pticaa

...jedna moja prijateljica inace udata ajmo reci dobro..
uspjesna ajmo reci relatvno...dosta visoko se popela na drustvenoj ljestvici..
uz dobro placen i atraktivan posao....ali
uvjek ima ono ali...zbog ovoga ili onog razloga nasla se u sukobu sa sebi ravnima...
ulog je bio velik...ona je ostala bez posla...i ok sve se to desava...vremena bezbriznih
radnih mjesta daleka su proslost...znaci nista novo pod kapom nebeskom..meduti ona koja
je uvjek propagirala agresivnu ustrajnost ka postizanju cilja...na manje uspjesne gledala
kao i manje vrjedne nasla se odjednom sa njima u drustvu ...
i sada ona taji svima da je bez posla ostala...ona izbjegava sve sto bi moglo dovesti..
da to netko zna...ali ona sto veli...zaklelo se nebo raju...i u ovom slucaju neumitno djeluje..
i pitam se onda zasto ljudi tovare sebi na vrat tako tesko breme...
sto nije lakse biti malo covjek...onak obicno jednotavno...kako je prvobitno i zamisljeno sve...

...jedan moj poznanik sjedi na klupi i prati tenis...
sam je izgleda utuceno...pozdravim ga..pitam sto ima
veli on meni da mu umro brat...kada je to rekao i drugi
se okrenu pode prica sto kada i kako..i poslije par
minuta svi umuknu...
prode neko vrijeme u klub dode covjek i vec sa vrata
veli kako je dao uspavati psa...nastalo je kolektivno izjavljivanje
sucuti pitanja ...podpitanja ...na kraju svi su bili sretni da pas
nije dugo pati...nisam gledao na sat ali o psu je trajala prica
daleko vise no o covjeku...
i samo radi razumjevanja i ja volim pse..

...ne ja nisam bolji od drugih...
nisam humaniji nisam nista...jedino mozda
osjetim reagiram...
prije dva tri dana na poslu radimo duze...i narucimo veceru
donesu iz nekog kineskog restorana....oni uvjek donose obilno
mogu jesti dvojica od onoga sto donesu za jednog...
jedan covjek koji nije u nasoj grupi stariji pred mirovinom..isto sjedi
ali on nije narucio...znaci ne jede...
u hipu uzmem tanjur i podjelim moje odnesem njemu...on se zahvali
ova moja trojica gledaju kao da sam pao sa Marsa...istina nitko ne
komentira...ali osjecam neki njemi prijekor...
najtuznije je sto skoro svi bacise ono sto im ostalo...a ostalo dovoljno
da jos netko moze jesti ...

...sigurno vam se desi....desilo da vam pristupaju
ljudi trazeci nesto...u meni to uvjek izaziva dvojake osjecaje...
nekada osjecam da osobe zlorabe tude osjecaje...nekada
prepoznajes osjecaj bepomocnosti i ljudske tuge...nekada dajem
nekada ne...i sada prije dan dva stojim autom ispred semafora...
dosta duga kolona ...na krizanju Savske i Vukovarske....i onda ide zena
ciganka u mislim nekim rani tridesetim ...od auta do auta trazi novac...
nema jednu ruku...ja neraspolozen ...zlovoljan...ona prode pored auta ..ja ne dam
nista...ona prode dalje...gledam je u spiglu ...nitko joj nista ne da...mene uhvati
osjecaj srama jedva cekam da se vrati i dam joj nesto novaca... ode ceka
kod semafora...auta krecu i ja konacno...
dok prolazim digne onu zdravu ruku i maahne mi i kao da joj se
iskralo nesto sto lici na osmjeh..

...danas hodajuci ulicom desi mi se da mi se
u noge nekako uplete pas....ona lovacka neka vrsta
sa dugim usima...nista jako spektakularno jedino tj dogadaj
mi potaknu sjecanja....
nekada davno poznavao sam covjeka koji je bio silan
mjesavina francuskog legionara i Gandija uvjek je plijenio paznjom
i onda kada je sutio...i tako jednom prilikom on sada vec kao starac
ceka bus...ja ga vidim i ponudim mu prevoz ...on nekako nevoljko prihvati
i tako dovezem ga do kucnog praga...
kada je izasao u susret mu je radosno dojurio pas...lovacki slican ovom
koji mi se danas upleo u noge....i sjecam se da mi je rekao...vidis ovaj
pas je jedino bice koje se meni raduje...a imao je mnogobrojnu obitelj..

...na kasi ducana, cekaju red dvije osobe, zena, vjerovatno arapkinja, zamotana u crno..
pored nje se veselo igra mala djevojcica, mozda nekih pet godina...
veselo gurakolica u kojima stoji par namirnica...dolazi do placanja...
zena nema dovoljno novaca da plati kutiju, sarenih zobni pahuljica...djevojcica tuzno gleda...
covjek priskoci, i ocajno moli ponosnu zenu, da plati ...ona se dvoumi, na kraju pristane..
odlaze, svatko svojim putem....
na ulici djecojcica , se vrati, i zahvali, svojim osmjehom, koji valjda
spasava svjet..

...danas mi jedna zena zaljubljeno prica o svom muskarcu..
i slijedom dogadaja, ja ga i upozna...
ona rasna sisata guzata, vrazije oci, i sada ja ocekujem, tamo nekog krizanaca..
izmedu Tarzana i Ajnstajna...a ono..
mali celavi, bez zelje da ikoga uvrijedim, onda jos plus tome, prica gluposti,
ceri se bez ikakvog razloga dobija napadaje smjeha...
ja gledam, i mislim, ajde sada kako razumjeti..

...jos jedno ljeto, na izmaku..
v i slicni meni, lijepo poslozite, one leprsave snove,
koji se razigrase, zajedno sa proljecom...pa sada crni, od sunca ili kise
vec nekako zude za mirom, jesenjih, zimskih cjepanica
koje ce ih svojom vatrom grijati..do slijedeci put..