne osjećam baš ništa.
Ostavljam apsolutno sve stvari, osim knjiga, jedne slike i garderobe...i ne osjećam baš ništa.
...

 
 ... moj život je sudoku
.

Priče male vezilje pisala sam posljednjih tri godine. Nastajale su obično u rana jutra, nakon što bi me suprug dovezao na posao ili u noćima bez sna. Ukupno, napisala sam ih stotinjak. Neke su prosječne, neke ispod prosjeka, neke su dobre. Ne mora mi to nitko reći, znam i sama. No, sve su, bez obzira na kvalitetu ispunile svrhu. Poput nultog bolesnika epidemije gripe, i ja sam pokušavala doći do odgovora na pitanja: Što se to događa? Zašto je moj život tako neočekivano otišao niz liticu? Tko je gurnuo taj prvi kamenčić?,  i pisala, pisala, pisala. Problem bih sagledavala iz svih meni vidljivih uglova, ne srameći se pritom i vama reći dio svoje intime. Ne zato što sam lošija ili bolja, već zato što mi možda neki odgovor može pomoći. Pričala sam puno, govorila o stvarima koje nije pristojno reći ni najintimnijm prijateljima. Željela sam dokućiti, saznati, spoznati. I nije me sram.Ovo je posljednja Priča. Moja se priča bliži kraju, a s njom i potreba da saznam, spoznam, pokušam promijeniti, zaustaviti. Danas mi više odgovori ne trebaju, svi su sadržani ionako u tri riječi. Danas me više ništa ne može povrijediti. No, još uvijek se mogu začuditi. Baš poput male vezilje - ljudskoj sebičnosti.

Čekam proljeće. Ne zato što ne volim zimu. Ja sam zimski tip, obožavam snijeg, svjetlucanje sunca na ledenoj porvršini, umirujuće otapanje, anđele u snijegu.
Ma, istini za volju, ne patim radi vremena. Nisam musava jer je vani kiša, bljuzga, krupa ili snijeg. Malga me ne čini sumornom, sunce me ne potiče na skakanje uvis od sreće. No ljudi, ljudi me mogu učiniti sumornom, tužnom, sretnom. Čak i blistavo sretnom. Ponekad i gorkom.
Pitam se, ipak, je li to samo moja pogrešna percepcija. Ta, kako bi me netko drugi mogao učiniti bilo kakvom? Zar nisam sama gospodar svojih emocija, hormona, pogleda na život? Zar nisam do sada naučila da sam ja ta koja upravlja - umom i tijelom. Zašto onda izbjegavam odraz u ogledalu? Zašto sam žongler u odbacivanju, iluzionist u kreiranju nevidjive mene?
Čekam proljeće. Ustat ću skroz rano, s buđenjem dana. Osluškivat vjetar u lišću, lagano buđenje ptica. Dok sjedim na dovratku.

Jednom
Tvoje će poruke prestati.
Možda već jesu,
Možda je to samo kašnjenje, programski bug,
Prijenos podataka od točke a do točke b.
Jednom
Tvoje su poruke prestale.
Budućnost se spojila s prošlošću.
Jeka je utihnula, ne čujem ni šapat.
Jednom
Tvoje poruke neće ni postojati.
U mojoj stvarnosti gomilat će se
Neke buduće, neke nepoznate, neznane.
Jednom
I te će poruke prestati.
Nagomilane pod slojevima elektronske prašine.
Jednom odmotat ću vrpcu sjećanja.
I vidjet ću ih jasno.