Laprdarij

Volim i cijenim Josipu, eto zašto, upusti se u sve

Josipa Lisac i Hanka Paldum, Omer beže
Link

Josipa Lisac i Edin Karamazov, Niz polje idu babo sejmeni
Link

Josipa LIsac i Vlatko Stefanovski, Jano Mori
Link

Josipa Lisac i Slobodan Trkulja, Zvira voda
Link

Josipa Lisac, Vehni, vehni fijollica
Link

i najbolja..
Josipa Lisac i Šaban Bajramović, Đelem, Đelem - a vidi ekipe
Link

Trenutno živimo u povijesnom vremenu. Rijetkom povijesnom vremenu, do sada se u povijesti nije dogodilo da baš cijela Zemlja ima jednog neprijatelja. Da su nas napali vanzemaljci bilo bi slično. Neki nevidljivi. I tako se Zemljani udružili jer njima treba zajendički neprijatelj da bi bili složni. Evo, i u Hrvata isto. Svi složni, zaboravilo se tko je gdje bio 41 i 91.

Osim toga, do sada nije bilo da 2 tjedna ne voze ni tramvaji ni autobusi. Vozim se biciklom po tramvajskoj pruzi i mislim si - gle, gradonačelnik ni čut za (suvisle) biciklističke staze, a sad ih je odjedanput pun grad. Da mi je to netko rekao...

Jeste poželjeli prazan grad u vrijeme onih gužvi u špici? E, sad ga imate, kaj nije predivan?

Tržnica na britancu je postala parking. To je za sva ona ukradena parkirna mjesta tu u kvartu. Da mi je to netko rekao prije 3 tjedna...

Radim od doma u pidžami, dobro, nakon potresa više nisam u pidžami, ni ne spavam u pidžami, no razmete me. Na poslu je orgnaiziran rad u smjenama - o tomu se govorilo godinama pa se nikako to nije moglo uvesti jer se uvijek netko bunio, a gle sad - sve može, i svima dobro.

Treba lupati po loncima protiv gradonačelnika? Nikad složniji nismo bili! Kakva buka, šteta što nas nije čuo, ali mu je valjda netko prenio od obožavatelja. Evo, Krelec mu može prenijeti.

Moja je velika želja da odem na more/u planine i radim od tamo. E, to čekam. Pošto se sad pokazalo kako je rad od doma jednako, a koji put i više produktivan, zaživjet će to. A ne trošimo struju, grijanje, prostor u firmi. Idealno rješenje. Taman prije virusa smo u firmi imali brigu kako smjestiti puno ljudi u malo prostora, i gle, rješenje došlo samo. Rad od doma, rad u smjenama. Sve može. Da mi je netko rekao..

Drago mi je za one koji su htjeli biti doma više s djecom, evo im prilike. Partneri - uživajte! Ono što vrijedi - ostaje.

E, online nastava, pa o tomu pričam već godinama, kako to da se djeci ne može organizirati online nastava, a ne da se drndaju kilometrima, da ljudi sa sela idu u grad zbog djece i škole. Ili kad je dijete bolesno da može pratiti. I gle, preko noći - može. Da mi je netko rekao...

Kako ljude istjerati iz kuća na zrak, u prirodu? Zabraniti im. Ne vidim problem ako se ljudi drže razmaka.

Prioriteti su se preko noći promijenili. Vrijednosne skale također. Čudan je taj virus, koju energiju on nosi. Na stranu njegova zaraznost i utjecaj na zdravlje, koje još ni ne znamo.

Kroničari smo posebnog razdoblja. Promatram i čudim se. I vjerujem da će ovo dobro završiti, puno bolje nego smo očekivali - gledano za sve nas, šira slika. Sad je prilika za promjene koje bi stalno bile opstruirane, a ovako samo ukliznu.

Što reče Srđan Roje - nema slučajnosti - to što je ovo koronavirus isto nije slučajno, jer korona je "vijenac koji predstavlja čast, odlikovanje, nagradu, visok čin svojega nositelja". Koronavirus nas nagrađuje.

Ako niste, i naravno ako vas zanima, pogledajte sad ovu zadnju Nedjeljom u 2 gdje je gost Vuk Vuković, politički ekonomist. Uživam ga slušati, mlado, pametno, sposobno, veselo.. to nama treba! Dečko razumije, odmjeren je, odgovara na pitanja, ma milina!

Ima više stvari koje bih izdvojila, a jedna mi se je posebno dopala. Pojam socijalni konzervativci. Takvi su naši birači, kaže Vuk. S ekonomske strane su ljevičari, socijalisti, jer bi da se država brine za njih, gotovani, a s društvene strane su konzervativci - Bog, crkva, familija, pleme. Je li vam to poznato, pa i tu na blogu? To su oni koji su na državnoj sisi, nemaju problema s prijetećim otkazima, s ispunjavanjem normi, kratkim rokovima, konkurencijom, ili su od 40-te u povlaštenoj mirovini, da prstom ne maknu neće bit gladni, ali su glasni desničari. Pljuju po socijalizmu, i kapitalizam im je super. Naravno, kad žive u socijalizmu, lako je s tuđim po plotu lupat.

Tri dana nakon te emisije stvarno se događa promjena, Vlada usvaja prijedloge Glasa poduzetnika, i to je ohrabrujuće. Evo, prvi se put od kad je ove vlade osjećam ok, da donose dobre mjere. Kad bi još mjeru plaćanja PDV-a državi nakon naplate duga ostavili i poslije ove krize, imamo šanse!

Još ćemo svi slaviti koronavirus! Ako ne ide mirnim putem, onda se treba sve zaljuljat.

Razgovaram s frendicama: veli jedna - noćas sam prvi put spavala u svojem krevetu, dosad sam bila u dnevnom boravku. Ja njoj - i ja isto! Veli druga - ne tuširam se uopće, strah me, kažem ja njoj - ni ja isto! Naime, čini mi se da mi se je bojler pomaknul par centimetara, i frka me. A nisam sigurna sto posto. Najviše mi je stradala kupiona, trebat će pločice obnovit. Zove me treća prijatlejica, i pita - no, hoćemo danas kako smo se dogovorili? Hm? Pa dogovorili smo se za kavu! Jel? Pita me ona, što, nisi raspoložena? Ja njoj - ne to, nego se uopće ne sjećam da smo se dogovarali. A gdje je kava? Kod tebe, veli ona.. Uh, ne mogu ti ja to.. Pa zašto? Pa tak, nisam još svoja. Nisam za ljude. A dobro, kao nedjelja je, besplatan je parking kod tebe, a i sigurno ima mjesta. Da, ima mjesta, pogotovo tamo gdje ima žbuke i cigle na podu..

Čini mi se da fakat nisam baš svoja. Sve pokušavam nešto, ali mi baš i ne ide. Da se maknem, ponudim se kćerki da odem po nju autom, a ona je biciklom. Što, i bicikl u auto? Naravno, pa vozim ja tako često.. Ok, krenem jednim smjerom, zatvoreno, krenem drugim smjerom , zatvoreno, radovi su, jebote, pola grada obišla ali se ne bunim, nek sam u autu.

Veli mi četvrta frendica da samo kolače peče, isprobava nove recepte, svaki dan peče kruh samo da ne misli.

A peta zaključi - pa kaj, to se malo streslo, neš ti.. čudna mi je, a onda se sjetim kako je ona često na nečemu pa joj je sve ravno. I to je način preživljavanja.

Upravo ispih pivu sa sinom, Zwettler tamni koji sam docukala iz Austrije. I bolje je :)

ne mogu staviti hashtag :(

Meni je ovo ostajemdoma puno jače, kao - krenem od sebe. A ne govoriti drugima što trebaju

Malo sam napravila pregled koji me muči.

Od korona virusa umiru ljudi. Ljudi umiru I bez obzira na koronavirus. Zanimalo me je koliko ljudi inače umiru, a koliko umiru pod reflektorom koronavirusa.

U Hrvatskoj je oko 20% stanovništva starije od 65 godina, a oko 5 % iznad 80 godina (oko 200000 ljudi). Obzirom da mi je pratkičnije uzeti 75 godina, evo, oko 10% Hrvata je starije od 75 godina, ili u brojkama je to oko 380 000.
Smrtnost godišnje ovih iznad 75 je oko 10% (vidi graf). Ako ih ima 380 000 to je 38 000 godišnje. Na dan to je 104. Recimo – oko 100.



Nadalje me je zanimalo od čega Hrvati najviše umiru. Od bolesti povezanih s cirkulacijskim problemima, tu je oko 53%. Od novotvorevina (čitaj rak I tumor) oko 23%. Od infekcija I sličnog – oko 1%. I to je za one do 65 godina. Nakon navršenih 75 godina više nitko ni ne pravi statistiku od čega je tko umro. Tužno, ali razumljivo.

Kod koronavirusa ono što se ne zna je koliko je ukupno zaraženih, prepoznaju se neki sa simptomima. Navode primjer kruzera Diamond Princess gdje su testirali sve od oko 700 putnika, simptome je pokazalo oko pola, a umrlo 7 ili 8, što znači da je smrtnost oko 1%. To su podaci koje sam našla, kako kupila tako prodala. A kažu da je na tom kruzeru bila uglavnom starija populacija, oni koji si tak nekaj mogu priuštiti I koje to veseli, jel.

Koji je moj point: ljudi umiru I inače. Oni stariji od 75 godina umiru oko 10% njih godišnje. Od različitih uzroka. Kad dođe pandemija, teško je reći je li netko umro zbgo virusa, ili zbog svoje temeljne kronične bolesti. Jer umjesto koronavirusa može biti recimo – bolnička infekcija – što je često obrazloženje zašto netko stariji umre u bolnici. I nikom niš. Gripa pokosi staračke domove. I nikom niš. Ostatak svijeta živi dalje.

Dakle, broj umrlih se neće bitno povećati u ovoj pandemiji, nego će se veći broj smrti pripisati virusu. Jer ako kažu da od xx zaraženih u populaciji iznad 75 godina oko 10% umre od koronavirusa, pa umrlo bi ih I inače toliko.

Nadam se da sam bila jasna.

Drugo – faking izolacija I samoizolacija. A što mislite zašto smo u toj izolaciji? Zato jer nam je država siromašna, zato jer nam zdravstveni sustav ne funkcionira ni kad nema pandemije, zato jer nemamo dovoljan broj respiratora. I što je državi najjednostavnije I najjeftinije napraviti? Poslati ljude u karantenu. A ne omogućiti im kvalitetnu zdravstvenu skrb ako zatreba. Zašto recimo nismo mi dojdeki iz inozemstva na granici testirani? Nalaz se čeka jedan dan, drugi dan bismo svi znali što I kako I riješeno. A ovako privreda stala. No to se našu vlast ne tiče. Glavno da oni ne potežu u svoj džep. Pa da su mi ponudili samoizolaciju od 14 dana ili test za 700kn koji ja moram platiti, naravno da bih izabrala test I platila. I mobilnu aplikaciju koja bi odmah zabilježila da sam prošla granicu I ponudila mi te dvije opcije. I većina bi vjerojatno napravila isto - izabrala test, ne bi bile gužve na granici, ne bi stala privreda, ne bi bila hajka na ove I one.

A oni pokreću administraciju, socijalističke metode – ispuni formular, dobiješ propusnicu, rješenje, ne grupiši se, wtf, komu trebaju formulari, propusnice, rješenja kad je frka? Pojednostavniti treba, a ne komplicirati.

Vidim ovu fotku pod nazivom "rad od doma državnih službenika" i skužim da je i Meija prešla na rad od doma, pa nemre na iskricu :)

Moji ujna i ujak su stradali u ovom zadnjem ratu tako što su bili u Zagrebu na sigurnom, a kod njih doma je već nastalo sranje, i oni zaključe da moraju ići doma - nahraniti prasce. Džabe ih odgovaralo, oni moraju. I otišli, drugi dan ih ubilo.

I tako je to meni ostalo kao mudro pitanje, nahraniti prasce ili ne? Kako prepoznati taj trenutak treba li misliti na prasce ili na sebe? Pitam ja svoju djecu, a oni jednostavno kažu - nikako. Ne možeš unaprijed znati, uvijek će netko ići nahraniti prasce. Jer smo prvi put u toj nekakvoj situaciji, i nadamo se da ne može biti gore.

Uglavnom osjećam se kao da mi rastu rogovi, ili treća noga iz glave. Stubište je beskonačno, i odlučila sam da ga više neću forsirati. Ne idem u šetnje, koje su ipak preporučljive, radi imuniteta, jel. Zbog tog duuugačkog stubišta u kojem bih mogla nekog sresti. Jest da nosim masku, skoro i ne dišem, jest da je vjerojatnost da sam se zarazila nikakva, ali noga raste iz glave i štaš. A ne mogu do prirode, do slobode, nekim drugim putem. Stubište kao prijetnja, kao zvijer, crna rupa, propast.

Možda da spustim špagu s vanjske strane zgrade i spustim se?

.. tam gore u brdima. I eto me sad tu dole u samoizolaciji. A niš, sretna sam da sam granicu prošla relativno bezbolno.