Gdje je moje mjesto?

Ležim i promatram nebo, prepuno zvijezda. Prekrasan prizor u kojem je lako pronaći najljepšu zvijezdu, a kad je nađeš shvatiš da o njoj u stvari znaš jako malo. Google tu ne pomaže...

Dok gledam zvijezde, pitam se što je u stvari veseli ? Kad je netko ljubi ili kad je netko kupuje? Pa ljubavi mogu biti nesretne, a kupovine uspješne. Zar ne?

Pala je zvijezda repatica. Nisam ništa poželio, uvjerila me je da nam je sudbina odavno određena. Zalud je željeti...

Kažu da sa godinama nestaje ljubav, da dolazi poštovanje. A ako počne sa poštovanjem, dolazi li do ljubavi? Ili se, kao u Americi, slavi dan zahvalnosti.

Ne treba mi zahvalnost, zahvalnost nije ni utjeha, zahvalnost je samo naknada. Zahvalna neka bude nekom drugom, mene neka samo voli.

Što je zaista činim sretnom? To mi je još uvijek enigma, kao i koja je njena priča iskrena, tko je s njom u glavnim rolama? U kojoj je ona ona , a u kojoj je u pitanju samo filmska uloga, makar životna, ona za Oskara. I kome glumi, sebi, meni ili...

Dao sam obećanje, kada budem siguran da znam što je čini sretnom, ja ću je podržati sto posto u tome, da me dobije ili da me odbije. Čak i ako me pritom boli.

Sve drugo bila bi izdaja.

Čekam te,
tvoj osmijeh,
tvoj pogled,
tvoj dodir.

Čekam te,
i kad radiš korak naprijed,
i kad radiš korak nazad,
i dok letiš
i dok padaš.

Čekam te,
jer o tebi želim znati sve
mada možda već previše znam,
za tebe tako puno
za mene tako malo.

Čekam te,
da mi pričaš teške stvari
istom lakoćom kao one slatke,
da se osjećaš sigurnom i voljenom,
dok zajedno provodimo sate.

Čekam te,
da se smijem zajedno s tobom,
s tobom samom
i u društvu raznom,
dok putujemo svijetom,
avionom, jedrlicom i kajakom.

Čekam te,
i kad si sama
i kad si s drugim,
kad si si prijateljicama,
i kad se sa kčerkom družiš.

Čekam te,
da ti budem sve što poželiš,
i da ti budeš onakva kakva
sa drugima nisi mogli biti,
da se uz voljenu osobu možeš potpuno osloboditi.

Čekam te,
da mjenjamo uloge,
osim one jedne,
kad jedan drugog predugo čeka,
tu zamjena onda nema nikakvog smisla.

Čekam te,
jer kad ti kažem da si mi lijepa,
prekrasna,
ti razumiješ da je u pitanju pojava tvoja cijela,
a ne samo fizička ljepota.

Čekam te,
da živim s tobom,
ne jedan,
nego najmanje tri života.

Čekam te,
poštujem što god ti rekla,
na kraju krajeva,
anđelu je dužnost da nad tobom bdi,
i da samo na poziv siđe sa neba.

Čekao sam te cijeli svoj život,
pa mogu i ostatak života.

Čekam...

Gdje je granica između dobra i zla,
vjerovati li treba ljudima,
materiji ili duhovima,
onim u crnom
ili onim u bijelom?

Pandorina kutija
davno je otvorna
špijunski triler
sa višestrukima prevarama
to život je
nas zemljana.

Mrzim homoseksualce dok drkam na lejzbike,
drhtim pred kriminalcima i napadam samo slabije,
homiće, lezbe i sve šarene.

Pa šta
ako lažna svjedočanstva o bližnjem kažem,
ako ubijem, ako kradem,
ako poželim ženu il muža tuđa,
nije to ništa
glavno je da pederu mogu razbiti muda.

Jedino me brine
jer duboko u sebi znam
ako postoji Bog
ja ću u pakao
a proklete homići u raj!

Sudbina ti ne daje pravo izbora,
zacrtana linija od rođenja pa do pogreba,
s koje nema skretanja.

I ako sudbina postoji
imam li uopće opcija?
Cijeli moj život je vjera
u mogućnost biranja...

Ne vjerujem u sudbinu,
kristalnu kuglu, čitanju s dlanova,
a opet, sve te vodilo ka meni,
sve me vodilo ka tebi.

I sada se pitam
da li da razmišljam
ili samo da se pustim
jer ionako sudbina me
ništa ne pita.

Volio bih kad bih birat mogao
kad bi ljubav bila matematika,
razumni zbroj svih stavaka
s samo nekoliko nepoznanica,
varijabli koje daju mogućnost izbora.

Javlja mi se nada
da ćeš me bolje upoznati
sve moje poroke, mane i grijehe,
da ćeš pričati samo sa onima koji me ne vole,
da ćeš biti barem ti biti razumna
kad već mene sudbina preuzima.

Toliko sličnosti
toliko toga pred nama
(veslim se tvojem osmjehu dok budeš čitala stripove poput Gastona, Asteriaxa i Malog Spiro-a),
treba mi jedna vremnska rupa
za pobjeć u nju sa omiljenim likovima iz sadašnjega života,
u prošlost ili budućnost
gdje smo mi skupa.

Pretjerujem li nakon samo nekoliko dana
možda je to samo kemija i biologija u mojoj glavi
evolucijski preodređenoj da djeluje u pravcu širenja gena
kad držiš u rukama savršenog partnera.

Kako razlikovat sudbinu od razuma,
ljubav od poludjelih molekula?

Znam da ću pasti,
o zemlju se razbiti,
fizika je neumoljiva,
a ipak Boga molim
da zanemari ta znanstvena pravila.

Uspjeh neuspjeh,
to je moja Hrvatska
i svi mi.

Predajem se,
tebi,
da vladaš,
mojim umom
i
mojim tijelom.

Dovijeka
ili
sigurne riječi.

Na Facebooku
potajice gledam
tvoje javne fotografije.

Uh,
kako dobro izgledaš,
sa 40 i nešto.

Trebao sam biti pametniji,
jednom davno,
u srednjoj školi.

Onda bih se i ja hvalio
slikama tvojim
na Facebook-u.

Jebeno dobrim.

Volim glatkoću tvoje kože
i male, plave dlakice
koje ne bodu.

Volim tvoje
njegovane pete
i prstiće slatke
što me mame.

Volim što
osjetiti mogu
koliko si nježnija od mene.

Družicu za kino tražim,
Da povremeno ne idem sam,
Gledat ćemo filmove
Slučajno dodirivati si laktove.

I neka bude vitka i zgodna,
Dok onih pola sata reklama
Mogu gledat u nju

Na bunaru neispunjenih želja, zamislio sam u glavi ljepoticu vitkoga stasa, duge, smeđe kose i tamne, nježne puti. Slatkih, punih usana kroz koje se pri osmijehu nazire niz bijelih zubiju. I plave oči, o da, i njih sam zamislio.

I bacio sam novčić da takvu ljepoticu nikad ne sretnem.

Zbor u pozadini:
Ne igraj se sa srećom, ne igraj se sa srećom, prevarit je ne možeš obrnutom logikom.

Još dok je novčić padao ja sam je ugledao.

Istina, samo na tren, prije nego što je, u gužvi toga popodneva, prebrzo nestala.

U tom jednom trenu, nekom se nasmiješila, dugu tamnu kosu zabacila, i imala je sve, baš sve ostalo, sa moga malog popisa.

To pamtim, to znam.

Ali.. ne znam ništa, baš ništa drugo o njoj, ni njeno ime, ni od kuda dolazi, ni kuda odlazi.

Samo znam da kad se sjetim njenoga osmjeha, ja se prvo nasmiješim, a onda zamislim.

Zbor u pozadini:
Ne igraj se sa srećom, ne igraj se sa srećom, prevarit je ne možeš obrnutom logikom.

I dalje se pitam da li sam novčić uzalud bacio, da li mi je bunar želju ispunio ili me zafrknuo.

Zbor u pozadini:
Zafrknuo, zafrknuo, obrnutom logikom.

Napiši pjesmu,
intimnu, ljudsku, duboku.

I,
nekoga,
koga ne poznaješ,
negdje daleko,
dirnut ćeš,
a onoga blizu,
kojega poznaješ,
i koji misli da poznaje tebe,
povrijedit ćeš.

Samoubojstvo stihovima,
u riječima sazidanoj samici,
uz bocu kakvog jeftinoga vina.

Sjećam se,
tvojih nevinih
i mojih nezrelih
godina.

Zatvaram oči,
i vidim nas,
na Preluku,
ispred Quoruma,
naslonjena si na moj auto,
smiješ se,
ja te zabavljam.

I onaj trenutak ugode,
kad se glava glavi približi,
kad toplinu drugog osjetiš,
kad na tren zašutiš.

I poljubac u zraku,
koji nikad nije pao.
Jer, nisam mogao,
jer, nisam znao.

Otvaram oči,
tu si,
nakon toliko godina,
opet porede mène,
u svojstvu prijateljice,
ali i dalje prelijepe, vesele žene.

I opet ugoda ta,
istina, bitno drugačija,
ali koja isto ispunjava.

Kad nekog vidiš nakon toliko godina,
a još imaš o čemu pričati,
čemu se smijati,
i možeš ga prijateljem zvati.

To veseli.

Obama je bio moj Bilić,
A Bilić moj Obama,
fini momci u prljavom polusvijetu
politike i nogometa..

A sada upoznah,
istina, površno,
i Slavena i Baracka,
i shvatih:

Puno nade ni za što.

(mada nada umire zadnja....)

Moja majca je plave boje.