za neupućene

pokušavam otvoriti oči, još uvijek u toplom krevetu
istežući se, sve mi je mutno, ugodno i fino....
bacam pogled ka prozoru...
ajjoj, snjeg je stigao i do nas...
baš fino, mislim, ajd ustaću se kratko, skuhati kavu, pa nazad....
silazim dolje, gledam kroz prozor i nema snjega.....
još uvijek mi je mutno ali sada malo manje....
skuham kavu, naravno evo ti mojih ukućana, ajd popiću s njima...
razmjenimo par riječi, čitam nešto s neta....
ma dosta je, idem nazad u svoje odaje..
ona idila od jutra gotovo nestaje.....
da li da popijem pivu, da me zvekne i vrati u krevet?
ma lijepo je jutro, lijep je dan....
ovaj samački život stvarno ima svojih trenutaka....
a fali mi....
da joj skuham kavu (ili obrnuto)....
da se pomazimo prije nego otvorim oči...
da ležimo do 12, 1....
da joj napravim doručak....
da šutimo zajedno...
fuck, nostalgija ili što već..
je, ljepše je u dvoje....
ali što je tu je, idem oprati zube,
malko se srediti, pa negdje van...
a baš mi se neda...
ostaje mi se u krevetu..


e da.....
dobro jutro svima :-)

prije par mjeseci vratio sam se u svoj rodni grad

lijep je i volim ga....
mnogo ljudi je isto tako otišlo..
bar onih koje ja znam, a jako mnogo onih koji su ostali
nisu se mrdnuli odavdje...
u početku sam mislio da je fora u meni...
šutio sam, bez komentara....
i uvijek se začudio ispočetka.....
nailazim na mnogo ..
(ružno mi je i reći ali sada stvarno više nemam drugih riječi)
sitnih, pokvarenih, zlobnih ljudi...
i opet si mislim ... pa dobro, ok , što onda...
ali rastužuje me, to nije mjesto koje sam volio,
a volio sam ga upravo zbog ljudi....
mnogi su otišli, stigli su neki novi iz okolice....
gdje je nestao osmijeh?
svugdje predrasude....
i visoki zidovi...
no, ovo danas me je baš pogodilo.....
prije nekih 8-10 god dolazio sam na jedno mjesto
gdje je bilo par žena, između njih jedna krasna doktorica
u usponu, uvijek vesela, nasmiješena, znali smo pričati o svemu i svačemu
smijati se.....
pojavim se tamo jučer, a ono užas za moje oči....
lijepo pozdravim, učtivo pitam kako su...
dobacim komentar kako se dugo nismo vidjeli....
a nazad dobijem cinične komentare na bivšu mi adresu,
(nebitno, centar zg-a, da opet ne pominjem ulicu)
zlobne oblike usana i očiju....
vidim nema tu ništa lijepo i pokušavam okrenuti
priču na vrijeme kako bih se riješio njihovih
i dalje ciničnih komentara, proizišlih od nekih
valjda njihovih projekcija, a isti uopće ne stoje
jer naravno da ne znaju suštinu...
i opet mislim, ok, dobro, idem dalje,
kada evo nje....
i bam, niti dobar dan.... i od nje udarac....
a ona, vratila se prije koju god....
(čuo sam da nije dobro prošla u zg).....
od lijepe djevojke koju sam pamtio....
pretvorila se u malu, debelu, polupogrbljenu babu,
ljutu na cijeli svijet, kao i ove oko nje.....
gledam da pobjegnem što prije....
gledam ih kako se ko fol drže visoko....
kako nisam rekao niti jednu rečenicu, a da me nisu prekinule...
i koliko gorčine vrišti oko njih....
što se to dogodilo sa ljudima?
mene život stvarno ne mazi,
no, nastojim zadržati osmijeh koliko god to mogu....
i čuvaću ga, maziti, stezati čvrsto....
ne želim da se i meni desi isto....
ne želim predati se i kriviti svijet za svoje neuspjehe
ma hoću se smijati i biti sretan....
što im se dogodilo?
puno je takvih ovdje....
šteta,
otišao sam brzo od njih, ali ne prestajem misliti o tome
baš me pogodilo...
što im se dogodilo?

kako me bockaju neke emocije ovih dana..
odlučio sam malo izaći van..
kuda? odabirem birc malo dalje od kuće
ulazim i naručujem pivu..
čekam frenda s kojim neznam baš šta bih pričao
al ajd....
gledam kroz prozor i krajičkom oka hvatam obris tijela žene
koja je upravo ušla unutra....
istegla se upravo ispred mene, bože mili, savršenstvo....
ne želim biti seljak i pravim se kao da ništa nisam vidio.....
i dalje ispijam pivu, stiže frend, nešto kao da pričamo...
sve u svemu bez veze, opet ona, sada vidim sve...
vau prekrasna je, jednostavna, tijelo je priča za sebe...
ali oči, usne, kosa......
ma ne, neću. pravim se i dalje kao da ništa nisam vidio....
ispijam tu pivu i dalje razmjenjujemo neke glupe riječi.....
rečenice, ne mogu ne razmišljati o njoj.....
i on je primjećuje i nešto priča o njoj,
ja se pravim da ništa ne kužim i ko fol ne zanima me....
sjedim joj okrenut leđima....
daj da popijem to i bježim....
stvarno je predivna...
ustajem se, plačam, odlazim....
kad na vratima opet krajem oka vidim kako me gleda..
smije se, đubre jedno :-)
ništa, pozdravljam i izlazim.......

nikada mi neće biti jasno, kako znate?
nisam stvarno ničim dao do znanja da je uhvatila moju pažnju...
a znam da zna, i ona zna da znam....
sve to u par trenutaka....
kako?

vau ! evo u zadnjih 30 sekundi vani je mrak i počeo je pljusak...
smračilo se kao da je noć

kako tako upravljate nama? kako?

Što mi je zadnjih dana?
Inače nisam crn, po prirodi sam vedar.....
a sada, i to sve jače i jače javlja mi se neka potreba da volim......
naravno ima ali...
ne želim sunca, prirodu, ptice i cvijeće.....
iako je to ono što uistinu volim i nikada neću prestati.....
ali sada mi se voli onako kako se voli tama.....
do zadnjeg crnila moje duše...
ispod svega lijepog i ružnog....
tako da volim ama baš svakim i najsitnijim djelom svoje duše....
po prvi puta hoću voljeti noć, ambis ....
i nikada se ne rastati od njega...
da me zauvijek intrigira, fascinira, da mu nikada ne vidim kraja....
hoću voljeti duboko...
tako da kada ispliva strast, ne da se kupamo u njoj...
već da nas nosi u eksploziji koja je izbila sa totalnog dna.....

što mi je? nikada do sada nisam tako razmišljao

dosadno mi je, priča mi se s nekim,
i evo me sretan pišem sam sebi
baš glupi osječaj