Bespućima prerije

Svitanje
Proljeće
u jeseni

Eh, kako je to ugodno kada te netko češka...pa tako satima, nježno prelazi kožom a ti uživaš i uživaš.. to mi se
jako sviđa.. no no češće osjetimo grebanje.
Grebu se svi, za ljubav, za lovu, za imetak... grebu i bivaju grebeni ... ma svijet hoda u ranama, istina Bog ne vide se
iza maske prolaznika na ulici.

Ajde još malo me češkaj.. da, tu, baš tu!

Izbrisala sam svo sjećanje, teret, koji sam zapakovala u lijepu kutiju s mašnom... pa barem da je ambalaža lijepa kada sadržaj potiče na povraćanje... mučnima mi je.
I sve poslala na adresu koja ne postoji, u kuću koja još nije izgrađena, u sobu koja nema ni prozora ni vrata.... bestraga sa potrganim snovima, lažnim obećanjima, neispunjem nadanjima... danom koji je obećavao a završio je kao zloćudna bolest na ljepoti jutra!
Lagano ubijajući savršene mogućnosti!

Dragi D...

Evo još jedan dan je minuo pun događaja koji su digli veliku buru ali što je bilo i za očekivati kada su se situacije tako posložile, pale su i teške riječi i poneka suza. No hrabro sam ih obrisala i u sebi zamolila snagu za vrijeme koje me čeka..Hoće li biti bolje, uspješnije? Tko zna!
Nada je tu no ona je uvijek varljiva prijateljica ali često i jedina...
No bumo videli povikaše slijepci, no nisu problem oni što ne vide radi problema s očima već oni što pored zdravih očiju ne vide očito, ma čak i sklanjaju pogled da ne vide.. dok ih istina lupa po nosu ali ništa, tek obrišu slinu u već prljav rupćić negdje iz stražnjeg džepu hlaća.

Danas, 8. svibnja, 2014.

Nada je još uvijek sa mnom, dok živim biti će uz mene, na nju se ponekad oslonim, a nekada sam ja njoj potpora i tako se nas dvije hranimo uzajamno, šepamo uzajamno, lijegamo i ustajemo, čak smo i korake uskladili... stupamo kao jedna, ma više se ni ne razlikujemo...
Kažu nada umire zadnja, ali ja mislim da ću ipak otići prije nje... i kada nas ne bude stajati će, negdje u nekom kutku Svemira kao svjedok ljudskih tlapnji, ma možda se i zabuni pa nekom drugom ispuni moje, tvoje, naše želje.

Srele se dvije dobre poznanice poslije nekog vremena i prva sva nastrpljiva da ispriča novi trač o trećoj osobi odmah krene.
-Ma naš šta sam čula o onoj Jeleni, jedva čekam da ti ispričam!
-Stani, čekaj, da li je to istina šta ćeš mi ispričati?
-Hm, pa ne znam da li je istina, ja sam tako čula.
-A dobro, da li je to lijepo šta mi misliš ispričati o Jeleni?
-A, ne, nije lijepo, bljak je!
-I još mi kaži da li ja imam koristi od toga što si mi želiš reći o njoj?
-Pa ne, to je samo dobar trač!!!
E pa draga moja, ideš mi ispričati nešto što nije istina, nije ni lijepo a ni nemam koristi od toga... Hvala ne zanima me!
Bye

Svatko od nas ima urođen osjećaj da "Ja postojim". S tim osjećajem Ja dolazi i želja za srećom, želja za nadilaženjem patnje. No, što je dobro za mene treba biti dobro i za drugog. Iz te potrebe da usrećimo i druge razvija se suosjećanje. Istinsko suosjećanje ne postoji zbog toga što su nam drugi učinili dobro, već zbog svijesti da su i ona ljudska bića koja imaju pravo nadići patnju i biti dobro. To je temelj ljudske inteligencije.
Drugi temelj ljudskog postojanja jest – tolerancija. Tolerancija je posljedica poštovanja drugih ljudi, i onih koji su prema nama bili nepravedni. Tolerancija znači da ne podliježemo ljutnji i želji da povrijedimo drugoga. Negativne osjećaje možemo imati prema onome što je netko učinio, dakle, prema činu, ali ne prema činitelju, osobi.
Treći temelj jest - zadovoljsto. Svijet stvarnosti je ograničen i trebali bismo biti svjesni te ograničenosti. Međutim, mi uvijek želimo više, što je nemoguće, pa se razvija požuda. Greška je i to što se u području duha lako zadovoljimo, ali se teško zadovoljavamo u materijalnom svijetu.
Konačno, duhovnog napretka nema bez samodiscipline. Samodisciplina znači da smo za dugotrajnu dobrobit spremni žrtvovati kratkotrajna zadovoljstva.

Evo pišem ali ne zanam da li ću upasti u patetiku ljubavnih rastanaka i što skorijeg sastanka... daleko od znatiželjnih pogleda bojeći se da nam ne ukradu čaroliju ... ne dam ni Bogovima pogled da ne bi bili ljubomrni... pa sam te sakrila i mali džepić na košulji i tako te nosim sa sobom gdje god da pođem... uvijek si sa mnom, i kada sam s drugim ljudima, samom putuješ i vraćaš se.. u stan koji još miriše na Tebe, Mene, Nas.
Tvoja šalica spremljena čeka trenutak kada ću opet za tebe skuhati mirisnu kavicu i donijeti je u krevet razbacanih jastuka, zgužvanih plahta, mirisa strasti od protekle dvije noći... u kojem su divljale usne, ruke, tijela...
Još se sjetim trenutka ... ah ekstaza, tako često opjevana, opisana i sada doživljena...
Prošlo je kratko ali nikako da te spremim u ladicu poželjnih ljubavnika... ma stalno virkam, štipkam, milujem valjda bojeći se da ćeš nestati pa Te hranim pričajući priče o tebi... možda i izmišljam ali ne zbog toga što se nije dogodilo nego kao mantra da se dogodi.. Tako nešto, prasak,, sraz Bogova koji su u nama... Bog i Božica u vječnom plesu spajnaja i odvajanja... blizine koja i času postaje udaljenost koja čezne za slijedećim spajanjem... znam pišem zbrkano.. ali tako se i osjećam...
More, ocean, divlja rijeka sve sam u istom trenutku dok ne postanem mirno jezero...pitomo.
Da smiri me ... smiri strast koju osjećam... do slijedeć pisma... ljubim te u mislima.

Kiss&miss

O tebi ne pričam nikome...spremila sam te ako leptira šarenih boja ... i kolaš mojim tijelo kako ti se prohtije. U najneobičnijim trenucima dok kupujem kruh u obližnjoj trgovini ti zakucaš neuronskom preciznošću koje mi priušte slike iz mašte lošeg umjetnika koji nikako da nacrta svoje maestralno djelo...
Tek što sam došla k sebi a otišla od tebe ti zategneš konop i moje noge kao na lutku iz prošlog stoljeca zaklapataju .. a samo je zazvonio mobitel...mogla bi tako neskonačno opisivati Tvoje vratolomije koje rade senzaciju u mom tijelu

ajde napravi big shit...vrijeme je da odeš!

Ti meni pišeš o sebi, o svojim osjećajima, o svojoj ljubavi.. čitam, to su najljepše
riječi koje mi je netko napisao .. to su najljepši stihovi što su upućeni meni...i
oni izazivaju u meni plimu osjećaja.... plimni val koji prijeti da me cijelu otplavi u
more ljubavi.... da ovo je more ljubavi u kojem se kupam svakog minuta i sekunda.
svakim udisaljem i izdisajem ja dišem našu ljubav... i svaki put je druga slika nas,,, druga slika
mi je pred očima i izmjenjuje se ...a ne znam koja mi je ljepša i koja više mi znači..
Volim te ... volim te to samo Bog zna kako i koliko i ja ću se potruditi da ti to pokažem
da i ti osjetiš .... i što više o ovom pišem to je veći osjećaj u meni i raste i raste...

Volim se baviti mislima na tebe i mene... i kreirati sadašnjost jer prošlo vrijeme s tobom mi je pokazalo koliko
u tebi imam i ljepote i nježnoati za mene, za tebe, za nas.
Nešto lijepo si mi rekao danas našto tako blisko da mi je sve na sekundu stalo...
nedostajem ti ... da me pitaš gdje mi je ono ...gdje mi je ovo.... to je tako intimno...to je tako
prisno da sam na trenutak stala bez daha.

Ljubav... to je kao jedna nova tvorevina, jedno biće za sebe ... jedan svijet koji smo
svojim emocijama mi stvorili.. i ono sada raste i hrani se s našom energijom ...mi smo izvor
života te ljubavi koja svakim danom sve više buja i raste ... dodirujući nas svojim rubovima... nekada manje a nekada više
kada zaronimo dugoko u osjet jedinstva ...kada naša tijela postaju jedno.. kada više ne znam gdje počinjem ja
a gdje prestaješ ti..... koliko budemo iz srca i čiste radosti hranili tu ljubav ona će biti jaka i snažna i moćna...
i nabacajem danas neke riječi,,, neka unutarnja snaga me tjera da pišem i pišem...i kada
se vratim na pročitano upitam se tko piše... znam piše duša, a nekada ne znam ni što ona želi,
što poručuje, jer neke riječi i stanja je ne mogu protumačiti sebe a kako bi tebi objasnila
zašto se ponašam tako i tako.
Ali ako kažemo da sve ima smisao i da je uvijek savršeno baš i upravo jedino kako može biti, tada
i ovo pisanje i ova izmjenjiva stanja prihvatim kao nešto najnormalnije koje mi
pomaže u rastu kako osobnom tako i rastu našeg odnosa.

sms
obljubljujem ti dusu i tijelo polako polako .. dio po dio... mekoćom dodira .. toplinom kože na kožu

Moraš učiniti, što god ne možeš ne učiniti!

Patim od migrena preko 30 godina, počelo je s laganim bolovima da bi nakon godina i godina imala takve gadne napadaje
da me spreme u bolnicu na koji dan...

I onda naravno "kopanje" u sebi i oko sebe... zašto je tako... gdje griješim... prvo sam došla do spoznaje da sam prefekcionista, prvo za sebe a onda postavljam iste uslove i za druge, naravno neverbalno.
Onda me ždere iznutra ako nije kako sam to ja zamislila...

Dakle... idem i dalje, iskustveno doživljavam svašta.. i padove i uspone, posebno u osobnim i emotivnim odnosima...
I eto vraga dođem do ove spoznaje!

Dok sam u emotivnim vezama ... 3 x po više godina svako malo sam imala napadaje migrena.. naravno kako su morali postojati intervali između veza kada sam bila sama... shvatim da mi u tom periodu prestaju migrene... po 2-3 godine ni jednom nisam imala napadaj... i naravno dok krenem s nekim u intezivno druženje i zajednički život, meni krenu svako malo migrene.

Sada sam opet sama, prekinula se 2 i pol godišanja veza prije koji mjesec... i ja ozdravila!!!

Što da mislim živote moj o tom... da se okanim ćorava posla, em se od toga razboljevam, em se opet razočaram u ljude,
em mi uzimaju energiju... a daju samo glavobolje!!

Ako slušate um biti ćete u neugodnoj situaciji.

Um je uvijek logičan, a život -uvijek nelogičan, stoga se nikada ne sreću!

Biti će teško preživjeti ovih dana a prisiljena sam biti tamo...
to je kao da su me stavili u ludnicu, a biti će teško jer su svi ludi!
Pa što da se radi?
Pa si mislim ako ja zaista nisam luda početi ću se i ja tako ponašati.
Očito to je jedini način da izbjegnem nevolje, pa si mislim ako se i ja pravim luda,
i nitko neće znati da sam zdava ali ću tako biti prihvaćena.

Biti luđi od luđaka to je način da se preživi u ludnici...

Više ne znam, ko koga, zašto i zbog čega....

Tako se jednom desilo da je u susjedstvu umro jedan... a susjed do njega vesel čovjek,
i u tim danima po svom... veseljak-luđak bio je van svake mjere otkačen, i prebili su ga,
a trebalo je samo da jeca, plače, jauče--- samo je trebalo da glumi, ionako svi okolo
glumataju...trebao je de pravi lud a ne da stvara nepotrebnu gužvu!

Zato uživajte do točke ključanja ali samo iznutra, iz vana glumite, samo glumite što najbolje znate

Glumite luđaka... glumite...

Ma ionako svi to rade,,,.. svi glumci po nekoliko uloga u životu imaju, samo zavisi gdje se nalaze,
doma, na radnom mjestu, u krevetu ,..

Ups u krevetu,,, e to ne bi bilo dobro.. ako glumite u krevetu ovaj do vas će misliti da je
fenomenalan ljubavnik i neće ni pokušati da nešto promijeni...

Dakle... svuda glumite osim u krevetu... tu TRAŽITE!

Ljubav je stanje uma a ne odnosa.
Ljubav nije povezana nisakim i ne radi se o tom da volite nekoga, nego ste ispunjeni ljubavlju.
Ne postoji druga osoba, ne postoji voljeni a vi pružate ljubav svemu što dođe u kontakt s vama.

Vi ste ljubav vi, živite ljubav.

Ljubav je postala vaš parfem...

Ima li tko da se omiriši!??