prvi od prvih

Pričala je kao prava dama, da se boji noću biti sama..., da ju plaši tama...
Link

Link

Eto malo i vode stari,...nije presušilo,

Pogledajte ovi link;-)
Link

Jučer sam u šali naveo " a možda se i utopim", no šala se skoro i obistinila. Naime, otišao sam na kupanje, na rijeci. Da bi došao do plaže morao sam proći preko željzničkog mosta, koji je iznad rijeke. Došavši do polovine poželio sam skoćiti u rijeku, pa da plivajući dođem na odredište, koje i nije tako daleko. Nije mi se dalo pentrat na konstrukciju i u rijeku skočih sa donjeg podesta, na noge...Bio je vruć dan, a ja topal, znojav i eto ti vraga. Bućnuvši u hladnu vodu došlo je i do šoka za moje tijelo pa me ugvati grč u lijevoj nozi. Bilo je gadno, grč je izazvao i bol, a ja sam još uvijek tonuo u dubinu. Bio sam svjestan opasnosti koja slijedi i prokleh sve što mi je znano, pa zar ovako da završim? Tonjenje u dubinu se polako usporavalo i ocjenio sam da je sad trenutak krenuti ka površin pa zaveslahrukama oštro, samo da do zraka dođem. Isplivao sam na površinu no grč nije popuštao, lijeva noga je bila zgrčena u koljenu. Bio sam na sredini rijeke, a matica je dobrano vukla, ka istoku... Obala, lijevo i desno je bila na nekih 60-70 metara... Nevelika udaljenost za dobrog plivača, ali ja tog trenutka sam bio sve samo ne dobar. Na um mi pade djetinjstvo i osmoškolska ferja, koja sam provodio u Velikoj. Tamo su bazeni, čini mi se da je najveći bio dug 60 metara. Mi djeca po cijele dane bi plivali, ronili, igrali picigina, skakali u vodu. Počesto smo se takmičili, tko će zavezanih ruku ili nogu prije preplivati bazen. Je, to je onda bila ihra u bazenu, čije dno si mogao u svakom trenutku dosegnuti, a ja sam sad bio u živoj rijeci brzog toka, kojom inače brodovi i šlepovi plove...čije dno nimalo nije blizu i još sa grčom u lijevoj nozi. Bilo kako bilo, krenuti se ka obali moralo, pa unatoč podjednakoj udaljenosti krenuh ka lijevoj strani. Tamo je bila i plaža, jer rad pješčanih nanosa plićak je bio povelik. Matica me nosila no zaveslaji ruku lagano su me vukli ka lijevoj strani obale, ka plićaku. Samo da stignem do mjesta gdje ću imati grunta, tad će drama završiti. Malo sam se i pobojao, što ako me ova snažna matica odvuče i ne stignem do plićaka? Ma, samo da izdržim na površini, a vremenom ću se približiti obali... Je, rijeka me odvukla skoro 200 metara, dok prvi grunt nisam osjetio nogama. Tad je bilo sve lakše, čak i onaj grč je oslabio i hodajući do obale pomislim kako sam i ovog puta imao neku ludu sreću. Pouka, ne skačite u vodu dok ne pripremite tijelo jer razlike u temperaturi voda-tijelo šokira organizam, a učinci nisu predvidivi. Baš radi toga na Dravi se utopilo i nekoliko vrsnih sportaša.. Ah da,, ispričavam se svim iskricama koje su se možda i povrijeđenim osjećale, kad sam upitao da li su mutave. Ostajte mi dobro, budite mi pozdravljeni, čak i oni, nepravedno banirani, više me ovdje nema i nick se gasi u 24.00h. Istina je da i ja nekima nisam stigao odgovoriti na Pvt, pa ću sad još jednom pročitati primljene porukice i po potrebi odgovoriti
P S Htjeli ili ne svi jednom odu...

Ovo pismo je pisano zbrda-zdola, onako kako misli dolaze, ali ti ćeš povezati sve u jednu cjelinu, znam. Kad sam im danas kazao da sam s tobom već duže vrijeme iako smo se upravo ovdje upoznali, gledali su me sa nevjericom. Bila je to samo jedna rečenica ali odjeknula je kao neugodan prasak. Nekad sam se znao i upitati; što ja radim među ovim zidovima? Sada postavljam pitanje: što ja uopće ovdje radim? Kome kradem svoje dragocjene sate, dane, noći? Od koga otkidam i kome i što to dajem?
I da li uopće nešto dajem? Neka od nas dvoje i ne bude onako kako želimo ostvariti, neka sve i propadne, ali jedno zasigurno znam: oboje smo dali sebe, i gladne i gole i bose, skidali sa sebe malo po malo sve svoje istine, razotkrivali male i velike laži koje smo brižljivo umatali u raznobojne ambalaže….i još to činimo. Ljudi žive zajedno desetljećima, pa se do kraja i ne upoznaju. Ti i ja sve više postajemo ono što jesmo… ljudi sa manama i vrlinama. Dakle, ako i ne ostvarimo ništa, znati ću; sve, baš sve je između nas bilo iskreno… i trajalo je. Sjećaš se, nedavno rekao sam; trajemo i to je najvažnije. Već danima i tjednima smo zajedno i srce mi je prepuno jer mi je život velikodušno još jednom, makar i zadnji put, poklonio ljubav jedne žene, tvoju ljubav. Provodađija je bila – iskrica. Završavam sa nama: ne znam što će donijeti naredni mjeseci, znam što osjećam sada, večeras, ovog trena. Usrećuje me misao da postojiš, da si uz mene, da osjećaš i misliš tako blizu mojim osjećajima i mislima. „Za kraj samo Link

http://www.youtube.com/watch?v=A4QOV0eTMn8&list=PL8D59F5289468C96D

Onomad u moje selo su došli dvojica (iskričara), pa su to i javili nama, koji smo već ovdje, da se vidimo i da popričamo koju našu priču. bilo je to u večernje sate i našli smo se na terasi jednog lokala uz rijeku... Bemti, iskričare na kilometar možeš prepoznati. Spojili smo dva stola i sjeli i žalim što ovom prilikom nisam mogao osigurati bar jednu iskricu jer ove što ih ja znam već su imale ranije zakazane dogovore. Nema veze, bilo je to muško veče, za dva stola, dok oko nas je vrvilo je mješovito, muško-žensko društvo. Pričalo se svašta, o putovanjima, poslovima, dogodovštinama i kako je to već običaj, kazala se koja i o iskrici. Spominjani su neki nickovi, po dobru naravno. Tad je jedan izrazio negodovanje, jer mu skoro ni jedna iskrica neće odgovoriti, već duže vrijeme. Složiše se i ostali kako je to skoro uobičajena pojava i zaključismo da su iskrice danas "lene". Ovo si uzeh za temu na blogu, ne bi li "doznao" više i koji je razlog tome... Je, temu sam pukao na blog, ali... pravi odgovori teško stižu. Je, pravi odgovori ne stižu, ali stižu uvrede i pitanja, što mi bi da sam odlučio dirnuti u osinje gnjezdo' Dobih i epitete, otrcani, ofucani i još neke koje ni Ametist nikad nije spomenula. Začudo, sad mi se Ame čini kao pravo zlato naspram ovih, goropadnih. Spomenuše i da mi je profil traljav, dda puno toga nisam napisao (školu, fakultet, posao), jer i to je jako bitno... A možda imam i dvije lijeve noge, dodala je jedna... Dakle, po objavljivanju bloga; "Jesu li na iskrici sve žemske mutave?" odgovora nema, ali drvlje i kamenje je stiglo...Do kada tako na iskrici?
Link

Nije mi bila namjera ulaziti u opću problematiku komunikacije na ovom sajtu, ali... iz dana u dan susrećem se sa istim problemom, žemske ne odgovaraju na upućene im poruke. Istina, ponekad se neka i javi, onak kratko, bok. Dakle, porukice izostaju ili pak bivaju toliko kratke, kraće no one koje pišemo na mobitel. Obzirom da kroz dotipkavanje pokušavamo nešto o nekom i doznati, želje, razmišljanja, potrebe, ovakom dinamikom komunikacije ni za sto godina ne može se postići željeno. Dakako, postoje i iznimke, kojima nije problem ponešto i napisati, pa se još uvijek pišu i ona pisma duga, a iz kojih je onda moguće isčitati i odgovore na postavljena pitanja... Da, ali to je rijetkost na iskrici. U čemu je onda problem, kad smo već na ovom sajtu, gdje prvi kontakti počinju baš kroz to dotipkavanje? Da li su žemske ovdje mutave ili samo uzdržane u kazivanju detalja o sebi, svojim željama i namjerama, eventualnim potrebama?
Link

Očito je da jesu, a vidljivo iz reakcije na moju porukicu. Neznaju one da nije lijepo kad se na odgovor dugo čeka, pa taman da je i negativan, te me puknu na ignor. A jesu mi naškodile, te mutave, pa barem si sad štedim trud i ne pišem im više porukice. Za sada ću se uzdržati objave nikova dotičnih iskrica jer očito je da nisu vrijedne truda.

Kao mala voljela je kolače, a sada samo momke malo jače.. i naravno, trese pelinkovac;-).
Link

Eto prođe već podosta vremena od te zadnje, iskričave kave, kad rekoh sebi, nikad više... Je, ponekad je teško spojiti riječi i sliku...Biko kako bilo iznova ja poželjeh kavu, ali sad m ni jedna neće, kao da nisam te sreće. Ne znam što je razlog, izuuzev što sam crn, visok, mlad i lijep. Ajd, sad sam se malo i ishvalio mogli bi i ozbiljnije. Na porukice obično izostaje odgovor, pa tako onda ni mogući uvjeti za kavicu se ne javljaju. Imal tko recept za lakši način do te prve kavice?

I danas sam pokušao doći do svog švajs-aparata no zaključio sam kako će me to više koštati no da kupim novi. Pouka, ne posuđuj nikom svoj švas-aparat... Sutra idem kupiti novi, no nisam profić i nije mi poznato koji je bolji, za svoje pare. Posjetio sam i nekoliko obližnjih majstora, iskusnih, kojima je zavarivanje profesija. Svi oni imaju i koriste te stare, klasične aparate, teške i po nekoliko desetaka kilograma, dok za ove nove, prekidačkog tipa, su samo dobili šture informacije. Gledajući na netu, vidljivo je kako su ovi elektronci i puno skuplji od klasike... Neznam za koji se odlučiti, za klasiku ili za ovu novotariju, inverter za zavarivanje? Molim pomoć, kroz savjet, a gdje je vidljivo koji je u prednosti. Link

Dok traju ova stranačka prepucavanja, dok traju ovi napadi crkve na vladin program u školstvu, dok raznorazne udruge propagiraju samo vlastiti interes,a zaboravljajući na opći, dok detonacije nepoznatog porjekla tresu Metropolu... dok... Sjedim sam i družim se sa prijateljicom noći, samoćom. Poštanski sandučić i večeras prazan, pa već mislim kako ću ga i demontirati, jer ničem i ne služi...
Link

...ako se ne pojaviš, da mi ovu večer popraviš;-)
Link

Što je to istina? Kompleksno pitanje a i odgovor onda mora biti takav. Svi mi imamo neke svoje istine koje smo pažljivo mjerkali nekim svojim metrom, pa vjerojatno stoga i u narodu kažu, koliko očiju toliko i istina. Hm, ponekad i ja izbjegavam istinu da kažem, ponekad i nešto onako bezazleno malo slažem. Da, tako je to, al' samo ponekad…
Ima li i u ljubavi istine? Ili laži? Zamislite, netko vam postaje sve bliskiji i draži a jasno vam je da koristi neke male sitne laži, čak i kad kaže da vam je pogled, ili dodir, danas nešto nježniji i blaži.
Što i kako dalje, odbiti ga ili mu se jednostavno prepustiti, pa «kud puklo da puklo». Život je kratak a ljubav se ne nudi svakoga trena, smije li čovjek popustiti ili prepustiti da sve ostane samo jedno lijepo sjećanje, jedna više uspomena?