Dnevnik raspuštenice...

Samo ne znam tko će me i koliko dugo, ovaj put, ovdje zadržati
Budemo vidjeli....

Uvijek me to mučilo, kako naučiti dozirati sebe,
Kako reći sam sebi, ne, neću se dati do kraja, kako naučiti kalkulirati, dijeliti sebe na razumne količine određenim ljudima u određenim situacijama.
Ništa mi ne znači što sam u školi bila dobra iz matematike, što i sada mogu riješiti matematički problem, zamršenu nejednadžbu,na kraju izračunati nepoznanicu, kada iz žiovotne matematike imam jedva za prolaz...
A prolazim, naravno da prolazim, svi prolazimo, samo se pitam kako, s kakvim posljedicama, ranama, bolima... tko će mi reći ovaj put gdje sam pogriješila.
Nema instrukcija, ispravci su često nemogući jer nije svaki zadatak moguće ispraviti.
Obično se griješi na početku. Samo jedan krivi minus ili plus sve mijenja, rezultat je potrpuno drukčiji, pogrešan.
Nema učitelja, profesora, nitko ti ne šapće iz zadnje klupe da ti ukaže na grešku.
Ili, ipak šapće, ali...
Postoje iskreni prijatelj, dragi ljudii koji primjete krivi predznak,jer su dovoljno daleko od svega da ga mogu vidjeti,
A ti si blizu, previše blizu da ti ni ispravna dioptrija naočala ne dozvoljava da razlikuješ minuse od pluseva.
I onda imamo izbor...vjerovati sebi,svom razumu, da ipak znamo računati ili poslušati prijatelje koji ukazuju na grešku
Možda nisam čula prijatelje, a slušala sam ih...možda nisam čula svoj razum,a govorio mi je.......
Zašto, pitam se, zašto?
Zato što slušam SRCE...

Zadatak riješen, nepoznanica je SRCE...

Kažem sama sebi

Udanhi duboko...diši....pusti da ti se misli srede, prije nego svome adolescentu kažeš sve što ga ide,sjeti se da ona ne zna kako je teško biti roditelj, ali ti znaš kako je teško biti zbunjeno dijete pomalo nesnađeno sa svime što ju okružuje u naburnijem životnom razdoblju.
Udahni duboko...diši....prije nego opet ne pozdraviš neugodnog susjeda u liftu koji se ne udostoji niti okrenutu glavu prema drugima, tko zna koja nevolja njega muči svaki dan.
Udahni duboko....diši...prije nego se ljutito obrušiš na neljubaznu prodavačicu u dućanu, samo se nasmij, možda će ona iznenađeno uzdahnuti, duboko udahnuti ...i nasmijati se
Udahni duboko....diši...i sjeti se uplakanoj prijateljici reći, bit će sve u redu, iakosa sigurnošću ne znaš kako će sve biti u redu, ali znaš kako stvari najčešće nisu tako crne kako se čine i koliko je tebi značilo nečije toplo - bit će sve u redu.
Udahni duboko....diši....kada poželiš nekome tko te dugoko provrijedio, razočarao, rastužio, rasplakao vratiti istom mjerom, sjeti se da se nećeš osjećati bolje,samo se hrabrno nasmij,stisni zube,sakrij suze i kreni dalje

Kaže mi jutros kolegica kako se čini da sam ustala na krivu nogu ( iako ne znam nikada koja bi trebala biti prava, pa da se svako jutro na nju ustanem), ja velim....NE, samo nisam nekoliko puta duboko udahnula....

Čini se jednostavno...ili ne?

Dobro je napraviti pauzu

Od posla, da odmorimo mozak i tijelo od kolega, obaveza, istog puta koji prelazimo i reklama koje pri tome gledamo a ne vidimo.....
Od prijatelja, možda shvatimo koji su istinski i iskreni,a kojima smo samo praktični kada nas trebaju radi toga što jesmo ili što posjedujemo...
Od rodbine, da se odmaknemo od istih nebrojeno puna prežvakanih priča o bolesnoj tetki ili staroj neudanoj rođakinji koja je sama kriva što se spetljala sa šefom i naivno vjerovala kako će ovaj ostaviti ženu kada im sin krene na fakultet...
Od djece, na kratko, da shvate kako mogu puno toga i bez mame....
Od grada i tehnike, da shvatimo kako osvežavajuća može biti večer bez TV, interneta, samo u društvu nekoliko dragih ljudi u opuštenom razgovoru....
Od bloga, jer shvatiš da imaš puno toga za reći, ali misli nikako da se smire, koncentriraju, skupe na jedno mjesto da zvuče suvislo i smisleno kada se čitaju...

Eh....

Možda je ova pauza trebala potrajati i duže, no....

...Ah...

Sinoć... četiri sata čistog užitka...i opet večeras....

BALAŠEVIĆ, samo ću to napisati...

...nakon nekoliko uvodnih poruka, izmjenjivali fotke, brojeve telefone, FB profile, glasovne poruke, tjelesne tekućine...
A ja?
Ja bih, za početak, samo tipkala
Tražim li previše ili, ipak, premalo?
Pitam se...

...i svi pozvani i nepozvani dobronamjernici da nakon smrti naše ljubavi i braka ubuduće idem razumom kroz život, osjećaje i srce ostavim po strani, na sigurnoj udaljenosti, da ne naprave još dodatno štete. I zbilja sam jedno kratko vrijeme tako razmišljala, valjda u fazi dok se to srce polako liječilo, a osjećaji, izgubljeni, tražili mjesto gdje pripadaju. Da, zašto da si ponovno kompliciram život, i tako se samo jednom ljubi, kažu...što će mi ponovno buđenje nade, uzbuđenja, drhtaji ruku i nježne riječi za laku noć, kada može slijediti bol, očaj, razočaranje, suze u tišini i mraku daleko od svih...
No, zahvalna sam svaki dan svome srcu što me ono i dalje vodi kroz život, što mi ne dopušta da otupim, što još zna i može ubrzano zakucati, što me podsjeti kako je bilo i kako može biti...
Godine... godine nose više razuma i mudrost, ali srce...Samo se srcem...

Volim tipkati,rekoh, tipkati...ne i pipkati, bar
ne na prvu.
Znam, pogriješila sam jer sam
napisala da sam Tražilica, ali iskreno, ne
tražim ciljano nikog i ništa, mala igra riječi,
asocijacija na vrlo dragu knjigu, na neke ideje
koje me vode kroz život.
Dakle, tipkam sa raznim profilima ljudi, mogu
naći zajedničke teme sa studentima, onima
nesretnima u braku,sretnima u vezi, nezadovljnim samcima,
rastavljenima, udovcima, čak i
onima koji mi mogu biti roditelji po godinama. Ne
biram, tipkam, ako mi se osoba učini imalo
zanimljivom nakon nekoliko poruka, ako nije
napodnošljivi gnjavator, ako ne vrijeđa, ako se
nasmijem iskreno od srca, ako se zamislim nakon
neke rečenice koju pročitam. I iskreno kažem da
nemam previše vremena u životu, jer tipkam kada
djecu ušuškam u krevet i sebično uzimam vrijeme
za sebe i svoja mala zadovoljstva. I iskreno
kažem da ne očekujem vezu, vezivanje,
zaljubljivanje, avanturu ili brak, ali isto tako
da sam otvorena životu da me ugodno iznenadi ako
se to dogodi, bez požurivanja, bez pristiska, bez
osjećaja dužnosti prema nekome ili nečemu.
I tipkamo,tipkamo, istog smo godišta, slično smo
prošli, imamo djecu, slična razmišljanja,
smijemo se istim stvarima, oduševljavaju nas isti
pisci, žanrovi filmova, ideje. Naravno da slijedi
poziv na kavu.Ja kažem, zašto ne, kada nam se
poklopi slobodno vrijeme, ugodna kava nikome nije
škodila.
Ne volim razmjenjivati fotke, ja volim imati neku
svoju mentalnu sliku osobe s kojom tipkam i uvijek
mi je to neka moja igrica, i tako mi je bitno kako
razmišlja, čemu se smije, kako šuti, a
estetika? Nek ne smrdi, nema crno pod noktima,ima
čistu kosu, lijepo osmijeh i mrvicu je viši od
mene, ostalo će pokriti ona mentalna slika ako je
približno onako kako sam zamišljala.
I.....nisam izašla na jednu takvu kavu, ali
često sam pogrešno shvaćena pa se pitam....da
li ja griješim, da li se krivo izražavam, da li
šaljem skrivene poruke, ali pristanak na kavu
često ispadne i poziv pod majicu (?!?), sljedeći
susret podrazumjeva intimnu atmosferu gdje se
možemo ogoliti i uživati kako oboje želimo
(?!?) a već počinju priče ne smetaju mi tvoja
djeca (?!?)....I onda shvatim da je za mene sve to
prebrzo, preintenzivno, preintimno, a samo sam
željela popiti ugodnu kavu sa nekim tko mi se
učinio izuzetno zanimljiv. Ok, možda i ja želim
iste stvari, ali kud ti se žuri....i ja se
povlačim, i govorim sebi, zbilja odsad samo
tipkam, rekoh, tipkam.

Što će mi king size krevet,
i tako se najradije stisnem uz tebe,
uvalim ti guzu i nasmijana zaspem...
Što će mi ekskluzivni restoran,
francusko jelo neizgovorljivog imena,
skupi pjenušac,
i tako ne vidim odsjaj kristala i svijeća,
nego sjaj u tvojim očima...
Što će mi otmjena haljina,
kada uživam u tvom pogledu
koji me razodijeva..
Što će mi uzvišeni razgovori o smislu života,
književnosti,
filozofiji,
i tako uživam u zajedničkom slušanju tišine...