Beskrajna balada

Jer šutjeti više ne mogu. Jer kuljaju iz dubina čađavi oblaci, pahuljasti i gusti, otežali od progutanih misli i slutnji odbačenih kroz rešetke ljubavi.

U nebesa sam uprla pogled zamućen mrežom tvojih miraža. A nebo je prazno, sjetno i sivo, bezglasno se razapinje, bespomoćno nadima poput šarenog krila šatora putujućeg manježa. Na tlu zvijeri se ukopavaju na naučenim mjestima. Ne gledam u ralje koje rastežu, razvlače prije pokolja. Predamnom je samo žica i na pola puta odložen dječji kišobran s volanima.

Hoćeš li se ukazati na drugom kraju ove pustolovine? Okićen svjetlucavim kuglicama i obojenim staklenim pticama s repovima od struna jednoliko izrezanog flaksa, hoćeš li razviti zastavu da proguta nam maglu i oblake pod nogama?

Hoćeš li prekinuti niz mojih samotnih pobjeda?

Ispisuješ kvrgava slova i na silu izravnate trotočke. Simbole što pričaju o lijepom, o trajanju, o toplom. Svaki potez započinješ ubodom u meko jer izbjegavaš okoštale ožiljke i otvrdnjele kožne džepove starih rana. Utisneš stilus dok krv ne poteče iz prerezane kapilare i napuni uleknuto mjesto poput tintarnice u koju ćeš umočiti pero i bez otresanja zagrepsti prvo slovo novog poglavlja. I do kraja ne prekidaš rez.

Razlijevaš si dušu po grimizom prošaranu bolnom baršunu. I svoj srebrni sigil ostavljaš na kraju svakog uzdaha. I pečat poljupca u zagrijanoj i tmastoj krvi svake točke.

Na živom tkivu ispod kože utiskuješ mi roman u stihovima.

Kad je svaka sekunda tek suza na tlu azijske pustare, ružne, kamenite, orkutne, gdje škorpioni i sitnozube otrovnice zaklona nemaju u milostivu pijesku ...
... kad je svaka minuta tek list u vrtlogu pijavice što ne štedi ni palače ni stoljetne mangrove s korijenima isprepletenim pod kilometrima delte ...
... kad je svaki sat tek zrnce svemirske prašine što slijepo i gluho srlja prema neumitnom bezdanu iza horizonta događanja.

Suvišne riječi.
Tek slika ili tri zapalucaju katkad u tmini.
Slava im.

Ulične se svjetiljke još bore s prašinasto hrđavom zorom, no posustaju. Gase se. Prvo bijele pa za njima one visoke, žute. Kroz prozor vidim grad, još usnuo i nema mnogo automobila na autocesti. Prvi vozači tek zagrijavaju motore pred kućama, tek nekoliko minuta prije prvog čepa na još usamljenom raskrižju. Kroz izmaglicu ranojutarnjeg proljeća, nova se svjetla semafora poput kričavih božićnih ukrasa zabijaju u moje još usporene zjenice.

Nagovještaju radost na kraju noći.

Spuštam pogled do sivog pokrivača i tijela što pod njime duboko i spokojno diše. Između pahuljastog jastuka i pretople deke provirilo je lice. Utopljen, uživaš u hladnom zraku sa širom otvorenog prozora i sanjajući ga hvataš duboko i žedno. Tek trzaj kraj obrve, drugi pokraj ramena i treći nešto dublje, govore mi da ti je san pri kraju, da se budiš. Ne mičem se. Sjedim naslonjena na lijevu ruku, pospana, dok me toplo mjesto nedavnog sna zaziva i mami.

Promatram te dok spavaš.

Ove mi trenutke ništa neće oduzeti. Nema zvuka, nema svijeta, nema ljudi, osim tebe i mene. I da smo usred planinske livade pod već posivjelim noćnim nebom. I da nam barku ljuljuškaju vali nasred zaljeva. I da smo umotani u svilene marame i muslinske velove s baldahina. Isto bi bilo. Spuštam obraz na meku kožu tvoje nadlaktice i tek neznatno svojom aurom dodirujem tvoju s boka. Toplo je.

Budim te pogledom.

Titra ti kapak, a ja zadržavam dah. U toj su sekundi potpune tišine zapreteni eoni. Sputan je, zauzdan veliki prasak. Otvaraš usta, još jedan dublji udah ... i plavi me plavetnilo tvojih šarenica. Još trenutak ... prepoznaješ ...

... i oči se skupljaju u osmijeh.



3/4/11

Sve je isto, sve je dobro, osim što te ne osjećam. Ispao si mi iz vena, kao da je tvoj plamen kliznuo papirnatim brodićem niz golemu rijeku.

Stojim na kamenim stubama uronjenim u prljavu vodu, zaostalu od tsunamija, i širim dušu poput antene ne bi li ti uhvatila dah. Ili treptaj one bajke koju smo tkali.

A znam da je tu negdje. Da si tu.
Ne sumnjam, jer sumnje nisu moja furka. Ne patim, jer u meni više nema straha. Nema boli i nema očekivanja.
Samo dišem. Duboko i mirno. Nema uzbuđenja.
Stasis.

Ali nisam hibernirana. Svjesna sam proteka vremena, svjesna promjena u nama i pitam se hoćemo li ponovo zatitrati kao svaki put do sada. A toliko to želim.

Ali, želim iskreno, stvarno, potpuno, u tom jednom trenutku. Jer i ti i ja ćemo prepoznati laž, ako je nedajsvemire bude.
Dođi, ako me možeš voljeti onako kako znaš.

I dat ću ti ono što ti trebaš. Znam da znaš da znam. I da imam ključeve od stotinu svjetova i tisuće odgovora i milijun kapi razumijevanja.
Zatitraj mi, ponesi me. Uznesi nas.
Dopusti nam da se predamo. I osjetimo.

Mi, zajedno, ionako smo tek mali podskup presjeka naših svemira.
Nedodirljivih. Jedinstvenih.
Koje živimo kao pustinjaci u razdvojenim pećinama.

Pijući vodu s istog izvora.

Vrijeme pljačke, paleži i silovanja stiže s proljeća.

Pratim jata selica visoko nad tek propupalim vrhovima stabala. Netremice. Danima s ulaza u špilju. Kao i svake godine nadam se da te zov krila neće probuditi. Da ćeš ovog puta ostati pod ovim zvijezdama. Nadu sam sakrila duboko u toplu jamu pepela zimskih vatri, tamo gdje ću se uvući s prvim zrakama sunca onog jutra kad ustaneš, protegneš se i spreman korakneš u boj.

A ovo tijelo žudi, uznemireno od zimskih neprospavanih noći. Osjeća zov propupalih grana, miris otopljenih rječica. Probuđena krda riču, dozivaju. Život tamo vani s trona tjera ledenu božicu. Budi se zemlja, budi se nebo. Uskoro ćeš i ti.

Malo mi je riječi ostalo. Tek pokoji krik, a možda tek dah, bez snage sam da te ispratim pogledom. Teški kapci sklapaju se, sve teže otvaram oči. Poljubaca nemam više. Njima si nam hranio vatru dok su snjegovi stezali dol.

Vrijeme je, znam, za moj san, premda mi studen dušu još na obrazu ledi.

Ujesen ... s jatima ...

Taj san je moj.
Satkala sam ga od trnja što si ga mačem posjekao na putu do mene, uspavane. Latice cvjetova divlje ruže probodene su gustim tkanjem, crvene kao krv s mojih prstiju koja kaplje s trnova.
Crveno i crno. Boje koje me progone kroz javu, ulaze mi sad u snove. Crna strasno gasi žuti sunčev sjaj, a crvena mi ranjava oblačaste niti pahuljaste sreće. Sve se mijenja, dramatično, teško, podiže brzo poput tropske oluje. Vrulja na tkivu mira.
Sve se mijenja, znam.
Sve biba, pa i san.
Čvrsto sam se uhvatila stijene, prilijepila se paučinom koju su mi u nasljedstvo ostavile bake. Ne puštam.
Neka me sprži i prekrije pepeo, neka mi vrane kljucaju oči, orlovi čereče jetru, svakoga dana svih vječnosti. Svjetlost sam ti morala dati.
San o nama ostat će moj.

Samo tu riječ ti šaljem.
Jer moja je ljubav odavno na tvom ramenu. Lepeće krilima i hladi ti groznicu noćnih mora, nemirnih duhova i upaljenih stanica.
Ozdravi.
Jer, voljeni, upisala sam te u srebrnu knjižicu što mi visi oko zapešća i titra ritmom valcera što kovitla ovom balskom dvoranom. Plesat ćemo, uskoro.
Ozdravi.
Jer čekaju nas sanjke s dvanaest plavookih haskija i bijelo medvjeđe krzno. Točka konvergencije nekog trećeg pola strpljivo čeka da je osvojimo i rastopimo.
Ozdravi.
Jer sve je moguće i sve je obećano.
Nisu sanje.
Nisu bludnje.
Nisu čežnje.
Nisu težnje.
Nisu zapleti bez kraja.
Samo peripetije.
I ljubav.

Snovi to nisu. Barem moji nikad nisu bili. Nikad se nisam probudila bez vjetra, bez maestrala nad morem. Kad voda oteža, poput ulja, kad se osjećaji zamrznu u ekvilibriju na pozitivnoj strani krivulje, kad slike pauziranog filma ne titraju, već upečene u plazmu ekrana svjedoče savršen san. Ne sanjam da si ispunim želje. Ne sanjam da dosegnem Mir.

A mir nisi ni ti. Kad si budan. Tad si vihor nad nazubljenim vrhuncima, bura što pjeni krijeste, uragan nad tropskim arhipelagom. Podižeš me, nosiš, i mene i kuću i dio tratine pred ulazom, od Kanzasa do Oza, i dalje, dalje, gdje misli ne dosežu. A onda me spuštaš, u kamenoj soli urezanim stubama, do utrobe zvijeri koja bjesni u tebi. I tamo me poliježeš na tron, poput carice, rumenu i već zagrijanu do bezbojnog usijanja.

Mir je u tvojim očima iza stakala, kroz eter povezanim s mojima.
Mir je u one četiri note što najavljuju tvoju poruku.
Mir su tvoje riječi za mene, ispisane priladno crnilom na bijelom zaslonu.
Mir nalazim, ipak, bez tebe i u kovrčama djeteta koje me je prepoznalo čim se rodio, a nije moje.
Mir je kad te na jutarnjem svjetlu promatram dok spavaš.
Mir je na javi kad ti osjetim bilo na grudima i u tom ritmu naslutim naš plan.
Mir je obraz na tvom ramenu.
Mir je svijet koji naše duše kockicama nemira grade između nas.

Daj mi svoju bol.
Tu ranjenu i razjarenu
zvijer
kojoj ukočenim prstima
otvorenu držiš
razjapljenu čeljust.

Dodaj mi je.
Dobaci.
Još u zraku među nama
pretvorit ću je
u plišanog zeca
i sakriti je u crni cilindar
na glavi Plavog anđela.

Tvoja će bol
na mojoj pozornici
usnuti poput zanemarenog,
prašnjavog rekvizita
u lanjskoj predstavi.

Predaj mi bol, mileni.
Otpusti.

Zamijenimo patnje,
razmijenimo strepnje.
Jer ti ćeš moju,
kao uvijek,
lako i u okretu
smrviti u prah.

Na sunčanoj strani čistine prostori su plavi između onda i sad.

A mahovina prekriva sivu, neravnu stijenu i sivu hrapavu koru; briše razlike između žive i nežive mene.

Moja ponosna džungla treperi i jeca pod monsunskim kapima.

Ne poznajem ove trave, ni bijele cvjetove na granama; ne vidim mostove od lijana, ne osjećam miris spaljenih grana.

Zakoračit ću, ipak, preko grebena na drugu stranu, jer mreža je snova uvijek ispod nas.

Želim se prepustiti. Otploviti na splavi niz rijeku pa u more. Do ruba svijeta, do vodopada koji s naše razine pada na sljedeću. Tamo gdje počinje novi život.

Želim svjetlo kad se probudim, a budim se svako jutro prije zore. Budim se u mrak. Tišinu. Možda prerano liježem, istina. Ali, sama teško podnosim ranu noć. Prisilim se, anesteziram s nekom repetitivnom mentalnom, bezosjećajnom drogom i nestanem. Prođe vrijeme, ta dragocjenost koja mi sipi između zgrčenih prstiju. Ne mogu je zaustaviti, samo joj privremeno zavrnuti vratom.

Želim svijest o svim sekundama koje su mi još preostale. Želim ih, a smrzavam ih da manje bole.

Želim ne misliti crno. Zaboraviti strah, bolesti, umiranje, sve što me steže na ovoj javi.

Želim ljepotu i nježnost. Blagi pogled, neispavan i mutan od ljubavi.

Želim živjeti negdje drugdje. I ako to mjesto ne mogu biti tvoje ruke, priznat ću konačno da su sve prave ljubavi tužne.





("Nisi mi šaptao u uho, već u srce. Nisi mi ljubio usne, već dušu." Judy Garland)

Ako se pitaš ponekad kako sam preživjela, pa, trikovima je najtočniji odgovor. Ponekad u jednom danu odgledam svih dvadeset epizoda jedne sezone neke serije. Da, radi to. Uživim se u radnju, zapravo, preselim se tamo. I uvijek mi bude krivo kad završi. Kad nema više. Ali taj dan ja nisam ja. Nego već neki, tamo, lik, negdje, druga osoba, ona koju ne zavodi bezdan.

I igram igrice. Obično na mobitelu kad više ne mogu sjediti za kompjuterom. Jednostavne, zarazne, ovisničke igrice. Šarene, jarke. Najdraža mi je ona s kuglicama žarkih boja koje treba slagati, pomicati, sve skloniti s ploče. Namjestim se udobro, nešto zvrnda u pozadini i krenem u lov na rekord tog dana. Dopustim mozgu da se bavi okruglim pralinama, žutim, zelenim, lila i crvenim ko grehote. I osim njih, najboljih poteza, sigurnih sve boljih rezultata, ne znam više ni za što. Jače su od boli, od čežnje, od nemoći. Preživim i tih nekoliko sati.

Ponekad surfam. Istina, sve manje. Previše je poznatih mjesta. Teških. Izbjegavam ih kad nisi tamo. Jer, da i nađem nešto zgodno, s kime bih to podijelila? Onome, koji u pustinji nađe smisao života, bolje je da preživi do prvog čovjeka, jer će inače mudrost propasti kroz žedan pijesak kao rijetke kapi rose s leđa skarabeja. Preživljavam, tako, sišući nadu.

I spavam, da. Popodne obavezno, barem sat ili dva. Popodneva su opasna, posebno zimi. Noć pada brzo, a još nije vrijeme za nas, pa se zavučem u hladnu sobu, bez svjetla osim gradskih odsjaja, postavim mobitel na dohvat i nestanem u lažnoj toplini pokrivača koji loše glumi tvoje ruke. Preživim predvečer.

Trikovi su to, ljubavi, ništa drugo. Sendvič da zavaram glad, neka oprosti autor stiha što ga neću citirati, jer to je neka druga pjesma, druga misao. Trikovi. I ne znam koliko će im dugo još uspijevati zavaravati ovo naivno dijete. I sputavati zvijer.

Preživljavam. Ništa više.

Jutro ti je zlatom obojilo zamršenu kosu na mom jastuku. Probudila sam se u zoru; na istočnom nebu tek sramežljivo crvenilo. Sjela sam na uzglavlje uz šalicu vruće kave, prvu cigaretu i pogled zalijepljen za tvoje kapke.

Treptaj.

Sanjao si. Vidjela sam kako ti se oči pomiču, brzo, skriveno; slušala kako ti se disanje ubrzava; trznuo si rukom. Sanjao si. Na čelu se nije razvila bora; san je sigurno mek. Miran.

Treptaj.

Nisi još otvarao oči, premda sam sumnjala da već napuštaš san. Nekako uvijek osjetiš kad te jutrom promatram dok zadnji put snivaš. Ali, još pripadaš Morfeju, premda već na granici između dva svijeta. Nesvjestan mi dopuštaš da još mamurna snatrim. Da se sjećam prošle noći i žeravice na kojoj smo ležali.

Treptaj.

Ruku sam zavukla ispod deke u koju si umotan do vrata. Napredujem milimetrima, slijedim ritam tvog daha i ne budim te još. Jesi li i ovaj moj dodir ubacio u san? A možda se pretvaraš samo, puštaš me da lutam nepomičnim tijelom, možda budan čekaš da izgubim spokoj i da mi zadrhti ruka?

Treptaj.

Budan ili usnuo, otimaš mi mir.

… a onda sam shvatila da mogu to misliti i izgovoriti, a da ni moje, niti tvoje obrane time nisu ugrožene.

… zato što je taj osjećaj, ta toplina koju osjećam za tebe, toliko izvan svakog vremena i prostora, da zaista ne glumi nikakvu opasnost. I svi mehanizmi koje smo razvili za zaštitu su suvišni. Znam da me voliš, i ti znaš da i ja tebe volim, i to nema nikakve veze s svakodnevnicom.

… ali, snaži me. Osmijeh se otrgne i dan je svjetliji. Misao na tebe daje mi krila da me ponor između riječi više ne plaši.

… a ona toplina zaiskri.