ZAPISI ANTI-UDAVAČE

Ovi tzv. erotski su jasna priča, čista igra - zna se što se traži. Ali na dating siteovima kakti se traži "partner" pa vidim masu ljudi koji nikada nikoga ne nalaze a "niš im ne fali", bar po površnim, vanjskim kriterijima. Traži se ozbiljno, kakti, ne nalazi se ništa. U čem je kvaka? Jer neprirodno je da toliko ljudi odoljeva toliko dugo biti sam a to je i neugodno, bolno. Malom broju ljudi to paše. Pokleknu li tako, nakon dugog traženja? Ili nam je prividna dostupnost i mogućnost izbora donijela izbirljivost pa smo postali bolesno površni (kako kaže Touch, dolje)?

Link

Link

Ne vjerujem vam ja u reinkarnaciju ali vjerujem u nadnaravno…Odnosno, tzv. „nadnaravno „– to su samo manje proučene pojave koja dio moderne znanosti još niječe…Dakle, ako se u snovima otvaramo u tzv. kolektivno nesvjesno, to mu dodje ko Internet duša))))..i tamo se prikapčamo ne samo u svoju memoriju i svoje svjetove nego i tudje, mogućnosti su neograničene….Ja se sjećam još od studentskih dana sna koji nikako nema veze sa mnom – jedne tvornice u Vlaškoj. Rade same žene. Ne vjerujem da više postoji. Zna li netko o nekakvoj tvonici tamo? Neću vam reći čega da ne sugeriram, na netu sam našla samo dio objašnjenja ai nije sigurno.

Granice su neobična stvar, naročito vam se osveti kad ih ne skužite ili kad se naviknete na njihovo nepostojanje. Ovako retrogradno, granice u mom životu ili su bile prečvrste ili nisu uopće postojale i to me koštalo. Naravno da se svatko barem intuitivno trudi da sagradi nešto što nije dobio odgojem, okolinom, ako niste sagradili zdrave granice nekako se probija to svako malo u svijest ili vreba iza ćoška….Barem vam signalizira bijesom. Kako sve u životu teži održavanju postojećeg i opire se promjeni, naravno da će okolina napraviti sve da vaše zdrave otpore slomi i vrati vas na početak, ma i dalje otpočetka, da vas unazadi.
U komunikaciji, na poslu, u ljubavi, prijateljstvima…o kako je važno održavati zdrave granice, postavljati ako treba, koliko god treba, neumorno i na sve strane…..Kad malo bolje, ali samo malo boje pripazite, vidjećete kako ljudi svakodnevno ne odoljevaju da vam ih skrše, upadnu u vaš prostor (psihički, duhovno, u samopouzdanju), ukradu nešto….i kako se samo vesele ako u toj transakciji dobiju nešto „mukte“….To jest, nakon krađe i razbojništva prođu nekažnjeno. I onda nema mjere u ponavljanju zlodjela…..To se vjerujem na raznim razinama i načinima dešava svakodnevno i neopaženo…možda učestalo baš vama, sigurno barem nekome od ljudi koje znate.
Da, granice…i ono što sam naučila, vremenom bi mi često srušili pa opet ispočetka….Možda je najveći zez i trik u tome ne da ih nisam znala postaviti ili prepoznati već u mom zaprepaštenju u načinu i količini tuđeg gaženja. Što je bilo gaženje mene. Valjda me toliko zaprepaštavalo i užasavalo to moje nepoznavanje osnova toga ponašanja koje mi je oduvijek bilo misterija…Razlog, čemu, zašto? Jer bih ja znala ako bih imalo zgazila, znala bih i zašto, o ne bih to ponovila i boljelo bi me….Ali „njih“ ne…Malo po malo shvatila sam i “njihove“ razloge, al mi nikad nije posve jasno. Biće bolje tako. A i saznaću u svoje vrijeme, kao i sve uostalom.

Link

...e da sam znala da i TO može bit uvreda, ne bi NIKAD, čp! al Slipi je kriva - ona se nadovezala, sila nečista sa spominjanjem i asocijacijama sa drugim frizuricama i party se oteo kontroli..DDDDD

mea culpa! živjele prirodne kovrđže!:))))

RIGHT STUFF


Živimo u dreku. To je realnost. Ali, kao da to nije dovoljno, sad ga još moramo i gutati. Kako, zašto?
Imam jednu teoriju. Uličnu. Ali mislim da sve objašnjava.

Živimo kako živimo jer više nema Pravih Frajera. Ne, ne buncam. I neću definirati što je to „pravi frajer“, jer se to ne može. Danas se sve treba definirati, i svatko misli da se iz definicija sve može razumjeti. Pravi Frajeri su nestali. Kao neka mitološka bića, njih se može samo opisati. Imao sam sreću biti pripadnikom generacije koja ih je još mogla vidjeti, čak upoznati neke.

Nekada je svog Pravog Frajera imala svaka ulica, zgrada, ulaz, svako malo ili veliko mjesto svugdje u svijetu. Neovisno o kapitalizmu i socijalizmu, blokovima, nesvrstanima, staležima, ta izumrla vrsta je bila malobrojna, ali sveprisutna. Kao neka mreža, bili su pravilno raspoređeni svijetom i branili su ga od dreka. Tek sad to znamo, sad kad su nestali.

Danas je gotovo nemoguće naći način da ih se uvjerljivo opiše, a nekad su stajali na svakom uglu. Lako ih se moglo prepoznati.

Ako bi nekom dedi krepao kašljucavi „fićek“ na raskršću Pravi je Frajer bio taj koji ga je bez puno priče pogurao dok ne upali. To je mogao biti fakin iz kvarta, pred bircom ili dućanom „Prehrane“ na uglu, s pivom u ruci, u Varteks hlačama, ali je mogao biti i kit s kokoticom u inozemnom Levi's-u koji je baš iskočio iz svog Trijumfa. Svejedno. Pravi Frajer je obavezno pogurao dedu. Pravi Frajer je s čikom u kutu usana susjedi prebacio teške cekere uz stube iako ga se ona bojala k'o vraga i nikad ne bi dala kćeri da se druži s njim.

Pravi Frajeri bili su dobri duhovi svog susjedstva.

Mislit ćete da su bili nekakvi kočoperni pjetlići svog kvarta. Krivo! Bilo je pjetlića, kao i danas, ali Pravi Frajer nikad. Taj je uvijek bio opasno tih.

Mislit ćete da je bio nekakv huligan koji je izazivao kavgu. Opet krivo! Tada se nije išlo u čoporima tući slabije. Upravo suprotno od tog mišljenja: Pravi Frajer se zapravo jako rijetko tukao. Kad bi se Pravi Frajer pojavio u nekoj gužvi, gužva je redovito prestajala. Nitko nije imao puno volje odazvati se kad bi Pravi Frajer rekao nešto kao: „Kaje ovo? Ajmo, razlaz... Il' neko hoće jedan na jedan vani?“
Pravi Frajeri nikad nisu tukli slabije. Nije bilo šanse da žgoljo s cvikerima dobije batina na plesnjaku. Nije bilo cipelarenja.

Mislit ćete da je bio sitni kriminalac. To uopće nije bilo važno. Poneki je tapkario pred kinom, poneki je bio iz dobrostojeće obitelji. Netko je studirao, a netko bio pomoćni šloser. Što je činilo Pravog Frajera bilo je Ono Nešto, a ne nikakav izvanjski faktor.
Pravi Frajer je uvijek znao tko je i što je. Nitko mu to nije trebao reći, niti se on ikome imao potrebu dokazivati. Mogao je imati love, i nije morao. Pravi je Frajer o lovi imao samo jedan stav: „dobro dođe“. U dlaku tako, ni manje ni više od toga.

Jer, Pravom Frajeru ni u najgorem ludilu ne bi palo na pamet da se hvali. Pogotovo ne lovom. Hvale se papci. Pravi Frajer zna tko je i što je. Njemu nisu trebale nikakve stvari da bi sebi podigao cijenu.

Pravi Frajer nije bio pohlepan. Ne može se reći da danas ljudi nemaju muda. Ima ih. Treba imati muda za uletiti u kladionicu s pištoljem i opljačkati je. Ali današnji kriminalci ostaju ipak ono što iznutra jesu: pohlepni papci. Što će ti muda ako nemaš Ono Nešto. Što će ti lova? Pa zna se, lova ti treba da bi glumio da si nešto što nisi: faca. Pravi Frajer nije ni trebao biti pohlepan jer je uvijek znao tko je i što je.

Zato je Pravi Frajer uvijek odfurao žensku koju hoće. Znao se upucavati. Točnije, tajna je bila u tome što se uopće nije znao. Jeste li primijetili kako se cure često žale da im se diže kosa na glavi od blesavih uleta blesavih muškaraca? Nije nikakvo čudo! Svijet je potonuo u drek. Nema više Pravih Frajera koji su ga još koliko toliko držali iznad septičke. Pa kako se onda upucavao Pravi Frajer? Ključna riječ je: jednostavno. S nekoliko jednostavnih i iskrenih riječi rekao bi curi koja mu se sviđa da mu se sviđa. Možda je bio romantičniji i pjesničkiji nastrojen, možda je bio škrt na riječima i jednostavna uma, svejedno. On je rekao što misli. Nije muljao, nije glumio, nije se preseravao i prije svega: nije se hvalio! Pravi Frajer zna tko je i što je. Normalno da bi i cura to osjetila.
Eto zašto su oni odvodili najbolje komade. I što je zanimljivo, cure koje bi se udale za takvog jednog nikad nisu bile nesretne, nisu se rastale, nisu bile jadne i očajne. Danas su takvi parovi dedeki i bakice iz susjedstva, i nema tog mladića koji bi im pogurao auto ili ponio torbu. Danas smo u dreku. Hvalisavci, muljatori i pohlepni papci preuzeli su vlast na planeti.

Samo dajte! Vladajte, krojite politiku, štancajte reklame, ali svi znamo tko ste i što ste. Vi ste papci. I neće vam pomoći što držite vlast i što se kupate u lovi jer nikad nećete biti ono što ne možete biti. Vi biste htjeli da drek i dišemo, osim što ga gutamo, jer jedino tu ste u svom elementu. Ali istina se ne da promijeniti – od čega ste sazdani to i jeste, to je vaš element, ništa vam ne pomaže što ste i sve nas ostale povukli u svoju kloaku.

Tako ispada da su Pravi Frajeri bili neka posljednja vrsta vitezova. Sigurno će se opet pojaviti! Sigurno tu i tamo još opstaje poneki, možda kakav bajker ili neki pijanac u nekom zabačenom bircu. A na ljutnju papcima, neka o njima i dalje živi legenda, poput one o Arturu i njegovim dečkima.

Mi, normalni ljudi, imamo svoje legende i mitove, i zato nam drek nije uvijek drek! A vi papci to ne kužite. Nikad nećete. I nitko vam neće objašnjavati.

Požderite se!
( sa genijalnog bloga jednog og frenda kloji je uz to, Pravi frajer).

...šta sam bolesna...umjesto da budem sve bolje, pritajila se bila dva dana, ja sve gore...kašljem, kišem, još fibrica...a vučem ovo već 1o dana...(