parablog

8:25
Žurnalista: Ideš sa mnom za sat vremena na izložbu pasa, moram snimiti par fotki? Poslije na kavu, kolače, moj je red.
Tri niti: Može, skočimo do buvljaka usput, tražim vazu.
Žurnalista: Deal.

9:32
Sekosila: Idem kasnije sa Juniorom do parkića, pridruži nam se. Obećala sam jučer tobogan.
Tri niti: Ne mogu sad, javim ti se kasnije, ako ne danas vidimo se obavezno sutra!
Sekosila: Može.

10:28
Zdravstvujek: Poštovana, podsjećamo Vas da imate zakazan tretman u ponedjeljak u 7:50. Ukoliko imate ikakvih pitanja slobodno nazovite ordinaciju ili odgovorite na ovu poruku.
Tri niti: (nemam pitanja.)

10:36
Niko: Dobar dan. Došao bih danas ako si slobodna.
Tri niti: (konačno.) Slobodna sam.
Niko: Vidimo se popodne.
Tri niti: Vidimo.

12:48
Kumeleon: Ajd na kavu, solo sam, djeca su sa mužem. Požuri!
Tri niti: Sad sam došla kući, moram pojesti nešto, daj mi 15 minuta.
Kumeleon: Požuri!!!

15:53
Niko: Šta radiš?
Tri niti: Čekam.
Niko: Padat će kiša.
Tri niti: Kakve veze.

17:12
Niko: Ovdje sam.
Tri niti: Ok, sjedni negdje.
Niko: Čekam te na parkingu.
Tri niti: (na parkingu.) Ok.

19:16
Tri niti: Mogli bi do mog stana?
Niko: Pa bi.

21:39
Tri niti: Ok, dosta priče, skidaj se.
Niko: Gle ju.
Tri niti: Šta?!
Niko: Pa neću se skidat.
Tri niti: Nego šta ćeš?
Niko: Spustit ću gaće. Ne moraš se ni ti skinut.
Tri niti: U tri mjeseca dopisivanja skinula sam se i više nego sam trebala.
Niko: Šuti.
Tri niti: Ajd dobro. (zadnje što mi u životu ovog trenutka treba je mekani pimpek.)

23:11
Niko: Sori. Jbg.
Tri niti: Ma ništa. A šta sad. Prijatno.

Link

Za dobrom narodnom pjesmom se prašina diže. Zvjezdana prašina :D

Pink Floyd, Coming back to life Link

slobodni pametni privlačni snažni dlakavi muževni muškarci. Mekani, ne mekinjavi. Ne dedeki, ne deca, muškarci. E, dobro jutro vama. Ko me želi izvesti na Bjesove protiv mašine u mjesecu rujnu neka aplicira ovdje ili na privat ak je faca. Natječaj NEĆE biti otvoren do bogojavljenja, stoga požuri da ne uteknem.

Link

Vrijeme je nikakvo. Oblačno i sivo. Uz malo dobre volje ipak nekakvo. Zemlja je hladna i negostoljubiva. Sadnice jagoda i rajčica još dišu u otvorenoj plastičnoj kesi na terasi. Proljetni cvat voćki porazbacan po dvorištu izgleda kao tepih. Po njemu prilazi mi nasmiješeni pas. Maslačci žute i dežuraju strateški raspoređeni poput vojnika. Mačka je podigla sidro i rep. Njena destinacija je čini se selo. Ivančice u malim grmovima cvatu kao da se ništa bitno ne događa. U peći je plamen i miriše kava. Mirišu suhi kolači sa pekmezom i vanilijom. Na Iskrici i dalje ili tišina ili galama. Traži se sredina.

Link

Link

U kojem su fazonu ovi kojima si na ignore listi, a šalju poruke? Fine i pristojne doduše, ali čemu?
Ja ne znam, stoga zaključujem da vrijeme je za glazbeni međutak. Prijatno braćo i sestre. Ko nas *ebe. Da prostite.

Got no feel, I got no rhythm
I just keep losing my beat (you just keep losing and losing)
I'm OK, I'm alright (he's alright, she's alright)
I ain't gonna face no defeat (yeah yeah)
I just gotta get out of this prison cell
One day (someday) I'm gonna be free!

Još zvijezda u očima raznobojnih Link Lohohohove.

Samo da malo zatrpam svoje jučerašnje pisanje. Tako. Glazbeni broj David Bowie, This is not America, produljena verzija ko produžena kava, ide skroz ako imaš dobre slušalice i prekrasan pogled kroz prozor vlaka iako je sivo i kiša i moraš se dobro obući jer je zahladilo. Kiša, koliko ljepote u kišnom danu. Link

Koliko vam je u životu bitan tzv. closure? Razrješenje situacije koja visi u zraku kao oblak pun kiše. Kao slon koji ti sjedi u dnevnom boravku i morao bi biti jako lud/a da ga ne vidiš.
Meni je dosta bitan. Ako smo se već doveli, jer dovelo nas nije, do situacije koju treba iskomunicirati, bitno mi je da tu i tu situaciju iskomuniciram. Ishod je nebitan. Ne posve nebitan, svakako će na neki način utjecati na budući smjer kretanja, ali ono što je bitnije od ishoda jest raspetljavanje tog čvora, te zavrzlame. Zar nije uostalom i neka romantičarska definicija života takva, a svi ga volimo izromantizirati i vidjeti se u ulozi glavnog junaka ili junakinje klasika koji sami pišemo, pa se držimo rješenja definicije koje kaže da nije bitan cilj, bitno je putovanje. Rijetki razmišljaju o tome da bi klasik mogao doći kraju.
Komunikacija o problemu ako se odnos želi zadržati ili u krajnjoj liniji prekinuti spone mora biti prisutna, nedvosmislena i jasna. Zar ne? A nekakvih problema u međuodnosima uvijek bude, prerasli smo svi ideale iako možemo se približiti njima ako mudro pristupamo čak i onda kada krpamo, kada smo negdje zeznuli, nesavršeni kakvi kao vrsta jesmo.
Bitan mi je tzv. closure iz dva razloga jer iz njega postoje dva puta, kao i sa izvora, desni i lijevi.
1. Jedan vodi odnos na višu razinu
2. Drugi na odnos stavlja točku
Niti jedan nije pogrešan. Pogrešno je praviti se da će se problem sam pomesti ispod tepiha nakon čega će zasjati sunce i sve će biti dobro.
Kako vi razmišljate o ovome?

Sretan Uskrs svima koji slave.
Kod mene danas jackfruit gulaš, zreli sir sa francuskom salatom i ako budem dobre volje clatko od borovnica. Grožđe i naranče. Ružičasto vino.
Ide deseta godina kako sam vegetarijanka. Uz tu činjenicu vezane su neke iznimno duhovite zgode što u krugu obitelji, što u krugu prijatelja/ica, što u radnom okruženju - na domjencima se ne propušta naglasiti kako sam sa pladnja uzela sir koji je skoooro doticao šunku, no najviše su iznenadile situacije kod kreiranja prostora za upoznavanje novih ljudi sa tendencijom da ti isti na neki način i ostanu u mom životu - kao partneri, kao ljubavnici ili "samo" kao prijatelji. Dakle, simpatija kod stvaranja odnosa je nedvosmisleno bila obostrana, radi toga smo i njegovali komunikaciju koliko smo znali, kako smo umijeli. Sve do momenta kada su strasti zakuhale i emocije počele voditi kolo. Kada je želja za sjedinjenjem postala nakazno evidentna, nakazno jer se nije iskomunicirala na normalan, zdrav način: ja muško, ti žensko, dovoljno smo pisali, ajmo piti vino i smijati se, nismo ludi da kočimo. To je meni evo normalno. Ja sam jednostavna žena, nije zgorega naglasiti tu i tamo. No ne baš jednostavna na način koji je bio uobičajen u neandertalskim zajednicama, u smislu, on tebe toljagom, a ti se tako uznemiriš i zapjeniš da ga poželiš zagutiti tokom seksualnog ataka i ostaviti ga takvog onesviješćenog i plavog ko bogomoljka na jastuku od stijene. Doduše, ja se uznemirim, to je istina, ali ne nagrađujem pećinske običaje. Ostavim mu glavu na ramenima neka se sam sa njom nosi. Kao i ja sa svojom, uostalom.
Dakle... Kada stvari idu nekim lijepim tokom i karte se otvaraju prema ostvarenju onoga što si želimo, dobro je dozvoliti ako smo već u miru sa samima sobom da nas život iznenadi još ponekim točnim odgovorom na naša pitanja. E ja ću malo o primjeru pogrešnog postupanja da se zadobije pažnja vrijedna udivljenja. Kada muškarac zavodi, očekuješ čuti lijepu riječ, kompliment, ma čak ni to u pretrpanim vagonima. Iako godi. Pa očekuješ nekakvu akciju tipa neočekivanog telefonskog poziva samo da ti čuje glas, nekog kratkog videa koji je usnimio na parku jer se baš tada sjetio tebe, neke poruke kojom te podsjeti na vašu prvu komunikaciju, nekakav poklon tipa cvijet sa livade, buket mrkvi, očekuješ nešto romantično. Ne treba baš guditi violinom na uvce, ali svakako ne očekuješ niti imaš kapacitete da te šaputanje poput ovog iziritira i iz tebe izvuče amazonku koja će ga kažnjavati maratonskim vođenjem ljubavi: Jesi li vidjela ikada oči životinje pred klanje? Mmmmm... Svinjski repići, zečje šape, magareće uši... Hrskave.. mmmmmljac... Seksiiii... Najlonke..

Kakva ljubav, čovječe, nema to veze sa ljubavi. Niti simpatijom. Sa poštovanjem, ni sa čim. A ja se eto moram učiti verbalno susprezati na provokacije. I ispoštovati i tuđu razinu bivanja, a bome i svoju. I naučiti kuhati nešto van moje domene. Izaći iz kutije.

Friška vijest, stara puna dva sata. Pa ti reci. Ili nemoj :D

Kaže, citiram, kako starimo prioritete u odnosima poput izgleda, moći, novca, seksa, uzbuđenja mijenjamo za poštovanje, sposobnost da te netko vidi i čuje, da je nekome stalo, da se s nekim nasmiješ, da te razumije, da se uz tu osobu osjećaš zdravo, sigurno i podržano. Da te neprestano vraća tom svjetlu u tebi umjesto da naglašava tvoje negativnosti. Da ono što je netko kritizirao kao tvoju manu doslovno stavi u izlog i uživa u tome.

Lijepo. I evo, to sam pročitala baš u momentu kada sam silno zamjerila nešto što u biti nije za zamjeriti. Nešto čemu sam i sama (bila) sklona. Poput bivšeg pušača koji ispire mozak strastvenim pušačima jer on ZNA bolje. A jednostavna je istina da svatko u svoje vrijeme napravi promjenu ako smatra da mu je ona potrebna. Koga briga što susjed/a misli.

Nije uopće sporno ono što si želimo. Želimo si najbolje. Sporno je jesmo li u stanju pružiti ono što očekujemo. Čak i onda kada nema naznake da će nam biti uzvraćeno na način koji priželjkujemo. Jesmo li u stanju imati povjerenja u plan veći i od nas samih i možemo li na kraju krajeva stvoriti takvu zonu sigurnosti gdje se povjerenje u drugoga ne dovodi pod znak upitnika. Vjerujemo li uopće samima sebi.

Sinoć sam nakon dugo vremena zaspala čim sam legla u krevet. Bez blejanja u svjetlo ekrana, bez ikakvih misli, primisli, zavrzlama koje prebacuješ za sutra iz dana u dan, iz tjedna u tjedan. Ne odbacuješ ih iz jednostavnog razloga što znaš da su rješive samo tebe nije još dovoljno prosvijetlilo da na njih odgovoriš i skineš teret sa duše. Prebacuješ, odgovor je možda u sutra. Zaspala sam zdravo, sretno, umorno. Nakon čaše pive. Da sam ranije znala da su stvari tako jednostavne... :D
No ok, sada kada sam se pohvalila, mogu nastaviti u dobro poznatom dosadnom tonu. Ja sam očito dosadna žena i to je moj krimen. Svi me pitaju ča mi je, a ja im kroz pismu pričam.. Dosadnost mi je, dosadnost me je zela. Ali neću razlagati dosadu, ima onih kojima to ide bolje.
O ranjivosti ću. Razmišljala sam jutros, ustajem rano ko šišmiš, koji je moj najveći strah. I mislim, dakle mislim, da se radi o strahu od ranjivosti. Od izloženosti. Od suočavanja sa momentom kada ništa nije skriveno niti je moguće skriti. Od shvaćanja da oči kojima se izlažeš su u stanju pročitati svu tvoju prošlost i prošlost tvojih predaka. Tvoj DNK. Od saznanja da te gledaju ravno kroz tvoje oči. Od doživljavanja sramote zbog golotinje, ogoljelosti do kostiju i još dublje. Nije to sram definiran nekakvim važnim etičkim zakonima, to je sram ustvari od grijeha koji i nije moj. Od istočnog grijeha. Pa brže bolje hvatam taj smokvin list da skrijem što se skriti da. A čemu? Zar nismo u ovome jednaki svi? Zar nismo u istom loncu tu gdje jesmo, na ovoj jedva vidljivoj točkici u galaksiji?

Tražim momka. U perspektivi muškarca sa kojim ću provesti ovaj život na zemlji. Tražim čovjeka.

Pips, chips & videoclips, Htio bi da me voliš
Link

...i šta ću ja u svemu tome? Neću, eto neću da budem Švabo. Prijatno. Link

Moje potrebe za zajednicom temeljene su na jednostavnim zahtjevima nebitno kojim redom:
1. Da me grli i ljubi i da me seksualno opslužuje, ali najbitnije od svega je da zna grliti
2. Da me ne stavlja na mute kad sam u fazonu monologa, znaaam da znam bit naporna, što misli kak je tek meni?!
3. Da me skrušeno otrpi kad mu po kazni kažem da je budala, to je kao da sam mu rekla da ga volim, samo unatraške
4. Da mi da jest tu i tamo, nisam zahtjevna po tom pitanju, neka nareže finog sira i krupnog grožđa servira uz to i neka mi natoči čašu crnog vina da se smijem
5. Da ima nekakav ukus u glazbi i filmovima tako da mogu zaspat u miru božjem kod uvodne špice na filmskim maratonima, a ne uznemirena i usplahirena na obrnut način
6. Da se ne oblači baš ko jednorog, to samo ja smijem
7. Da vidi kad mi treba nekakva pomoć, a ne da se pravi šonjo dok ja zidam ili divlje svinje u šumu tjeram
8. Da svakoga dana u svakome pogledu uvijek i iznova bira mene, bira nas
9. Da me jednostavno voli eto baš ovakvu i da ostavlja prostora i vremenu šansu da nas mijenja na bolje
10. Da me nauči parkirat bočno pa da budem prava nečija žena o kojoj netko misli i brigu slatku vodi, a ne ovakva divljakuša pećinska gnom skribomanski neupućen u tajne bočnog parkiranja

Pričamo nešto o izlascima i prisjetim se vremena kada sam baš često izlazila, ostajala vani do svitanja i išla kući iz kojekakvih opskurnih klubova sretna kao dijete kojem napraviš tanjur čokolina do vrha za doručak, ručak i večeru.
U to vrijeme dakle udvarali su mi samo izrazito pijani likovi. Doduše, nekad me niti takvi nisu htjeli pogledati, ponekada bih im u očima pročitala gađenje, da li nada mnom ili nad samima sobom saznala nisam niti saznati želim. Možda se tu radilo samo o zrcaljenju, jer ŠTA DA DJEVOJKA RADI SA PIJANOM BUDALOM? Uglavnom, uvijek su to bile pomalo izvitoperene, iščašene, ponekada i od lica od gume ličnosti.
Iz navedenog djevojka poput mene donijela bi zaključak da i nije baš neka ljepotica kada se gadljivci nad njom gade ili pak da ima preslab želudac i da bi trebala raditi na čeličenju - možda je lik ustvari ok? Ovo drugo treba pažljivo dozirati, da imam kćer rekla bih joj da se to ne sme ni primisliti.
No budem ja kao rugobicu intelektom uljepšala, ali džabe, kad ti ogledalo kaže da si rugobica onda i karakterom postaješ na neki način takav - gadan i grub. Ponekada bih nailazila i na lijepa ogledala, no kako su i ta bila supita, nisam bila načisto jel oni to stvarno tako misle ili samo povraćaju višak alkohola. Bit će ovo drugo, jer stvarno ne znam koji bi drugi razlog bio zamicanja iza ćoška ili u najčudnijoj od čudnih varijanti spuštanja glave do neprepoznatljivosti i nečujnosti kada bi me susreli za danjeg svjetla na korzu.
Na internetu sam pronašla svoju sreću. Tu se nitko nije gadio nada mnom (barem ne otvoreno i agresivno u samim počecima, no ipak bilo je kasnije par epizoda iz reda povrijeđenosti kakve sam i ja koji puta znala priuštiti slučajnom predmetu interesa). Tu sam mogla čučati skrivena i anonimna sa kapuljačom preko glave i sa lakom na noktima koji je vidio i bolje dane. Mojoj mlađoj sestri se i takav svidio, ali to je bilo u ono vrijeme kad sam bila neka faca i autoritet. Buntovnica bez razloga, Eni s četri pištolja, Makogajebe manga. Sada sam nježna žena i molim ko god ovo čita, a dobije želju komunicirati sa mnom i okušati svoju sreću, neka pristup prilagodi ženi koja ima sve, a nema ništa.
No da se vratim na temu. Jednom rugobica, uvijek rugobica. Brijem da muškarci o meni na Iskrici kao stranici za izlaske i upoznavanje potencijalnih partnera misle točno dvije stvari, ovim redom:
1. Ne misle jer neprivlačna
2. Misle da mi sasvim dobro ide solo i da oni tu nemaju što raditi
Lijepa žena znala bi privući muškarca. Možda izgledom, možda intelektom, možda ljepotom duha, možda smislom za humor, možda nečime što samo ona ima, a nijedna druga nema, nekakvim faktorom o kojem svi pričaju, a nitko ga ne zna točno definirati. Osim možda nekog pjesnika.
Lijepa žena to jednostavno zna i moje prijateljice su lijepe žene.
Ja to ne znam. Eto, ne znam.