Prvi dan ostatka

Abre los ojos...ABRE LOS OJOS
opet ista stepa i ravni dosadni horizont...
oštar, postojan vjetar suši mi obraze kao da maloprije niz njih nije kliznula razularena patnja...
otvori oči, gledaj...
otvori oči, prepoznaj...
otvori oči i bježi...
ne zastajkuj
stepa je nepregledna

ulazim u šator ledene duše,
kamenih okrajina
beskrvna
tuđa toplina godi
tuđa želja tek okvir je oko zamrznutog sna i traje prekratko da bi rastalila led

snokradice

Daklem, nije me bilo mjesecima..i ajde, potaknuta napokon saniranom glavoboljom, da virnem što ima ...i dočeka me na naslovnici niz fotkica isto tako usamljenih iskričara, željnih više fizičke egzaminacije nego intelektualnog ili "nedajbože" duhovnog stapanja, jelte, i te fotkice muških likova pomiču se u šutljivom mimohodu pred mojim očima.....
E, iskrice, daleko bila, ovo je zbilja gore od onih armeričkih dvominutnih dejtova.... sad ti face brzinski skrolaju pred očima kao nogometaši Eura u dječakovom albumu ... a ti, iskričarko patetična- biraj !
Bujrum!

Zakotrljao mi se tvoj glas u uhu. Vijuge su prepoznavajući ustuknule svijesne da svakim novim podražajem produbljuje znane staze euforije , radosti , a odmah zatim zaslužene tuge, ojađenosti, nedostajanje..
Progonitelju duše.
Nespokoju sna.
Radosti...
Uneseš lavu jednom riječju.
prevrtiš film, pauziraš na trenu stapanja, poniranja crnog u plavo oko.

I tako...prolaze dani, prolaze ljudi i svaki dotakne neku strunu u meni , neki titraj jedva čujan, ugodan, melodija iz daljine jekne. Ali ti, radosti, od tebe brujim gromoglasno, kao orgulje se sjurim prostorom, zadrhte nebesa od mojih odjeka.

Zakotrljao mi se tvoj glas u uhu. Vijuge su prepoznavajući ustuknule svijesne da svakim novim podražajem produbljuje znane staze euforije , radosti , a odmah zatim zaslužene tuge, ojađenosti, nedostajanje..
Progonitelju duše.
Nespokoju sna.
Radosti...
Uneseš lavu jednom riječju.
prevrtiš film, pauziraš na trenu stapanja, poniranja crnog u plavo oko.

I tako...prolaze dani, prolaze ljudi i svaki dotakne neku strunu u meni , neki titraj jedva čujan, ugodan, melodija iz daljine jekne. Ali ti, radosti, od tebe brujim gromoglasno, kao orgulje se sjurim prostorom, zadrhte nebesa od mojih odjeka.

mimoišli smo se u nekom raskoraku spoznane nevjere... ja već oguglala, ti tek slomljen... raskorak očaja...ni moj ni tvoj očaj nisu uspjeli zadržati neminovnost sraza, ali su izbrisali ono što je obećavalo vezu, što je jamčilo budućnost. Praviš se cool
frajer, kao nije ti stalo ni do koga, a u tebi pomješano kao i u meni , svašta, kaos emocija, kao da si pomješao kuglice za loto... i nadaš se pravima... samo se nadaš i uvjeravaš da će ih izvuči u slijedećm kolu... ili u slijedećem...ili u slijedećem... prateći trag samoobmane, umorni gubimo iz vida, ignoriramo, prave puteljke spokoja, živice ladanja , tratine tišine, obale mira.... gubimo se...nas dvoje.

Tako bar one šarene stranice pred kraj dnevnih novina navode za Vage.
A jutro počelo s crvenim očima od plakanja pred san. Nije to čest pojava, dapače vrlo rijetka s obzirom na turbulencije kojima me život iznenađuje posljednjih godina. Dan kao ružičasta Dubble Bublle žvaka predobro poznatog okusa, mirisa i kratkotrajnosti, razvlačio se uhodanim putem od mojih zubi do palca i kažiprsta. Šeficino ribanje nije mi preteško palo, više se očešalo o mene, zaokupljenu tvojim nejavljanjem, šutnjom bremenitom onim nesnosnom slutnjom o "driftingu", udaljavanju dvaju bića.
A ide zima.
Većć danas je javor pod prozorima imao tek desetinu žutog lišća na sebi.
Ide zima...
I ruke su mi hladne...
I nebo je crno..