La bambola

Voda, strast,prštanje, najjači element, osjećaji.. sve to sam ja u svojoj suštini.
Osjećaji me vode, dižu, gospodare samnom, motiviraju, gone naprijed.. sve to, ali i sve to naopačke.
Moja silna potreba za slobodom je u mojim rukama, tj. u mom srcu.
Jer slobodna jedino mogu biti samo kad osjećaja nema.

Riba ribi grize rep.
Začarani krug.
Oslobodila bi se, ali bi i zadržala osjećaje.

Rekao bi moj tata, prdnula i stisla.

Da li je to moguće?

Javljaju li vam se bivše ljubavi i nakon nekih pet, deset, petnaest godina nakon što ste bili skupa s tvrdnjom da vas još uvijek vole?
Ako da, što radite onda s tim? Mislim, s tim izjavama.
Hvalaunaprijednaiskrenimodgovorima.

Prebirem po sebi, svojim mislima, osjećajima. Odvajam, recikliram, odbacujem ili spremam u kutijicu sa zlatnim ključem. U cijelom tom šušuru razbacanih dijelova prošlosti pomislim kako smrt nije uvjet za prošle živote.
Sad kad se okrenem i pogledam u prošlost i sebe u toj prošlosti imam osjećaj da to nisam bila ja.
Barem ne ova koja sam sada.

Ima nešto blagonaklono u jesenjskom prividnom odumiranju, odbacivanju lišća i pomiriljivom smiraju pred prividnu zimsku smrt.
Na proljeće sljedeće godine, ova će jesen biti samo jedna od prošlih života.

I tako to mora bit.
I to je, po meni, sasvim u redu.

Link

Za svaku pravu stvar postoji pravi trenutak, al stvarno.
I kad dođe taj trenutak putovi se jednostavno ukazuju, slivaju lagano i nenasilno u jedan pravac, posve jednostavno, bez ikakvih prepreka.
Kad neće u ljubavi, moglo bi me bar krenuti u poslu.. a sve u svrhu osobnog oslobođenja.

Avanti bambola, avanti!

"Nista se ti ne brini, ja cu ti pomoci..."

Ove su mi rijeci izrecene tako jednostavno, ali s toliko zastitnicke i pokroviteljske energije da sam evo, jos uvijek osupnuta njima. A i nije da su mi ikad bile izgovorene od bilo koga.
Samo to, taj osjecaj i spoznaja da nisam sama i da imam nekog iza ledja tko me drzi na oku, poput djeteta koje uci hodati, i ja sam spremna pomaknuti planine i promijeniti tok kojim tecem...

Hendlam cetiri elementa oko epicentra i nekim cudom se krecem oko sunca.

Ovo je jedino mjesto na kojem imam osjecaj da si ziv.. trenutno neprisutan, malo zauzet Cehinjama.
I neka tako bude, zamrzlo ljeto u osjecaju cekanja jeseni i tvog povratka na blog.
Jeseni koja nikada nece doci i bloga koji nikada nece biti napisan.
I tebe koji ces uvijek biti tu.

Ja sam siguran da mene moja smrt sa mnom nece rastaviti.
Autor: don-drle | 23.03.2012. u 2:13 | opcije

Nakon sto sam jucer umalo pala u nesvjest od bolova u zelucu, danas sam odlucila kupiti nes' u ljekarni u slucaju da se ponovi.
Usla sam u ljekarnu, rekla da mi treba nes' za ostrru bol u zelucu i zatrazila Praxiten.
Voljela bih da vam mogu opisati facu farmaceutkinje nakon toga.
:D

- Šta si zvala?
- Erm, ništa posebno. Samo sam ti htjela javiti da sam greškom strpala mortadelu i majonezu u zamrzivač.
- Sve mi je jasno. Odo u Pere na ćevape.

Link

Postoje uvjerenja koja svjesno gradimo.
A postoje i ona koje stječemo i usvajamo, a da i ne znamo kad su nam se uvukla u sistem.

Tek sam ovih dana shvatila kako sam bila uvjerena da u teškim trenucima bližnji pružaju ljubav, podršku, brinu, bla, bla, truć, truć.. sve ono što čovjeku treba kad se osjeća sjebano i izgubljeno.

Sad mi se čini da nije baš tako.
Sjetimo se Crvenkapice.
Kad se Crvenkapica izgubila u šumi, tko je prvi došao?

Vuk.
I to je tako.
Kad krvarite, sjurit će se strvinari i zvijeri..i to najgore vrste, oni za koje mislite da vas vole.

(nastavak teksta o ševi, samo za dudha)

- Mmmm kako si zamamana.. Reče mi neki dan dobar poznanik, onak u prolazu.
Bacila sam jedan smješkić, onak iz čiste ljubaznosti.
- Toliko si zamamna da mi je gotovo ža šta nisam komarac.
Na tu sam se foru nasmijala od srca.

Tako vam je žene moje, jedan ubode pa bi svi odjednom bili komarci

Hehehe

Prolazila sam jutros kraj čovjeka koji je kosio travu i sjetila se tate.
Mog oca nema vec jako dugo. U svakom slučaju nije bio jedan od onih 'klasičnih' očeva i nije bio najbolji otac na svijetu, ali je bio poseban. Bio je umjetnik, bio je alkoholičar, volio je kartati belu, igrati šah, volio je rijeke, čiklove, pecanje. Perunika mu je bila najdraži cvijet, vilin konjic fascinantna životinja. Sudjelovao je u uličnim tučama kad je bio mlad, bio je frajer, Petar Pan, bio je duhovit, mrzio je ići zubaru, prezirao je crkvu, bio je boem, ljubitelj živototinja, prirode, ulazio je u tuđe vrtove da bi mami ubrao cvijet. Znao je savršeno procjeniti čovjeka na prvu, često je pjevušio besa me mucho, it's a crying time again i neku prastaru pjesmu o pokošenoj travi. Volio je miris pokošene trave, volio je slobodu, bio je podjednako dobar s doktorima i čistačima, u Glasu Slavonije je nakon njegove smrti bilo napisano da je "umro posljednji boem grada Osijeka".
I bio je boem, i bilo je bolno biti dijete boema. Ali danas kada se okrenem iza sebe, zahvalna sam na svemu što je usadio u mene, a koliko god je naizgled bilo mučno živjeti s njegovim alkoholizmom, na nekoj puno dubljoj razini mi je dao puno.
Miris pokošene trave je vratio toliko uspomena, emocija i nekako mi je teško danas.. nedostaje mi puno, snažno.
Preispitujem svoj život, vlastite pogleda na život, vrijednosti samog života, ali i smrti.

Jer, što na kraju krajeva ostaje?
Ljubav, ljubav, ljubav, miris pokošene trave, vilin konjic i perunike.

Link

... i zato će vam sutra padati kiša.

Hehe

Link

Apslolutni džoj
daje mi tvoj...
...stik

p.s. i tako sam dala otkaz

Što ste dobili za Valentinovo?

(ja ništa, pa čak ni onu mušku stvar koju inače tako rado nude hehehe)