Bespućima prerije

malo drugačije...Link

PORUKA PRIJATELJIMA
Želim se ponovno nadati.

odgojen sam prema općim moralnim načelima

Kada sam bio mali, majke, roditelji, profesori, svi odrasli
su bili osobe vrijedne poštovanja.


Bilo je nezamislivo nepristojno odgovariti starijima, učiteljima....

OSJEĆAO SAM POŠTOVANJE PREMA NJIMA.



Bojali smo se tek mraka, grdoba ili horror filmova.


Danas sam beskonačno tužan zbog svega onoga što smo izgubili:

Uveli smo ljudska prava za kriminalce ...?

Amnestiju za prevarante ...?

Pošteni su glupi ...?

Ne iskoristiti nekoga, znači biti budala ...?
Kakve su to vrijednosti????


Profesore tuku po školama,

Rešetke su nam na prozorima.

Svatko zatvoren u svojem svijetu.
Što nam se to događa???

Auto vrijedi više od zagrljaja.

Djeca traže nagradu da bi završila školsku godinu.

Više vrijedi jedan Armani od diplome!?

TV ekran od razgovora!?


IZGLEDATI je važnije nego BITI!?!
Kada se sve to dogodilo????


Želim skinuti rešetke s prozora i tamo staviti cvijeće!

Želim sjesti na stazu i imati otvorena vrata u ljetnim noćima ...

Želim poštenje, čisto lice i pogled u oči!

Želim se vratiti stvarnom životu ...

Nije utopija!


Moguć je solidaran svijet

s puno ljubavi i suosjećanja za druge

Pokušajmo opet biti "LJUDI",
koji grade bolji, pravičniji svijet,

Pokušajmo zaraziti svijet šireći ovu poruku.

Naša djeca to zaslužuju, naši će nam unuci biti zahvalni.

Dakle.. ima skoro 3 godine... nađem se u drugom gradu, a za vraga nisam taj put ponijela nalaze a nisam ni imala rezervni lijek... odem na hitnu, sestra me vrati na opću, tamo nema nikoga, lokot na vratima..pa vikend je..
Vratim se u hitnu da mi napišu lijek, ali ne mogu, nema preporuku od specijaliste...

Za svaki slučaj odem u ljekarnu... neće žena ni da čuje da mi proda lijek.

Uzmem neki livi analgetik... no slabo to meni pomaže, ali mislim,,.. možda .. e to jebeno možda me sjebalo..

Kada sam se vraćala u stan počelo mi je biti skroz slabo... malo sam sjela na klupu pred zgradom... jako mi slabo, pa legnem ... prođe tako 1o minuta... i odlučim polako u lift i u stanu sam...

Uglavnom nakon možda 20 minuta nađe me domar na stepeništu prema 10 katu, u nesvijesti i sva krvava...

Dijagnoza:

Fraktura lubanje, nosa, lom zubi... šavovi po čelu, naravno potres mozga....nisu nikada saznali od čega.. masu pretraga na internističkom odjelu... mislili su da je srce...

A SAMO MI JE TREBAO LIJEK U SPREJU ZA MIGRENU KOJI REDOVITI DOBIJAM I DOBRO PODNOSIM..

Da kažem... nisam povratila snagu i energiju kakvu sam imala prije nego se to desilo... dapače počela sam poboljevati
svako malo!

A samo je trebao lijek......

sutra je poseban dan,... uzela sam slobodne dane, kupila povratnu kartu a ne znam da li ću se uopće vratiti ...
Ovo se zove put u nepoznato... :))

hm..

Sreli se bivsi i sadasnji muz jedne dame.
I pita bivsi..Kako potrosena roba?
A kaze sadasnji...Potroseno samo prvi 5 centimetara, ostalo netaknuto!

Vrijeme teče, promjene su stalne, borba svaki dan.. ljubav para se svakim danom sve više utapa... ponekad izrone pa malo zraka ali zalihe se brzo potroše i oni kao utopljenici hvataju se baš za one stvari koje ih sve više potapaju..

Sve to S. promatra... iz daljine ili blizine i nikada se ne mješa...

I djeca rastu... sve više su svjedoci ..

Jednom prilikom kći tineđerica prilikom pozdravljanja S. s mladom... (pa ne više baš i mladom) ženom upita majku."Mama šta ti imaš sa S?"

Možete misliti kako se žena osupnula... "Kako to misliš? Šta bi imala?

"Pa ne znam odgovori djete... kako se s tobom pozdravio ... bilo je nakako drugačije...ne mogu opisati ali nešto je bilo oko vas"

Žena je samo mahnula rukom... ne nema ništa između nas... vjeruj!

No no... da ne duljim... priča se vrtila 17 godina...17 dugih godina...

I bilo je to jednog jesenskog dana... još jedan dolazak S. još jedno besciljno putovanje... još jedna ludost.. isti dan povratak..

Oproštaj kako i svaki drugi... znala je, opet će biti tu za koji tjedan ili dva.. opet će ga nanijeti plima.. plima osjećaja.. sada to zna... sada zna ono što ni sama nisam bila svjesna...

Odmah istu veče po njegovu odlasku zazvonio je telefon... bio je S.

Sve što sam razabrala bilo je Oprosti...Oprosti što nisam znao, što sam krivo birao... Oprosti mi za sve...

S druge strane žice žena je šutila... da je bilo što rekla bilo bi krivo...i nije znala šta reći..nije imala šta reći...
Oboje su šutili možda i 10 minuta..bez riječi samo su osluškivali disanje jedan drugog...
Nikada nisu govorili o sebi.... sve je bio i mir i nemir..

Kao nekom čarolijom spustili su oboje slušalicu... Žena nije znala šta da misli..
Šta je muškarac mislio to dragi Bog zna...

Tokom idućih nekoliko sati žena se vrzmala... tražila a da ni sama ne zna što... ali mirna nije bila...

Sada zna da mira neće biti jako dugoooooooo...

Opet je zazvonio tefefon... podigla je slušalicu... ostala je nijema... satima nije mogla progovoriti... samo su suze tekle...

S.....

S. je napustio svoje tijelo, S. je poginuo.... jedva su ga identificirali iz pougljenjih ostataka...

Ženi je ostao samo jedan poljubac u ugao usana koji nosi godinama...

Davno je to bilo kada su se upoznali... ona mlada djevojaka u ljubavi sa M. To ljeto davnih 70 i nekih jedva su dočekali
da se vide vikendom ... ah, mladi ko mladi... tko bi im zamjerio..
Ni roditelji se nisu mješali... valjda su mislili da je to pun pogodak za oboje, možda više djevojčini roditelji... no kako bilo da bilo, voljeli su se, i ima imali blagoslov cijele obitelj..
I tako nakon nekog vremena dođe od mladića rođak u posjet... ma ono šećer, zgodan, pamaten, lijep....i svi troje se upoznaju..nastave druženje... M. i S. i djevojka.

S... je tu, najviše ljeti ... ali stalno malo distanciran... no uvijek ljubazan, susretljiv, tih a opet pun mladenačke radosti... uz to je prekrasno svirao gitaru... bile su to prekrasne noći na rijeci... plaži na moru uz logorsku vatru... uijek je pregirao po žicama tugaljive note..
A djevojka je zamišljeno gledala u daljinu.. ili u zvjezdano nebo....
Pa često je i ona bila tužna... no razlog tuge nije znala...
M. je bivao uz oboje... mislim da nije razumio ni svog rođaka a ni svoju djevojku....ali nije ni pitanja postavljao..

No kako to ide... par, ostaje par i uskoro se vjenčaju...svi su veseli.. i S. je vesel.

Odmiče vrijeme... dolaze sada mladoj ženi djeca... jedno, drugo, treće... lipo živi uz M....
I S. je tu... svako malo pod nekom izlikom dođe na dan dva... u jednom danu preveze se 800 kilometara... pozdravi se sa svima i ode...
...ode u svoj život, jedna žena... pa druga, pa treća.. nizale se žene u njegovu životu kao po traci....

Par sve više ima poteškoća... ali čim S. ćuti da se nešto loše zbiva uvijek je tu..a možda je njemu trebala najviše utjeha, no nesebično je davao njima...

Bilo je trenutaka njegova bivanja uz mladu ženu kada su sjedili u tišini.. a onda bi ona postala nepodnošljiva... tišina a opet puna gibanja,... puna energije u zraku...

Kada bi to osjetili bježali su jedno od drugoga..

.........

Nevjerojatno je kako puno toga moraš naučiti prije nego vidiš kako malo znaš!

Najveći dio odnosa imeđu ljubavnika je kao odnos ovisnika i onoga tko mu daje drogu...Onaj čija je potreba za ljubavlju veća je poput ovisnika... a uvijek jedan u vezi voli više, dublje, iskrenije.. a onaj drugi je manipulator...
Ako budeš takva i takva dobiti ćeš dozu... ako ne... zna se..

A onaj koji je ovisan ubrzo postaje i ljubomoran iz straha da ne ostane bez svoje porcije...i u stanju je učiniti sve.

... e tako!

nemoj od mene tražiti da preuzmem odgovornost za Tvoju sreću!
Ja to ne mogu niti želim...

Ja ne mogu sve i da želim tebi dati ono što nemaš u sebi...

Prvo BUDI .... budi sretan sam sa sobom, to je preduvijet da bi bio sretan sa svakim nekim...pa i sam mnom...
posebno s mnom!

Nemojte misliti da ljubav mora biti trajna i da će vam zbog toga ljubavni život biti još ljepši,
danas ste zajedno a sutra ćete se možda morati rastati.
Ljubav u vaš dom dolazi poput svježeg, mirisnog lahora, ispunjava ga svježinom i mirisom,
ostaje koliko god joj njezino postojanje dopušta, a onda odlazi.
Ne biste trebali pokušati zatvoriti vrata, inače svjež lahor izgubi svježinu.
U životu se sve mijenja i promjena je prekrasna, jer vam pruža uvijek nova iskustva,
sve veću svijest, sve veću zrelost!

Po tome što i koga tražim, nazvao(la) bih sebe..
Tražim 'ono pravo' kao cipele koje se nose godinama i svakim korakom postaju laganije,
udobnije ali od čvrstog materijala da se brzo ne izližu.. Ima li takvih cipela ne znam...
U stvari sama ću ih kreirati ako nikako drugačije!

opet dišem slobodno uz prekrasno stvorenje koje me prihvaća baš ovakvu kakva jesam, ne želi me mijenjati, sviđam mu se baš ovakva... malo ljubavna, malo šašava a uvijek svoja!

Živila sloboda bivanja uz one koji su to zaslužili...

:))))

Znam stavljati slike