Beskrajna balada

Srebrna nit putuje od moje desne zjenice. U zraku je drži plavkast dim dvije cigarete. Pola sekunde nit zastaje u jednom vrtlogu, a onda ponovo, sramežljivo i oprezno nastavlja put.

Vrh niti povremeno bljesne. Podsjeća me na vrhove raznobojnih svjetlovodnih niti na onoj plastičnoj svjetiljci što se okreće na baterije, kao neka loše podrezana bljedolika palma. Mislim da je zovu NLO.

Uvlačim dim. Nikada nisam naučila raditi kolutove. A sada bi mi dobro došli, kao pojasevi za spasavanje, kao gumeni čamac preko brzaca. Dim se podvlači pod srebrnu nit i gura je još malo brže, još malo dalje.

Ne mičem pogled. Glavu sam sasvim malo nagnula na lijevu stranu tako da je put od mog desnog oka prema tvom desnom oku ravan kao sablja. Ona duga, uska, floret, možda, ili rapir . Nisam to nikad naučila razlikovati.

Vrijeme se razvlači, usporava oko ova dva kvadratna metra oko nas, pa se stignem čuditi zašto prema tebi okrećem uvijek desni obraz. Nemam odgovor. Možda bih te mogla pitati, ali odustajem. Ona se nit zabola u tvoju desnu zjenicu.

Riječi bezglasno padaju u pepeljaru između nas. Krajičkom pogleda vidim razmrljane ubrzane slike drugih ljudi. Oni skidaju kapute, sjedaju, prinose šalice ustima i u sljedećem trenutku ustaju i odlaze. Kao da se kino projektor pokvario, otpustila neka kočnica, sve okolo prolijeće nejasno i brzo.

Nit se sada čvrsto zalijepila za dvije tamne, u polumraku raširene zjenice. Ne titra više i napeta je. Očekujem. Zasvirat će, nadam se. Možda ću prepoznati ton, a možda će biti sasvim nov. Ali, nad niti i nad dimom svira tek tišina.

Balon pun dima, bez zvuka i s mnogo boja. Čudnih. Hologramski šarenih. Koje se miješaju u slow motionu. Balon probušen po sredini jednom tankom strunom koja spaja naše dvije lijeve polovice umova.

A onda, iznenada, na sredini niti njiše se paučić. Sitan, jedva vidljiv. Pauke ne smijemo ubijat, jer mreže koje pletu, u kući zadržavaju sreću. To sam davno naučila. Ovo je beba-pauk. Neka živi.

Dopustit ću mu čak i da na moj obraz prilijepi još jednu nit potke.

Pa ni onaj sretan. Jer i happy ending je samo to - kraj. Ostavimo to za fikciju, film, drame. Riječ kraj nema drugo značenje, osim tužnog, jer ma kako je dobro, jednom završava.

A zapravo i ne treba misliti o krajevima. To je negdje daleko, u magli, baš kao i početak. Početka se ili ne sjećamo ili se u vezama teško složimo oko te točke u vremenu. Nejasna je i varljiva, kao sjećanje. Kao snovi.

Ali, ono što želim, tebi, sebi, nama - to je sadašnjost, ovaj osjećaj punoće i vreline da traje zauvijek. Da preskoči ponore i slomljena debla na stazi, lako, onako lako kako teče rijeka između naših zjenica.

Nema razloga za kraj. Ovo je tek početak, ili tek predigra početka - ni u tome se ne možemo posve složiti. I to je to. Želim ti sretno trajanje. O prošlosti ćemo samo, možda, ponekad, za puna mjeseca. A budućnost ćemo dočekati, sretni, kao kad kroz mrak sjaje iskre sa začaranih prstiju, kao plavkasti, električni luk između dva pola, tebe i mene.

Jer, nisam tražila vladara, ali ni podanika. Nisam tražila dušu da se o nju ovjesim i čekam da me obavijesti o kraju, da mi slomi srce poput triješćice pred lomačom. Nisam tražila sveca, ali ni demona maskiranog lica.

Tražila sam onog koji će sjest kraj mene u biserni pijesak, graditi sa mnom kule i smijati se sa mnom, čista i otvorena srca, kad te kule jednim valom razruši more. Onog koji će me, osunčan i posut kapima, tad uz kliktaj i tajanstven osmijeh, za nogu odvući u pjenu plićaka da tijelima nacrtamo planove novih kula na plaži.

Ne sretan kraj.
Trajanje.

Kad ljubav gori, svjetlost zaslijepljuje one koji ne vjeruju. No, pravovjernima se prelijeva preko tuge, preko čežnje, ne ometa ih već tješi i uspavljuje, nadu ne guši, već je potpiruje.

Osjećaj koji donosi blizina, bilo stvarna ili tek mentalna, osjećajna, pokušavamo dosegnuti bilo čime: slatkim, adrenalinom, vježbanjem, drogom, alkoholom, religijskim zanosom. Sve to blijedi jednom kad osjetimo ljubav.

A tuđa nam bi ljubav trebala biti još važnija. Nosit će nas kroz bujice dok i nama ne kucne čas. Pripremiti nas, zadržat na putu.

No, ljudi ne vole hvalisanje, ne vole tuđu sreću. Često se dogodi da je i pokušaju pomutiti. Žao mi je zbog toga. Iskreno mi je žao. Kad se dvoje moraju skrivati, to će možda ojačati njihov odnos, ali neće do kraja ispuniti svoju svrhu.

Tko voli, stoga, neka viče s najviših vrhova, neka pjeva iz najdubljih ponora, neka svijetli, neka titra i svima prenese poruku ne samo da je moguće, nego da je sigurno, da će se svima dogoditi. Ne moramo vjerovati u dogmu, u nešto bez dokaza, jer dokazi su svuda oko nas.

Zvuči li sve ovo kao new age samopomoć, to je samo u oku promatrača.

Volim. I voli me.

U ogledalu je moje lice. Koje ne prepoznajem. Da, to su one iste crte koje mi desetljećima govore ime. Iste, samo čudnije. One iste usne, iste oči, iste očeve oči, isti pogled. Samo je sve čudnije. I ne, ne radi se o vremenu, jer vrijeme sad zastaje, nije više važno, i vrijeme je pokleklo.

U ogledalu je plamen. Jasno se vidi, čak su mi i šarenice obrubljene tankim crvenim obručem. Kao pečatom. Usijanim, tvojim.

Tinjala sam, stoljećima, kao trun suhog lista kojeg sunce kroz kaplju rose ugrijava, sve jače, crni, dimi, pali, ali s prvim daškom nekih krila u prolazu, gasnuo je žar. Ostavio tek poneki spaljeni trag na bijelim stranicama, tek hologram sebe u mnogo nižoj dimenziji.

Kad je buknulo, pitat će netko? Netko, kažem, jer ja znam i ti znaš odgovor a da o tome nikad nismo pričali. "Znaš li čuvati tajnu?" - ta obična, a piromanska slova, zauvijek su promijenila sve.

Ni vlat trave, ni mladi list, ni žilavi kaktus, ni stoljetna sekvoja, ništa živo vatri odoljeti ne može. Ni star, ni mlad, ni lijep, ni ružan, ništa živo ljubavi odolijeti ne može.

U ogledalu više nisam samo ja. Neizbrisivo, neizrecivo si se prelio preko mene, kroz mene, u mene. Stojim, gledam, osjećam, naravno, ali um zapinje na slovima, ni slike, ni poredbe, ništa ne opisuje ovo stanje. Titram, ugođena na frekvenciju kao glazbena vilica, nemirom, svojim ili tvojim, nisam više sigurna znam li razliku. I znam da mir donosi samo kontakt, blizina, ista nota, tvoja nota, koja će rezonirati.

Kad ti glavu naslonim na rame i grudi, tren prije nego što utonem u san, znam da mi ne bi bilo krivo da se više ne probudim. Ali, nije to plan. Buđenje donosi novu iskru, onu koja pali obje baklje, koje zajedno bukte stostruko jače nego same za sebe.

Lomača straha, krijes na kojem umire bol, stup krijesnica koje se uzdižu u noćno nebo poput aboridžinskih proročkih vatri - to je sad slika u mom ogledalu.

Rijeka ljubavi okrvavljenih obala.
O stijene se razbila sumnja. Prolila se crna krv o kameni mol. Ne ostavljaš mi ni trunak prošlosti, čežnje, sjete. Brišeš sve osim jasnog sjećanja na budućnost. I nas.
Teče.
Pročišćena šljunčanim dnom od boli.
Vrijeme se poginje pred tvojim čeličnim bedrima. Klanja se. Povlači. Stežeš dane šakama, spajaš ojađene note besmislenog čekanja u beskrajnu baladu. Bezdan cvili. Poražen.
Teče.
Nosi brodice straha u plamenu.
Ni ljutnja, ni mržnja, ni ljubomora. Sve je zlo spaljeno, mrtvo. Ne postoji. Razbio si granice, pomaknuo ograde. Mamiš me magmom iz središta Zemlje. Na stratištu Pompeja stojimo netaknuti. Zagrljeni.
Teče.
Blistava bludna bujica.
Silna je tvoja potreba. Silno je osjećam kroz eter. Natapaš me snagom svih ljubavi koje su ikad gorjele u ljudima. Držiš me čvrsto, svilenim dodirom koji znači slobodu za nas.
Teče.

To su njegove ruke. Iz vilenjačkih mu prstiju teku note i vrelina. Ruke su mu posvuda, titrave, nestrpljive, neumoljive, kao krakovi uspaljene hobotnice opliću se oko nje. A ona ne nestaje u njegovom zagrljaju, već raste, raste, bubri od silnica što mu pulsiraju iz jagodica.

Magija.

To su njegove oči. Umilno toplo plave, svatko bi se prevario ako ih ne gleda dovoljno dugo da shvati da mu je pogled nesmiljen, da probija redom sve ovojnice, buši opne i prodire do srži. A ona gleda, drži nepomično cijev crvotočine koja im spaja zjenice kroz svemir. Jer, osim tog pogleda, oko njih nema ničega. Kao među zvijezdama.

Magija.

To su njegove riječi. Srebrom sputane, nemirom istkane, bolom izbodene. Riječi slobodne od mržnje i jala, riječi natekle od ljubavi. A kad joj izgovori ime, tiho, duboko, ozbiljno, na uho, pršti supernova svaki put u njezinim neuronima. Majstor od slova, harlekin slobodnog uma, njezinu tijelu šapatom pjeva budnice.

Magija.

To je njegovo srce. Zašivenih ožiljaka, pokrpanih rupa, zaliveno neisplakanim suzama. Pruža joj ga na dlanu, bez straha. On zna da ona u grudima životom brani to njegovo mjesto kraj svog srca. Tamo gdje će joj ga usaditi i zaliti rastopljenim zlatom. Zauvijek.

Magija.

To su oni. Kad šute. Kad se dodiruju obrazima. Kad se smiju, kad tuguju. Kad smišljaju psine koje neće provesti. Kad sa stropa grabe vilinsku prašinu. Kad se prisjećaju svjetova iz kojih su došli. Kad biraju onaj na kojem će poletjeti. Kad se vole mislima. Kad ljubuju pjesmama.

Magija.
Ništa manje.

 
Ali, vidiš, nisam morala. Ništa nisam mogla učiniti. Nije se imalo što odlučivati. Nisam imala izbora. Kao što to obično biva sa stvarima kojima upravljaju više sile.
Bila je i onda je više nije bilo. Uz nešto bola, fizičkog, nevažnog. Nisam ga ni primijetila, jer su me emocije toliko gušile da sam satima besvjesno ležala, nesposobna osjećati ništa osim propadanja. Uzlet je bio prekratak da me prebaci preko bezdana. Tek što sam saznala za nju, već je bilo gotovo. Post festum izvještaj niti je imao smisla, niti sam ga bila u stanju podnijeti.
I pitat ćeš se zašto sam joj dala ime, naravno. I kako znam da je bila ona?
Zato što muškarci poput tebe imaju kćeri. Jer su im one potrebne, jer bi sinove uništili. A kćeri su otpornije. Ili ste vi preslabi na njih. Svejedno. Una. Jedina i jedinstvena. Bila bi. Volio bi je, to znam. Ta ti je ljubav draga i nikad je se ne bi odrekao, jer tako treba biti. Za princezu bi učinio sve i nakon toga bi se osjećao kao njezin heroj, ponosan do suza, onako kako ja nikad ne bih mogla učiniti da se osjećaš.
I zato mi je žao. Trebala sam ti reći da makar na tih par trenutaka osjetiš ponos i ljubav i slavu beskonačnosti prenesenih gena.
Trenutak vječnosti. Naš, zapreten u njoj.
 

 
Tanak, treperav, skriven. Kao tek duh onih podivljalih, adrenalinom natopljenih, udaljenih od ovog tek nekoliko sati. U njemu si zapleo niti svih budućih avantura koje smo poželjeli.
Samo naznaku svega toga, jer što je život bez iznenađenja? Uzbuđenja? Neizvjesnosti? Pa, to je moj život sad. Posve je izvjesno i neuzbudljivo da me nećeš iznenaditi. Boca adrenalina pod pritiskom ispustila je plin, a zadnje su kapljice kliznule niz srebrnu, metalnu oplatu, ostavivši za sobom blijede, bjelkaste tragove.
Kao one koje si ostavljao na meni.
Svaki te dio mog tijela pamti, ali ne žudi više. Moje tijelo i ja smo odložili arsenal. Zaključali kofer s blagom. Šifrom. I gurnuli ga duboko u dno ormara.
Jer, to si ti iskopao iz nas. Činilo se kamenje, prljava rudača, a ispali su dragulji. I ostali nebrušeni.
Kao i ovi tekstovi.
Nevoljeni.
 

- ... ali, neće funkcionirati ...
.  .  .
- Objasni mi zašto.
- Neće. Nisam bio dobar prema ljudima. Nisam tebi bio dobar. Ne možeš obrisati prošlost. Previše znaš o meni.
- Ne zanima me prošlost. Ni budućnost. Imamo samo sada.
- Da, ali sjetit ćeš se. Polako će iz magle izvirivati sjećanja, jedno po jedno. Što sam radio. Kakav sam bio ... ne kakav sam sad. Poželjet ćeš da se promijenim. Poželjet ćeš me ovakvog ...
.  .  .
- Rekla sam da te volim. Ti meni to nisi rekao.
.  .  .
- Zato što nemamo budućnost. Ne mogu se mijenjati.
- Ti si ... ti si najnevjerovatniji muškarac kojeg sam ikad srela. I ne želim da se mijenjaš. Ikada. I ti to znaš ...
.  .  .
- Ne, ne znam. Ili, znam isto koliko i ti znaš ono što nisam rekao.
- I ne moraš reći. Ali, osim ako sad ne prekidaš sa mnom, krenula bih kući.
.  .  .
- Volim te.
.  .  .
 
Jesam li čula tu zadnju rečenicu, iza leđa izgovorenu kroz gotovo posve zatvorena vrata? Jesam li je izmislila? Odsanjala? Jesmo li mi još uvijek OK? Ne znam i više nisam sigurna želim li uopće znati. Nitko, ama baš nitko ne smatra da si ti za mene dobra ideja i sigurna sam da anketu provedemo na tvojoj strani, da ni ja nemam nikakve šanse da me prihvate.
A, prihvaćamo li mi jedno drugo?
 

 
... kako je voljeti nekoga znajući da će ti slomiti srce. Zvuči li ti ovo patetično, u pravu si. Riječi koje dolaze iz prepukle duše ne izdižu se dalje od banalnog. Jer, to jednostavno, suviše svakodnevno, toliko mnogo puta razvlačeno po pjesmama, to smiješno i prijezira vrijedno - to je jedino što ostane kad se srce slomi.
Da, to, ali i bol. O tome ti neću pisati. Svoje boli imaš i previše za samo jedan život. I kad bih ti sad i svoj bol dodala, ne bih se razlikovala od onih žena koje su ti tvrdile da su te voljele više od života, a na kraju o tebe razbile svoju stvrdnutu, okamenjenu taštinu.
Ostaju i sjećanja, da. Kad vrijeme jednom zakrpa emocije, slike i tonovi smjet će ponovo u svijest. Jednom. Ako vremena bude.
A, to - znati da smrt ljubavi neminovno dolazi, znati gotovo od samog početka, a ostati blizu, jer druge opcije jednostavno nema - to nije tvoj problem. Nije tvoj izbor. Nije tvoja odgovornost i nije tvoja krivnja.
Iz dubine duše ti želim da nikad ne saznaš kako je to.
 

Znam da si pogledao dolje, niz liticu. I taj ti se pad urezao duboko u san, ali i u javu. Pričao si mi o tome. Doduše, samo malo, detalje mi nikad nisi otkrivao. Suviše su osjetljivi, rekao si.  I tako je bauk, neizgovoren, postajao sve jači i moćniji. A meni sve nerazumljiviji.
Jer, istina je. I ja sam se nagnula nad provaliju. I vidjela sam oblake. Tmaste, sive, olujne. One koje obećavaju munje i gromove. Oluje i tsunamije. Razrovane obale i potopljene gradove. Obećavaju, prijete. Ali, gledala sam ih odozgor.
Obećanje nije stvarnost, zar ne? Kao istinu ih mogu prihvatiti samo beznadno zaljubljeni. Kao istinu, kao štaku posrnulih staklenih gradova u letu. Obećanja su hrana za emocionalne invalide poput mene.
One koji rasklimaju zube držeći se tvrdoglavo za zrak.
Jer, naspram obećanog sve drugo je bezbojno, besmisleno, beznadno.
Bezdan.
 

 
Premda ga ne volim. Ovo naše Sunce je opako i zlo. Grije tek par minuta, a onda podivlja i grize. Prži, kožu boji u crveno ludilo i žar. Od sunca sam se oduvijek skrivala u blagodat i hladnoću spasonosne sjene.
A sad ne volim ni sjenu. Jer, tvoja sjena nije moj spas od vreline ljetnog podneva. Tvoja je sjena arktička ledena santa. Nisam vjerovala da je moguće da hladnoća isijava. Tako nas nisu učili. Ali u to više nema sumnje. U tvojoj sjeni hladom se topi sav moj žar.
A ako iskoračim izvan granica tvog hlada, dočekuje me smrtonosno sunce. Do sljedećeg hlada predaleko je i za trk. Pa se opet povlačim u sjenu tvog lika.
Prokleto smrznuta ili prokleto sažgana?
A tebe? Tebe grije s obje strane; dobru si poziciju zauzeo, mudro. Sunce s leđa, žar emocija sprijeda. Uživaš li? Ili i tvoja duša cvrči u paklenim pećima?
U kojem je trenutku sve pošlo u krivo?

 
Jer, ljubav tvoja i moja razlikuju se poput plime i oseke kanadskih zalijeva.
Jer, tvojim kalupom od izlivenog željeza, pocrnjelog od svakodnevne vatre i plamena, tečem poput rastaljenog zlata, ne ostavljajući tragove, ni kapi, ne miješajući se s tvojim molekulama.
A kalupu svejedno. Teče li njime otrovna živa, jeftin aluminij, neprivlačan kositar ili lijeno srebro. Svejedno. Kalup prima, oblikuje, hladi i ispušta sve. Bez razlike.
Jer, ma koliko to sve mi žene za sebe volimo misliti kako smo posebne, kako smo pročišćeno zlato, spremno primati svjetlucavo staklo, kao i najvrijednije drago kamenje i čuvati ga, pokazivati svijetu i nositi ga dovijeka, vidjela sam da su mi reakcije bile iste kao kod drugih - pogrešne.
Zato, ne pričajmo više nikad o tome. Sve je od početka bio samo privid. I ne nalazim sad niti jednu rečenicu koja i nalikuje na istinu, na ljubav, na ono što sam mislila da me je konačno snašlo. Ništa naše. Samo naše.
Tvoj je crni kalup vječan, premda već nagrižen hrđom ludila, ali ne mijenja oblik za prolazne lake metale.
Tvoja oseka brodice ostavlja na šljunku pokraj luke.
Kapi tvoje ljubavi udaraju o tipke nekog krezubog, raštimanog klavirčembala, odbačenog na tavan, zajedno s odavno izlivenim, nepotrebnim ukrasima.
Što to sviraš, Richarde?