hm

...napadala je sve žešće, dok mu u jednom trenu nije izbila mač iz ruku..
-okej, završi me. spreman sam-
lagano je zamahnula, i snažno uputila lasersku oštricu prema njemu...
...zasjekla je samo zrak, jer je baterija na njenom maču odlučila otkazati baš u tom trenutku...pregrijala se ili istrošila..ili...posumnjao je da je i da je ona isključila oštricu..
no, odgovor nije saznao, jer su je zgrabili alieni koji su se ušuljali u brod tijekom njihove borbe, a oni su bili prezauzeti da bi ih uopće primjetili.
otimala se snažno, no bili su jači. zarobili su ju.
-veliki admirale, izuzetna nam je čast opet vas susresti- obratio mu se vođa aliena, kad je nečujna bila svladana, poklonivši mu se duboko
-ratnica je najveći mogući ulov, koji smo mogli zamisliti. hvala vam na njoj, za ovo ćete biti upisani kripto-slovima u povijest alijenske borbe protiv neprijatelja.-
-stanite! oslobodite ju!-
- ne možemo ju osloboditi ni na vašu zapovjed, o veliki admirale, ona je sad zarobljenica alijenskog vijeća, ne vaša. gledali smo što se događa, umalo vas je ubila. nismo se smili miješati u vašu borbu, jer nam to ratnički kodeks ne dozvoljava, ali mi smo ju zarobili, i vodimo ju pred veliko alijensko vijeće, na sud i svečano pogubljenje..-
ponestalo mu je argumenata, a i nije se smio više izložiti, da ne izazove pobunu među njima, nisu mu svi lojalni, znao je to..nije bilo druge nego poći s njima i čekati priliku da ju oslobodi.
okrenuo se prema njoj. pogledi su im se susreli. toliko bijesa i mržnje nije nikada u životu vidio, koliko je prema njemu sijevalo iz njenih, do tada prelijepih očiju
-mrtav si! ubit ću te kao psa, što i jesi, pseto izdajničko, prokleto-siktala je tiho-veliki admiralu! sad je sve jasno. karte su otvorene , na stolu, gnjido smrdljiva,..štakore šugavi...-
nije imalo smisla išta odgovoriti, na to, pa je šutio...
nečujnu su odveli...ali im je prije toga zapovijedio da se prema njoj ophode najbolje moguće, kako i odgovara zarobljenici njene vrijednosti..
pričekao je da zraka povuče njihove brodove prema alienskoj krstarici, te se je povukao u svoje admiralske odaje...

-my place, or yours? hahhaha...- nije sačekao da mu odgovori, pohitao je prema njoj.
čekala ga je, sa osmijehom, dok joj je prilazio...
na nekoliko koraka prije susreta, nenadano ga je dočekao laserski mač.
dobacila mu je drugi, -en garde!-
-ma daaaj, neću se sad boriti s tobom. koji ti je...-
-kurac?- dovršila je njegovu misao...
-ooo, hoćeš, hoćeš, ili ćeš umrijeti bez borbe, radije?-
-odjebi s tim zulu forama, ne želim se boriti s tobom, a i znamo da te ne mogu pobijediti..ti si ratnica!-
-zašto si onda uopće dolazio? znaš da sam ratnica i znaš jako dobro da ti se ne mogu predati, moraš me pobijediti da bi me imao-
-a znam? otkud znam?-
-pa poslala sam ti svoj hologram, za vježbanje, tamo su bile i upute...imao si sasvim dovoljno vremena da naučiš mačevati-
-upute? hmm...ne sjećam se nikakvih uputa...-
-ojbt, a što si onda radio s mojim hologramom, ako nisi vježbao borbu???-
pocrvenio je
-nisi valjda??, ne mogu vjerovati, pa nije to sexy lutka za napuhavanje, jbt,..već najsofisticiraniji hologram za borbu koji postoji, i još sam uprogramirala sebe... a ti si s njom ...-
i dalje je šutio
-klfiogfbigr bvhbviogfskagf-počelaje psovati na ratničkom, što je značilo da je zbilja ljuta
-trebao je ovo biti moj svadbeni dan. naš svadbeni dan...-promrsila je ledeno-okej, bit će nečiji sudnji dan, ..en garde!-
uključio je svoj mač, da bi zaustavio napad, a napala ga je, žestoko.
znao je da joj ne može parirati, ali nije imao izbora, nije više bila njegova ljubav koja ga zove, već ratnica žedna krvi....riječima ju nije mogao zaustaviti...
mogla ga je završiti, ali se poigravala s njime, mačka s mišom, plijenom koji nema kamo pobjeći...zadala mu je nekoliko lakših rana, tek toliko da udahne njegovu krv...
sve je teže zaustavljao njene napade, kraj je bio neizbježan...

DJEVOJČICA SA ŽIGICAMA
pobjegla si smrti
još jedan put
kresnula žigicu

mačka sa devet života
prolaziš kroz tu granicu
hodajući po žici
na jednu stranu šalješ osmijeh
na drugu ti pada sjena

gledao sam te izdaleka
bosonogu u čizmama
golu u kaputu

priđoh
no nestala si
a sjena je ostala

ostao je na obali rijeke. nije mu se vraćalo među ljude, u gužvu. podigao je maleni šator i družio se sa mravima i ostalim bubama.
"jednom će sagraditi splav i prijeći na drugu obalu", maštao je. a opet, što će tamo? a i nedaleko je postojao most,...nije baš imalo previše smisla....
"moram se dići, bacati kamenčiće u rijeku, to je zabavno....", trudio se motivirati, poprilično bezuspješno, kad je tišinu svakodnevice prekinula buka nadolazećeg helikoptera koji se spustio nedaleko od njegovog bivka.
-jedva smo vas pronašli- govorio mu je neki visoki časnik-hitno je, traže vas... izgleda da su se alieni opet pregrupirali, dobili smo obavijest, traže vas sa granice. bili su eksplicitni u zahtjevu da morate doći vi...mada, dok vas gledam, mislim da se netko ovdje jako zabunio...kako bi vi mogli spasiti galaksiju, ja vam ne bi dao ni bicikl da mi pričuvate, na što ličite...ali dobro, mene se ne pita...- izbiflao je dotični časnik, ukrcali su se u helikopter i krenuli ka njegovoj svemirskoj kant...letjelici.
brodski kompjuter je veselo zviždukao melodiju iz filma "most na rijeci kwai" dok je čuvar palio motore i unosio potrebne parametre za polazak na granicu...
nije se stigao pravo ni počešati po trbuhu, već su bili tamo, barem mu se tako činio jer je, prema protokolu, prespavao veliku većinu puta.
nije bilo ničeg.
nije bilo nikog.
"kakvi jebeni alijeni? ni svemirskog pasa nema ovdje" zaključio je...netko se gadno zajebo..
-svemirskog pasa nema, ali space bitch is here- čuo se veseli glas, nečujne, koja mu se prikrala i pokrenula spajanje njihovih brodova
-nisi valjda zbilja mislio da ću te ostaviti u onoj tvojoj svemirskoj vukojebini ... my master, galaxy keeper.. - smijala se, inače suzdržana i rijetko kad tako vesela, nečujna.

najbolji su mi ovi od 50, 60 i kusur god. kad napišu u profilu: nadam se da ću započeti dugotrajnu vezu?...wtf? s ednom nogom u grobu,...:)))))

psihijatar od psihijatra moje psihijatrice je predložio svom psihijatru da odu svi na kolektivni godišnji....kakva neprofesionalnost...tztztztz...idem i ja s njima

-moram ići...-
-nemoj, što ne može netko drugi?-
-nema tko. ja sam čuvar galaksije, moram ja...-
-ne znam kako ću bez tebe, ako pogineš...da bar imam tvoje dijete...-
-ako poginem, bolje je da nemaš moje dijete, imat' ćeš barem šanse za novi život..-
-ne želim novi život, želim tebe, tebe volim-
-znam. i ja volim tebe. .. i nisam još mrtav, ne oplakuj me prije vremena, žive se ljude ne pokapa, vratit ću ti se- namignuo joj je
-vrati mi se-
-volim te-
-volim te-
na galaktičkim bedemima nije bilo previše vremena za uspomene. alieni su nadirali nezamislivom silinom, svako oklijevanje bilo bi kobno, i po njega i po cijelu galaksiju koju je na rubu svemira branio...
ali kad god bi stigao, stisnuo bi malog plišanog slonića, u džepu. njega su osvojili u luna parku, na onim kliještima na kojima nikad nitko ne osvoji igračku...bila je od tada njegov talisman
uz njega su u borbama sudjelovali i čuvari drugih galaksija
njihove su letjelice bile uglavnom puno blistavije i moćnije, dok je njegova bila sklepana na svemirskom otpadu i izgledala je točno tako, kao da će se svakog trena raspasti sama od sebe
niti on nije ulijevao više povjerenja od svoje letjelice, tako da nije bilo čudno, što se nisu otimali za njegovu blizinu. u borbama, a i inače.
osim nečujne. nečujna je bila ratnica. svi u njenoj porodici su bili ratnici. tako je bilo oduvijek.
kad je tek došao, nije se mogao načuditi kako uspijeva preživjeti sve te silne napade, dok nije shvatio da veliku većinu alienskih brodova koji ga napadaju, uništava upravo ona, nečujna. nisu se poznavali, izvan borbe se nisu družili, bila je uvijek okružena gomilom drugih boraca, koji su se otimali za njenu naklonost, jer je bila i legenda obrane i neobično lijepa žena, a njih dvoje se ne bi niti pogledali...
ali u bitkama, više nije samo ona spašavala njega, već je i on naučio kako pomoći njoj, predviđao je njene poteze, bio na pravom mjestu u pravo vrijeme...postali su tandem.
nakon bitaka, ne bi odlazili među ostale borce, već bi se zaputili na neki udaljeni planet i uživali u odmoru, jedno uz drugo, bez puno riječi...
ona je znala. nije znao kako, ali znala je. znala je da voli drugu. znala je da joj je obećao da će se vratiti, ako preživi....
poštivala je to. ničega od onoga što je moglo biti između njih, nije bilo. osim ljubavi. ne one klasične, ta je već bila zauzeta, ali zato neke druge, veće, šire, dublje, bezvremenske, bezuvjetne, one koja ne traži ništa, samo se daje...
ni sam nije znao koliko je prošlo vremena, kad su se alieni , konačno, povukli sa ruba poznatog svemira, i rat je bio gotov. galaksija obranjena, vrijeme da se vrati kući.
znao je, ona bi ga natjerala da se vrati i da je odlučio ostati, tako da nije o tome ni razmišljao...rastali su se, bez pre velikog opraštanja...
-ne znam što se dogodilo tamo, ali ja tebe više ne prepoznajem- govorila mu je sve češće, nakon što je prošlo ushićenje njegovim povratkom
-ništa se nije dogodilo, volim te i vratio sam ti se-
-znam da me voliš, znam, ali meni treba više od toga da samo šutke budeš uz mene. postao si jebeni čudak, tamo, ja trebam život, zabavu, izlaske, druženje...ne mogu više ovako-
-okej-
-okej? to je sve što mi imaš reći?? okej? nakon što sam te toliko dugo čekala, ni ne znajući dali si živ,..-
-ako želiš otići, puštam te, što drugo i mogu?-
-mogao bi se i boriti za mene, za galaksiju si se borio-
-galaksija nije htjela otići od mene, trebalo ju je braniti-
-okej, s tobom se zbilja ne može, ne želim više bacati vrijeme i propuštati život...zbogom...-
...osjetio se slobodan, nakon dugo vremena, slobodan. sjest će u svoju svemirsku kantu i pronaći nečujnu.
...da...to će učiniti...
-žao nam je, ali rat je gotov, ne možemo vam odobriti daljnje korištenje vojne opreme, tj. svemirske letjelice koju ste tražili.. na ovo rješenje ne postoji pravo žalbe- ponavljao je u sebi je odluku velikog vijeća čuvara....pogledom obuhvajaći sjajne zvijezde mliječne staze što su veselo obasjavale tamnu, crnu noć.....

u susret međunarodnom danu žena...
nama, koji žene vidimo kao potpuno ravnopravne u svakom segmentu života se možda ne čini toliko važnim...ako ne prokopamo ispod površine...
ne samo da nije bilo tako oduvijek, nego nije tako u mnogim sredinama i glavama niti danas
različitost spolova je prirodna. jednako tako bi trebala biti prirodna i društvena, obiteljska, poslovna i svaka druga ravnopravnost.
ravnopravnost podrazumijeva uvažavanje naših razlika kao jednako vrijednih osobina u društvu i međusobnim odnosima...
odrastao sam u takvoj sredini i prvenstveno obitelji u kojoj se nije radila razlika između "muških i ženskih" poslova.
već vrlo mlad sam bio po tom pitanju potpuno samostalan i nikad nisam na ženu gledao kao na nekog tko bi mi trebao za nekakve kućanske poslove i sl.
i ljude koji bi na takav način gledali ženu sam, još kao dijete smatrao zatucanim, nesposobnim i zaostalim,,, blago rečeno.
kako će si ljudi organizirati zajednički život, to je na njima, ako se međusobno poštivaju i uvažavaju, onda će sve podijeliti prema njihovim osobnim prilikama, mogućnostima, težnjama,..za dobrobit svakog od njih i njihove zajednice.
u poslovnom i društvenom životu je još uvijek itekako izraženo mišljenje da je žena manje vrijedna, ako ni zbog čega drugog, onda zbog toga što će žena vrlo vjerojatno rađati, a to je u ovom "vrijeme je novac" društvu samo smetnja..jel'....
no,ima i jedan segment u kojem npr. muškarci nisu ravnopravni sa ženama, a to je da se smatra kako dijete pripada majci, prilikom raskida bračne zajednice. tu otac nema šanse, ako majka nije, ono, zbilja nekakav slučaj, pa zanemaruje svoju djecu, ali to su iznimke, ne pravilo. kao nekog tko vjeruje u ravnopravnost, to me malo smeta, jer i otac i majka, vjerujem, jednako vole svoju djecu i trebali bi imati jednako pravo sudjelovati u njihovom odrastanju, i nakon završetka njihove međusobne veze....
ali ajde, mama je mama i samo je jedna mama, pa ajde...recimo da je to donekle prirodno ....
žene su, s druge strane puno izloženije raznim oblicima sexualnog uznemiravanja i agresije, fizičkom nasilju, muškarci opet su često žrtve psihičkog nasilja, ali iz srama o tome ne govore u javnosti...
ima svačega, no treba težiti ka napretku...imamo primjere zemalja gdje su žene zbilja u velikoj mjeri uspjele ostvariti ravnopravnost, znači, može se
katolička crkva, kao jedan društveni čimbenik (bedaste li riječi) je još uvijek snažno uporište diskriminacije žena. žene mogu biti časne sestre i to je to. svećenici su muškarci. i nije mi skroz jasno kako nitko ne diže glas protiv takvog ustroja,...no, oni su nedodirljivi...
uglavnom, svim ženama i njima ravnopravnim muškarcima želim sretan sutrašnji dan žena!

-ja ne bi da me boli-, rekla je umjesto pozdrava, ulazeći u mrak
-što si onda uopće dolazila...izlazi van-, uzvratio sam
nije izašla
bio je to naš prvi susret
...nekoliko godina kasnije...
-ja ne bi da me boli- prozborio sam tiho
-jbg. nisi me smio pustiti unutra- rekla je na odlasku

MOJA FOTO GALERIJA
TWIRL
https://www.iskrica.com/profili/twirl

Muškarac, oko 2018 godina, Zagreb i zagrebačka županija, Hrvatska

čitanje profila isakričarki je besmisleno gubljenje vremena, profil se može pročitati i poslije, ako se situacija počne razvijati...

jako bi mi se svidjela žena, sa prostorom za radionu, ... rad sa drvetom, za preko zime :)))))

...žena koje vjeruju da muškarci od njih hoće samo jedno..
e pa, ja neću ništa.
ni da me na koljenima mole ..
dobro, ne pretjerujmo :)))))

dječak sa šibicama

... grčevito je stiskao posljednju šibicu.
čuvao ju je dugo. dugo. dok mu nije ponestalo snage.
nije se imalo što čekati, više
ako ju ne zapali sad, poslije neće niti moći
kresnuo ju je
žarki plamen je suknuo iz malene šibice...
i ništa.
ništa se nije desilo
bio je tamo gdje je bio
buljeći u plamen
sa onim u sebi što je zamijenilo nadu
zapalio je zadnju cigaretu

ja sam twirl i volim sve što vole mladi.
volim slušati priče o ustašama, četnicima i partizanima.
volim turbofolck, školu nevolem, škola zaglupljuje.
bijo sam ovisnik o teškim ženama, ali su me zdrobile, pa sam prešao na lake. mislim, prešao bih kad bih znao kako, meni je svaka teška.
pokušao sam se drogirati, opijati..kockati, ali od toga mi je još samo gore. bog me nagovara da pređem na neku vjeru, ali se ne mogu odlučiti koju. ne. zapravo, to me vrag nagovara, bog me drži podalje od vjere, kaže: sinko još ti samo to treba, kao da nisi i bez nje dovoljno spojeban. problem je što često tiho šapuće, pa mi je teško razlučiti koji je od silnih glasova njegov. mora da mi to namjerno radi, jer da zbilja hoće da ga čujem, lijepo bi galamijo. ili me zgromijo..ili nešto. ovako stalno moram pogađati. kao da sam na kvizu. jedino što se ne djeli lova. novac kvari ljude, valjda. to mi je rekao i šef, kad sam ga pitao za povišicu. i isus je bio siromašan. no, nije li upravo isus na križu raspet, umro i pokopan, a tek treći dan uskrsnuo od mrtvih. mene bi mama ubila da me nema tri dana i da joj se ne javim, a sumnjam da bi me bog dvaput uskršnjavao. tako da ne treba baš u svemu gledat kako je isus... on je ipak bio božji sin, a moj stari psuje ko kočijaš.
mislijo sam ić u nogometaše. nogometaši trče za loptom a kad ju stignu, šutnu je što dalje od sebe, i za to dobiju lovu, slavu, manekenke...ali, štajaznam, onaj sudac trči oko tebe i zviždi ti i maše...ko muha bez glave. i ja se ne mogu skoncentrirati na igru. pa onda, zapamti koji je tvoj gol, a svaki čas mijenjaju strane. dobro, skužijo sam da kad tvoj golman počne psovat, onda nisi pogodijo stranu...ma, nije da mi je komplicirano,..nego,..neda mi se. bolje je biti menager. menager. on je još glavniji od nogometaša.
ili pisac. daaaa...pisac. pisac ne mora ništa ni napisati, ima stvaralačku krizu.
jbte, to je duboko. pisac u krizi, to bi ja htio biti. ...ne moram ni o pravopisu misliti, u krizi sam. ja proživljavam, ne mogu pisti dok proživljavam,..
nabaviću si onu redateljsku stolicu i iza napisati: psssst.. proživljavam