Laprdarij

Uočila sam nešto zanimljivo. Imam kuju, prekrasnu, milu, dragu.. i iako je sterilizirana, miriši muškim pesima. I vrte se oni oko nje, što je normalno. A ja promatram gazde kako reagiraju na to da njihov pas hoće naskočiti na moju kuju. Pa to je prezanimljivo! Prema ponašanju u takvoj situaciji mogu odrediti kakav je čiji stav pream seksu, tj koliko su slobodni po tom pitanju, ili zakopčani.

Jedan vrlo zgodan muškarac srednjih godina ne da svom pesu ni blizu, jer da ga sram bilo, "onda se samo uznemiri pa cvili", miče ga i neugodno mu je.. a ja gledam i čudim se. Jedan ne da svom psu ni blizu jer psa "onda poslije leđa bole", ajd, to mogu i shvatiti ako je pes stvarno vriti, no ovaj ne izgleda baš tak loše. Čini mi se kao da je muškim neugodnije nego ženama, iako ima i njih da ne znaju kamo bi pogledale, neugodno im. Ok, ima i onih koji ne daju psu blizu ako ja ne dam dozvolu. A ja dam dozvolu, nek se deca igraju, ionako ništa ne može biti. Pak nekima lakne, puste psa i onda bude smiješnih scena, ona velika, on malen ali napaljen :)

I vjerujem svojoj kuji da će odhendlati dobro odnos s drugim psima. Do sada je bila nepogrešiva.

Usput, nemam pojma jel mi naslov dobar, no htjedoh reći proces suprotan od seksualne revolucije.

Evo naiđoh na predobar video, pratim tog lika iz drugih razloga, no ova tema je svima zanimljiva. Liku vjerujem jer ima jaku ekipu koja pretražuje internet i razne izvore informacija, za sve tvrdnje navodi izvor. Pa ako vas zanima na koje se sve načine izaziva kiša, izvolite..


Link




Večernji list

Sretnem ju nakon 25 godina. Razišle smo se u nekakvoj svađi, znala sam se pitati oko čega smo se posvađale.. Jednom sam je htjela izbaciti iz auta na karlovačkoj, sjećam se zbog čega. I sad nakon 25 godina ona meni ispriča neku skroz meni nepoznatu priču. Da jednu! Priče su nam se skroz razlikovale - njezina verzija svađe, i moja verzija. Mozak je šaljivdžija! Nismo iste osobe, nismo bile u istim situacijama. A jesmo. I bile smo kao sestre. I kao da nije prošlo 25 godina, kao da smo se jučer razišle. Kažem ja njoj - kao da si cijelo vrijeme pokraj mene. Ponekad sam se pitala kako bi to M učinila? Tu večer nakon 25 godina mnoge smo teme pretresle, i činilo se da smo paralelno išle tih 25 godina. I da ćemo od sada nadalje biti opet sestre.

Drugo jutro pošaljemo poruke, prvo sms, pa whap, pa riječ po riječ, a sve nekako lagano, i ona u jednom trenutku zamukne. I evo prošlo tjedan dana, ni slike ni tona. Da su ju svemirci oteli, znala bih. Da se nešto dogodilo naglo, sin njezin bi mi javio. Dakle, odlučila je ne nastaviti prijateljstvo sa mnom. Malo sam ostala iznenađena. A onda pomislih - ako tako treba biti, a dobro. Valjda sam nešto krivo rekla, napisala.. Doduše, nekoliko poruka sam napisala dok sam hodala ulicom i imala naočale za daleko, s kojima ne vidim blizu, i kad sam ih poslije pročitala bile su mi smiješne. Možda je ona pomislila da sam pukla. Ošla na kvasinu. Napisala sam joj da sam imala krive naočale. Ništa, muk.

Za 25 godina, ako bog da, opet će svaka imati svoju verziju priče..

Sarin me je komentar potaknuo da napišem ovaj zapis. Ona kaže da ne razumije jedan moj potez. Pa da objasnim. Posljednjih desetak godina praktički sam se potpuno predala višem vodstvu. Otkud ja, mala ispod zvijezda, znam širu sliku i što je dobro za koga i kada i kako. Jednostavno idem kamo me to više vodstvo uputi. I tako mi je više vodstvo reklo - napravi to i to. I ja napravila. I meni je bilo čudno, ali vjerujem. I to je ispala najbolja stvar u mojem životu. Najozbiljnije.

Bilo je dosta takvih situacija za koje je izgledalo totalno nesuvislo napraviti ih, ali ja napravim. I iznenadim se kako se sve posloži. Jedna je recimo bila - tuži banku. Nisam odmah reagirala pa sam skoro zakasnila, ali ne moram vam reći da sam dobila presudu u kratkom roku i to kakvu! Možda sam i jedina koja je dobila takvu presudu.

Evo vam zadnje. Jedno jutro šetam pesa, i kaže meni vodstvo - kupi peć na drva. Danas! Već neko vrijeme razmišljam kako bi bilo dobro imati peć na drva, ali to više onako.. ali to jutro je uputa bila jasna. Dođem doma, odem na internet i kupim peć na drva.

Tema mi je - plemensko razmišljanje. Možda bi se moglo i bolje to definirati. No, pleme mi je prvo palo na pamet.

A radi se o tomu na koji način posluju firme u našoj HR. Neke, ako sam blaga, koje su još zaostale u socijalizmu. A vjerojatno su zaostale u nekom prijašnjem uređenju. One koje smatraju da smo mi tu zbog njih, a ne one zbog nas.

Prva je firma koja odvozi smeće u mjestu gdje ljetujem. A i vikendaš sam jer skoknem često vikendom. A uglavnom smo vikendaši i oni koji ljetuju, manjina je onih koji stalno tamo žive. Kao vikendaš plaćam porez na nekretninu za odmor. Pa kad već plaćam porez, očekujem da se onda svi prema meni ponašaju kao vikendašu. Ali ne i firma koja odvozi smeće. Plaćam smeće cijelu godinu, i to je oko 60 kn mjesečno. Ajd, i to mogu preživjeti, bunim se ali nisam ništa poduzela. Trebala sam.

Ali ono što me izbacuje iz cipela su termini odvoza smeća. Izvan sezone pon, sri, pet ujutro. Drugim riječima, ako dođem izvan sezone, nosim svoje smeće u Zagreb. U sezoni je bilo još i subotom i nedjeljom, što je ajd barem nešto, pa u nedjelju ujutro iznesem i ono malo do kraja dana vozim sa sobom. Vozim sa sobom jer u mjestu nema kontejnera gdje se može ostaviti smeće, niti javne kante. (Ali zato u šumi hrpa vrećica... grrr). No, ove godine su ukinuli odvoz nedjeljom ujutro, zadnje smeće ide u subotu ujutro. Grrr, još jedanput. A što se tiče odvoza papira i plastike - jedan četvrtak ide papir, a drugi plastika. Dakle, s razmakom od 2 tjedna. A moj godišnji je dva tjedna. Pouka - ne pokušavaj odvajati otpad jer - ga voziš u ZG. Izračunala sam da mi ta firma odveze godišnje oko 10 kanti, i to sma previše rekla. A plaćam godišnje oko 700 kn. Što znači da je odvoz svake kante 70 kn. Pa bih ja za taj novac svako svoje smeće mogla svojim autom otpeljati na deponij i bilo bi mi jeftinije.

Druga priča: kupila sam neki ormar u Emmezeti (MZ), i kad dođoh na isporuku robe - nema više ormara. Ljubazni u MZ potraže po Hrvatskoj, nađu u Rijeci i kažu mi - zbog naše pogreške dobit ćete ormar iz Rijeke, prijevoz o našem trošku. Ja se klanjam jer i prije sam imala dobra iskustva s reklamacijama u MZ. Obavijeste me da će pošiljka stići iz Rijeke s firmom Gebruder Weiss. Ok. I tako nazove mene dostavljač u 12:30 da ima pošiljku za mene, jel netko doma. Velim, nije. Kad najkasnije isporučujete danas? (Da odem s posla) Veli on, do 13h. Ja ne mogu samo tako otići s posla, i kažem mu, ajmo se dogovoriti za sutra. Može li recimo do 10 ujutro? Ne, ne može, nazvat će me pola sata prije. Ali ja ne mogu s posla stići za pola sata kad bih i mogla odmah krenuti. Ne znam ja ništa, tako su mi odredili. Tko? I tražim broj. Ajme... dobijem nekog lika koji se javlja iz birtije (čujem pozadinu) i s njim se tek ništa ne može dogovoriti. Pa zar nemate nikog doma? (Ne tiče te se..) Dajte ključ nekom susjedu (Molim?) Kad bismo vama izašli u susret (s terminom dostave..), onda bismo svima morali.. (Tu me izbacilo...Pa zato ste tu!!). On tako posluje s MZ i ne može to drukčije.. Rekoh - to kako poslujete s MZ nema veze s tim kako poslujete sa mnom, jer sam vam ja klijent. I tu se on uvijedi i spusti slušalicu. A da, u međuvremenu je rekao da ako ja ne želim ormar (!!) da će ga o mojem trošku vratiti u Rijeku! Ja mu kažem, ostavite ormar u nekom MZ u Zagrebu, dođem po taj ormar. E, ne može. Majke ti.. Ja zovem MZ, ispričam da se ne mogu dogovoriti s Gebruder Weiss oko dostave, da sam razočarana načinom poslovanja GW, bla, bla, i ovi ljubazni u MZ kažu - nazvat ćemo vas kad procesiramo reklamaciju. Usput rekoh da ne pristajem na to da plaćam povrat ormara u Rijeku.

Prođe tjedan dana, zovu me iz MZ, dana tog i tog (3 dana unaprijed) stiže vam ormar u 10h. Je li vam to odgovara? Naravno, i opet se klanjam, stvarno su ljubazni i poslovni.

Zašto to zovem plemenskim? Pa zato jer i odvoz smeća i Gebruder Weiss očekuju da se ja snalazim, prilagođavam, dijelim ključeve stana, angažiram susjede, rodbinu, pleme... jer je njima to lakše nego prilagoditi svoje poslovanje mojim potrebama. Tj. njima se ne da misliti, pa nek ja mislim. A ja plaćam!!

Danas razgovaram sa svojom najboljom prijateljicom, i kažem joj u jednom času kako mi je jedan od najvećih trenutaka u životu bio kad sam oca svoje djeca prihvatila takvim kakav uistinu jest. U stvarno sam tako mislila do tog trenutka. Međutim, riječ po riječ s njom i shvatim da zapravo nisam ja njega prihvatila - koja bahatost! A pogotovo mu nisam ništa opraštala. Prava je istina da sam prestala od njega očekivati nešto što on nije i što on ne može dati. Dakle, nisam ja njega prihvatila takvim kakav jest, nego sam se zbrojila i prestala očekivati nerealno.

Stoga, što je oprost? Nije to nešto veliko, neka naša divna i predivna gesta, nešto vrijedno divljenja, nešto skoro pa nadljudsko.. jer sve to proizlazi iz bahatosti - ja sam iznad njega. Ne, oprost je čin u kojem se povlačimo, uvlačimo kandže, i prestajemo mučiti tog drugog s našim nerealnim očekivanjima. A to što imamo nerealna očekivanja, to smo si sami krivi.

A tak do dojde s godinama, valjda. Donedavno su me djeca trpila, koliko toliko. A sad ih živciram kaj god da velim. Recimo, kad sam bila mlada bilo je uobičajeno u kinu komentirati film, i svi bismo se cerekali.. Pak meni dođe komentirati kad nešto gledamo doma i djeca popizde, da kaj nemrem šutit.. A ja ne kužim u čemu je problem. No, lako za vlastitu djecu, roditelji su uglavnom dosadni svojoj djeci. No primjećujem da i prijateljice koje su mlađe od mene odlutaju kad im nešto pričam. Jedino kad sam sa svojom generacijom nekako to ide, onda se zajebavamo i razumijemo se. Pa ispada da svaka generacija ima neke svoje štoseve koji su samo njeni. Meni su štosevi moje djece dosadni. Rijetko se poklopimo u nečemu. A niš, biram svoju generaciju, i sretna sam. Dok ih ima.

I tak.. više uglavnom niš ne čitam, pogotovo ne u papirnatom obliku. Puštam si videe ili podkaste (kao radio). E-knjige - predobro! Mogu usput još nešto raditi i slušati, ili si pustim prije spavanja i fino sanjam.

Tako mi neki dan iskoči video Joe Dispenza - nešto kako naći partnera ili tako nešto.. vidim 2 sata traje, ajd, taman za malo zujanja. Slušam površno, no u jednom času pita on: biste li bili s osobom kakva ste vi? Ups! U smislu, jeste li sami sebi prvi izbor? I zamislim se ja. Zaključim - ne bih. Pa ja sebi uopće nisam svoj tip!

Eh, sad nije lako objasniti. Ako se gledam kao žena ženu, pa nisam baš ona žena kakvoj se divim. Ako se pokušavam gledati iz cipela muškarca, i opet nisam ona koju bih izabrala.

Dalje razvijam misli. Pa kakva je to žena kojoj se ja kao ženi divim? Recimo, Đurđa Tedeschi. Žena za kojom se ljudi okreću, koja ima stila, koja zna. I još je odgojila onakvog sina. Ako uđem u muške cipele, divim se ženama koje su pametne, mirne, mudre, lijepog tena, uredne..

E, ja nisam ništa od toga. Vidim sebe kao nemirnog klošara. Da se sretnem na cesti, dala bih si dvije kune.

Jutros krenuh u šetnju sa psom u moju dragu čarobnu šumu, kao i svako jutro. Zapravo, malo kasnije nego inače. "Inače" je oko 7 ujutro, a jutros je bilo oko 9. Skroz druga ekipa u šumi. Inače je tiho, čuju se ptičice, čuju se i rijetki auti u daljini, milina! A danas nekako paralelno sa mnom ide jedna žena koja ne prestaje pričati na mobitel, malo hrvatski, malo neki jezik nalik na dutch, i glasno priča, ne gasi se. Onaj tip govora kad nema pauze za udisaj, vjeorjatno ona druga strana nije stigla ništa reći. Melje li ga ova i melje, prvo pokušavam nekako odmaknuti, no ona za mnom, pokušavam slušati ptičice, ali ona nadglasava sve zvukove.. baš sam bila nekak tužna, taj govor nikako nije pasao u tu prelijepu šumu... Nije ona jedina koja kad šeta pesa zasjedne na mobitel i nema kraja, ima i muških takvih.. jadan njihov pas. Moja šetnja sa psom je posvećena sam njoj, to je naš bonding time.

Link

Ako ste poslušalli, jel i vam se to čini kao slučajnost?

Recept:
Napisati listu želja s misli na pameti: "You can have it all"
Slušati jedanput dnevno Link

Drugim riječima - postići da se osjećamo kao da smo već u vezi - postići vibraciju veze.

Razmišljala sam o tomu, i sjetim se kako me je znalo čuditi - kad sam bila u sretnoj vezi, muškarci su se lijepili za mene. A kad sam bila sama - pustoš. A to je zato jer kad sam bila u vezi - postigla sam vibraciju veze, I obrnuto, kad sam bila sama, vibrirala sam samoćom.

A kako je sve vibracija, naš trenutni život je odraz naših dosadašnjih vibracija.

Sve nas čeka što si želimo, samo u paralelnom svemiru u koji ulazimo kad postignemo vibraciju. kad zarezoniramo. Kao što Michelangelo reče - anđeo je već bio u kamenu, trebalo je samo ukloniti višak kamena. Osloboditi anđela.

Kažu da ti se ponavljaju situacije u životu toliko dugo dok ih ne odradiš.

Imala sam 5 godina kad je tata otišao od kuće u gastarbajt. Samo je šmugnuo i meni nije bilo jasno gdje je i zašto se nije oprostio sa mnom, zašto mi nije objasnio kamo je otišao. A valjda mu je tako bilo lakše. Onda bi dolazio na tjedan dva, i ja sam bila presretna unaprijed, ali kad je stvarno došao napravila bih scenu jer mi je bilo preteško misliti da će opet otići, i ta misao mi je pokvarila cijeli njegov boravak doma. Bila sam nemoguća. A zato jer mi je bilo prebolno to rastajanje, opet i opet. Ivančica je nešto slično danas opisivala. Ja sam svoju ranjivost zamotala u bijes, cendravost..

Prije par dana ponavlja mi se situacija, samo sad sam ja roditelj, a dijete dolazi - odlazi. Kad je najavila da dolazi bila sam prevesela, a kako se je bližio taj dan opet sam se osjećala kao dijete koje dočekuje tatu i već mu je muka jer zna da će uskoro opet otići. No, sad s toliko godina svjesnije upravljam emocijama, iako me hiti, pa se trudim biti skroz u sada, i uživati dok je dijete pokraj mene, i veseliti se kad odlazi jer odlazi tamo gdje joj je lijepo.. Ali da je lako, nije.. Osjetim opet to čupanje, osjećam se na aerodromu kao malo bespomoćno dijete dok mašem.. i opet, i opet.. a neka, mora se odraditi, mora se valjda kopati po rani do besmisla..

Bacim oko na blogove na prvoj stranici, a ima ih i 7 dana starih. I naravno zapnu mi za oko ovi s preko 100 komentara, pa idem čitati. Fly sa svojim simpa protestom, i Ivan koji bi riješio Zagreb beskućnika. Meni su ti tekstovi simpa. Flyja više čitam pa znam kak diše, vidim humor u njegovim riječima, vidim kako je fokusiran i kako nacilja temu i potpuno mu je jasno o čemu priča. To je rijetka osobina :) Ivan pak primjećuje svijet oko sebe i dodaje svoja razmišljanja kako bi popravio svijet. I ne vidim što je tu loše. Svaka dobra namjera treba.

A onda gledam komentatore i zapravo mi nije jasno kaj je tim ljudima. Kao da svi polaze od toga "Ne buš ti mene jebal..", ili "Tko si ti da..", i onda počnu o nečemu kaj nema veze sa zapisom. Kod Flyja čitam recimo Bugu i fakat mi nije jasno kaj ta žena iščitava. Fly o jednom, ona o drugom. Njemu jasno o čemu on priča, a jasno mu je i kako Buga skreće, a njoj nije jasno ni o čemu ona priča. Ja to tako vidim. Nema dijaloga, nego nekakvo uzaludno nadmudrivanje s Bugine strane. Već sam komentirala ovdje da Buga izgleda ima monopol na znanje. Fly vraća spiku u centar, Buga ga opet puca na drugu stranu. Zanimljivo mi je to. Pa si mislim, kakav je takav čovjek u drugim sferama, kakvo je njegovo znanje ako ne prepozna temu zapisa? "Nebuš ti mene jebal.." je jače od svega. Jer JA znam bolje, JA sam u pravu, JA gledam širu sliku, JA sam ovo, JA sam ono, JA ZNAM..

A kod Ivana, bložemiprosti, ne znam što je uzrok takvog ponašanja prema Ivanu. Čovjek komentira kako bi riješio beskućnike u Zg. Onda netko kaže - pa nisu beskućnici samo u Zg. Tak bi Buga promašila, da, i? (Whataboutism, ne?) I onda počne svak navlačit na svoju stranu, uzrujala se raja, da mi je znat zašto. Zašto se netko tko ne živi u Zg uzrujava na temu beskućnika u Zg? Zato jer to Ivan govori. Pa eto, ja mislim da netko tko dođe izvana bolje vidi što u Zg ne štima, nego mi ovdje. Pa se javi jedan Krelec koji se divio Bandiću, a tu drži prodike. Ma nemoj! Jarac se isto nešto ljuti, no nema kontraprijedloga. Samo "Nebuš ti mene jebal..". Ako netko možda i nije po vašem ćeifu na nekom polju, pa dajte mu šansu na drugom polju.

Je li netko od vas ikada bio s beskućnicima, pomagao im? Imam sreću da sjedim u sobi s kolegicom koja je jako aktivna u toj udruzi koja brine o beskućnicima. A ni sama nema puno. Jednom sam joj pomogla nekakve pakete prevesti u tu udrugu, i pomogla sam joj ispisivati neke morivirajuće poruke za u pakete. Žena se stvarno trudi i ja to cijenim. Sa mnom to jednostavno ne rezonira, ja sebe ne vidim sa beskućnicima. Evo i razloga. Sjećam se da sam čitala nekog francuskog pisca, još u srednjoj školi, kojeg su zanimali beskućnici i krenuo je živjeti kao beskućnik. Provodio je dane s njima, spavao s njima, gladovao s njima, i pisao o njima. I njegov zaključak me je šokirao, a tada sam bila jako mlada. Zaključak je da je biti beskućnik - stanje duha. Oni ne znaju (ne mogu, ne žele) biti nešto drugo. Ako im se ponudi smještaj, hrana, čista roba, oni to odbiju i odu opet na svoje kartone ispod mosta. A može se to gledati i kao "nothing left to lose" (nema se više što izgubiti), za što je zapravo druga riječ - Sloboda.

Jest da mi je lijepa kosa, ali sam ipak smanjila fotku. Ovo je prirodna boja.

Neki sam se dan sastala s društvom s kojim sam se družila prije 40-ak godina. Družimo se, gledamo se, i zaključujemo kak se nismo puno promijenili. Ja te dečke gledam kao one od prije 40 godina, oni komentiraju slično. A ti dečki su danas 70+. Zezancija je slična, komentari slični, sve nam je poznato, ne primjećujemo da su prošle tolike godine. Ja ih doslovno vidim kao mladiće od prije 40 godina.

I zato je teže nekog sada upoznati, jer kad ga sad upoznam, ne znam kakav je bio kao mlad, i ja ga vidim kao starca. Na prvu. Nakon nekog vremena se stvari mijenjaju na bolje ili na gore.

Kažem to svojoj frendici anđelu, i ona veli - to je zato jer ovima koje poznaš od prije vidiš - dušu. Aha, znači, za ove koje sad upoznam treba mi vremena da ugledam njihovu dušu.