Periodične opsjene

Papirnatom rukom, tiskarskim greškama, dodiruješ bjelinu duše moje. A ja razmišljam o htjenju ruke u trenu dok je pisala, kako i otkud taj sporazum tajni, taj sklad između prstiju i pomišljaja.
Kako se sjetiti, dovesti u svezu a da ostane čisto, netaknuto. Kako to rukom prepustiti svijetu, otrgnut iz duše, iščupat to stablo s korijenjem? Kako zatrpati rupu koja nastaje i kako preživi to stablo, godišnja doba kako će podnijeti, hoće li mu lišće opadati, hoće li mu konopcem otužiti smisao, a ptice, da li će ptice dom svoj tražiti tu?
Ćutim tu olovku kako se pomiče u ritmu tvoje zgužvane misli, i dugim mi se čini put, beskrajna cesta... Možda bi mnogo bolje bilo ostaviti misao skamenjenu u prostoru, ali kako ju pronaći, kako ju noktom zagrebati, izvući nit, motati klupko, isplesti haljinu; - to ćeš mi reći jednog dana, to želim znati.

Stresajući pepel s cigarete,
prostim okom promatram
iznutra prazninu,
trulo meso.
Podsjeća me kao da razmotaš bijeli papir
koji opisuje moje življenje,
zdušno sve rekoć i ne prešuteć ništa.

Prisebno gledajući kako je strašna
ta bjelina papira, kojoj
dajem zavjet poniznosti i uzoritosti
priznajući jakost rečenoga u skladu
s pameću i užasom.

Gledajući zdravom rukom,
kako je bolesna ta bijela krpa i s
kakvom hladnoćom dahće u meni,
nagriza meso.

Bojim se bjeline papira,
a još više me zastrašuje umrljani papir.