Blogom_darim

Dobro jutro slatkiš, kaže poruka neznanca. Stvarno ne volim da mi se tepa. Čak ni u ljubavi, ne volim tepanje. Malička, slatkice, bebice, kurci palci. Jebate, koda s pedofilom razgovaram. Imam ime, nadimak, nije ih teško zapamtiti. Isto vrijedi za umanjenice. Idem u na ručkić sa svojom dragom prijateljičicom u restorančić u kvartiću. To me živcira jače od jutarnjeg zadaha ili smrada više dana ne saniranog znoja.

Sklone smo bacati drvlje I kamenje po nejakim mužjacima koji imaju loše ulete.
Kako biste vi drage dame uklizale neznancu, s kojom biste ga rečenicom bacile na koljena?

Postoje razni… Kamen za petu, kamen spoticanja, kamen koji pada sa srca, kamen za zelje, sizifov, dragi kamen, onaj za bacit s ramena, bubrežni, mlinski…
Ipak ja najviše pamtim jedan običan okrugli, jedva veći od predimenzionirane kovanice od pet kuna. Bio je u nevažnom gradu kraj jedne sporedne ceste koja je u tom trenu za mene postala glavna… Premali je da bi bio za zelje, pregladak da bi brusio pete, teško bi se bilo na njega spotaknuti, prekrupan je da se pridruži šljunku.
Briljanti nas mame svojom ljepotom, često nas zaslijepe toliko da ni ne vidimo ništa osim njihovog sjaja. Zato je šteta da ovaj nikad neće zasjati na nečijoj ruci…. Preko njega se jasno vidi srce onoga koji ga poklanja.

Prve pahulje snijega, pomiješane s kišom. Samoubojica opasan explozivnom napravom prijeti ulicama mog posvojenog grada. Metro zatvoren, shopping centri zatvoreni, bazeni evakuirani, savjetuje nam se da ne izlazimo iz stanova. Ulice prepune policije, vojnika, oklopnih vozila, snajperisti na pročeljima glavnog trga. Možda i trajno ostanu kopirajući zagrebački grički top. Sve se više osjećam kao pokrerna meta, a ne kao stanovnik europske metropo-fucking-le. Mladi arapčići bujnih zalizanih frizura prpošno šeću u šlafruzima i natikačima, njihov je ovo grad u srcu Europe. Otvorimo im vrata, neka se i dalje množe i umjesto pikula izmjenjuju kalašnjikove i ručne bombice.
Fale mi vremena kad je jedino pucanje koje bi čula bilo susedovo: Ma puca mi kurac!

Što uopće znači prekid? Da li je prekid ono kada nekome okreneš leđa na ulici ili odeš iz stana? Da li je prekid kada te netko ostavi na ulici ili ode iz stana?

Jebi ga...nije ...

Prekid fizičkog kontakta s nekim ne znači i da su misli stale u tom trenutku i da su zaključane bez obzira na trenutni bijes. Right?

Prekid bi bio onda kada misli na tu osobu postanu bezazlene i izmame osmijeh na lice jer se sjećaš samo lijepih stvari,a ružne zbog kojih ste se rastali postanu samo činjenice koje više ne bole.No,hajde! Baš kada smo pomislili da je s ružnim mislima o nekome prestao i svaki problem, kad su samo lijepe misli postale bitne...HOP! - eto nam relikvija prošlosti!!!

Malih ili velikih pizdarija u obliku ožiljaka koje nesvjesno nosimo na srcu,duši,tankoj crti na rubu usne ili gdje god ih već skrivali.Svatko od nas nosi te "male" relikvije prošlosti koje ga koče.Baš kao što na svetištima netko kupi samo svijeću,a netko betonsku repliku Majke Božje u prirodnoj veličini,tako netko iz prošlih veza ponese samo malu sjetu, a netko psihičke probleme i nedostatak samopouzdanja te nesigurnost i strah.Bilo da ponovno ne bude povrijeđen ili da ponovno nekoga ne povrijedi.

Te relikvije su zajebane igračkice.Svijeću je uvijek lako pokazati nekome i reći: *Ah, kupio sam ju ako nestane struje!* - nešto smuljaš, bla bla, nisi od jučer ...Ali,pobogu, kako nekome tko ti dođe doma objasniti 200kg tešku betonsku Djevicu Mariju tam u ćošku??

I mo'š ti nju pokrit dekom ili nekom zavjesom da se ne vidi ali znaš da je ona još uvijek tamo i škilji kroz dekoraciju. Gleda kaj radiš svojim hladnim betonskim očima i kaj buš jadan??

Svijeću uvijek lako upališ pa ugrije oboje u novoj vezi,a kaj s ovim drugim??

Mnogi pomisle: *Ma, bolje ne objašnjavati otkud mi to!* - pa i dalje svaku večer grle taj hladan gips-beton umjesto neke tople dušice i kunu se sami sebi da će se riješiti toga na jesen,kad budu odvozili glomazni otpad.

Pa dobro, haj'mo ljudi!! Jesen već odmiče! Hrpe glomaznog otpada zasigurno već krase i vaš kvart. Brižni cigani kolekcionari čekaju na vašu donaciju krame.

Kaj se čeka? Nije još vrijeme ipak ili kaj?

AUTOR: kribo, 2008

Ovdje gdje živim drugačiji su ljudi. Glasni su, nekulturni, neobrazovani i ružni, jako su ružni. Znam da nije lijepo tako govoriti o drugima, pa zato i ne govorim, pišem. Rastrče se djeca po autobusu, a mama telefonira, glasno, na svom egzotičnom jeziku, telefon zataknula za maramu tako da može mahati rukama i objašnjavati uvjerljivije nekome tko ju ne vidi. I gledam tu njenu djecu kako mi se odbijaju od bedara, nitko im se ne ustaje da sjednu, majka je više ko pas ovčar, samo nadzire, oni se koturaju uokolo. Glasni, na istom egzoticnom jeziku...
Uvijek sam za sebe mislila da sam jako liberalna i tolerantna. Nisam.
Ne toleriram, trpim. Ne zato jer sam uviđavna nego zato jer nemam izbora. Naime, korištenje plamenobacača je i ovdje ilegalno.

Evo me opet tu gdje je sve počelo. Još onda davno kad je bio Forum pa smo drobili naširoko o ničemu. Tumaram hodnicima i tražim tvoje misli. Profil je još živ. Možda ti i poruke stižu! Čekaju nepročitane da ih tvoj klik odbolda. Uzalud.

Čamim tu bez veze. Naslonila sam se na zid i čekam. Hvatam virtualne duhove, palim virtualne svijeće, mrmljam virtualne molitve...bez ikakve veze. Tu su neki drugi ljudi. Mladi pohotnici, oženjeni očajnici, cinici i zajebanti, znatiželjni usamljenici, plosnati, nezanimljivi idioti, inteligentni mazohisti, nabildani pubertetlije, robovi, napudrane babe s pudlica frizurama, nevine djevojčice, bludne razvedenice, radoznale udavače...Ma kaj da ti velim, prazno je bez tebe. Naslonila sam se na zid, tu kraj zahoda (znas da sam praktična) i čekam. Čekam tvoj lik i odijelo. Da samo šmugneš i ti kraj zahoda i dobaciš mi nešto, makar i prijeki pogled.
Ništa...Jebem ti sunce, nismo se tako dogovorili!

Nego reci mi dok ovdje čekam, kako duše putuju? Lete? Jesi li se zaputio i da mene pozdraviš ovdje daleko od svega i svih?
Jesi jurio ko Superman otpuhujući oblake i sitne ptice koje bi ti se zalijetale u usta? Ili si se samo stvorio kraj mene i podragao me po kosi, poljubio u čelo i povio mi malo usne prema gore?
Možda si se nasmijao i reko: Ne pizdi Kris, pa nije to tak strašno. Dobro sam!

Kako se oprostiti od tebe kribo? Ovdje i bilo gdje drugdje. Najbolje si epitafe sam odavno napisao. U tvojoj kožnoj glavi crnčila je horda preznojenih nabildanih intelektualaca koje ni na gablec nisi puštao. Sve što napišem izgleda mi ko hrpa jebenih slova. Znaš ona abeceda tjestenina za juhu. Tako nekako.
Ti i Borko, najljepši pas na svijetu, bili ste moji najbolji prijatelji. Hvala ti za mjesto u srcu.
Bilo je lijepo, jako lijepo. Ne čudi stoga da se ljubav ogrnula tugom i tako ništa manja, sjedi na mojim pogrbljenim ramenima.

Da sam se jutros outširala, ne bih stigla na posao.

Ponovno sam se virtualno utjelovila nakon godine dana. Iskrica mi dodje ko godisnja menstruacija zeni u zenitu menopauze. Ovaj puta sam trebala intervenciju velikoga Iskrice da mi pomogne oko aktivacije profila. Nabola sam nekako lozinku na kraju ko cevap na cackalicu i uronila ponovo u carobni svijet virtualnog nedruzenja.
Zakaj? Imam ovdje nekog nedovrsenog posla. Molim da me se ne uznemirava porukama i moralnim podudama jer me takve najmanje zanimaju.

Jedan sa zvijezdicom - jedini od 70 zadnjih koji su se latili virtualnog pera s namjerom da samnom izmjene pokoju slicicu zivotinjskog carstva - kaze da bi mozda mogla otkriti nesto novo ako se upoznamo.
Heh...nije ovo mjesto za otkrivanje novog. Ovo je mjesto za prikrivanje starog!
Kako bi to sto zornije ilustrirala mislim da cu u galeriju tresnut jednu sliku od prije deset godina (ne nuzno svoju), skinut koju kilu a i godina brate mili imam previse.
A ovaj zadnji koji me pita kakve cice imam...idem se malo dopisivati cisto da vidim ima li veca muda od mene.

Dugo me nije bilo. Pravo je čudo da sam se sjetila pasworda. I sad dok pijem konjak i čistim kamenac uz pomoć jabučnog octa, gledam usput malo kaj se promijenilo. Vidim da neki imaju, a neki nemaju zvjezdice, kao da smo u Hollywoodu. Ja nemam, nisam hotel. Paketi, dosjei…šta ti ga ja znam šta sve ne.

Ali ipak je sve isto. I dalje mi se nude bezobrazno mlađi iako ni sliku nisu vidjeli…djeco djeco…kuda srljate. Stariji su umjereni da me ne otjeraju prije nego kaj skuže jel kaj vrijedim. Ne vrijedim dragi moji! Da kaj vrijedim već bi me neko prstenovao.

I tako dok čekam da kamenac posustane, a konjaka je sve manje, stiže mi poruka od gospodina Iskrice da mi nije odobrio sliku za profil. To je prvi put da mi je neko reko da mi dupe nije dovoljno dobro da ga stavim umjesto glave.
Nema veze, ionako nemam zvjezdicu.

Probijam se kroz naplavinu ljudi koji smišljaju inačice picigina u plićaku, prolazim pokraj ocvalih (ili nikad ne propupalih) ljepotica koje nastoje imitirati izlazak Ursule Anderss iz mora zanemarujući činjenicu da za uvjerljivost nije dovoljan bijeli bikini, izmičem se dječici koja vriskom ubijaju svaku želju za produženjem vrste… Evo me napokon među plutajućim glavama. Provlačim ruke kroz more, hladi me i podržava. Kosa pliva oko mene. Napokon dolazim do granice. To mi je i bio cilj. Domoći se plutača kojima je plaža ograđena od otvorenog mora. Nove su i bijele, nije se na njih još stiglo nahvatati kojekakvih morskih sklizavih tvorevina koje ne volim osjetiti pod rukom. Izgledaju poput Regočeve krunice koja mu je ispala dok je nastojao izroniti morsku kravu ili omanji greben.

Sjedam na granicu i gledam prema obali. Do mene jedva da dopiru zvuci kupača, djelom zato što sam daleko od obale, a djelom i stoga što mi je sluh već dobrano dobio po piksi uslijed opetovanog boravka isuviše blizu moćnih zvučnika kojima prethode višekatna pojačala. More je mirno, spuštam pogled prema svojim stopalima koja u moru izgledaju još veća nego što inače jesu, zajeban je taj lom svjetla…možda da probam isto sa cicama?… Evo i ježeva okruženih morskim krastavcima. Zamišljam ježevu kućicu adaptiranu za morske dubine. Ne znam samo kako ugurati krastavce (ovo bi možda mogla i preformulirati). Okrećem leđa plaži i gledam prema otvorenom moru… Da se otisnem preko granice? Jel tamo drugačije? Jel more toplije ili manje slano? Možda su krastavci ljepši, a ježevi imaju tuplje bodlje. Možda se Sunčeva svjetlost drugačije reflektira od nemirne površine? Možda…

Nečujno se prebacujem preko Regočeve krunice i osjećam se nestašno poput djevojčice koja je prvi put shvatila da vještim prstima može puno više od stiskanja prišteva. Prešla sam granicu! Jihaaaaaaaaaa! Plivala sam sve brže, oko mene nije bilo drugih plutajućih glava. Samo moja. Odmicala sam sve više riskirajući da me raskomada propeta jahta ili nabrijani skuter. Naravno da je sve bilo isto. Jedino što se promijenilo je to što više nisam imala cilj koji želim dostići, predamnom nije bilo granice koju želim priječi. Imala sam osjećaj da stojim na mjestu iako se oko mene fest zapjenilo. Došlo je vrijeme da se vratim u svoj ograničeni svijet, pomislim. Koja sreća! Približavam se granici sada s druge strane i veselim se sužanjstvu. O lijepa, o draga, o slatka međice! (ne moram valjda naglašavati koliko smo sretni što ju imamo). Ponovno vidim plutajuće glave, sve jasnije čujem viku razuzdane turističke faune. Vraćam se umorna i sretna. Nastojim ne imitirati Ursulu Anderss dok izlazim iz mora (iako sam svjesna da je to zapravo nemoguće), bacam se potrbuške na vrući ručnik i hvatam misli koje su se razbježale po glavi.

Trebamo granice i ograde. Neke od njih samo zato da bi ih prelazili i rušili, neke da bi nas čuvale i da bi ono što je unutar njih zvali svojim, neke da bi svijet uopće čuo za Sloveniju…. Ali ih trebamo kao jastuk glavu (ili guzicu) i kao konac iglu. Trebamo crtu posred ceste, trebamo liniju privatnosti u banci, trebamo granicu bijelog i crnog dijela tijela nakon sunčanja, trebamo ogradu oko kuće, bodljikavu žicu pod naponom oko zatvora, trebamo granicu boli. Prihvatimo granice, a prevladajmo ograničenja jer sve drugo graniči s ludilom. E…to je granica koju ipak ne želim prijeći.

Radio je do kasno u noć. Svi su već otišli kućama stisnuti se uz toplu guzu svoje ili tuđe žene i tek je nekoliko svjetala ostalo upaljeno u čitavoj zgradi…možda i greškom. Ne znam što je točno radio ali znam da mu je svega bilo dosta jer jedan problem nikako nije mogao testirati kako valja. Radilo se o hlađenju nekog uređaja, a voda je puštala bez da je mogao utvrditi gdje točno.

Dosjetio se! Kondom! To je ono što mu treba! S njim će se poslužiti da provjeri to što ga zanima.

Trk do kioska! Iako je povremeno vozio bicikl i smatrao se sportskim tipom pošteno se zadihao dok je došao do kioska, a bio je i jako nestrpljiv…

- Paketić kondoma molim! - zagrmio je jedva dolazeći do zraka.
- Nema… - odgovorila je teta prodavačica nezainteresirano
- Nema!?!?!?!?! Pa kako nema?!? – uskliknuo je preneraženo. Lupio se rukom po čelu i nastavio
- Isuse Bože!…kaj ću sad??

Sad je već i prodavačica misleći da zna o čemu se radi imala sažalnu facu sa zerom podsmjeha koju bi vjerojatno primijetio samo plastični kirurg … no nije mu mogla pomoći.
- A onda ništa…hvala.
Tužan, spuštenih ramena, polaganim korakom krenuo je natrag prema poslu. Kad mu odjednom sine! Baloni! Pa baloni mu mogu poslužiti na sličan način. Kako se samo toga prije nije sjetio!

Trči nazad do kioska, ovaj puta još više zadihan ali sretan pita:
- A balone? Imate balone?
E sad ju je već zbunio. Ali nije to htjela pokazati nego je pristojno rekla:
- Imamo. Recite kakve trebate? Imamo više veličina.
- Najveće koje imate - uzvratio je spremno sa zadovoljnim smiješkom na licu.
- Hvala vam…spasili ste me! - dodao je misleći na posao koji će napokon privesti kraju.

Platio je i otišao. Prodavačica je ostala zabezeknuta time što se upravo dogodilo. Ona je kući otišla s još jednom zanimljivom i pomalo bizarnom pričom, a on je napokon svršio s poslom čak i bez prezervativa.

Fizičari...

Uistinu stvari nisu baš uvijek onakve kakvima se čine. A tako se često čine...

Kako ne zavirujem u tuđe krevete ukoliko ne mislim u njima završiti tako moja iskustva o samačkim krevetima počivaju najviše na onome što vidim na televiziji. Nerijetko vidimo usamljenu, pomalo ocvala dušu kako leži na jednoj strani  velikog kreveta, na svom jastuku, a do nje je još jedan jastuk iako nitko na njemu ne spava. I tako se većina ljudi utjelovljuje samo na jednoj, najčešće uvijek istoj  strani, povremeno pruže ruku i opipaju prazninu, kratak podsjetnik na nesretnu sudbinu kojoj nikako ne uspijevaju umaknuti. Samoća…
Naučili smo da sve dolazi u paru i to nam je normalno. Dobro i zlo, crno i bijelo, pas i mačka, prst i nokat, Vlada i sindikati,  apciha i nazdravlje. Kao da jedno, samo za sebe, gubi svoju svrhu. Često i jest tako, no jeli baš uvijek? Možemo li sami ili se svakodnevno moramo prisjećati da ta samoća nije prirodna, da je mjesto u tom velikom krevetu zapravo ispražnjeno, a ne naše. Zašto sami sebi stavljamo sol na ranu umjesto da na nju stavimo flaster prije nego nam zatreba zavoj ili čak amputacija.  No…možda je to samo scena iz filmova koja mi je previše puta zapela za oko, a nema veze sa stvarnošću. Trebala bih provjeriti.
Znam kako je kod mene. Prije sam spavala u toliko uskom krevetu da na njega niti ne bi stala dva jastuka. Trebala sam paziti da samu sebe ne izguram na pod. No sada kad imam mnogo veći krevet na njemu i dalje imam samo jedan jastuk (rezervni čuči u ormaru i koristi se prema potrebi). Nekad sam na lijevoj, nekad na desnoj strani, a ni sredinu ne zapostavljam. Razbacujem se po postelji kako god mi padne na pamet. Iako nemam svoju polovicu, niti onu drugu čuvam za njega, krevet uvijek nesebično dijelim s onim kojeg volim. No kad ode ne mijenjam  ga niti plišanom igračkom (bilo bi poražavajuće i za mene i za njega da to mogu), niti nedodirljivom prazninom u koju se ne ulazi. To što me cjelivao (ma koliko dobro i revno) ne znači da samo s njim mogu biti cijela. Niti će s njegovim odlaskom moj krevet ostati pust. Solidno ga popunjavam i sama i to ne zato jer sam gojazna već se ne libim ispružiti nogu ili ruku u strahu da ću napipati prazninu.