just aisling

Zaboravila polako kako je to dijeliti, pa se pitam kako bi to bilo...kad bi bilo.
Podijeliti vrijeme, misli, brige, smijeh, večeru,....

ili ipak samo zgurano negdje pod tepih?
Nemam tepih...ne valja mi metafora.

Ovo ništa raste, hladi, lijepi se za kosti.
Da nabavim tepih ipak da ga mogu zgurat tamo?
Da se ne vidi. Da ga ne vidim.

Pa da uzmem klofer, izlupam tepih i dignem svu prašinu!
E to bi bio dan! Kašalj, nosnice pune! To bi bio dan :)

Noćas sanjam klofanje tepiha....kamoli sreće :)

pitam se koliko smo zapravo napredovali kad pored nas u susjedstvu žive djeca koja su gladna, grijanje im ne radi, zidovi su vlažni, cipele pri prvoj kiši propuštaju. I ne, nije istina da im roditelji ne rade ništa, i da je bolje da ih nisu ni rodili. Ponekad se život poigra s ljudima na čudan način i ne snađu se svi jednako dobro. Možda nam je lakše misliti da su sami krivi, da se nama to ne može desiti...ali nisam sigurna koliko je to točno. Zapravo, sigurna sam samo u to da se nadam da nikada neću saznati kako bi se sama snašla pred takvim šamarima. Nisu svi jednako jaki. Ali kad nema hrane, jednako su gladni.

Uskoro će krenuti to vrijeme darivanja, sudbina do sudbine, samo će se nizati...okrenut ćemo broj sa ekrana, uplatiti možda, složiti robu i poslati...i vrijeme će proći. Što kad ostanu samo ispisane čestitke i pokoja mašna s paketa? Glad ne pita koji je mjesec, ne pita da li sunce grije, da li je noć ili je dan.

Pomozite ako možete, koliko možete, kada možete.

Dočekala me poruka poslana jučer poslije podne. Kaže slika je pri kraju... Na licu odmah osmijeh. Čekala sam tu poruku tjedan dana. Slike u glavi sijevaju, kako li samo izgleda... hoće li mi pogoditi misli, želje... Još malo, strpi se, još malo... Nadam se.

Sati prolaze, papir lijevo, papir desno. I između njih uleti jedna priča, o jednoj sudbini... Tražim broj računa, šaljem nešto sitno, i žalim...što nisam neke stvari pametnije odigrala ranije pa sada mogu slati samo sitno.

Još jedan dan, to je samo još jedan dan :)