hm

siguran sam da je bilo još žena, samo mi treba vremena da ih izmislim...
twirl

.....nekoliko godina kasnije....
-i?- podignuvši obrvu upitao ga je kralj artur
-što i?- zahtjevao je pojašnjenje twirl, podignuvši suprotnu obrvu
- i, jesi li ih izmislio? žene! - da nebude zabune dovršio je pitanje twirlov mlađi brat
-jesam-
-i?- nastavio je dizanjem obrve, ovaj put više, kralj artur
-i šta i?-
-i šta je bilo s njima?-
-ništa. nestale su...-
-gdje? kako? nemoj da moram izvlačiti iz tebe svaki detalj...zbilja me zanima, otkako te znam, nisam te vidio ni s jednom ženom...-
-marinu ne računaš? nju si mi preoteo...-
-...nisam ti ju ja preoteo, sama ti se protela prema meni..i ne, nju ne računam, ona je bila poslana od illuminata.
-zlatokosu?-
-zlatokosa je bila vila, bože, kakva je to samo vila bila... nije ona bila žena za tebe, twirle, vjeruj mi..
mislio sam na žene koje bi bile s tobom iz ljubavi, ne iz interesa ili tajnog zadatka. ili barem zabunom..-
-jasna je nestala. i josipa. i jadranka. i jana. i jela. i julija. i j...-
-sve su one jednostavno nestale?- zapanjen je bio kralj artur
-pa da, .., neznam jesu li nestale jednostavno ili komplicirano,.. ali nestale su-
-wauuu!! a jesi pokušao upoznati neku koja se ne zove sa j?-
-naravno da jesam, ne želim se toga ni prisjećati...-
-zašto? šta je s njima bilo?-izgarao je od želje da sazna i nije namjeravao prestati ga ispitivati artur
-udale su se.-
-udale?-
-udale!-
-ali ne za tebe?-
-očigledno ne za mene, poligamija je protuzakonita..-
-znači, ili su nestale, ili su se udale...wauuu..koji si ti sretnik-zadivljeno ga je promatrao brat
-ja nikad nebi mogao biti tako snažan i čvrst karakter, poput tebe. ja bi si odma' izmislio blizanke, npr...svaka čast, postat ćeš svetac
pravi, nepokolebljivi čuvar galaksije,..
negooo,..-uzvrpoljio se, pogledavši na sat- možeš li otići prošetati, do jutra. doći će mi ksenija u goste, pa...-
-moja ksenija? -zakuhalo mi je u žilama- dovodiš moju kseniju u moju pećinu?? jesi li ti normalan???-
-nikad ni nije bila tvoja, twirle, srećom. jer bi i ona nestala. doduše bila se udala, ali vratimo se na temu.. to što si ti bio zaljubljen u nju ne daje ti za pravo da se mješaš u naše odnose...-
samo sam se pokupio šutke, jer mogao bih ga zgromiti, a brat mi je, ipak..
-i kupi nam nešto iz pekare, ujutro- čuo sam ga kako viče zamnom
e baš neću!
imam ja svoj ponos!

ali nikako neuspijevam ostati budan

jel se neko kuži, dali je krumpir kad proklija otrovan?

no sex, no drugs, a i rock'n roll je lagano na izdisaju

Korak do Arene

E sad, nakon ovoga, mislim da sam sve vidjela. Tvrtko Tvirlić Tvvirl iliti zvijezda u usponu. Ali dečko može, prema vlastitom uvjerenju, napuniti Arenu kad se god sjeti. Oduvijek me zanimalo, kako čovjek koji zna da drugi znaju da se preserava proguta svo to preseravanje u to pjevačko grlo kojim se diči.

Da mi se bar vratiti u ekologiju. Ma ne kažem da tamo nema sranja, ali je nekako drukčije sranje u odnosu na ovo. Možeš si misliti zvijezda i slave. Noćnoga života. Ajd vidi po portalima misli ljudi koji noćno žive. Nismo mi puno dalje od pećine, a čovjek je nekad noću spavao, da mozak pospremi informacije od prethodnoga dana. Estrada nam živi noću, slavi je polupijani izgubljeni svijet koji tumara po sumnjivim bircevima. Drugo ih jutro sve boli glava i čudno im je osluškivati tišinu. Mrzovoljni su, naravno. I neprepoznatljivi, jer im se podbuhla lica izobliče od susreta s dnevnim svjetlom.

Sve bi još bilo nekako da taj Tvvirl ima neku poštenu pjesmu. Možda da mu Gibonni posudi onu svoju, "Ostat ću na nogama". Jer, Tvvirl ima noge kao hidrante. Ravne. Postojane. Neće ga oboriti ni da puše košava. Tako je. Njegova bi bila "Ostat ću na nogama". Daniel Popović je imao onu "Bio sam naivan." Tomislav Ivčić "Tata vozi polako". I noge su mu nepomične. Hidranti. Ne znam volim li više one koji pokušavaju plesati, rade čučnjeve ili stoje. Nije istina, znam! Najviše volim one koji trče kao sumanuti. Kao Cetinski. Ili nekad Giulianno. S jednog kraja dvorane na drugi, kao da traže izlaz. Kraj njih ni Vanna s eurovizijskim čučnjevima ni nepomični Tvirlić s gitarom ne izgledaju loše.

Ne volim te muške zvijezdiće na našoj estradi. Svi bi oni najebali da Houdek ima jedno trideset, četrdeset kila manje. Tad ne bih po Zagrebu morala naganjati ovakve poput Tvvirla. Ne možeš ti toga dostići, s tim njegovim nogama. I što je najgore, bakice i curice ga strašno puše. Hi hi... Čovjek zbog bakica ima istu publiku kao i Mislav Bago. Sad zamisli kad me zaduže samo za Tvvirla, pa ću ga slijediti u one silne pačvarnice. I tako do Arene.

Doduše, ima taj dečko nešto u očima. Baš su mu lijepe, onak s točkicama...

Autor: Rujankica
...........................................................................



...........................................................................



...........................................



bacio se na otoman, nogama na uzglavlje...po običaju. natočio rum iz kristalne boce, zapalio,.. i lagano radio kolutove, čekajući da se pojavi.
psihijatrica je bila komad.
zato je i počeo dolaziti kod nje.
sad mu je već prešlo u naviku...skupu naviku.
no, mogao si je to priuštiti.
-mogao bi si platiti kurvu, radije, za te novce, znaš! – rekla je ulazeći.
ispucao bi se, i ne bi ti ni trebala psihoterapija. uostalom, oboje znamo da si izgubljen slučaj.-
smješkala se, no s njom nikad nije bio na čisto.
- mogao sam se i zapiti s prijateljima. – promrsio je, kroz zube.
- nemaš prijatelje. nisi ih stekao na vrijeme. a sad više ni nećeš...izgovorila je to, pšući neku sms poruku na mob.
- slušam.- nastavila je ne ispuštajući mob iz ruke- kako je prošao veliki interview? –
-mrak! čisti mrak!
novinarka je komad, predobar
valjda su očekivali da će me to omekšati,..umalo i je...
no, nisam se dao isprovocirati...
....barem ne prvih nekoliko minuta. dok me nije počela piliti sa nekim forama koje je naučila u muzičkoj školi. kao da meni trebaju te štreberske pizdarije. ja sam umjetnik. ne matematičar. niti jebeni šopen. sviram iz duše. pjevam iz srca.
zamisli, veli da mi je gitara uglavnom raštelana. đizs. kokoš. razlikuje samo kokodakanje i kukurikanje.
šteta, dobre noge,..dobre...
glas kao anđeo, mogao sam si već zamisliti kako izgovara moje ime, na uho,..šapčući, prvo,..pa sve glasnije,..i glasnije...
ahh,..-

iz priče ga je trgnulo jednolično hrkanje (pre)skupe psihijatrice...
fak, mora da starim,..pomislio je, tiho zatvarajući vrata za sobom...

autor: twirl

školsko dvorište je bilo mjesto gdje su se djeca iz sela družila,..i ja sam često tamo boravio, zabavljajući se žongliranjem teniskih loptica, puštanjem zmaja, ili već nečim sličnim, u nedostatku društva. navikao sam već bio na to. s vremenom sam prihvatio da su mi jednostavne i uobičajene stvari nedostupne...
-u što gledaš rugobo?(bio je to općeprihvaćen nadimak koji mi je ona „prišila“) ljepota nije prijelazna.-često je znala reći, kad bi osjetila moj pogled na sebi. ovaj put nije, kao obično, otrčala prijateljicama, već se zadržala. očito imajući na umu izreći još koju... u njenom stilu. -ja sam ružan jer je dragi bog odlučio tako, a ti si ružna po vlastitoj odluci. jer si zločesta.-odbrusio sam joj. –ti bi mogla biti lijepa, da ti jedino što želiš, nije; biti lijepa- dodao sam. samo se izbeljila i otišla među popularnije učenike.
znao sam da sam je pogodio „u žicu“
sve je češće „boravila“ u mojoj blizini. sve bi se češće očešala, kakvom upadicom.
dopuštala mi je da ju pratim kući, iako samo do jablana, kod kojeg su nam se putevi razilazili. nisam zaboravio kako je njen otac prvi put kad sam je dopratio do kuće, nakon što su je putem napali divlji psi, koje je valjda moja pojava toliko iznenadila, da su podvijenih repova nestali u kukuruzima, istrčao s vilama, galameći: -marš! vraže nečastivi! da te više nisam vidio da se približavaš mojoj kćeri. ili kući. pustiću pse.- zacrvenio se pritom kao kotao koji će uskoro eksplodirati. vidjelo se da misli ozbiljno. kseniji je zabranio da se samnom druži.
naravno, obećala mu je da neće.
taj dan, pomagao sam joj oko matematike, bili smo opasno blizu jedno drugom. osjećao sam njen dah. obrazi su se zacrvenili. dotaknuo sam je najnježnijim dodirom koji sam u sebi imao.
nije se okrenula. vidio sam samo jednu suzu koja joj se niz lice skotrljala na bilježnicu. čuo tihi glas koji mi i tridesetak godina kasnije bubnja u ušima kao topovska paljba: -ne mogu, rugobo. zbilja si ružan.-

nikome jos nisam ovo ispricao, bojao sam se da bi rekli da izmisljam. vama mogu, vi ionako vjerujete da izmisljam...
a i dugo sam se bojao njene prijetnje; da ako ikome kazem da cu istog trena

sto je cudno u tome sto se vrtim u krug loveci vlastiti, nepostojeci rep?
kad nasa majcica zemlja to cini otkako postoji...
sto sam drugo mogao naucit u ovom besciljnom svijetu?
konacno, nisam vise ni tooiko neprilagodjen. preuzeo sam kormilo, ispruzio prst i rekao zemlji 'onamo!'
i nastavio lovit vlastiti, nepostojeci rep...

gledam, a gore mi lijepo pise; crn, zgodan, obdaren- slobodan za kavu
odma sam zatreptao, zablinkao, ustreperio..
zamisli, popit kavu u blizini, takorekuc, drustvu, obdarenog muskarca...
to mora da je neprocjenjivo iskustvo...
eh, da sam ja zena, ili barem gej,..nebi ga majci vise pustio..
steta sto nije slobodan za nesto vise, zbilja... ali sta je tu je

ima taj neki lik, putopisac, hrvoje salkovic.
jedino sto znam o njemu je da je neodoljiv zenama...vriste, cupaju kosu, uzdisu...
'i tata bi sine' bila je moja sretna misao.
ako moze on, mogu i ja, jos bolje. i putovati i putopisati.
da je zemlja skoro pa okrugla, u to sam se davno uvjerio.
svejedno je kamo cu, na koju stranu...
krenut cu rano, u zoru, da sto vise od puta ugrabim, da pod nadnevkom sto vise neobicnih i zanimljivih dogadjaja naputopisem...
tako je i bilo. ustao sam s prvim kukurikom pijetla..
malo se ceskao po trbuhu, spremio pamuk iz pupka u vrecu. pamuk iz pupka je skuplji od zlata, negdje sam nacuo te ga otad uredno spremam u vrecu...
skuhao kavu, uzivao u zori svog novog, pustolovnog zivota.
nakon dorucka malo odrijemao, da mi ne promakne, mamurnom, kakva vzna stvar u pripremi za veliko putovanje. svjez i odmoran krenuh u nabavku. nije to izlet vec pravo pravcato putovanje oko svijeta. moram se dobro hraniti, da izdrzim buduce napore, te si pripremih pravi rucak. oprah sudje, no nenaviknut na toliko hrane, sva krv se sjurila prema stomaku, te sam morao prileci,...
nakon sto je tijelo uzelo potrebne sastojke iz obroka, bio sam spreman,..spakirao sam se prilicno brzo; jer ionako sve svoje nosim sa sobom, samo mi je trebala bacva u kojoj cu to sve gurat ispred sebe.
istok ili zapad? bila je to dilema jer sam znao da na jednu stranu dobivas a na drugu gubis na vremenu...samo nisam znao koju. no, ionako nisam imao kompas, pa sam krenuo jedinim putem koji je vodio iz pecine...
dosavsi do kriza u sumi, vec se pocelo mraciti, te je na vrijeme trebalo razmisljati o prenocistu.
kako nisam bio daleko od pecine, rjesenje se nametnulo samo, vratit cu se, raspremiti, prenociti na sigurnom, te se ustati ranom zorom i nastaviti putovanje....
...........................................(međuvrijeme)..................
.......................................................

................................
...kako to salkovicu uspjeva? bilo je kljucno pitanje. gdje grijesim? a da postoji neka kvaka bilo mi je jasno vec nakon prvih mjesec dana putovanja po svijetu, koje bi svako jutro zapocelo budjenjem u pecini, a zavrsilo opet u pecini, navece...
za svaki slucaj sam putovao jos mjesec dana, da budem siguran.
vise nema sumnje, dva mjeseca na putu a meni se nista neobicno ni zanimljivo ne dogadja, svaki dan je kopija prethodnog. nesto nije u redu, tako nikad nece zene vristat zamnom, osim mozda kad me sretnu, u sumi. ali onda vriste prije negoli se uopce susretnemo...nije to to, moram nesto napisati...kvragu. prokleti salkovic i njegove izmisljotine!
...ok, smiri se twirle, tjesih se, ako nema dogadjaja o kojima ces pisati, mozes opisivati krajolik kojim prolazis, kao turgenjev, ili bar josip kozarac...
samo moras bolje obratiti paznju na detalje, kad izadjes iz pecine...tih nekoliko stotina metara do kriza su prepuna zanimljivih i sarenih kamencica, lokvica u kojima se brckaju bube, drveca u sumi ima mnogo, a svako je drugacije, svaka grana drugacije savijena..pogledaj koliko razlicitih travki i cvjetica ima na proplanku, sve to mozes opisivati ne u jednom, vec u stotinama putopisa...
jedini je problem sto ne mozes i putovati i pisati...
daaaa, salkovic nas mulja, nemoguce je i putovati i pisati istovremeno. nije da nisam probao.

vršim prijevoz ljudi, roba, ideja, informacija...namještaja(montaža, demontaža, ne nužno tim redoslijedom), vešmašina i slično
s točke a na točku b (ili obrnuto)
starim kombijem
potpuno besplatno
iz čiste ljudoljupčivosti

ne dopustite da vam izmakne ova neponovljiva prilika

evo i nekolčiko komentara onih koji su već koristili naše usluge:

anica b. (97) iz zagreba:
-otkako sam otkrila twirl prijevoz, preporodila sam se. osjećam se koda mi je 5 godina manje!

petar s. (32) kualalumpur:
-s twirl prijevozom više nemam problema sa presjedanjem po aerodromima!

josip š. (19) zabok:
-twirl prijevoz je pravo otkriće. prije sam bio sramežljiv i rijetko stupao u kontakt s djevojkama, ali otkako koristim twirl prijevoz, komadi se okreću zamnom i zvižde i vrište, čupaju kosu...osjećam se poput rock zvijezde!

lidija k. (37) špičkovina
-nakon što sam počela kopristiti twirl prijevoz muž je ponovo počeo obraćati pažnju na mene. moj brak je zasjao novium sjajem. hvala twirl prijevozu, hvala!!

predmet iza njega je bio uredno pokriven platnom čije tkanje je bilo pregusto da bi se kroz njega nazrijelo o čemu se ispod radi, a čija bjelina se toliko isticala, da se moglo zaključiti da je tek odnedavno na njemu. mogao si prikovati misli i ostale bi zaljepljene, koliko god dugo izbivao. ponekad je to izazivalo strah, ali samo u pomnih promatrača, jer letimični pogled nebi imao na čemu zastati, od silnih misli u koje se nije moglo proniknuti izvana. -gotovo savršen zastor, mišljaše. -takav bi trebao biti posmrtni plašt. savršeno neprimjetan, skriven, koliko god bio izložen. a opet, obrisi trupla ispod nebi skretali misli u smjeru cvjetnih livada, u smjeru planinskih potoka, u smjeru oštrog zraka koji puni nenavikla pluća, iako sunce još visoko sije, nema se na čemu zaustaviti da bi ga zagrijalo, te ostaje hladan i neugodan, bez obzira na potencijalnu nadmoć nad svim ostalim uzdusima, koji se s njime ne mogu niti mjeriti, ali se koriste. prolaze pod normalno. dok on ostaje neudahnut, ostaje neiskorišten, ostaje neprepoznat. takav odlazak ionako nebi imao smisla, razdrmala ga je ta spoznaja. postojanost potrage za smislom je bila njegova najčvršća točka, nešto oko čega se zavrtio njegov svijet, pijesak od kojeg je gradio svoje kule, skliske od krljušti riba utkanih u smrdljivo zdanje. čekao je. čekao je da nestanu njihovi ostaci, da ostane samo glatki sedef koji odbija sa sebe očaj pogleda upalih očiju, milijuna koji su bili upereti u istom pravcu, sa istim ciljem-održati prolaz. no, on se zatvarao. ostavit će iza sebe milijun malih ogledala, na kojima se mogu prepoznati. milijun zrnaca pijeska što čekaju vjetar, krenu u natjecanje, koji će se dalje razletiti, ostaviti trag u zraku kojim prolazi. zagristi vjetar je bila igra, o kojoj su maštali međusobno se glodajući, režeči bijesno na svaki odraz koji im se učinio kao tuđ, iako je svaki odraz bio više njihov od njihovog vlastitog. slika vjernija od originala.

čitali ste ulomak iz radio-drame "skok s motikom"
powered by "motike twirl"

Profil ti je pregledan: 10000001 put

.........ti bokca, a nijedna da se javi...opet ću se morat češljat

prolog:

The Rime of the Ancient Mariner - Samuel Taylor Coleridge
......................................................

Day after day, day after day,

We stuck, nor breath nor motion;

As idle as a painted ship

Upon a painted ocean.




Water, water, every where,

And all the boards did shrink;

Water, water, every where,

Nor any drop to drink.

.....................................................

sunce prži
prži
prži i prži...
sve što je moglo ispariti iz nas, već je odavno isparilo
napustila nas je snaga
napustila nas je nada
život nas napušta presporo
puno presporo

bez nekog posebnog razloga, otvorio je, inače zatvorene oči
pred njim je bila ispružena ruka
u njoj, na dlanu, kap vode
-uzmi!- nudila mu se, -uzmi...-
o, kako mu je trebala ta mala kapljica
pogledom prateći ruku, došao je do blago nasmiješenog lica
lica anđela
čije su mu usne govorile:
-uzmi twirle, bog me šalje. poklanja ti ovu kap vode. onaj tko ju kuša, više nikada neće biti žedan. uzmi, tvoja je!-
gledao je u tu kap od boga, preslab da se primakne, preslab da otvori usta,
preslab da izusti išta
oči su mu se zatvorile same
u njima je ostala slika, slika spasenja
skupio je svu preostalu snagu, pokrenuo gotovo mrtvo tijelo, ponovo je otvorio oči, no ruke nije bilo. ni njegove kapi vode
anđeo je bio kod drugih, oživljavao ih redom...
čuo ga je kako mu se obraća, umirujući ga, - evo twirle, tu sam. samo da njima pomognem, za čas sam opet kod tebe, ne boj se, čuvam tvoju kap...ne boj se..-kao da je čuo njegov nijemi strah
nije mogao dugo gledati
zaklopio je oči i čekao
čekao
čekao i čekao
sve je utihnulo
čekam
sad će doći
nije me zaboravio
nosi mi kap vode na dlanu
obećao je
sad će doći
na licu osjećam vjetar, to su njegova krila
dolazi
dolazi
dolazi po mene
vodi me
na mjesto
na kojem nikada neću biti
žedan

-otvori oči twirle, ne možeš tako visit sa grede-govorio mu je majčin glas
-naravno da mogu, mama, ta ja sam šišmišššššš-samouvjereno joj je odvratio
-to što žmiriššš i šššuššškaš dok govoriššš ne čini te šššišššmišššem, šššuššškanje je genetski u našššoj obitelji-
-šššališššse jelde, mama?-
-jok. uopće.-
-ako nisam ššiššššmišš, kako to da sam naopako? ha? ha?-
-zašššto misliššš da si naopako, sine? možda je svijet naopak? ha? ha?-
-da je svijet naopako, onda bi pao meni na glavu. belj.-
-otvori oči sine, i uvjeri se...-
--nemam oči, ja sam šššiššššmiššš-
-imašš oči, samo žmiriššš. namjerno žmiriššš-
-ššta ako zbilja otvorim oči? višše nikad nebih bio šššiššmišš, ne mogu toliko riskirati.-
-nisi vražji ššiššmišš, sine. otvori srce, ako ne želiššš oči. pusti da svjetlost uđe.-
-otvorio sam srce, i neke muhe su mi ušššle, pa sam ga zatvorio. a koliko ja znam fiziku, svjetlosti nema u pećini. noću-
-to su bila usta, ne srce, a da si šššiššmišš, muhe bi ti prijale, a svjetlost je svjetlost spoznaje, istine.-
-zašššto bi mi muhe ulazile u usta, da nisam ššišššmišš? vidišš da sam u pravu.
i kako da ja znam da si ti uopće moja mama? možda čekaššš da otvorim oči i pitam te; mamice, mamice, zašššto imašš tako velike zube? ha? želišš me prevariti...a za istinu, the truth is outhere, a spoznaja je otjerala adama iz raja zemaljskog. nema ššššanse da otvaram išššta viššše-
-ok. ako si šššiššmišš, pusti gredu-
-a ššššto ako ipak nisam? ili ako je zemlja iznad mene, i samo čeka da pustim gredu kojom se drži da ne padne? ili si ti zli vuuk koji se pretvara da je moja mama? ne. nepuššštam-
-dosadan si twirle. pusti gredu. vukovi ne jedu šššišššmišše, vidi mi bijelu capu, ja sam tvoja mama.-
-šššiššmišši nemaju bijelu capu. ti si vuk! ti si vuk!!!-
-to ti cijelo vrijeme pokušššavam reći sine. ja sam vuk. i ti si vuk, ne šššišmiššš-
-i čovjek je čovjeku vuk, možda je i šiššmišš šiššmiššu vuk, možda smo ipak šššišššmišši...-
-aj' silaz' s grede, nemoj da ti ja dolazim gore!-
bila je to prijetnja
ozbiljna prijetnja
twirl je polako otvorio jedno, pa drugo oko
ništa se nije vidjelo
ili je bio mrak ili...
-mamaaaaa-
-sineeeeeee-
-ipak smo šššišššmišišii, jelde?-
-jesmo, sine, jesmo, kako da nismo. dođi mami, da ti pokažem zašššto imam tako velike zube, hehehe!-
-znao sam da me hoćešššš pojesti, ti straššššni stvore..-
-ako si znao, trebao si biti oprezniji. sad ti je kasno,...-

borba za goli život čini čuda...
daje nam snagu koje nismo niti svjesni...
krajnjim naporom sam se, držeći se jednom ručicom za gredu, drugom počešššškao iza uha....



(ovaj zapis je fikcija. svaka sličnost sa stvarnim ljudima i događajima je slučajna)


Link