treća smjena

...volim biti gola...gola ispod bijele dekice..mekane kao oblak...volim taj dodir na koži..koži roskastoj od vruče vode tuša...koži mekanoj, podatnoj kao i taj dodir...
..volim umotana u nju svaki njen pomak...po grudima koje se polako krute ...po preponama.....i tvoj zamućen pogled koji me gleda zajapurenu dok u njoj sjedam..i puštam da se uvuče tamo gdje bi tebe...ovaj čas...sada...
.
..tvoja sam...

....dva su sata iza ponoći...pogled mi bježi na krovni prozor iznad mene...da li me budi mjesec..da, tu je..i mirno je...vidi se sjaj hladnoće....isto je sve kao i noć prije..izvana isto ali ove noći u meni sve eruptira...

..nisam željela usnuti bez njega..nisam željela na sebi išta osim paperja i njegovog dodira...dodira leptira...prelazim prstima mjesto gdje se spustio..zatvaram oči..vruć dah i njegova blizina mi udaraju žilama....osjetim sjenu muškarca koji se nadiže iznad mene...njegovu snagu koja me samo blizinom topi..ne dišem..nestvaran je osjećaj..a on toliko prisutan...jesam li normalna...ne znam i nije me briga...osjetiti jačinu požude a i ne dodirnuti....usne poluotovrene..njegove uz moje...osjetim njihovu vrelinu..moram otvoriti oči....uvjeriti se da si mašta. ..vidim da i ti nestaješ u mom pogledu...

...možda..možda danje svijetlo razvodni opojnost...

..pet je sati poslije podne....svjetlost nije donijela olakšanje...a mrak se polako spušta...i želim ponovo čuti kako diše..
.kao što ga čujem sada...kao što ga osjećam kao nikoga do sada...

.

-Pipi mogu kod tebe prespavati? Dan, dva , tri?
Nakon samo moje "molim" uslijedila su pitanja.
-Kad dolaziš? -Tu sam na tvojoj autobusnoj stanici. -Dolazi, što čekaš .

Evo ga sad u dijelu kuće koji su koristili moji starci. Čuje se kako vruča voda puni kadu. Cijelu noć probdio je van kuće. Na ulasku mi samo dao svoj mobitel sa otvorenom porukom: Matko rastajemo se. Gotovo je sve.

Porukom reći da je gotovo? Strah pogledati u oči i reći?
Matku ništa nije jasno.Bogme nije ni meni. Brak kao i svaki drugi. Usponi, padovi, razdoblja nirvane, razdoblja vulkana.

Kako tehnologija čisti savjest i odmiče hrabrost izlaska pred oči ako nam situacija nije ni ugodna ni lijepa i daje mogućnost tako lako reći ono što se nebi usudili u izravnom kontaktu.

Dolazi novo doba.

..moram priznati da bdijenje je meni novi osjećaj…desilo se prije otprilike tri tjedna prvi puta…i ne istim povodom noćas…sada već puno manje spavam….
.ne bi o razlozima ili svrsi bdijenja već o osjećaju u tijelu…nedavno mi je bila namjera naviknuti tijelo na manje sna kako bi stigla propušteno nadoknaditi..ili produžiti zadovoljstvo onoga što taj tren radim….
ovo je došlo spontano, samo po sebi..tijelo je odreagiralo …..mijenjam se…))….no ove dvije noći san je u potpunosti izostao…i stvorio u živcima jedan lebdeći osjećaj…sve fizičke stvari dobivaju novu dimenziju…koža je osjetljivija na podražaje, sluh je intenzivniji, a misli…misli postaju ja…i spavate budni….
...neopisiv osjećaj..u isti mah jeziv i opijajući ...i kada se zaspi prvi puta tada je san toliko čvrst…ali i dalje podražaji okoline su intenzivni…..obično radio je upaljen..i to na granici da se čuje…ali u nekoliko navrata sluh potpuno na budno izostane…a tada ta tišina je panična, a sekundu kasnije iako tek što se čuje kada zvuk probije tu membranu kao da je udar groma….zvukovi susjedstva su kao da sam uz njih….ne paše mi tada ništa grubo na meni…sve mora biti podatno, mekano…inače koža peče…

..kažu -..trebala bi se fizički više iscrpljivati da bi tijelo tražilo samo san….

..tjedan dana je prošlo od našeg razgovora, tj mojeg monologa i njegovog -da znam...ne želim formalan brak pretvoriti u verbalnu vreču za boks..znamo oboje prioritete...tu smo gdje jesmo do daljnjega, a vidim da je zaljubljen....znam da se ne snalazi..i ne može skariti..ovaj puta je drugačije nego do sada...

...buuum... buuum ....buuum....tutnje zrakom udarci o bubanj...odjednom prodoran zvuk trube i činela...na orkestrovom ramenu sitan majmun poskakuje u ritimu..slijede za njim jedan tužni i jedan veseli klaun koji vuku mala kola...a na njima lutka obučena u ofucanu baltenu roza haljincu ...okreće se sama oko sebe dignute jedne noge prema nebu...kao na ukrasnoj muzičkoj kutiji .. .odmah za njom gutači mačeva i vatre...potom razvlači se žena guma i njen čovječuljak patuljak..i naravno što bi bila ova cirkuska parada bez kolica sa čoravom gatarom koja će da ti gata...koja će da ti kaže da te čeka sreća... veeelika sreća
...
...je parada je to..cirkuska parada riječi....točnije parada njihovih ostatka...jadnih, gladnih bezkičmenjaka
koji će za sitan novac upriličiti predstavu snage, moći, ljubavi i nade...riječi su to koje se siluju iz dosade..
bile su i na njenim i na njegovim usnama....mirišu na vlagu, znoj, mirišu oporo... mirišu na jefitni sex...
a kada je nestalo publike, nestalo sjaja njihovog bitka i došlo teško vrijeme još su se lakše u bezcijenje rabile i davale..
..ne želim ih više čuti jer ne znače ništa....neka se riječi ne govore.... neka prođe ova parada dalje od mojih vrata i neka nijemost pantomimičara kaže sve...

..virtualna ljubomora....ste razmišljali o tome?...možda i osjetili?...nemoguće?...a itekako moguće, itekako ...japan je mjesto i jednog ubojstva gdje je ostavljena virtualna žena ubila svog virtualnog muža zbog zatraženog razvoda.....virtualnog razvoda , ali nažalost smrt nije bila virtualna..

...prijašnja stoljeća i kućne sluškinje i sluge od povjerenja koji bi trčali po gradu i raznosili mirisne papiriće sa ljubavnim porukama svojih gospodara i učinak njihovog sadržaja, od kojih bi bujna poprsja skoro pa iskočila van haljinica su meni nešto kao preteča danjašnjih virtualnih ljubavi..no oni su okom vidjeli što im izaziva nesvjesticu...

..puno puta sam čula da nije moguće osjetiti snažne emocije ako se pročitaju oku ugodna slova od nekoga što samo preko upravo tih slova percipiramo kao živo biće, ali nije tako jer ljubavni roman ili napisan erotičan tekst pobuđuju emocije..a ovo nebi smjelo..zašto možemo čitajući sadržaj romana osjećati nešto, a nismo direktni sudionici, a
ovdje gdje jesmo nebi smjelo biti više emocija od onih kad čitamo vremensku prognozu..
.
...i to ujedno veže i ljubomoru u otvorenom eteru virtuale..očekujete li vjernost vaših slova?....

..moj idealan muškarac...hmm...zapela sam na tom pitanju neki dan kada mi je u zezanciji postavljeno...a izbacilo me taj tren iz spontanosti u duboko filozofiranje......zanimljivo...ni pomoć da izmislim nije dalo rezultata.....tražim ga već danima...pa jel visok, crn, plavih očiju...ili je tamnih očiju?...a jel baš crn..ili je ćelav?...a možda nije ni visok...široka ramena, dobra guza?...mišićave noge?...ili malo trbuha?....čvrste brade..sa rupicom ili sa bradicom...?....aaaaa neee znnnammmmm....onu stvar uopće neću ni spominjati...
...znam da ono što me je jučer privlačilo sutra možda neću ni primijetiti...ali ono što mi je jutros dodatno zakompliciralo izbor je dilema : da li se idealan samo gleda i obožava kao ikona ..ili se treba usuditi i prići idolu?...e pa tu leži zeko...što bi ja željela od njega?..pramen kose?( ak je ima..).., osmijeh što me baci u trans?...ili da ga samo milo gledam?..

...nema opisa fizičkog izgleda pa tako ni odgovora na to pitanje- moj idealan muškarac... ..zašto?..pa jednostavno jer ja živim sa svim svojim ograničenjima i manama.....kako da onda drugima postavljam kriterije?...nema fizičke kategorije u koju mogu smjestiti muškarca koji će mi privući koncentraciju.....sada mi je oko oštrije...vidim i ono čega nema...nađem.....i znam jedino da sigurno mora biti čelik mentalni čelik...izgrađen kao majstorsko djelo....ako ne i jači...mora me njegova širina obuzimati...i mora me nasmijavati..
....sve drugo vidim tada kao slijepa i u onome što nema...

..post je star...ali eto neka ga tu...dobro će doći...:))).

……stajala bi satima….i kao za normalne bolesnik bila uz nju stvar….tupa, bez misli,
bez osjećaja…samo da me moči, peče, prodire….bila bi kiša moje suze koje nisu nikada
padale…bila bi kiša moj osmjeh duše koju kapi miluju…..

...ruke su mi na licu...mirišu na vlažnu zemlju...osjete se tragovi diranja lavande..timijana.....dolazi nevrijeme...čuje se grmljavina....iza mene je vjetar u šumi....nema više niti jednog susjeda vani...samo ja i djetlić na nekom deblu u šumi..toplo je vani ..uspravim se i vjetar se poigra majicom...hm okrenem se oko sebe stvarno nigdje nema nikoga...smiješak i misao kao munja...paa zašto ne...sama sam....taj čas je majica bila nadignuta....osmijeh mi oko glave...i ne mogu zadržati smijeh....vjetar me mazio, igrao se ispučenim bradavicama...zabacila sam glavu i dočekala kapi svježe kiše...otvorila usne kao na poljubac...tražila i čekala kada će se spustiti sada u mislima njegove tople sočne usne na moje...osjetila kako kapi klize mi po vratu...jaka gramljavina ...nema veze ...smijeh....pogled mi prati kapi po grudima..i taj put između njih...smijeh...led je počeo padati...grub mi je ljubavnik postao...ali paše....još tren ili dva....i osmijeh...i mirisi i mašta...Bože kako sam sretna......

.“rame za plakanje i krevet za buđenje“……riječi koje su spomenute u prepisci … autor možda navrati i bude li čitao neka izađe iz konteksta poruka koje su se razmijenile jer post nije poruka njemu i nema u sebi nikakve skrive namjere…
...ovo je samo osvrt na riječi koje su na mene ostavile dojam…….

…zvuče mi kao konačno oslobađanje, olakšanje nakon kojeg ranojutarnje sunce koje se probija u sobu potvrđuje da je konačno stigao taj novi dan….ne sjećam se svojeg zadnjeg plakanja…ali plakanja da se duša isplače….bilo u miru samoće, a još manje na nečijem ramenu….obično suze zastanu na trepavicama…i vrate se….i kako da onda iskoristim to rame…kao dekoraciju uz krevet za buđenje?…ne mora se naravno baš ni plakati da bi rame dobilo zadovoljštinu....samo tada, za te suze, nema dekoracije koja ide kao obavezan slijed… slijed koji donosi jutro buđenja
..a sa tim jutrom ne znam što bi….bojim se da za mene te riječi nisu dan koji donosi svakodnevnicu samo olakšanu za teret kojeg sam konačno izbacila iz sebe….za mene krevet za buđenje je konačno skinuta spavačica svih noćnih mora
i besanih noći traženja….

.....živim da osjetim...ali najviše od svega živim da bi maštala....o njemu naravno..
...njegovoj nedokučivosti...njegovom glasu...njegovom mirisu....i sve teže postižem da me obuzme....jesam li zato sada mrtva?.....kapci kada se spuste samo je tmina u njima....nema boja...nedostaje mi taj osjećaj vrtloga koji me vuče onkraj
svijeta stvarnosti...gdje lebdim...gdje sjajim...gdje čutim....nije ovo tuga...
..ovo je ravnodušnost....

..rekao mi jednom alter ego da ne izlazim iz svog pomno uređenog vrta...bit će to pogubno za moju dušu... ...nevjerojatno koliko je mirno izvana... .što sada?..ne znam...da bar mogu sebe uvjeriti..sebe lagati.. nisam izazvala sudbinu nego sebe... a mislila kako tijelo reagira kao da je duša...hodam tom ulicom iz koje se i dalje vidi sve...

..povratak je jednostavan prejednostavan...i nema nikakvih posljedica...za dušu u povratku ih nema...ono što sam tražila i mislila da je ostavljeno na cesti nije tamo ni bilo.. ..cijelo je vrijeme, sve ove godine je to u meni..mislila sam da ću se u povratku vračati i bez kapi soka u sebi..a vratila sam se kao da se apsolutno ništa nije dogodilo nije primijetio ništa..
...i kada sam ja to onda postala ljubavnica...izgleda godinama unatrag još u svom savršenom vrtu ..ili ipak sada kada sam iz njega fizički zakoračila i osjetila na tijelu drugo tijelo?.
.ništa mi nije jasno... ta svakodnevnica koju sam mislila da je drugačija...i je drugačija...ali zašto se ne vidi?.
..kurva je duša ..ja sam kurva u duši..ne moje tijelo...
....zbunjena jesam....tražim u vremenu potvrdu riječi na djelu...znam kliše.. .znam teoretski zakon ljubavnica...ali ja ne znam što ću sa njim...smiješno mi je raspadati se u djeliće..jer ja sam i do sada odlomljene vrtne dijelove čvrsto gradila
..i nepomični su...jesam li ja to iznad zakona ljubavnica?...
ne nisam.. ali sam jača od njega...i tu sam..hodam tom alejom ..i zapravo jako dobro se osjećam...

Kažu u nekoj priči ili anegoditi ili tek nečijoj dosjetki da nije istina da Zemlja ne leži na ničemu. Leži na toplini koja se osjeti kada se rukujete. Ja ću dodati i na toplini dva tijela u zanosu. Ovi dani bude upravo taj osjećaj neke mistične ugode kada se dvoje rukuju, poljube ili vode ljubav.

Još nekoliko sati i Badnjak je. Dan koji meni sadrži u nekim trenucima više nego sam Božić Neovisno o tome što ta dva dana svakome od Vas predstavljaju, znam da kako god ih zvali, kako god ih slavili ili ne, ja Vam želim da pod borom Vaše duše i Vaših bližnjih nađete toplinu oka, radost osmjeha i sigurnost zagrljalja.

Mislit ću na Vas.

...metalan hladan dodir žličice mi je na donjoj usni..igram se njom..sve oko mene aludira na dodire i strast...namjerno odugovlačim dok radim trag u kremi grabeći novi val acocijacije na tvoj... nabrekli...čvrsti...topli....i polako naslanjam poveću hrpicu na isti ulaz u moja usta....zamišljajući te na tom istom mjestu..zamišljajući kako te držim samo napučenim usnama na ulazu kroz ta vrata...
...ne osjetim uopće okus ....samo mi je u glavi miris opojan....mmmmmmm...miris koji sijeće mozak i oduzima svijest...
.kroz kapke vidim tvoj pogled koji gleda kako nestaje žličica u mojoj vrelini...kako nestaje sloj kreme ...gledaš u ono što mi je ostalo na rubovima usana..znam da se gubiš jer puštam da mi taj višak klizi niz bradu..
...zaustavim se namjerno da te dobijem u moj pogled ..tek onda izvadim jezičak..liznem samo vrškom kremu.
..pa još jednom...i još jednom.. nadignem slatku hrpu .nježno nagnem glavu i povučem jezičkom po donjoj strani žličice..sporo ...jako sporo....mmmmmm..... tvoja ruka mi zaustavlja moju u želji da zagrabim još....
..osjetim tvoju vručinu...primim te za lice...privučem na sebe i poljubim usne...polako ...nježo...tražeći svojim jezikom tvoj...lickajući te...i prosto nestajem i ja pod tvojim dodirima kao krema malo prije u meni..pratim tvoj pogled kamo me vodi ..i tamo krećem i ja...