Indrilogija

...u Splitu, gradu koji je dobio ime po krasnoj biljci brnistri, grčkog imena - aspalathos, u kojem kažu, žive najljepše žene na svijetu, a jedan od rimskih careva Dioklecijan, izgradio je još u 4-tom st. baš u Spalatumu, palaču u kojoj je kanio provesti svoje umirovljeničke dane, dakle u tom "nemagradadoSplitanajlipšijeSplit", kako mu tepaju njegovi stanovnici, živi i jedan mačak. Corty mu je ime.
Ne znam po kome ili čemu je Corty dobio ime, možda baš po nekom kralju ili princu, možda po Royal Court Theatre, iz Londona, ili možda po muzičaru Kurtu Cobainu, možda po nekom cvijetu ili rijeci koja teče dalekom egzotičnom zemljom..ne znam, znam samo da Corty nije običan mačak, pa mu zato i pristaje neobično ime, a ako u Splitu žive najljepše žene na svijetu, gledajući Cortyja, žive u tom divnom gradu pored mora i najljepši mačori.

Corty je spličanin engleskog podrijetla, ne znam da li plave krvi, ali plavo-sivkasto i ljepše mačje krzno nisam vidjela, šape koje bi se u ljudskom svijetu mogle usporediti s dugoprstim lijepim rukama nekog pijaniste, onako po dojmu, oči velike jasne prave mačorske, a rep...eh, da možete vidjeti samo, to bogatstvo i gotovo viteško držanje repa jednog rasnog mačora. Iako tako lijep, kako se riječima ni neda opisati, pa ću tu stati govoriti o njegovoj ljepoti, Corty je značajan zbog nečeg sasvim drugog, naime taj je mačak najbolji prijatelj mom prijatelju, a prijateljstvo kad je čvrsto, pravo, iskreno i veliko, neraskidivo, onda je to jedna od najvažnijih stvari u nečijem životu. Prijatelji su oni ljudi, ili mačori kad pričamo o Cortyiju, koji su nam uvijek tu negdje oko nas, s nama i svakako u našim srcima i svijetle u noči kao krijesnice, plivaju u moru našeg života kao delfini, mirišu kao smilje u proljeće, griju nas zimi svojim toplim pogledom i osmijehom, a ljeti kad je nesnosno vruće i kad jedva dišemo i ništa nam se neda, sjede s nama i pričaju ovako ili onako neku svoju, našu priču, pa nam bude lakše i iako toplije oko srca i u duši, baš zbog tog divnog osjećaja, otapa se i vručina oko nas, a njihovo prisustvo djeluje kao lagani lahor koji nas miluje pa se lakše diše.

Cortyijev najbolji prijatelj, vrsni je muzički znalac, voli i poznaje jazz, tako da ovaj mačak ima najbolje muzičko obrazovanje koje, mislim nema niti jedan mačak na ovome svijetu...no nije to sve, ovaj mačak je i glavni asistent svom prijatelju i suradniku pri izradi nekih čarobnih drvenih predmeta koji služe u muzičke svrhe. Nosi mu i dodaje "brukvice i vide", promatra i smiruje situaciju napornog i preciznog rada. Važno je to, ooo i te kako važno.
Njih dvojica podsjećaju me na Sherloka Holmsa i njegovog asistenta doktora Watsona, pa iako naravno ne istražuju briljantnom dedukcijom i britkom inteligencijom zločine, istražuju na sličan način svijet muzike i muzičke elektronike. Uopće, nije slučajno što je Corty porijekom englez, a moj i njegov prijatelj starosjedilac jednog od najljepših gradova pored sigurno najljepšeg mora, pa ta prijateljska i radna simbioza jednog smirenog, uglađenog engleza i temperamentnog mediteranca, u stvari čini dobar sklad uzajamnog nadopunjavanja.

Nikako ne smijem zaboraviti da je Corty i internetski educirani mačak, veoma popularan na jednoj društvenoj mreži na kojoj mnnoge dame uzdišu kad gledaju njegove fotografije. Tko zna...ne bih se čudila da jednog dana postane i slavni filmski glumac ili glavni lik novog mačjeg crtića, ili pak zaštitni znak u video topiću o gradu Splitu.

Kako god....i što god bude, nije tako važno, važno je da je Corty živ i zdrav, da čuva i pazi svog i mog prijatelja, pomaže mu, uljepšava mu dane i da ga ne muči previše noću....ma znate kako mačori malo polude nekih noći kad se sjete mačjih damica, tad ni poznata engleska hladnoća i uglađenost ne pomaže.

Mogla bih napisati o ovom neobičnom mačku mnogo toga, zna on biti i nestašan ima sigurno i poneku manu, ali s manama svojih prijatelja moramo biti diskretni, o njima se ne govori, još manje piše, pa bože moj, prijatelje i volimo baš zbog toga što ih možemo voljeti unatoč njihovim manama...zato ću reći još samo nešto - amormjau mauclavicula -maumagnae vitaemiau estmau - . Corty je sigurno razumio, a onima koji ne razumiju mačji jezik, prevest ću -
- Ljubav je mali ključ u velik život.-

Otto svira violinu. Svira je zatvorenih očiju, zaneseno i nježno. Voli Brahmsa i eurokrem. Otto nosi starinske okrugle naočale žutih okvira od jantara, kaže - skupocjene su i bez njih sam posve čorav -.

. Od jantara, kažem - ma zezaš, ne? - nasmiješeno i s nevjericom pitam.

-Ccc, kad ti kažem bez njih sam totalno bez uprizorenja - odgovara, vješto izbjegavajući, ni sama ne znam zašto, odgvor na moje jantarsko čuđenje.

Otto ima ravnu kosu do ramena, bujnu i uvijek je stavlja iza ušiju, ima lijepe duge prste i njegovane nokte, visok je i mršav, pravilnih crta lica na kojem dominiraju smeđe oči iza zanimljivih naočala, usne su njegove pune i gotovo uvijek obučene u lagani osmijeh. Osim ljeti, uvijek nosi starinski svijetli baloner, ispod kojeg proviruje posve bijela obična košulja, nehajno prekrivajući uvijek neobične hlače. Ljeti je Otto uvijek u crnoj T-shirt majici i japankama. Neobično- obična kombinacija, njegova je značajka vizualnog dojma.

- Ti si žuta znaš? -

- Žuta?... kako misliš da sam žuta? -

Pa jesi, sve što volim žuto je i stiglo je s moje žute livade...iznad nje lete žute ptice, na njoj raste žuto cvijeće... zrikavci žuto zriču, a buba-mare su isto žute s tamnije žutim točkicama, Sunce je posve žuto, a kad legnem na žutu travu pogledam u žuto nebo kojim plove žuti oblaci...čudesno Žutilo me posve obuzme tada i sretan sam...onak' žutkasto...nasmijanog lica i s pogledom uprtim u daljinu, kao da me usmjerava Tamo, uzima mi ruku i igra se mojim prstima, fućkajući tiho Lullaby.

- Je li sada i moj osmijeh žut? - smiješim se i vrtim skoro otpalo dugme na njegovom starinskom baloneru.

- Nije, tvoje su oči tamne i neodvojiva cjelina tvoga osmijeha - kaže mi i kažiprstom dotakne nježno vrh moga nosa, gledajući me pri tom tako prodorno, ravno u dušu.

Zaustim novo pitanje, no prekine me - ček' a zakaj si ti tak vesela danas, nešto se dobrog dogodilo? -

- Je, imam nove cipele - odgovaram sramežljivo i gledam vrh meni prekrasnih cipela koje sam čeznutljivo promatrala danima, a koje su me svojom ljepotom mamile iza stakla velikog izloga.
- Điz', ne razumijem tu besmislenu žensku potrebu za skupim cipelama...a koliko si ih platila, ha? -

- Ovoliko - pokažem veliki razmak između ruku, koji je trebao značiti - puno.

- Aaajmeee, pa znaš li ti koliko se za te novce može kupiti eurokrema?...bila bi to zaliha za čitavu godinu, fakat ne razumijem...no dobro, ako je taj sjaj u tvojim očima i lice prekriveno osmijehom zbog ove ljepote s kojom hodaš,.... OK....nasmije se i da mi na taj način na znanje da mu se moje cipele sviđaju i da neće više razmišljati o gomili eurokrema koje bi mogao kupiti za njihovu vrijednost.

Otto je sve materijalno mjerio s količinom eurokrema, s brojem eurokrem pločica ili brojem žličica napunjenih erukrem- kremom. Ovisnik o toj slatkoj atmno-bež masi kojoj nije mogao odoliti nikada.- Konglomerat čokolade i lješnjaka, to je eurokrem - znao bi reći.

Posebno je volio proljeće. volio je i ljeto, jesen, pa i zimu, ali prema proljeću imao je iznimne osjećaje. Jednom smo se, šetajući gradom, našli na Cvjetnom trgu, bezbrižno brbljajući - o mačku lutalici koji dolazi na prozor njegove sobe svakog jutra i budi ga mjaukanjem u točno oređeno vrijeme, a on mu onda stavi stari tanjurić od rasparenog bakinog servisa...s cvjetićima koje prekrije mlijeko..maćak nakon što izlicka tanjurić zadovoljno prede....pričali smo i o filmu koji bi svakako trebalo pogledati....-.a jesi čitala Simmela "Može i bez kavijara"?, skroz zanimljivo štivo......pa, zakaj misliš da je moj stari u pravu kad mi priča o tome da će žuta rasa jednoga dana vladati svijetom?...danas sam smazao samo tri eurokrema, one male tri pločice...pa nije to tak puno, ne?...svirao sam violinu dugo u noć...uhvatila me neka tuga...a zkaj volim Brahmsa?...ček malo, to ti je duga priča, jednom čemo svakako i o tome...sjećaš se Mardešića, kaj nam je predavao latinski u đimn?... čujem da je odlepršao tam gore u žutilo...joooj opće ne kužim kaj je Bunuel poručio onim morbidnim glupim filmom ...ph - ".Un chien andalouao"...a ni Dali mi se ne pari, nadrealizam...ma bez veze...kažu za Meštrovića da je bio radoholičar, imao je četvero djece i kad je studirao u Beču uopće nije znao njemački...mogli bi na drink u onaj novi kafić, veli mi frend da subotom tam svira neki ludi kit kaj se ful kuži u gitaru....Otto je mogao pričati u beskraj o svemu i svačemu, a ja sam ga mogla isto toliko slušati...

Dakle, našli smo se između cvijeća koje su pogledom, riječima i osmijesima nudile prodavačice na trgu cvijeća.

- Znaš li tko je pitao - "gdje se može kupiti proljeće?" - pogleda me upitno, priđe jednom velikom buketu bijelih margareta, malo ih je prebirao i onda za ćasak iz drugog buketa izvukao nekoliko raznobojnih frezija, gurnuo ruku u džep, izvadio novčanicu i platio nasmijanoj prodavačici, zatim mi tutnuo šutke buketić u ruke.

- Proust? - izustim nesigurno....

- Aha, je..a napisao je i .- "proljeće je ono doba godine kada se misli mladića okreću ka onome o čemu djevojke čitave zime sanjaju" - nastavi govoriti namigujući mi, zatim me zagrli i tako s buketićem kupljenog proljeća, proustovskim ozračjem i fluidom između dva ramena krenemo dalje u neodređenom pravcu.

Otto je znao i šutjeti. O kako je divno znao govoriti svojmo šutnjom..Šuteći, pričali smo jednom sjedeći na rivi, zadirkujući more nogama uronjenih u njegovu prozrnost, gledajući u Sunce koje se lagano opraštalo od nas i dana, odlazeći u smiraj...
...Znao je Otto prekrižiti ruke na leđima ispod balonera i tako hodajući pored mene bez glasa, voditi me uskim stazama između stabala maksimirske šume.
...Naučio me jednom pričati sa stablima. Zagrlio je stablo staroga hrasta, pogledom me pozvao da učinim isto, zatvorio oči i tako smo se grlili uzajamno, pričajući u četvero. - dva hrastova starca, Otto i ja.. mislima smo smo doticali neke tanane sfere i posve nove razine jedne te iste četverodimenzionalne duše.

- Idem sutra na otok - kaže mi i tužnim pogledom daje do znanja da mu se nejde.

- Idi i odmori se, napravi odmak od svega - kažem mu nastojeći svojim odobravanjem dodati razlog više njegovu odlasku.

- Moram ići vidjeti u kakvom je stanju obiteljska kuća, stari ne može, a stalno pita kad ću poći, pa eto idem... poprićat ću s kućom. pomilovati dlanovima njene zidove, odsvirati nešto samo za nju i onda se vraćam - .

Da, Otto je prićao s kućom u kojoj se rodio njegov otac, stablima, mačkom lutalicom, svojom violinom, žutom livadom i sa mnom.

Najljepši i najdraži poklon dobila sam od Otta - jednog proljeća.

Ne znam da li je na svojoj livadi ubrao žute maslačake, nije to ni toliko važno, no dio svog žutila prenio je u mene i moja sjećanja na taj dan, kad se pojavio s punom vrećom nečega.

- Donio sam ti nešto na dar, sad tu sjedi, zatvori oči i ne otvaraj ih dok ti ne kažem - .

- Poslušno i radoznalo, sjela sam i zatvorila oči. Čulo se šuškanje vreče iz koje je uporno nešto vadio, a zvuk se udaljavao...zatim se nakon meni, beskonačno dugog vremena u kojem sam žmireči, nestrpljivoi čekala, čuo predivan i tih zvuk njegove violine...

- Sad otvori oči - kaže mi ne prestajući svirati...

Otvorim oči, gledam ...ispred mene mali puteljak napravljen od žutih maslačaka, na kraju puteljka stoji Otto i svira smiješeći se, netremice gledajući negdje iza mene.
Okrenem se u smjeru njegovog pogleda i ugledam drugi puteljek napravljen od pločica eurokrema, a na kraju puteljka, jednakim pločicama ispisana je riječ - SVIJET -.

Ne znam gdje je danas Otto. Da li svira Brahmsa na svojoj žutoj lvadi, grlii li stabla u nekoj šumi, priča li s nekom novom starom kućom, žuti li nečije misli i snove, kupuje li proljeće na nekom trgu cvijeća? Ne znam. Ono što znam i što mi je postalo tako važno, jest spoznaja da u mom životu postoje mnogi puteljci, a u tom mnoštvu postoji uvijek jedan sladak i jedan žuti puteljak. I jedan i drugi vode do tišine koja govori posebnim riječima koje se ne čuju, i jedan i drugi puteljak istovremeno su stvarni i nestvarni. U svojoj stvarnosti čine se bajkoviti, u svojoj nestvarnosti čine se ostvarivima. Uvijek imamo najmanje dvije mogućosti i obje su jednako prihvatljive.

Ponekad slušam Brahmsov dvostruki koncert za violinu i violončelo u a-molu, grickam eurokrem i razmišljam o tome koliko bi se eurokrema moglo kupiti za istu svotu koliko stoji recimo jedno putovanje u Prag. Otto mi je pričao o ljepoti praških parkova i pivnici u kojoj se dvoumio popti čuveno pivo ili tu svotu ostaviti za deset pločica erukrema.?

Eh, Otto...

..negdje na osami pored mora, na visokoj litici s koje pogled seže do zamišljene točke gdje Sunce odlazi na noćno kupanje, na toj litici odabrat ću mjesto i na njemu posaditi maslinu. Bit će to maleno drvce s par listića, vitko, zdravo i gipko. Stat ću pored svoje masline, zaliti je svježom vodom, pogladiti listiće i šapnuti - rasti!...zatim ću joj okrenuti leđa i odbrojati širokim razmacima najmanje tristo koraka, onda ću petom u travi, napraviti oko masline krug, tako će ona biti u njegovom središtu... unutar kruga, osm masline neće biti ničeg, kako bi ona mogla rasti, širiti svoje grane i stremiti ka gore ili postrance, posve slobodno i neometano.

...zatim ću tražiti kamenje koje koje govori..
..jednom sam dugo šetajući pored mora, naišla na povelik kamen koji me zvao - sjedi na mene i odmori malo...
- divno! - kažem i sjednem na taj kamen..
...sjedeći tako na njemu, sasvim ugodno smo se družili, pričajući jedno drugome kako je uvijek krasno sresti novog mogućeg prijatelja, s kojim možemo podijeliti neki ugodan i zanimljiv trenutak...
...jednom drugom prilikom, sretnem kamen koji kao da raste iz zemlje, okružen zelenom travom, blistao je svojom bjelinom, glatkom oblošću i zanimljivom strukturom svoje trodimenzinalnosti...
.... u tom travnatom bespuću..pružao je čudesnu sliku simbioze biljnog i kamenog posve različitog svijeta....

...diveći se njegovoj ljepoti kažem glasno - kako si lijep! -

...a on kao da se sramežljivo nasmijao odgovori mi - a ne, predivno je zelena i svježa ova trava oko mene, samo ti se čini da sam tako lijep i bijel, jer kad bi se nalazio među mnogo mojih kamenih prijatelja, vjerojatno me ne bi primjetila - ...
...zamislio me na tren, možda je u pravu.....hm?...

...a, ne, ne...lijep si ...meni si lijep...kažem mu tiho....ovo zeleno okruženje samo naglašava tvoju bjelinu, kao što lijepi okvir naglašava ljepotu neke slike, koju izdvojimo iz mnoštva u nekoj galeriji slika, upravo zbog ljepote sklada okvira i same slike...

...zbog ta dva kamena i još nekih koje sam srela, saznala sam da kamenje govori, pa sam odlučila pronači toliiko kamenih govornika koliko bi mi trebalo za sagraditi kućicu pored moje masline...
..zamišljam unaprijed kako bi bilo divno sjediti ispred kućice kamenih pričalica, pored šutljive masline, gledati u more... pričati i šutjeti s njima...

..maslina bi zasigurno bolje napredovala, pružajući svoje grane prema kućici, moru i meni, kako bi bolje čula naše priče i jednom u budućnosti, kad bude stara i velika, možda bi progovorila nekom slučajnom putniku koji bi zastao da odmori i predahne u hladovini ispod njene raskošne krošnje...mogla bi mu tada ispričati mnogo lijepih priča, a on bi slušajući možda smirio svoje misli i napunio dušu...

...svoju bi kućicu pokrila glinenim, crijepom, a negdje s lijeve strane virio bi prema oblacima i nebu dimnjak iz kojeg bi za hladna vremena izlazio sivkasti topli dim, koji bi nekome tko bi ga ugledao vani na vjetru i hladnoći, odmah govorio - unutra je toplo, unutra gori vatra...naravno, unutar moje kućice sagradila bi od najveselijih i najmanjih kamenih govornika, onih koji bi znali sačuvati nestašnu i ponekad opasnu vatru, otvoreni kamin...

...ispred kamina postavila bi drveni stol, a oko njega trinaest stolica...svaka bi stolica bila drugačija, posebna i oslikana veselim bojama....na stolu bi sigurno uvijek bila niska i široka porculanska zdjela prepuna cvijeća koje bi raslo uokolo kućice i moje masline....


..još ne znam gdje bih smjestila veliki starinski krevet, onaj koji ponekad malo škripi, prekriven šarenim cvjetnim prekirivačem i s mnogo mekih, mirisnih jastuka,..

...vani se bura šulja i huči, u kaminu pucketa i veselo gori vatra, stvarajuči sjenke po zidovima, toplo je i ugodno unutra, a ti utoneš u taj cvjetni krevet, nasloniš se na jastuke s nekom zanimljivom knjigom, pored tebe šalica finog čaja od jabuke s cimetom...

...ili...

.. ljeti, kad je vani vruče i sve izgleda kao da stoji zbog Sunca koje vlada, zatvoriš grilje na otvorenim prozorima, pa struji i protiče zrak koji pleše stvarajući male nevidljive kovitlace u polu mraku, koji te samo taknu u prolazu i osvježe... otkriješ cvjetni prekrivač ispod kojeg se ukaže lanena plahta, pa nagim tijelom dotićeš njenu svježu bjelinu i ugodno ti pri tom hladi i smiruje uzavrelu kožu izloženu sunčevim zracima i toplom moru...udišeš netom ubrane grančice lavande i maštajući zatvorenih očiju toneš lagano u poslijepodnevni kratki san...

...uski puteljak, vijugav i i zagonetan, vodio bi od kućice dolje do mora sve one koji nakon mirisne kave i svježe ispečenog kruha premazanog maslacem, požele moru - dobro jutro - a, u smiraj dana, kad boje i mirisi dostignu vrhnac svoje snage, žuta brnistra i ruzmarin, činili bi strmost i uspon puteljkom, neprimjetnim i blažim...a kad se popneš skroz, onako, pomalo zadihan od blagog uspona, ugledaš kućicu, jedan ti njen prozor namiguje, drvena otvorena vrata, smiješe ti se, a klupica boje lavande ispod drugog prozora zove te da sjedneš i predahneš...


...i što ćeš?...odložiš šarenu platnenu torbu iz koje vire zgužvane novine, sjedneš na klupicu, ispružiš noge i uživaš tren u rajskom pogledu - s jedne strane sjenka maslinovih grana, s druge strane grmovi lavande, ispred tebe ruzmarin i brnistra, a odmah iza njih modro more...u daljini vidiš kao točkicu, neku barku koja plovi, Sunce još zažareno, narančasto, gmizi polako prema nekom brdu u daljini, kao da se s tobom želi igrati skrivača...

...natočiš hladnu limunadu u orošenu čašu, otpiješ gutljaj i jednostavno si - sretan....

...kad noć natkrili sve i kad su samo daleke zvijezde male svijetiljke na vedrom nebu, kad zrikavci započnu svoj noćni koncert - a kapela, a krijesnice blistaju među travkama, legneš na toplu zemlju i travnati pokrivač, s rukama sklopljenim ispod glave...gledaš u osvijetljeni Svemir i smiješiš se zadovoljno starom prijatelju Mjesecu koji ti namiguje...i opet si - sretan...


...neću zamišljati detalje unutar moje kućice...kao što bi bile, recimo crno bijele obiteljske fotografije u jednostavnim drvenim okvirima, kakav bi bio stari, nekom bojom osvježen "kredenc" prepun secesijskih raznolikih čaša, koliko bi soba imala kućica, kako bi razmjestila bakreno posuđe iznad nekog ipak moderno dizajniranog štednjaka, uz neki veliki hladnjak ispunjen raznim delicijama koje bi čuvala za pripremu ukusne večere za moje najdraže, kakva bi točno bila kada u kupaonici izrađena od nepravilnih šarenih komadića keramike, da li bi prekrivać na stolici za ljuljanje pored kamina bio u boji lavande ili tirkznoj?...da li bi mnoštvo sviječnjaka bilo stakleno ili metalno, kako izmješati "staro i novo"? - gdje smjestiti TV, internetski pogled u svijet, zvučnike iz kojih bi glasno ponekad izlazili prekrasni zvuci Chopina ili saxafona, ludog ritma trencea...neću to zamišljati...To ću nastojati živjeti....

...ali ima jedna misao u mojoj glavi koju ne mogu izbaciti i koja mi se dok sanjam o mojoj kućici pored mora, neprekidno vraća...
...zamišljam, stalno, uske drvene stepenice koje vode do ispod krova i okruglih vidljivih greda koje ga drže...vidim u mislima mali prozor na krovu - prozor s pogledom u nebo, koji bi otvorila i ispod kojeg biponekad sjela na pod pored velikog, sigurno prašnjavog "baula" ...

...otvorila bi poklopac i istom uronila rukama u dušu baula koji bi čuvao djeliće moje duše...stara pisma vezana svilenom trakicom, fotografije nekih lica i trenutaka iz prošlosti, prvo-pričesne i krštene haljinice moje djece, njihove prve uvojke kosice, kamenčiće koji šute i pričaju samo kad otvorim kutijicu koja ih čuva, prve cipelice hodalice, požutjelu vjenčaicu, napuklo staro damsko zrcalo, jesenje lišće između stranica drage i puno puta pročitanje knjige, lišće koje je otpalo s nekog stabla i ubrano rukom koju sam jednom tako silno voljela, plišani medo kojem nedostaje jedno stakleno oko, pješćani sat od tri minute, džemper koji sam jednom isplela nekome koga više nema, jastučić na kojem je moj pas sanjao velike mirisne kosti, porculanski anđeo čuvar, morska zvijezda ubrana na nekoj drugoj strani mora, vrećica puna staklenih pikula, tisuću origami ždralova koje su izradile vješte ruke mog sina koji je želio nekome svu ljepotu ovog svijeta, drveni leptir-klopotač na kraju štapa, kojeg je kao mali guraopo po sobi moj drugi sin kao maleno dijete, kristalići starog visećeg lustera, zbirka najdražih pjesama, stari ofucani kistovi kojima je moj slikar oslikao svoja prva platna, stolnjak koji je vezla moja baka, vjenčana fotografija mojih roditelja, jedno srebrno zvonce za koje mi je netko rekao - njegov zvuk tjera negativnu energiju... i još svašta-NEŠTO...
...taj bi baul bio čuvar onih stvari koje nam ne daju zaboraviti radosne i tužne trenutke iz našeg života koje svi imamo, onih stvari koje su nepotrebne i ne ispujavajuviše svrhu koja im je u njihovom rođenju dana, stvari koje inaće spavaju, a budne su samo onda kad ih mi probudimo i tada govore o nekim prošlim vremenima koja se više nikada neće ponoviti, a koja su nekada činila naš život življim..


...to bi bila riznica povijesti mog života koji još traje i koju ću puniti, a jednom kad me ne bude, govorit će kakva sam i što sam bila, nekome tko to bude želio znati...taj baul želim imati na vrhu moje kućice na moru, ispod krova, s otvorenim prozorčićem prema Nebu...

...sjest ću pored riznice moje povijesti ponekad, svaki puta pozvoniti zvoncem, probuditi neke stvari, a neke ću staviti na spavanje...nastojat ću i tada biti - sretna...

...hoćete li se igrati sa mnom?...hajde, uzmite olovku, komad papira i na njemu, ali brzo, ne razmišljajući, napište najmanje deset stvari koje vas raduju...

...evo, ja ću to učiniti isto - mene raduje - radost mojih najbližih, more, čitanje dobre knjige, sunčan dan, poklon od drage mi osobe, melodija koja godi mom uhu, slučajni susret s dragim bićem, cvijeće, doručak, spravljanje ukusog jela, Haku kad je lijen, raduje me kad mi se netko raduje, vožnja biciklom, mir u očima moga tate i nepresušna blagost moje mame, raduje me sve što je bijelo, žuto i crveno, boje sutona, nove cipele, dobar filozofski razgovo, susret sa zanimljivom osobom, novi kristalić u mojoj zbirci, raduju me lampioni, balnočići od sapunice i čokolada, radosna sam kad završim nešto što mi se nikako nije dalo raditi, Božić, putovanje, sanjarenje, uvijek iznova raduju me prve pahulje snijega, jesenje boje, šetnja vinogradom, stablo stoljetne masline, djetinji pogled i osmijeh, rascvjetano stablo bugenvilije u vrtu moje kućice na mru, bosonoga šetnja pješćanom obalom, stari jež Djedica, susret s prijateljicom, radosna vijest, čaša hladne vode kad sam žedna, i najmanji susret s Ljubavlju, mirisni čajj...

...raduje me svako jutro, jer svako nam je jutro kao novo rođenje, a dan pred nama, kao jedan mali život i nikako ga ne bismo smjeli završiti a da se u tom danu ne radujemo makar nečemu, nekoj običnoj sitnici, jer običnih sitnica kojima se možemo radovati u jednom danu ima mnogo, a rijetko se dešavaju velike stvari u jednom danu i obinčo se dese, nakon što smo proživjeli mnogo dana, te nikada ne znamo kad će i da li uopće doćii taj veliki dan...tako svi oni koji zaborave ili se ne znaju radovati malim stvarima u jednom danu i svjesno ili ne svjesno čekajući da im se dogode neke važne velike stvari kojima bi se radovali illi zbog njih bili sretni, "umru" svakim danom u kojem se nisu radovali i na kraju zaista potroše život skupljajući takve dane kao nesretna, prazna i ne radosa bića...

..može li se naučiti radovati malim stvarima?...da, svakako...evo ja sam slučajno dobila na poklon drage mi osobe jednu neobičnu drvenu piramidu sa šesnaest malih, ali zaista malih ladica, izrađenih od keramike...tu je piramidu napravila jedna keramičarka, umjetnica koja se sigurno zna i raduje malim stvarima...jer svaka je od tih ladičica rukom oslikana živim i toplim bojama, na svakoj je drugačiji crtež i svakoj od njih umjetnica je dala neku malu različitost i "osobnost"...

...zamišljala sam kako se uopće sjetila napraviti nešto tako dražesno, istovremeno neobično i svrsishovito, a onda mi je palo na pamet, da tako nešto može smisliti i izraditi samo radosna osoba...

...volim male ladice pa je moja radost ovom poklonu bila zaista velika, no kad sam se malo zbližila s piramidom, zapitala sam se što ću staviti u te ladice?...nekako spontano i s vremenom sadržaj ladica bio je takav da sada ova piramida ima ime - zove se - piramida malih radosti...

..neću vam naravno otkriti sadržaj baš svih ladica, jer neke čuvaju i moje male radosne tajne, no u prvu ladicui na vrhu piramide svako veće prije spavanja stavim mali papirić na kojem sam zapisala sve radosti koje su mi se toga dana desile...nekada na tom papiriću stoji samo jedna riječ, ponekad je papirić cijeli ispisan, a ponekad imam i nekoliko ispisanih papirića koje jedva uguram u ladicu...svako iduće jutro, pročitam koliko radosti je bilo u mom prethodnom danu i radujem se svaki puta kad shvatim da nisam "umrla" prošlog dana prazna, nesretna i kao neradosnobiće...

...taj mali svakodnevni ritual, tjera me na neki način da ne zaboravim percipirati bar nešto čemu bi se mogla radovati...
..otvorim ujutro ladičicu, izvadim papirić i čitam: Marko je dobio peticu iz fizike, u susjednom vrtu procvjetalo je stablo lipe, obično smrknuta i šutljiva blagajnica u Konzumu, imala je širok osmijeh na licu, B je na Faceu stavila predivnu sliku mora, susjedin pas-lajavac, danas je bio šutljiv, uspjela sam dovršiti "nešto", kupila sam puno jeftinije crvene svijećice, ručak je bio čista petica...čitam i opet se radujem tog trenutka, prošlim trenucima i kažem samoj sebi - tko zna što ću sutra ujutro čitati, ali radujem se i toj neizvjesnosti mogućemi budućem radovanju...

...nekolkiko puta papirića u ladici nije bilo, ali bila sam na putovanju, nekoliko puta bio je bez riječi, tada sam bila tužna, nekoliko puta pislala je samo jedna riječ - proljeće... ili ljubav...ili...13. 09.2008. ili ćevapi...ili nećije ime osobe koja mi je taj dan učinila radosnim...

...u posljednjoj ladici, na dnu piramide, stavila sam tri kamenčića iz mora, jednu malu školjkicu koja morem šumi i papirić na kojem je zapisana moja najveća želja...a moja najveća želja jest - zbližiti se što više s Ljubavlju, davati je što više i primati je što više...

...pitam se samo, zašto moja piramida ima baš šesnaest ladica?...naime, tjedan ima sedam dana, mjesec tridesetak..hm..ako se sjetite nečeg zgodnog, obradujte me svojim odgovorm...

Sastojci: osnovni sastojak - odluka

po potrebi određena količina samoće

1kg dobrih misli

3 dag nade

sva sjećanja koja imate

prstohvat tuge

nekoliko dragih uspomena

tri kamenčića iz mora

što više uzdaha

nekoliko pogleda u sunčano nebo

jedan brušeni kristalić

nekoliko lijepih snova

13 osmijeha



Postupak: prije svega dobro očistite odluku, skinite oštrim nožem njenu koru, dobro je isperite i stavite sa strane kako bi

nabujala...u specijalnu posudu dodajte jedan kg dobrih misli, (uz određenu kolićinu samoće), očišćenih od svih primjesa, gorčine i moguće oksidacije, a to ćete učiniti tako da gorčinu izbacite prstohvatom tuge, a oksidaciju spriječite nikakvim vlaženjem, naročito ne suzama...nekoliko dragih uspomena i sva sjećanja koja imate izvadite iz prirodnog omotača, pomješajte s tri kamenčića iz mora, dodajte što više uzdaha, a zatim nastalu smjesu vratite nazad u prirodni omotač...nakon toga uputite nekoliko pogleda u sunčano nebo, otvorite prozor i negdje na njemu objesite tankom niti brušeni kristalić, kako bi sunčeva svijetlost doprla do njega i stvorila kaleidoskop predivnih šara u vašem oku...nakon toga nastalu smjesu ostavite na toplom preko noči, prekrivenu s nekoliko lijepih snova... slijedeće jutro, nabujalu odluku napunite svjetlosnim šarama iz vašeg oka, pogledima u sunčano nebo, lijepim snovima te zapecite kratko na 360 stupnjeva, izvadite iz pečnice, ostavite kratko da se slegne, prožme i odmori, zatim

zapalite i flambirajte samoljubljem..na kraju ukrasite s 13 najljepših osmijeha koje imate..

Ovaj recept, naročito je prigodan kad ste osamljeni, a u društvu dragog bića lakše ga je spremati i s večom slašću kušati.

U slučaju da vam ponestanu tri kamenčića iz mora, možete ih zamijeniti s jednom školjkom koja morem šumi, svi ostali sastojci su nezamjenjljivi.

Svi smo imali ili imamo dva djeda i dvije bake. Nismo ih birali, kao što niti oni nisu birali nas, jednostavno smo se dogodili jedni drugima i nikada nisam čula kad netko priča recimo o svom djetinjstvu, da priča o djedovima ili bakama, uvijek kažu - moj djed....moja baka, kao da ono drugo dvoje ne postoji. Ne govore o djedovima ili bakama, a zašto je tako nema pravila, no nekako ispada da smo bliži jednom djedu ili jednoj baki. Kod mene je posve druga priča, jer ja sam imala dva djeda i tri bake i sa svima sam bila bliska. S nekima istina malo više, s drugima malo manje, ali nikako ne bih mogla kad pričam o djetinjstvu pričati drugačije nego o svima - o moja dva djeda i tri bake. Da, tri bake.

Svoju baku Mariju, koja je donijela na svijet mog oca, nikada nisam upoznala, jer umrla je od upale pluča u svojoj trideset šestoj godini, no toliko sam slušala o njoj od djeda i rodbine, pa imam osjećaj ne samo kao da sam je znala, već da mi je jako bliska. Od kad znam za sebe slušam - ma vidi je, ista Marija, oči, usne, izraz lica, kao da se jadnica reinkarnirala u maloj...Kad sam bila mala, nisam znala što znači riječ - reinkarnirala - pa sam jednom pitala djeda, a on se samo nasmiješio i rekao - jednog dana ćeš shvatiti. Naravno, danas kad gledam u bakinu fotografiju, razumijem o čemu su pričali, jer kao da vidim sebe, ali prisjećajuči se priča, izgleda da sam naslijedila i bakinu blagu ćud, mir, blagost, strpljivost....o njenim manama nisam nikada ništa čula, pa ne mogu ništa niti reći o njima, ali vjerojatno sam i njih naslijedila od bake Marije.

Kad je jadnica napustila ovaj svijet, ostavila je iza sebe mog djeda s četiri mangupa, jedan drugom do uha, kako se kaže, a najmlađi je bio moj tata. Imao je tada šest godina.

Kako je djed morao raditi i brinuti se za sinove, a oni još mali da bi bili sami dok ga nema, odlučio je djed oženiti se po drugi puta s nekom dobrom ženom. Nije imao izbora, no imao je sreće, pa je u njegov, a kasnije i moj život ušla moja treća baka. Baka Mikana, kako smo je od milja zvali, jer i njeno je ime bilo Marija.

Kažem treća baka, jer ona je bila zaista divna baka. Ispalo je nekako da je najviše voljela mog tatu, jer je bio najmlađi i po njenom pričanju, najposlušniji od svoje braće, pa sam po inerciji naslijedila njenu ljubav prema meni, po tati.

Mikana je bila zanimljiva žena u svakom smislu, djed je zaista imao sreće...odmah je uvela red stigavši u kuću, a ono što me najviše dojmilo u sjećanju na nju, sad kao odraslu ženu, jest činjenica da je iznad bračnog kreveta do njene smrti visjela vjenčana fotografija mog djeda i moje prave bake Marije. Sjećam se kako mi je kao maloj znala pričati o njoj s poštovanjem i riječima - sjećaj je se uvijek, to je tvoja prava baka...ja sam ti isto sada baka, ali znam da bi te ona voljela kao što te volim ja.

Tada baš i nisam razumjela snagu njenih riječi, no sječajući se tih trenutaka osjećam i veliku ljubav i sjetu, ponos što mi je bila treća baka.

U kući mog djetinjstva, živjela sam s roditeljima, djedom i bakom Mikanom, tako da mi je svakako na svoj način odredila djetinjstvo i naučila me mnogo čemu, no ono najdraže mi usađeno od nje jest sposobnost prihvaćanja svih ljudi i sojećaja za humor. Kad je se sjetim, prvo što mi padne na pamet je naš smijeh. Što god bi radil iuvijek je bilo popraćeno smijehom i šalama.

Nakon djedove smrti, Mikana je ostala sama u kući jer samo roditelji i ja odselili, pa sam je često posjećivala, nosila joj mamine delicije i pomagala ako je nešto trebala.

Jednom, prisječam se, bio je krasan ljetni dan, uđem u dvorište i zateknem je kako sjedi ispod tende od vinove loze, u hladu, sama i u posve neobičnom izdanju. Nosila je obično u punđu smotanu svoju bujnu crnu kosu, uvijek u nekoj praktičnoj cvjetnoj haljini i niskim cipelama. Tog trenutka ugledah je u svečanoj crnoj haljini s bijelim točkicama, cipelama s potpeticama, povečim slamnatim šeširom ukrašenim bijelom svilenom trakom,u kojeg je sakrila svoju punđu, bijelim koncem čipkanim rukavicama i s cigaretom u ruci, našminkana...sjedi Mikana i gleda negdje u daljinu....Priđem joj i zbunjeno pitam - pa kaj ti se dogodilo, kak si se to obukla?....Pogleda me ozbiljno i kaže - čuj mala. rekla mi je Mikana da te odvedem na kolače i sok, kad dođeš, ona ima nekog posla u gradu....Aha, pomislim, hoće se igrati, OK i prihvatim igru, najviše zbog kolača u slastičarnici u koju smo obično zalazile, a koje je radila jedna debela simpatična slastičarka, koju opet pamtim zbog svojih divnih torta koje je Mikana kod nje naručivala za moj rođendan, a koje su izazivale čuđenje, radost i ponekad malu dječju ljubomoru mojih prijatelja, jer u ono vrijeme, imati naručenu tortu iz slastičarnice i još na tri kata - bila je senzacija, koju je Mikana uredno i tradicionalno svake godine priređivala na moj dan.

Ugasi cigaretu i kaže, - prestajem pušiti - , a nije uopće pušila, uzme malenu damsku torbicu ( a nije ih podnosila) i krenemo prema slastičarnici. Naručila je dva najljepša kolača, meni što sam izabrala, narančastu "koktu" i sve to popratila teatralno damskim pokretima, tako da sam ja bila neprekidno na rubu jakog smijeha, no i dalje prihvačajući njenu igru pitala sam se što će s kolačima, jer nije ih smjela jesti - imala je šećernu bolest. U čudu sam i zabrinuto gledala kako guta svoje kolače, no bilo mi je tako napeto što će dalje smisliti pa sam i ja gutala svoje kolače i pogledavala nasmiješeno, upitno u nju. Pričala je neke besmislice, glumatala i ništa mi nije bilo jasno, no odmah kad smo izašle iz slastičarnice, skinula je rukavice, šešir i rekla - eto sad vidiš kako izgledaju dame i mogu ti reći nije im lako, ajmo mi sad u naš vrt, leći ćemo na travu i gledati mraviće kako nose svoje teške terete, pa ću ti pričati kako sam upoznala djeda - .Bilo mi je zabavno, no tek danas posve shvaćam što je htjela tom zgodom naučiti me, a kad smo se vratile i zaista legle na travu u našem vrtu i gledale mraviće, slušala sam strpljivo po ne znam koji puta iznova priču kako su se sreli ona i moj djed Janko.

NIje imala pojma o kuhanju, ali je zato imala nenadmašan način uvjeriti me kako nešto, što kao mala nisam voljela jesti pojedem do zadnje mrve, gutajući i s pažnjom slušajući njene priče - jer poriluk kojeg sam mrzila, stigao je iz daleke Kine i baš ga je uzgojio neki mali simpatičan kinez, a ona ga slučajno zna i tako...rekao joj je kako je poriluk i to baš ovaj kojeg jedem, tako zdrav i dobar, da ću ako ga pojedem narasti i biti jako lijepa i pametna...špinat koji nikako nisam podnsila slučajno je glavom i bradom ostavio Popaj jučer ujutro ispred vrata u jednoj šarenoj kutiji, baš za mene, poklon od Olive...a grah...e to je bila priča masnija od slanine koju sam isto tako mrzila, a koju je redovno "utrpala" u moja usta, a ja sam gutajući, slušala jer njene su riječi bile jače od osjećaja gađenja prema hrani koju nisam voljela...dakle grah, su marljivo cijeli mjesec, zrno po zrno i to jedno zrno deset mrava, nosili do njenih vrata,mravići, znaš iz onog mravinjaka ispod grma malina, pa bi ona svako jutro našla nekoliko zrna i isto ih marljivo skupljala, naravno za mene, pa sad nema smisla da rastužimo mrave i uvrijedimo ih, a još k tome ona sama se namučila kako bi skuhala ovaj divan "čušpajz"...pa sam ja da ne uvrijedim i ne rastužim Mikanu i male mraviće sve pojela svaki puta. Najveći štos je bio što nikako nisam htjela jesti grah koji je mama skuhala, pa ga je ona skrivajući odnijela do Mikane, a ja bi ga tamo uz njenu priču smazala...jer Mikana naravno kuha izvrstan grah, a onaj mamin ništa ne valja.

Jedino što je znala skuhati bio je kakao kojeg se onako prustovski sjećam i danas, njegovog mirisa u zimsko jutro, njegove guste teksture i boje, kao i lončića s naslikanim anđelom koji je ispod krila, podbođivši svoje slatko lice gledao u mene dok sam ispijala slatki kakao.Zo je bila samo moja šalica s mojim anđelom koji me čuvao kad bi MIkana negdje na kratko otišla, a ja ostala sama.

Eh i njena cimetom ispunjena štrudla od jabuka,a njegovim mirisom i susjedstvo, kore koje je s toliko spretnosti sama radila i ljutila se kad bi na tijestupri tom nastala mala rupa... kako je zaboraviti!

Mikana je preminula jednog toplog proljetnog dana. Kad odem do groba u kojem sniva svoj vječni san ne mogu suzdržati osmijeh na licu, jer uvijek se sjetim njenih riječi kad smo nosile cvijeće na djedov grob. Govorila bi stavljajući bijele margerite i paleći svijećice - blažen tvoj djed, jednom će počivati u marijasnkom sendviču, ispod njega jedna Marija, iznad njega druga Marija, u vječnoj ljubavi, u ime Oca i Sina i Duha svetoga - prekrižila bi se i gladsno to izrekla. Ne moram reći da nije uopće bila vjernica.

Takva je bila Mikana,moja treća baka. Mogla bih o njoj pričati dugo, dugo, možda jednom...no nikako ne prije nego ispričam priču o svojoj baki Ani.

...ni sama ne znam zašto se sjetih večeras jedne divne i istovremeno tužne zgode, jednog trenutka koji mi je poklonio posve nepoznati čovjek i ostavio dubok trag sve do danas...kad razmišljam o njemu doživljavam ga kao svog Anđela koji me je naučio kako čovjek može biti ljudina....

...stajala sam jedne zimske večeri u svom omiljenom kafiću u kojem je davnih godina boravio naš veliki pjesnik i svojim prelijepim unutrašnjim svijetom obojio na neki način zrak, svaki milimetar toga mjesta, te se svatko tko bi u njemu boravio i udisao nevidljive boje njegove duše nesvjesno bio pri tom nadahnut i na neki način kao uzvišeniji u svom trošenju vremena u običnom kafiću...tako sam doživljavala to mjesto i mislila da ga svi koji tamo zalaze, tako osjećaju i na sličan ga način doživljavaju, do trenutka kad mi se tamo desilo nešto što nikada neću zaboraviti ...sjećam se točno svakog detalja i svega što se desilo te hladne januarske večeri...

...kafić zadimljen, krcat ljudima koji su glasno razgovarali, pijuckali svoja pića, pozdravljali pridošle, smijali se šalama nekog slučajnog komedijaša koji je popio koju kapljicu više, izmjenivali više ili manje značajne poglede, mjerkali suprotni spol, bilo je i troje slučajnih namjernika koji su svratili samo da bi se ugrijali toplim čajem i ne poznavajući nikoga, šutke izašli u hladnu zimsku noć, utopljeni vručom tekučinom...

...broj ljudi se povećavao iz minute u minutu, te je ubrzo nastala prava gužva i postajalo je sve napornije pričati, čuti što govori sugovornik pored vas....s naporom sam slušala što mi govori moj znanac, a on se raspričao o nekoj crnoj maloj, kratke kose, studentice prava - ma znaš je sigurno, ona tamnooka slatka cura što uvijek nosi niske cipele i smiješne kapute, ogrnuta predivnim šalovima...kako ne znaš...ma daj...govorio bi mi, a ja pokušavajući se sjetiti i vizualizirati to biće koje ga je toliko zanijelo, kako bih mu mogla s odobravanjem reći - ah, da zaista slatka mala, ma znam kako ne...da ima smiješan zeleni kaputić....jer to je od mene očekivao, a bio mi je drag...ugledam slučajno usmjerivši pogled prema ulaznim vratima predivan prizor - otvore se vrata kafića kroz koja je izlazio, sukljao dim cigareta pomiješan toplinom prostora i mnoštva koje se guralo družeči se, a ulazio hladan zrak zime, pomiješan svježinom i vlažnošću snijega koji je pršio vani, vrata koja je otvorio pogrbljen, malešan starac...stajao je na ulazu dvojeći bi li ušao ili se vratio, jer previše se svijeta naguralo u malom prostoru...podigla sam se malo na prste kako bi ga bolje vidjela i upila čarobno uprizorenje, naime držao je u svom naručju ogroman buket krasnih, bijelih ruža...

...slika kao iz neke bajke, ništa na njemu nebajkovito, ničeg previše i ničeg pre malo - starac, naboranog lica prekrivenog sijedom bradom u dugom starinskom kaputu, mrljavog šešira prekrivenog s nekoliko pahulja, promrzlih i drhtavih ruku kojima je stiskao posve svježe, bijele ruže, ulazi u svijet koji nije njegov, kojeg niti ne želi, ali iz nekog razloga kao da mora i baš zato što mora ne želi ući...kontrast i metafora prolaznosti i ljepote života ...

...ipak uđe, zatvori jednom rukom vrata, drugom nespretno čuva ruže kao najveću dragocjenost, priđe prvoj skupini i ponudi jednu ružu ne kao dar, več kao dio ljepote koju će možda netko kupiti od njega i dati mu sitan novčić...

...odbijali su ga redom svi, neki zbog napetog razgovora koj su vodili, neki iz čiste bahatosti, neki nisu imali taj novčić koji je starac tražio u zamjenu za ružu jer su ga potrošili na zadnju čašicu pića, drugi nisu imali kome pokloniti ružu, treći su ismijavali starca, neki peti ga nisu htjeli ni pogledati, a on je strpljivo gurajući se prilazio uporno nadajući se kako će bar netko uzeti ružu i dati mu dragcjeni novčić...

...pratila sam ga netremice, bio je u svom jadu nekakako ponosan, gord, njegove su oči bile tužne no bogate sjajem kojim sjaje oči nekog mladića...približavao se mojem društvu i tada već skrušen odbijanjem stao je i progovorio jasnim dubokim glasom -

Stupaj sa svojim mrakom

kroz propast horizonta;

sa tajnom i oblakom

od fronta, pa do fronta.



Stupaj sa svojom tmušom

kroz ponoc cijele zemlje;

pjevaj sa svojom dušom

gdje god se spava i drijemlje



Dosta je laži ! što mi treba

to nije mnogo, dobri Bože,

i toliko se dati može;

tek ljubav žene, vidik neba



I ništa drugo. Ništa vece.

Da je u tebe dobre volje,

meni bi bilo čisto bolje

i — čisto ravan put do sreće.


...žamor se stišao, u starčevom oku pojavi se suza, ruže se učine još bjeljima i nasmiješenima, njegove bore dubljima i večima, no sjaj u njegovim očima postao je kristalan i prodoran...

...taj je tren tišine bio kratak, kao da je netko čarobnim štapićem na sekundu zaustavio vrijeme i zbivanje u njemu, a onda se odmah sve vratilo kao što je bilo...žamor, dim, guranje i ignoriranje "čarobnjaka"....

...srce mi je stalo, ljutnja me preplavila, odlučnost me probudila...zamolila sam poznatog konobara da pronađe makar kvadratić mjesta za starca, da mu topli čaj i možda neki preostali sendvič...on je to učinio, no "čarobnjak" ga je odlučno odbio, ne prihvativši niti čaj, niti sendvič...posramila sam se i naljutila na samu sebe jer nisam odmah shvatila veličinu tog čovjeka, a on je odbijajući konobara nešto govorio, oaj je pokazao rukom u mom pravcu, a starac je uputio pogled prema meni, progurao se došao i stao ispred moga lica ravno me gledajući u oči - tihim glasom rekao - gospodična, ljubim ruke - i pružio prema meni cijeli buket ruža...

...zbunio me, taknuo do srži, suze su samo potekle niz moje lice, bila sam skamenjena i totalno nedefiniranog stanja, preplavljena čistim osjećajima...

...gurao je ruže u moje naručje govoreći - bit će mi čast ako primite ovaj buket na dar -

...primajući zdvojna buket i dalje zbunjena i neartikulirana uspjela sam samo promrmljati - ali ne, nikako...pa ove su ruže....a on je nastavio rečenicu - za vas- ....jednom rukom skinuo je šešir, lagano se naklonio, vratio ga nazad na glavu, okrenuo se i pošao prema izlazu, otvorio vrata i nestao između pahulja i noći...

...za mene je tog trenutka stalo sve i sjećajući se sada dok pišem ove retke, proživljavam na posve isti način, istim intenzitetom taj trenutak svog života....

...shvatila sam tada, iako jako mlada, svu snagu i veličinu ljudskosti, snagu ponosa, ljepotu nečijeg bića, toplinu nečije duše i užas životne nepravde, nesreće i onog tonu teškog bremena koji moramo prenijeti kročeći svojim putem...

..taj mi je čovjek, preko noći promijenio život...

...sigurno nije više živ, nikada ga više nisam srela, često ga se sjetim u tužnim nelagodnim životnim situacijama, pokušala sam saznati tko je i gdje i kako živi,no nisam uspjela saznati ništa i zato kažem da sam srela jednom svoga Anđela, jer stvorio se ni od kuda, vratio se tamo i poklonio mi s bijelim ružama ono nešto što je sveto - dio svoje anđeoske duše...

...nisam jako dobra, pa samo ponekad kad mogu i kad se sjetim, na grob koji je zapušten i neuređen, s meni nepoznatim imenom i prezimenom - položim buket bijelih ruža...

..htjela sam napisati nešto o Uskrsu, nešto kao čestitku svim mojim prijateljima, malo drugačije im čestitati nego što je uvriježeno....ali, zabljesnula me bjelina ekrana, praznina, na prvi pogled kao banalno - bijelo, no da li je bijela boja banalna?



..bijelo, kažu simbolizira nevinost, netaknutost, čistoću, jasnoću, bistrinu, mir, duhovnost, zdravlje....i što da onda napišem crnim slovima na bijoloj podlozi, a da moje misli budu prikazane svim tim simbolima koje nosi bjelina?



---a opet, bijela je kažu ne- boja, kao i crna, one su dvije supotnosti različitog svjetlosnog naboja, odnosno crna u sebi ne sadrži svjetlost, tajanstvena je, njena je dubina nepregledna....čitav spektar ostalih boja, opet, sadržane su u bijeloj boji, crna je tu samo da poremeti sklad i savršenost, no zašto ne razmišljati malo drugačije?.., jer svemir je crn, nepregledan, nedorečen, tajanstven...a opet s druge strane skladan i savršen...



...često čujemo rečenicu - nije sve crno bijelo, ali u biti jest, odnosno bolje je reći onda - sve je bezbojno...ostale boje unutar tog SVE vidimo samo pod određenim snopom sunčevog ili nekog drugog svijetla..i tada nestaje svaka banalnost i u bijelom i u crnom...



...ja volim narančastu boju,.za nju kažu da simbolizira život, snagu, ravnotežu između misli i energije, idealizma i realizma, volim i crvenu koja simbolizira ljubav, životnu esenciju..krv je crvena i teče, kola.... kao što kroz život teku i kolaju optimistično i strastveno oni koji vole crvenu boju....žuta je boja Sunca, svjetlosti, plava je boja neba i mora...simbolizira Dubinu i Visinu, umjetnost, filozofiju i duhovnost...



..zelena...je boja prirode, svega onog što buja, raste i razvija se...boja univerzalnosti, iskona....i svaka slijedeća boja nosi neku simboliku i značaj, a sve su dio bijele boje, dakle bijela je daleko od bilo kakve banalnosti...



..postoji jedan jednostavan način kojim se ova tvrdnja dokazuje - kad bi na jedan okrugli komad papira nanijeli sve boje i ispunili ga kao "kriškama" a da svaka bude druge boje i kad bi taj krug jako zavrtjeli, dojam koji bi vidjeli bio bi - bjelina...



...i sada,,,razmišljajući tako o crno- bijelom svijetu, simbolici boja, Svjetlosti, Svemiru, Suncu, Bjelini, dolazim do slavlja i veličanja najvećeg kršćanskog blagdana Uskrsa koji dok ovo pišem započinje noćašnjim bdijenjem, paljenjem uskrsne svijeće koja simbolizira uskrslog Krista i slavljem -



...

Nek usklikne sad nebesko mnoštvo anđela,

nek uskliknu službenici Božji
i za tolikog Kralja neka jekne trublja spasenja!



Nek se raduje i zemlja tolikim obasjana bljeskom,

i rasvijetljena sjajem vječnoga kralja neka osjeti

da je nestalo po čitavom svijetu mraka!

nek se veseli i majka Crkva urešena bljeskom tolikog svjetla
i silnim poklicima naroda nek odjekne ova dvorana!



Ovo je noć koja svjetlošću stupa
rasprši tmine grijeha.

Ovo je noć koja danas po svem svijetu one što u Krista vjeruju

o tmina grijeha i od opačina otima,

vraća milosti i pridružuje svetosti.

Ovo je noć u kojoj je Krist raskinuo okove smrti

rasprši tmine grijeha.

Ovo je noć koja danas po svem svijetu one što u Krista vjeruju

o tmina grijeha i od opačina otima,

vraća milosti i pridružuje svetosti.

Ovo je noć u kojoj je Krist raskinuo okove smrti
i kao pobjednik od mrtvih ustao....


...kažem..sretan vam, blagoslovljen bjelinom ovaj Uskrs.

Još dok je kršćanstvo bilo potpuno nova i mlada religija, živio je u Rimu svećenik Valentin. Tadašnji car, Klaudije I, naredio je svim vojnicima da se niti slučajno ne smiju ženiti ili zaručivati, jer je držao da se vojnici (kao oženjeni ili zaručeni muškarci) neće htjeti boriti u njegovim ratovima, već će radije ostajati kod kuće sa svojim obiteljima. Svi svećenici odlučili su poštovati ovu carevu odluku pa nisu više htjeli vršiti sam obred vjenčanja. Svi, osim jednoga... Svećenik Valentin oglušio se na carevu odluku i počeo je potajno održavati ceremonije vjenčanja svih mladih parova koji su to željeli, sve dok ga nisu ulovili i bacili u tamnicu. 14. veljače (večer uoči rimskog proljetnog blagdana Luperkalije) svećeniku Valentinu odrubili su glavu. Nedugo nakon smrti narod ga je proglasio svecem pa kada se u Rimu učvrstilo kršćanstvo, svećenstvo je odlučilo spojiti blagdan Luperkalije i smrt Svetog Valentina u jedan. Odredili su da će se novi praznik slaviti 14-og., a ime su mu dali u spomen na ovog sveca.

Najstariju čestitku za Valentinovo napisao je francuski vojvoda Charles Orleanski. Namjenio ju je svojoj supruzi dok je bio u zatočeništvu u Engleskoj. Simbol je Valentinova i Kupido, starorimski bog ljubavi. Često se prikazuje kako drži luk i strijelu, jer se vjeruje da se onaj koga on pogodi svojom čarobnom strelicom-odmah zaljubi

Sretno nam Valentinovo....:)


Link

.…s vama se radujem – petici u školi, ukusnoj kavi u omiljenom kafiću, prvom snijegu, uspjehu u svemu, kolačiću na starinskom bakinom tanjuru, novim cipelama, starim šalama, usputnom bezazlenom traču, ljubavnoj poruci, sunčanom danu, kraju dosadne viroze, crveno-žutom jesenjem listu, kapljici jutarnje rose u vrtu neke nepoznate kuće, šetnji uz more, izgubljenom kilogramu, brbljanju o svemu i svačemu, nestrpljenju odlaska na proslavu mature, plakanju uz tužan ljubavni film, poznatom dragom stihu, pogledu razumijevanja, osmijehu odobravanja, toploj juhici koja liječi virozu, crvenom koktelu i zdravici – nek' nam samo ne bude gore - , rečenici – oprosti mi, rođendanu, opraštanju, smijehu do suza, plaću zbog sreće, rođenju djeteta, zajedničkom putovanju, razglednici, poklonjenoj sitnici, kamenčiću s neke obale, fotografiji iz mladosti, malim zajedničkim porocima u slastičarnici, polovini sendviča, stručku proljetnog cvijeća darovanog usput, smišljanju iznenađenja za onu – drugu, telefonskom razgovoru koji nema kraja o onim «najvažnijim» temama, ćevapima s lukom i – baš me briga, sms-u – hitno te trebam, važnom razgovorui o «onome», rečenici – daj dođi, kupnji neke čudesne i smiješne igračke, zaboravu ružnog…....da, s vama se radujem dobrom, lijepom i vrijednom….

…s vama tugujem, plačem zbog vaše tuge …..

…želim vam – nebo s beskrajem plavog i žutog, svjetlost u duši, mir, ljubav u srcu, radosnoi nježna buđenja u jutrima toplim i sunčanim i jutrima kišnim i hladnim, što manje bora , što više osmijeha na licu, iskru u očima, tjelesnu snagu, puno dragih i jedno najdraže biće u vašem življenju, brige koje možete nositi, terete koje ćete moći skidati, bezbroj dragih riječi, gomilu bezbrižnih misli, spoznaju o sebi i Ljubavi, mnogo radosti u malim stvarima i bar malo radosti u velikima…

…želim nam dijeljenje Svega - zbrajanje crvenog, toplog, slatkog, mirisnog,…oduzimanje crnog, gorkog, bezličnog… množenje - spektra ljepote, lakoće, istovjetnih svjetova, različitih bespuća … moje drage PRIJATELJICE.



Link

... ponekad je ne dosanjanost bezazlenija i ljepša od ne zaboravljenosti, ono nešto što je samo naše, nastalo u mašti, stremljenjima i snovima, kaleidoskop boja, muzike, misli i čutnje...nedosanjanost oblikujemo sami, u našoj duši, srcu ...... ....nezaboravljenost poprima oblike , slike i sjećanja onog i onakvog svijeta unutarnjeg i izvanjskog, kakvog bi ponekad rado i zaboravili, ali ostavlja neizbrisiv trag koji uranja u našu stvarnost, osobnu povijest i postaje tako vlastita - magistra vitae...



...Historia est testis temporum, lux veritatis, vita memoriae, magistra vitae, nuntia vetustatis. - Povijest je svjedok vremena, svjetlo istine, život pamćenja, učiteljica života, glasnica starine.


Uredi zapis

09.02.2011. u 0:30   |   Komentari: 0   |   Dodaj komentar