parablog

PMS je PMS je PMS, nema majci, to je tako kako je, drži gaće kada krene, i nema heroja koji tu može išta napraviti, osim da odmah potpiše kapitulaciju, izvjesi bijelu zastavu, skutri se u kutu stana i šutke podnese uragan.

Džabe ti sva muškost i čelična jaja, nema tog frajera koji se uspješno izborio protiv te nemani, kada mu bolja polovica uđe u te dane u mjesecu.

Možeš ti sto puta biti Vladimir Putin, urlikom postrojavati ergelu mračnih KGB-ovaca, dresirati sibirske tigrove, slati armije u Ukrajinu, možeš biti gvozdeni diktator, ali buraz moj dragi, baš me zanima kako to izgleda kada ti babuška Putin uplovi u PMS, baš me zanima jesi li i tada spodoba od čelika?

Muda labudova, vjerojatno si manji od makova zrna.

Možeš ti sto puta biti Chuck željezni Norris, možeš napraviti sve sklekove, popiti svu vodu iz pipe, možeš sam sagraditi kuću u kojoj si se rodio, možeš pobiti sve bandite i jednom rukom kidati telefonske imenike, ali brate mili, kada šinjorina Norris bude u PMS-u, bome radiš sve što ti se kaže, i nemoj sada petljati da nije tako, znamo i ti i ja da je, da bog da crkli ako nije.

PMS je PMS je PMS, nema majci, to je tako kako je, drži gaće kada krene, gledao sam sve to na svoje oči, i preostaje mi samo izaći s listom prijedloga kako pokušati preživjeti elementarnu nepogodu:

1. Vodi preciznu evidenciju, unaprijed u kalendaru obilježi periode uragana i nekoliko dana ranije se počni spremati za najgore.

2. Kada stvari počnu, odjeni neupadljivu odjeću, zagasitih boja i diskretno se šunjaj po stanu.

3. Ne izgovaraj pogubnu rečenicu – ljubavi, ali ti si u PMS-u – što god se događalo. Ti znaš da je ona u PMS-u, ona zna da je u PMS-u, njezine prije znaju da je u PMS-u, pas cvili u kutu stana i zna da je ona u PMS-u, ali nitko normalan to ne smije izgovoriti. Ako ti slučajno izleti ta pogubna rečenica, slobodno legni u kut pored psa i pokrij se šapama, jer znaš što slijedi.

4. U kulminaciji PMS-a ona leži na kauču s lap topom u krilu, visi na youtubeu i vrti tugaljive pjesme svih postojećih talent show-ova, ili kakve slične gluposti. Zove te da gledaš zajedno s njom. Gledaj, dobri čovječe, sjedi pored nje, napravi izraz lica kao da istinski uživaš u svemu i gledaj, za tvoje dobro. Ne komentiraj previše, jer je sumnjivo, ne komentiraj niti premalo, jer je opet sumnjivo, jednostavno – pokušaj se praviti kao da sudjeluješ u tome, pomogao ti dragi Bog.

5. Dok traje PMS, moraš znati da si uvijek nešto kriv. Uvijek si nešto zgriješio, zato što nisi iznio vreću sa smećem (ništa mi ne pomažeš), ili jesi iznio vreću sa smećem (rekla sam ti da ću ja), ili si kriv zato što ti često zvoni mobitel (znaju li oni da imaš curu?), ili ti telefon niti jednom nije zazvonio (tajiš li ti nešto od mene?), ili si kriv zato što si predložio da odete u kino (zar tebi nije lijepo doma sa mnom?), ili si kriv zato što nisi predložio da odete u kino (nikuda me ne izvodiš).

Uvijek si kriv i to je tako. Nemoj se pokušati pravdati, nemoj ulaziti u rasprave, nemoj raditi nagle pokrete. Nemoj, dobri čovječe, jer ćeš vjerojatno završiti u uglu, pored psa.

6. Urlanje ne možeš izbjeći. Možeš se nadati da će ga biti što manje, ali bit će ga sigurno, urlanja kroz suze, i tu ne možeš ništa napraviti. Ako te sram što susjed sve to čuje, ne brini previše, i susjedova je žena povremeno u PMS-u, urla i ona, brat će te razumjeti.

7. Budi spreman na noćne potrage za dežurnim ljekarnama koje drže sredstva protiv bolova. Lunjat ćeš noću mračnim ulicama.

8. Budi spreman na njen suzni pogled dok šutke sjediš u slastičarnici i gledaš kako jede već treću krišku torte od sira.

9. Budi spreman na njen suzni pogled dok sjedi na rubu kreveta, licem uronjena u dlanove, gleda otvoreni ormar i izgovara – pa ja nemam što za obući. Budi spreman, na to, iako je ormar pun kao šipak.

10. Budi spreman na njeno šaputanje u telefonsku slušalicu, dok zove frendice i jada im se kako si bezosjećajni kreten. Budi spreman na sve to.

PMS je PMS je PMS, nema majci, to je tako kako je, drži gaće kada krene. A ako ti je teško izdržati tih nekoliko dana u mjesecu, ako ti je teško izdržati to pakleno žensko breme, onda se sjeti da smo mi frajeri većinu života ili u pubertetu, ili na ego tripu, ili u krizi srednjih godina, ili u nekoj drugoj vrsti frustracije, sjeti se da valjda niti njima nije lako s nama.

Sjeti se toga, u trenu kada legneš pokraj psa i pokriješ se šapama....
By Mihovović

Ja bih ponovno 16. Kad imaš 16 onda u razred pored tvog ide Nebojša čije su oči plavije od vedrog neba, a kosa poput klasja panonskog. Nebojša nosi vijetnamku i svira bubnjeve i nekada pod odmorom u prolazu te poljubi u rame. Ali uvijek se drži za ruke sa nekom Tanjom ili Martinom. Nebojša se lijepo smije i ima milijardu nadimaka. Svi vole Nebojšu, a voliš ga i ti. Nebojša ti deset godina poslije blago alkoholiziran kaže da te je oduvijek gledao u školi i da šta koji k ti hoćeš, da šta njemu fali. A ti pojma o tome nisi imala. Jer se Nebojša uvijek držao za ruke sa nekom Tanjom ili Martinom. Cmu.

Link

dobri will hunting. i najdraži robin williams.

Izašla bih van, ali mačka mi je zaspala u krilu. Dok posve neopterećeno zemaljskim prede, ja ću linkati ovaj tekst. Pročitaj ga i ti. Za one koji žele znati više, poveznica u tekstu. Ta sam. Milo mi je i svečanost mi je što postoje. A ti kak hoćeš :)

Link

https://lupiga.com/hiperlink/drustvo-otpora-charles-bukowski-o-najamnom-rad
u

Svatko voli proljeće, nek traje ko stoljeće.

Link

Kad mother superior izgubi strpljenje svi lonci i poklopci grada ima da zveče. Nemoj buditi zverku, kažem ti.
Ček da probam hoće bit efekta i sa ovim:
Siđi do reke
Danas ja sam dole
Siđi do reke
Lepše je sve u dvoje
:D

Prije cca pola godine sam preselila iz centra i dobro da jesam jer frustra ovime vjerojatno bi bila duplo izraženija. Pedaliram danas na posao u centru, slušam stojedinicu i Bareta kako pizdi u Mene ne zanima i nabrijavam se kako ću svašta pisat gradonačelniku samo kada se dokopam adrese sa koje "gradonačelnik odgovara", samo kada prođe ovo sranje u koje smo tek zagazili, jer između ostalog čujem da se spomenik domovini i dalje gradi, kaže ogromno je to kapitalno ulaganje i zaustavljanje radova značilo bi preveliki gubitak, a gubitak ljudskih života u centru grada i u obiteljskim kućama u i oko epicentra koje su statičari procijenili sigurnima za boravak nije gubitak. Nekretnina koja je po ocijeni statičara sigurna za boravak je ona nekretnina koju neće srušiti prolazak autobusa, ali bi je još jedan potres možda i slabije jakosti mogao dokrajčiti. Sigurna je, ali postoji opasnost od padajućih predmeta, crijepova, cigli. Da ne bude zabune, ljudi odrađuju taj nezahvalni dio u najčešćem slučaju dobrovoljno, bez naknade. Nije fokus ovdje na njima, nego na neozbiljnosti onih koji bi trebali voditi računa o ljudima koji od zuba otkidaju raznorazne namete i gradu i državi, a ne o jbnm spomenicima. Postoji nešto što se zove preraspodjela, što se zove prenamjena sredstava, jel treba otvarat Klaića da objasni o čemu se tu radi, postoji nešto što se zove izvanredno stanje pa ako se ono odnosi na ograničavanje prava i slobode građana, zašto se u istoj mjeri ne odnosi na smislenu organizaciju onih tijela koja bi morala znati i morala moći voditi računa. Podcrtano.
Bicikliram na posao, zaobilazim cigle i trake koja označavaju zabranu kretanja ili kretanje na vlastitu odgovornost, dolazim do zgrade u kojoj radim i kojoj fali komad i mislim si po ne znam koji put u zadnjih nekoliko tjedana: ovo je sigurno ružan san. Na stranu što je kolektiv od par stotina ljudi spao na pet, šest, sedam slova, za to nam nitko nije kriv, ali što se očekuje da odrađujemo poslove u uredima sa napuklim zidovima kroz čije pukotine ponegdje možeš susjedu vidjeti stan, e to je žešći otvoreni besramni kriminal spram čovjeka. Pa neka sam i budala Gubec, neka zviždim i borim se i za sebe i za one sa kojima radim pa i živim s obzirom na masu odrađenih prekovremenih sati volonterski naravno. Ko luda mater koja brani svoje leglo, što zna dovesti do situacija koje nisu zahvalne i za koje realno nisam niti plaćena. U uhljebistanu plaćeni su oni koji poznaju nekog ili poznaju nekog ko poznaje nekog i to nije mit, tako je otkad je mog radnog iskustva, a sad se već nakupilo desetljeće, pa skoro i dva. Ovome jednostavno mora doći kraj, ljudi se jednostavno moraju probuditi. Dajte me podsjetite, gradi se spomenik čemu ono? Svi na ulice, nek padnu ubice.

Ok. Hvala na pažnji. Ispuhala sam se. Sori za eventualno uznemiravanje.
Inhale the good shit, exhale the bullshit.
Sada svi kolektivno možemo duboko udahnuti i osmjehnuti se vlastitoj jetri. Namaste.

... i balkon zborove Snežana, o ovom mi nešto kaži: https://mrak.org/2020/03/29/kako-ce-izgledati-post-koronavirusna-buducnost/

Da mi je netko prije deset, dvanaest, tu negdje godina rekao da će danas biti uobičajeno, preporučljivo čak sjediti doma za kompjuterom i mlatiti praznu slamu, rekla bih mu: e, tu sam te čekala, ipak se isplati živjeti, kolektivna renesansa je pred vratima, a ja ću joj biti svjedokom.
Bilo je to razdoblje od nekih pet godina kada me ni vlastite sestre i brat nisu mogli dobiti van, spava se i jede kad se baš mora, oči prikovane za monitor od jutra do sutra, čita se i piše pa se opet čita, interneta amo pa makar se spajalo preko dial-može li to brže spomenka-upa, ma foruma amo jer utjehe nema ni u čem drugom. Krtičnjak neka bude. Ništa faks, ništa zabava, samo posao jer si obećala starom, a što je još važnije i sebi, da ga nikad, ali NIKAD više nećeš tražiti ni kune.
Bio je to period kada je pukla ta dugogodišnja veza kojoj nitko nije vidio budućnost osim mene i njega, a njihovi razlozi zvučali su otprilike ovako: nije on za tebe, možeš naći i boljega. Ma, za*ebi. Došlo mi da ga zagrlim još jače i poljubim još vatrenije.
Ipak smo prekinuli, kao što su i mnogi u našim godinama prekidali, a utješno je ipak bilo to što nije bilo goblina koji se usudio/la reći: jesam li ti rekao/la. Valjda su svi malo odahnuli, ali potiho i za sebe.
Pa i nas dvoje smo, na neki način. Nakon te lude vožnje od tisuću milja kao Francuzi u prelijepom filmu. U prelijepom filmu sa vremenskim odmakom u kojem čarape na najnevjerojatnijim mjestima, neoprane šalice od kave u kuhinji, kupaoni, pa i spavaćoj sobi i vječito igranje world of warcraft, izblijedi. Video igre, trebalo bi provesti sociološko istraživanje u koliko su slučajeva one razlog za razvode, razlaze, krajeve svjetova.
Nije ovo hvalospjev ljubavi koja je bila, romantiziranje prošlosti, samo listanje albuma iz nekog prošlog života, podsjećanje na ono što je prethodilo samoizolaciji, karanteni, call it as you wish.
Prvoj od nekoliko njih. Možda značajnijih, svakako zrelijih.

I ovo je izašlo prije deset, dvanaest, petnaest, tu negdje godina. Stojedinica je kriva što pušta stare stvari.
Link

Kažu da životinje predosjete prirodne nepogode. Ali ne i moja. Da svaki put malo ne umrem kad zatrese pa slijedom toga naglo ustanem sa kauča i krenem tražit tenisice/jaknu/ključeve, ova bi nastavila presti pored mene kao da se ništa bitno ne događa. A možda se i ne događa? Kako god, opskrbila sam se linkovima na književnu, likovnu i filmsku građu, navodno se i od toga može živjeti. Odlučila podržat na najjače male OPG-ove kupovinom voća i povrća. A i riješila sama sa sobom da se nakon svakog, pa i najmanjeg potresa rodim sjajnija. Pa što bude bit će. Drž'te se:)

ovim logom dajem do znanja da prekidam svaku komunikaciju sa hrvatskim ekstremistima: sa jedne strane su oni koji su na praznicima pa neopterećeno igraju košarku po jarunima i kašlju, kišu bez ruke na ustima – a ko za kurac još jedno najljepše proljeće je počelo i peludna groznica je malo koga zaobišla, sa druge strane su oni koji sjede doma u samoizolaciji, žderu kekse i šire histeriju jer se ima vremena, volje i snage vodati bijesne gliste.
slikajte, pišite knjige, spremite sve to skupa u vremensku kapsulu, možda će nas trooka stvorenja nastala intimnim odnosom čovjeka i virusa čitati kao što mi danas čitamo tolstoja.

dragi čitaoče, jesam li ja to opsovala? jesam, ali samo je jedan razlog tome i njega sam naučila napamet kao što sam naučila kulturno srkati juhu, pa evo da ga istresem iz rukava: psovka često donese duhovno olakšanje koje je skriveno čak i molitvi.

u međuvremenu, sretniče i sretnice koja ovo čitaš - a koja se još uvijek nisi mobilizirala, uključila u volontersko služenje društvu kao takvom - dogodilo se da je skupina od četrnaest slonova provalila u selo u provinciji yunan tražeći kukuruz i drugu hranu. na kraju su popili toliko kukuruznog vina da su se napili i zaspali u obližnjem čajnom vrtu. evo i dokaza:

budimo iskreni, svi smo negdje nešto za*ebali, zato i jesmo ovdje. nešto smo u blaženom neznanju pogrešno pokopčali, nešto smo svjesno propustili shvatiti, neko saznanje nas je zaobišlo kao što nas zaobilazi dobitak na lutriji.

ništa nije konačno, kratki je film mladog norveškog redatelja, jakob rorvika, kojemu je kao inspiracija poslužio upravo unutarnji, intimni konflikt između onog koji drži sve konce u rukama (diskutabilno na više razina), pa ne izlazi niti u trgovinu bez šljema i onog koji jednostavno vjeruje da je ok poletjeti sa stijene jer dolje niže bi morao biti mekani oblak koji će ga sačuvati od eventualne povrede.

kaže mladi jakob: morate riskirati da se izgubite ako se želite zbližiti s drugom osobom, mislim da je taj sukob bio moja polazišna točka za film.

"mislim da većina nas prolazi kroz život uvjeravajući sebe da donosimo snažne, svjesne odluke - svakako kad su u pitanju velike stvari poput odnosa - ali ja ponekad osjećam da nam se život događa i da stvaramo izbore tek nakon činjeničnog događaja."

ebba i marius su tim koji svoje individualne probleme u trenutku kada oni dosegnu kriznu točku koristi kako bi jedno drugom signalizirali "boli me". "boli nas." oni su mladost koja odlazi jedna od druge da bi se ponovno vraćala.

meni su prekrasni.

Link

i evo nas u edward hopperovim slikama.
kada sam bila klinka, baš prava klinka, mislila sam kako svi prije ili kasnije završimo u salvador dalijevom svemiru. ispostavilo se da je takav stav išao u prilog činjenici koja kaže kako u ranim dvadesetima većina djece po raznoraznim studentskim domovima i kantinama stupi u kontakt sa lakim drogama.
sa druge strane gospodin dali bio je za cijela života osobenjak čijoj je zaigranosti i dosjetljivosti gotovo nemoguće odoljeti, dok ono što je stvarao i što je stvorio, sigurna sam da će se svi složiti, nije dječja igra.
no, vratimo se hopperu. hopper je bio slikar modernizma i realizma, a njegova vizija stvarnosti odražavala je vlastiti temperament u praznim gradskim predjelima, krajolicima i izoliranim figurama koje je odlučio slikati.

razlika između fotografija nekih zagrebačkih ulica danas i hopperovih slika je u tome što te fotografije dokumentiraju golu, doslovnu realnost dok hopper prazninu, odvojenost, izolaciju prokazuje interpretacijski.
kako bi drugačije umjetnik i mogao?

Evo, možda jedan od najboljih intervjua koji sam pročitala u zadnje vrijeme. Nisam naišla na verziju na hrvatskom, ali postoje načini pročitati ga tamo gdje postoji volja.

https://www.versopolis.com/people/conversation/835/coughing-has-become-almo
st-a-terrorist-act-a-conversation-with-srecko-horvat

I, što fali samoći? Samoća može biti radosna i inspirativna. Između ostalog, Šekspir je u karanteni napisao Kralja Lira. Piši, slikaj, sviraj i ti.