Indrilogija

...... Ne poznajem te.

Ne znam boju tvojih očiju, ne znam kakve su ti ruke, usne, ne bih razaznala zvuk tvojih koraka između stotina drugih, ne osjećam tvoj miris, ne mogu ga udahnuti, ne sjećam se tvog daha na mom vratu, ne osjetih ni jednom tvoj obraz uz moj obraz, nisam nikada zadrhtala od tvog dodira, nisam nikad bila tužna zbog tvoje ljutnje na mene, nisam nikada vidjela osmijeh na tvome licu dok pričam neke nevažne gluposti koje te zabavljaju, nisam nikada bila zabrinuta jer te nema duže nego obično, nisam nikada protresla toplomjer s brigom u mislima jer si bolestan, nisam nikada osjetila strepnju zbog toga što bih te mogla izgubiti, nisi nikada kušao moje jelo spremljeno samo za tebe, nisi nikada taknuo moj nosić kažiprstom jer sam ti baš slatka tog trenutka, nisam nikada provukla svoje prste kroz tvoju kosu, nisam nikada učinila ništa važno za tebe, ne osjećam tvoju toplinu, tugu, sjetu, nisam nikada ustala rano ujutro vesela i poletna, trčeći po svježi mirisni kruh za naš zajednički doručak, ne znam niti jednog tvog prijatelja, ne znam tvoju adresu, nisi mi nikada okrenuo leđa u našoj postelji, nisam nikada imala prilike pomisliti tada....neka i njegova leđa su ON, naše četkice za zube ne stoje u istoj čaši, nemam svoje mjesto u tvojoj ladici, ne pročitah nikada niti jedno slovo napisano tvojom rukom, nisam nikada osjetila tvoj ponos što hodam pored tebe između nepoznatih prolaznika, nisam nikada osjetila svoj ponos u istom trenutku, nisi mi poklonio slučajno ubranu tratinčicu, ne osjetih nikada namjerni dodir tvog koljena ispod stola u nekom restoranu, ne vidjeh nikada čežnju u tvojim očima i nestrpljenje jer nismo sami tog trenutka, nisam nikada uhvatila tvoj znakoviti pogled dok nezainteresirano pričaš s nekim gledajuči me u oči, koji govori - strpi se molim te sekundu, još samo tren......neću vjerojatno nikada upoznati tvoju majku i poljubiti joj ruku u znak poštovanja, nisi nikada vidio moje suze ni sretnice ni nesretnice, možda nikada nećemo odnijeti cvjeće na grob moga djeda, možda nikada moje dijete neće sjesti u tvoje krilo da mu ispričaš priču, nisi mi nikada držao čelo dok povraćam od previše popijenog vina, nismo nikada zajedno bili ni gladni ni žedni, nismo nikada podijelili jednu bananu na pola, nismo nikada šutjeli držeći se za ruke slušajući tišinu, nismo nikada udisali isti zrak, nisi me nikada uštipnuo vragolasto se smješeći, nismo nikada ništa zajedno planirali, nismo zajedno plivali, plakali, smijali se, žudili, patili, radovali se istim stvarima, nismo nikada plesali, bili zadivljeni jedno drugim, nismo se nikad udahnuli, taknuli, proželi, prožimali, ne znam ni jednu tvoju tajnu, kao ni ti moju, nisi me nikada razodjenuo pogledom, ne osjetih nikada lupanje tvog i mog srca u istom trenutku, nisam te nikada njegovala u tenucima kad ti je to trebalo, nisi nikada imao moju ruku u svojoj, nismo zajedno legli i zajedno se probudili, ne znam da li me snivaš, ne osjećam tvoje nestrpljenje jer nisam pored tebe, nemam niti jedan tvoj poklon, nisam ti nikada nešto darovala, nisu nam se nikada taknuli jezici, nisi mi nikada poljubio oči, ne znam što te veseli, što rastužuje, ne znaš broj mojih madežića, ne dodirnuh tvoj ožiljak, ne znam ni da li ga imaš, boli li te što?, koliko puta pomisliš na mene kad me nema, ne pamtim niti jednu zajedničku uspomenu, bojiš li se nečega?, tko i što ti remeti dan?, ne vidjeh nikada tvoju sjenu, nismo se nikada zagrlili, poljubili, nisi mi nikada pomaknuo nestašni čuperak, nisam ti nikada išla na živce brbljajući dok čitaš nešto tebi važno, nisi me nikada naljutio jer si mi važan, nisam nikada čekala nestrpljivo tvoj dolazak......nisam.....nisi.....nisam.....nisi......


I ne tražim ništa. I ne očekujem ništa, samo.... nadam se da postojiš i da je sve ovo moguće.






Link

Zašto smo ovdje? -
Možemo li uopće naći odgovor?

Koji je smisao našeg postojanja, buđenja, bitka, rađanja, umiranja? Postoji li život nakon života, reinkarnacija? Gdje smo, što smo, odakle smo došli i kuda idemo i da li negdje idemo kad odemo?

Vraćamo li se, ako da, u kom obliku, s kojom opet svrhom, s kojim smislom? Ah, koliko pitanja, a univerzalan odgovor nitko nije našao. Može li svatko za sebe naći odgovor na barem jedno od ovih pitanja?

Ne znam odakle smo došli, niti gdje idemo, ali valjda neki razlog našeg bitka ovdje postoji, pa kad razmišljam o sebi osjećam se tako malenom, sićušnom, beznačajnom pred oceanima, nebom, pustinji, zvijezdama......ali tu sam, među nekoliko milijardi drugih. Kao kap u moru, upravo, to more činim morem, tu bi smisao još i našla, ali zašto postoji "more", koji je njegov smisao?

Možemo li bar na tren izaći izvan svoga tijela, izvan svojih gabarita i otploviti, otputovati dalje, u s beskonačnost u neko drugo more? Postoji li negdje takvo more uopće? Postoji li neki drugi svemir i kako stići do njega? Možda je ova naša planeta jedna kap koja čini more planeta - morem? Koja je svrha i smisao opet tog "mora"? Postoji li kraj u tom razmišljanju?

Tisuću pitanja možemo nizati jedno za drugim, a odgovor nitko do sada nije pronašao.
Mislim da bi svatko od nas trebao svoju "glavu" definirati kao svoj osobni svemir, svoju osobnu galaksiju, konglomerat bogatstva mogućnosti. Ionako je sigurno bar to, da je taj naš osobni svemir kap koja čini svemir oko nas, da smo dio Jednog i da je to Jedno dio nas.
Treba li uopće u tome tražiti smisao i svrhu, jer stvari su očito složene kao puzzle, a svaka puzzla je jedinka za sebe, kap koja čini konačnu sliku slikom. Svaka puzzla ima svoj oblik, boje, trodimenzionalnost, skrivenu srž, smisao u slagalici i svoju jedinstvenost u sklopu Cijeloga ili Jednog.

Možda je tu smisao, biti jedisntven u skopu Jednog Cijelog, a opet s druge strane, uklopiv u sliku-slagalicu? Možda.
Kako ja vidim svoj smisao, kako ga osjećam i opravdavam sama sebi;.- nisam Mozart, Van Gogh, Einstein, Marillyn Monroe, Hitler, Sokrat, Gagarin, Caravaggio, Mahler, Nietze, Platon, Proust .............nisam ništa napravila kao kap u moru koja to more čini još plavljim, većim, opasnjim, tajanstvenijim,još ljepšim.....ali tu sam, takva kakva jesam, trodimenzionalna, jedinstvena, imam svoju srž i smisao u slagalici, samo taj smisao moram otkriti, kažem moram, zbog toga jer sam očito dio slagalice, moram naći svoje mjesto u njoj.

Hoću li ga otkriti ili ne, ne znam, ali na putu otkrivanja znam da moram svašta uraditi, osjetiti, primiti, dati.....jer kako inače otkrivati, kako doći do svog mjesta?

Za mene je smisao u otkrivanju samom i tada nije bitan cilj, već put ka njemu, jer do cilja možda nikada neću stići, ali put do njega mogu učiniti sebi barem snošljivim, ako ne već lijepim i zanimljivim. Cilj je moje mjesto u slagalici i kompatibilnost sa slijedećim okolnim puzzlama.

No, kako sa postavljanjem pitanja, tražeći odgovore na ista, moje moždane vijuge rade punom parom, usput se dešavaju, ponekad i nameću mnoge druge nijanse, zvukovi, boje...a tada dolazi do novih pitanja, pa i mnogih odgovora. U tom neprekidnom kruženju nastaju novi koncentrični krugovi, a između jednog i drugog kruga postoji prostor, prostor u koji sam odlučila ulaziti, obići ga cijelog, kako bi što spremnija i sretnija došla do idućeg kruga i prostora između tog i slijedećeg kruga. Činim to kako bi nadišla snošljivost.

Tu nalazim svoj najveći smisao – Ljubav.
Ljubav prema Svemu, i Jednom Cijelom. Ljubav u vremenu i prostoru, u bezvremenosti i besprostornosti.
Ljubav je jedini dio sveopće energije koji nije sam sebi svrha, koji nije destruktivan, koji nije uništiv i koji je vječan u svom postojanju; i kad prestane postojati kao djelić jedinstvene energije, vraća se u nju kako bi se ponovo odvojio i postojao kao djelić, da bi se opet nakon svog postojanja u trodimenzionalnosti, opet vratio u Jedinstvo....i tako neprekidno.

Dakle, moj trodimenzionalni pas i ja se volimo, strasno ponekad, nježno uvijek.
Moje najmilije cvijeće daje mi svoju ljubav mirisom, bojom, bujnošću....a ja njemu svoju ljubav nježnim pogledom, vodom i njegom.
Sunce obožavam, kao i ono mene, daje mi toplinu, boje, svjetlost, Izvor...ja njemu njegov smisao.
Mjesec nam je najbolji prijatelj iako posve drugačiji, stari sanjar i mistik koji nam je dao da ga dodirnemo i budemo bliži odgovorima na prethodno postavljena pitanja. Kako ga ne voljeti?
More....more mi je tako blisko, pa ga eto personificram i metaforički ga uspoređujem kao izvorom Svega, miluje me, ponekad plaši, hrani me, veseli, smiruje drugi puta.. volim ga skoro najviše.
Ljudi.....da, volim ljude, trodimenzionalne "puzzle", koje nastoje svoje oblike uklopiti u mozaik- sliku...ponekad se guraju, naprave zbrku, izgube se, odvoje iz mnoštva, izgube strpljenje i ne mogu dočekati svoj red u slaganju....ali kako ne voljeti ljude?..... u toj zajedničkoj misiji slaganja, otkrivam zaista neobične oblike trodimenzionlaosti, otkrivam ponekad istu energiju slaganja, isti put ka prostoru koji bi mogao bit "naš", jer mi smo puzzle baš one dvije koje idu jedna uz drugu i bez koje slika nikako ne bi mogla imati red, nađu se tu, ako imamo sreće i one druge tri koje su kompatibilne samnom samo na jednom dijelu, ali opet kompatibilne s onom slijedećom puzzlom na drugom kraju svoje trodimenzionalnosti, a tako i ja, a tako i puuzle koje se dotiču drugih krajeva moje trodimenzionlanosti.....i slika raste, slaže se slagalica....
.........prvi red, drugi red, pedesti, tisućiti......milijunti......,.zar je toliko važno stići samo do cilja, a izgubiti volju za slaganjem ili traženjem svoje kompatibilne puzzle?

Meni je smisao naći taj komadić nečije dimenzije koja ide uz komadić moje dimenzije, spojiti ih, stati u naše predviđeno i određeno mjesto i uživati što smo dio nečeg velikog, važnog, možda beskonačnog i putovati zajedno do cilja i zajedničkog konačnog mjesta koje čini sliku slikom, kao i svi ostali djelići slagalice i veseliti se neprekidno putovanju samom.
Jednostavno, ne "pobijediti", već putovati.
Prva puzzla u prvom redu nisam, kao što nisam ni posljednja u poslijednjem redu, ako ga uopće ima, nisam niti jedna od onih gotovo najvažnijih, krajnjih, s jednim ravnim rubom svoje trodimenzionalnosti, onih koje čine u slaganju početni okvir za slaganje slike i na koje se nadovezuju one ostale puzzle.

Ove krajnje imaju svoju visoku funkciju "držanja" slike, jer čine bazu i dvije strane ravnog brida slike, kažem gotovo najvažnije, jer nemaju smisla bez ostalih komadića, kao što ostali ne bi imali smisla bez svog okvira na koji se nadovezuju.
A te krajnje puzzle, okvir slike, najviše volim, te su mi puzzle najdraže, imaju svoja zvučna i draga imena, kao.....Jesenjin, Shopin, Charli Chaplin, Camus ,Mozart, Carusso, Wrighte, Salinas, Rembrant, Wermer,....koliko ih ima! - a izgleda nema im kraja, jer okvir raste prema gore i pitanje je da li kraj postoji, bar ga ja ne vidim, no ljubavi prema takvim dijelovima trodimenzionalnosti imam, a znam da i one vole mene, jer njihov smisao postojanja i jest držanje slike, ljubav prema svim unutarnjim dijelićima.

Bez ljubavi ne bi bilo uzajamnosti, ne bi bilo strasti postojanja, držanja jedni drugih.
Kako to ne spoznati, ne osjetiti, negirati?
Kako ne voljeti svoje okolne puzzle?
Zar nije tu smisao?

U prostorima između jednog i drugog kruga, otkrivam mnoštvo toga što se može voljeti osim Mora, Sunca, Mjeseca,.....mene kao jedinstvene trodimenzionalnosti, mog psa, moje biljke, moje djece - puzzle duplikati mojih dimenzija i moje najkompatibilnije puzzle, a to je ona koja je prva otkrila jedan moj kraj i jedan svoj kraj naše kompatibilnosti, kao i ja.
U tom međuprostoru ima milijardu sitnica, kapljica u nekim drugim morima, malih svemira i galaksija koje se mogu voljeti; u stvari kako ih ne voljeti kad one jesu same po sebi ljubav sama?
To su svi kontinenti na koje možemo ići, sve prašume, rijeke, pustinje, mora i oceani kojima možemo putovati i ploviti, sav zračni prostor iznad njih kojim možemo letjeti i svaki centimetar od tog svega na koji se možemo nakon letenja spustiti.
A putovati i letjeti možemo na razne načine.

Onda opet u svakoj od tih ljepota, opet postoji ljepota koja čini onu početnu...leptiri, šarene ptice, leopardi, delfini, školjke, oblaci, pustinjski cvjetovi, zrnca pijeska...beskonačno zelenilo, plavetnilo......kako to ne voljeti?
Treba li nabrajati svaku ljepotu koja čini onu početnu, opću ljepotu?
Treba li reći da predivni leptiri nastanu iz kukuljice, male zelene, bijele smeđe, žute bilo kakve gusjenice? Da oni čudesni drugi leptiri nastanu i lepršaju u trbuhu dvije trodimenzionalne puzzle, nakon što shvate koliko i na kojem kraju su kompatibilne?
Treba li reći da iz nepregledog mora zlatnog žita nastaje hljeb?
Treba li reći kako iz svega u što dajemo, uložimo ljubav, ljubav se vraća?
Gdje god naslikaš ljubav, gledaš u sliku ljubavi, gdje god je proliješl nikne nešto, gdje je pokažeš ona se pokaže tebi, gdje i kad je pustiš od sebe, vrati ti se, gdje je otkriješ, ona otkrije tebe. Nije li u tome smisao?

Ovako nabrajati, sve ljepote unutar prostora svih krugova koje do sada vidim, mogla bih vjerojatno do kraja svog života, ali nije potrebno nabrajati, trebao bi svatko od nas ući u svoj prostor između svojih krugova i spoznavati, otkrivati značaj lijepog, tog i svih slijdećih prostora između krugova, davati ljubav svemu što otkrije i spozna, jer je sigurno samo jedno...ta će mu se ljubav vratiti na bilo koji način i u bilo kojem obliku.

To je jedino u što sam sigurna i u što vjerujem.
NIje li u tome smisao?
Moj meni jest, jer kao što rekoh Ljubav je energija koja svoje djeliće daje, a oni se uvijek vraćaju i uvijek ponovo otkidaju od nje kako bi se ponovo vratili, a tamo gdje uđu treba ih spoznati, preplaviti se njima i pustiti ih da se vrate u izvor.

Dakle, Ljubav kada se dijeli ona se množi, to je netko već lijepo rekao. Netko tko je spoznao i osjetio ljubav u sebi i pustio je da se vrati tamo gdje pripada, kako bi svatko od nas imao šansu dobiti i spoznati svoj dio Ljubavi.

Ako Ljubavi nije naš smisao i odgovor na pitanje zašto smo tu, spoznavajući je, dijeleći je i primajući je, barem ćemo lakše putovati ili možda lakše podnositi nemogućnost pronalaska odgovora na pitanja koja odgovaraju zašto smo ovdje i zašto postojimo?
Kao snježna pahulja - kad padne na tlo nestane skoro istog trena, uočimo li je, izdvojimo iz mnoštva, gledamo kako pada, nestaje.....ima li to smisla?
Na prvi pogled nema, - no smisao je u oku promatrača, njegove ljubavi prema značaju trenutka i pahulje same, jer pogledamo li je pod povećalom, uđemo u njenu srž, ugledamo svu ljepotu njenih kristalića koji je čine jedinstvenom i baš tom pahuljom.
Ima li smisla nečiji život, moj, tvoj...nečiji, svačiji?

Ima.
Smisao je u ljubavi tog nekog tko je živio, u ljubavi nekog tko je volio njegov život i njegovu jedinstvenost, u ljubavi koju su možda pružali jedan drugome ili svaki od njih barem u nekim trenucima nečemu kao što je gledanje pahulje kako nestaje, a takovih trenutaka u svom životu možemo unutar prostora između krugova pronaći i otkriti bezbroj.
Smisao je u snazi, volji i radosti otkrivanja, sve do dolaska na naše mjesto u slici - slagalici, mjesto koje je predviđeno za našu trodimenzionalnost, u ljubavi koju primamo i dajemo u tom otkrivanju.
Lijepo mi je i kad samo misli pretačem u riječi, lijep je osjećaj pri pomisli da će ove riječi nekome dati malo ljubavi i snage da možda uđe u svoj idući međuprostor između dva kruga.

Nije li smisao u svemu tome?

Link

ZZZZZZZZZZZZvoni budilica. Ispružim ruku ispod pokrivača i zatvorenih očiju tražim onu glupu stvarčicu koja mjeri vrijeme i zvoni svako jutro najavljujuči početak još jednog dana. Napokon. Stisnem mali gumbić i ...tišina. Još samo 10 minuta u krevetu, a zamišljam kako traju puno duže, jer postelja mi je topla, ugodna ispod meke crvene dekice i tamno ružičastog jastuka koji je umjetnik....da, da, umjetnik, jer napravio je udubinu baš po mjeri moje glave i sad je ta udubina ugrijana od mog obraza i toliko ugodna pa je osjećam još dugo nakon što ustanem. Deset minuta je ipak deset minuta, otkrijem se, sjednem i ne pazim koju nogu ću prvu spustiti na pod, tako svejedno, kao da će se nešto spektakularno desiti pa sad treba paziti je li lijeva ili desna noga prva na podu...ma to su gluposti. No, ipak instiktivno valjda,spuštam svoju desnu nogu prema pripadajučoj japanki, prtljam sneno tražeći drugu. Ne volim papuče. Podsječaju me na neka buduća vremena i starost...grrrrr, starost. Spuštam se polako po zavojitim stepenicama u donji dio stana, bauljam pospano, raščupana, stresem se naježena jer jutra su već prohladna, a moja mala ljetna spavačica nedovoljna je da zadovolji tijelo za toplinom. Prilazim štednjaku, trljajuči desnim dlanom lijevu nadlakticu, palim plin...k vragu i te žigice, zar baš svako jutro moram opeći prst, točim vodu za kavu, stavljam šečer, smeđi obavezno, jer kava je ukusnija, uzimam žlicu meda i progutam ga na brzinu, maknem čuperak sa čela i sjednem. Spava mi se. Zijevam i čekam nervozno prebacujući nogu preko noge. Koje glupo jutro. A radio? Da, malo muzike dobro bi došlo. Palim radio još uvijek zijevajuči. Nema muzike, vijesti me zaista vračaju u početak stvarnosti novog dana. U saboru i dalje svađa i "na zapadu ništa novo", nesreća na autoputu, poskupljuje struja, plin, inflacija, umro Dino Dvornik, vrijeme prohladno i promjenjivo s tendencijom padalina, umjerena naoblaka i prohladno......BP, nema ga više, a tako dobar.....eto i suze u oku...Vrije napokon voda, prilazim i tužna od neugodnog saznanja da je nestao još jedan sjajan daroviti umjetnik, uzimam kavu stavljam vrhom pune tri kavene žlice, mješam i lagano udišem drag mi miris moje prve jutarnje nježnosti. Palim cigaretu, otpijem gutljaj vruče tekučine oprezno i srčući, sjedim i pomislim kako je sve bez veze. Buđenje, jutro, ružne vijesti, početak strke, hladnoća, izlazak u gradsku vrevu i nervozu, traženje parkinga, glupi tramvaji puni nervoznih pospanih spodoba, posao, loši međuljudski odnosi, djeca, opet strka., ručak, strka ,večera nakon strke...TV.....sutra je novi dan......Isti kao prethodni, isti kao današnji. Bez veze. Grozna banalna svakidašnjica. I tako deset, dvadest, trideset godina?

...........................................................................
...........................................................................
.............................................................


Zvoni budilica. Ustajem iz toplog kreveta, desnom nogom -za svaki slučaj, tražim po podu japanku, sjedam, protežem se......Kiša tiho rominja po krovnom prozoru stvarajuči pravilne ritmičke zvukove. Volim kišu.

Osluhnem koji trenutak i onda žurno krenem prema štednjaku samo s jednim ciljem - napraviti kavu. Veselim se svojoj prvoj jutarnjoj nježnosti, crnoj toploj, slatko gorkoj , čarobnoj tekučini. S malo bijelog.

Mlijeko kavi daje "no nešto", suprotnost, razređuje drastičnost. Banalno i egzotično, simbioza o kojoj rijetki razmišljaju. Palim radio i naravno odmah vijesti na prvoj stanici, ali ne želim slušati predvidljivosti.

Zagrebački radio - stanica je s dobrom muzikom......- "Crvena jabuka" - "zovu nas ulice....idemo na, napolje,...potpetice zvec, zveckaju...dah prošlog vremena sad je daleko za nama...potpetice zvec, zvec, zveckaju........lalalala....

uhuhuhuhu...ahahahaha.....ova boja današnja bit će sutra drugačija....dah prošlog vremena, sad je daleko za nama......potpetice .......zvec, zveckaju...lalalalala.......



A med? Svako jutro uzimam žlicu meda, te dragocjene kapljice nektara što ga sakupljaju najmarljivije predivne pčele, božanski tekući, mljackasti, ljepljivo čarobni - med. Prozirni maskulin, još i to, pa kad klizi onako sladak i pastast niz grlo osječam se nekako močno, svečano. Mala svečanost u običnoj žlici.

Palim cigaretu, naravno opet s mislima kako bi trebalo prestati pušiti i kako ću vjerojatno sutra donijeti odluku - cigareti je kraj.

Cigareta. Mali bijeli štapić od najfninijeg papira ispunjen duhanom, na kraju neka masa vlakana koju zovu filter za one "štetne stvari". Uzmeš žigicu, kresneš i pojavi se plamen s onim specifičnim mirisom gorućeg sumpora, prineseš plamen vrhu cigarete u ustima, povučeš dušu plamena i cigareta gori. Onda usta skupljenna u - U, malim stiskom izvuku istovremeno dušu plamena i dušu cigarete i onda te dvije duše spojiš duboko u svojoj unutrašnjosti sa svojom dušom i zadovoljan si. To je malo zadovoljstvo, a što je najbolje možeš ga ponavljati onoliko puta koliko to zaželiš. E sad, zadovoljstvo koje te približava polako, mic, po mic smrti, tako kažu kompetentni, ali zar one sekunde kad udahnemo prvi dah pri svom rođenju, zar to nije prvi dah koji nas tako sigurno iz minute u minutu približava našoj neminovnosti?

Kako god, ne želim danas razmišljati o tome, sutra je novi dan.

Dakle, sjedim. pijem kavu, spajam tri imaginarne duše u jednu, slušam Crvenu jabuku...."Ima nešto od srca do srca, neka tanka nit....koja čini naše snove, a neda se dirati,...ima stvari koje trebaju, a nikad se ne dese.....neke druge opet ne daju lako da se dovuče.....neka tanka nit , od srca do srca koja čini naše snove, a neda se dirati..........".

Divno jutro iako pada kiša, divno jer je novo, jer je samo moje i onakvo kakvim ga učinim.

Vrijeme je kažu mjerljivo i protiče, kažu brzo i neprekidno pa valja poći u novi dan, uraditi sve ono što moramo, što plača račune, kavu, cigarete.....Uzimam kišobran, izlazim na ulicu punu svega i svačega, koračam do tramvaja, ulazim u gužvu, svakidašnjicu, u poznato......Guraju me, sve je vlažno i mokro, ljudi nervozni, mrgodni, svi zajedno u ritmu puzajuče plave gradske električne zmije, putujemo svak ka svojoj stanici, a onda u svoje radne kvadrate. Silazim na Trgu bana Jelačića, točno ispred njegova spomenika i s pijetetom i ponosom gledam u povijest samu, simbol onog nečeg - našeg, izvornog, ljudskog i nezaboravnog. I pitam se tko će se mene sjetiti jednog dana, kada se nakon tisuća ispijenih jutarnjih nježnosti i tisuća spajanja imaginarnih duša u jednu dušu, nakon tisuća kišnih, sunčanih, ovakvih ili onakvih jutara, dana, noći, nakon tisuća tankih niti koje spajaju tko zna što, nakon prijeđenog puta, približim i uđem u svoju neminovnost? Pomislim tako i prekrijem se osmijehom, jer, kao da je to važno?

Možda i uspijem sačuvati jednu tanku nit do nečijeg srca, srca koje će kucati kad moje prestane, ali do tada, do tog trenutka, shvatim svaki puta iznova ovog trenutka, kako je, da bi se sve to desilo, potrebno uživati u svečanosti koju pruža obična žlica meda, kockica kraljice -čokolade, gutljaju nektara-vina, sunčanom danu, kiši, djetinjoj nevinosti, mirisu mora, toplom pogledu, radosnoj ljudskoj duši, zagrljaju, stisku ruke, rosi, cvijeću, sumraku, zalasku sunca, mjesecu, školjkama, ljudima, ljubavi.......životu, jer sve što je u nama, oko nas, ima svoju ljepotu, vrijednost, značaj......samo...... mi smo ti koji ponekad ne čujemo, ne vidimo, ne osjetimo, ne stvaramo niti. Kad bi svatko od nas stvorio samo jednu tanku nit od svog srca do nečijeg srca, nit koja se da dirati, koja naše snove čini stvarnima, to bi bilo dovoljno.

A sutra je opet jedno novo jutro, jednog novog dana.........


Link

Link

Gledajući u površinu mora kojom putuju valovi, veliki, snažni i pjenasti....pitam se - što je ispod "površine"; da li je isto tako raskošno silovita uznemirenost oslobođena i putuje iz dubina prema gore, ili u dubini vlada tama i mir kojeg upravo površinsko manifestiranje snage skriva od pogleda i mogućeg osjećanja?



..opet, kad je površina mirna i ponekad samo treptava, onako nečujna i glatka kao zrcalo u kojem se ogleda Sunce prije svakog polaska na počinak, dajući tako predivan prizor sklada plavog i žutog, toplog i hladnog..što je tada ispod površine, isti takav sklad i mir ili ta predivna slika zabilježena našim čulima skriva unutarnji nemir, beskrajnu igru životnog konglomerata svega prirodnog ili metafizičkog?


Link

Svaki početak, neizvjestan je, uzbudljiv i gotovo uvijek ispunjen nadom, tako i početak nove godine budi u nama želju da bude bolja od one prošle ili da bude dobra kao jednom neka koja nam je učinila život ljepšim i koju pamtimo po većini dobrog.

Silvestrovo, nam prolazi u strci, pripremi za ispračaj Stare i dočeku Nove godine, cijeli dan negdje jurimo, žurimo, kupujemo, osmjehujemo se i neznancima, udijelimo nekom prosjaku novčić ili jedan više nego obično, ljubazni smo prema svima, želimo dobre stvari i prodavačici u nekom dućanu, poštaru, dimnjačaru...to je jedini dan u godini kad bi svi htjeli svakome pokazati kako smo dobri, puni želja, radosti i svega onog što bi čovjeka trebalo činiti čovjekom.

...Odbrojavanje - 10,9.........0, kazaljka na kazaljki 00:00 i u toj jednoj sekundi cijeli svijet je na nogama, vatrometi osvjetljuju nebo, glazba trešti, pjenušac se čuje i klizi kroz milione žednih grla, pjesma ori planetom, svi smo nasmijani, želimo jedni drgima sve najbolje, najljepše....zdravlje, sreću, puno ljubavi i novaca....rukujemo se, grlimo, ljubimo, smijemo.....cijela planeta Zemlja ispunjena je tim veličanstvenim fluidom neizmjernog veselja....

...No, je li zaista baš u svakom kutku, na svakom centimetru tako?....Ima li u toj najluđoj noći onih koji jednostavno spavaju, ponašaju se kao da je to dan kao i svaki drugi, sjede negdje u svojoj toploj sobi i čitaju omiljenu knjigu, slušaju glazbu koja nema veze sa slavljem, sami su ili s nekim tko je na taj način spreman dijeliti tu i takvu novogodišnju noć, ilma li gladnih, promrzlih, nesretnih, ogorčenih na obilje i sreću drugih, ima li bolesnih, ravnodušnih......?

U trenutku kad želimo jedni drugima obilje svega dobroga, jesmo li pomislili što želimo sami sebi?....Eh, kojeg li pitanja...pa naravno da si ne želimo ništa loše, ali sam sigurna da je u toj 00 sekundi veoma malo ljudi koji sebi požele biti jednostavno i samo - bolji ljudi.

Mislimo da smo dobri jer eto, svojm najmilijima i cijelom svijetu želimo sve najbolje, a zar ne bismo svake sekunde cijele i svih godina dok smo živi trebali tako misliti?
Da li bi tada postajali svaki puta sve bolji ili bili bar uvijek jednako dobri?

Sjetimo li se onih gladnih i ravnodušnih, osamljenih, nesretnih, siromašnih, nesvjesnih...?

Da li smo uopće zaslužili željeti sebi sve najbolje?

Postavljam najprije sebi sva ova pitanja, jer još prije par sati, sada već stare godine, spremajući se za slavlje, u obilju svega i najbližih mi bića, ponašajući se kao većina onih kojima je namjera što ljepše, svečanije i bogatije dočekati slijedeću godinu, nisam imala vremena niti sam se sjetila ičeg što bi mi remetilo uzbuđenje silvestarskog ugođaja.

Uvijek nas neki događaj ili doživljaj potaknu na razmišljanje.

Jutros, vraćajući se sa slavlja, uđem u svoj dom i ugledam ispod raskošnog stola punog kolača, cvijeća, svijeća...malo, do bola prestrašeno drhtavo biće, najtužnijih očiju kakve dugo nisam vidjela, bića koje je u trenutku kad sam ja bila nasmijana i vesela...bilo samo, ispunjeno strahom i vjerojatno neizmjernom tugom.
Nestala je sva čarolija svečanosti slavlja i spuštajući ruku kako bi pomilovala i smirila svog vjernog kudravog prijatelja, obuzela me tuga, osjećaj ljutnje na samu sebe i želja da popravim nekako grešku što sam svog psa ostavila samog, ispunjenog strahom zbog toga što ne razumije da petarde, pucnjava, vatrometi... nisu namijenjeni kako bi mu učinili bilo kakvo zlo.

Još uvijek mi zvoni telefon, moji mi prijatelji i znanci upučuju već spomenute najbolje želje, zahvaljujem im i uzvraćam iste, no svaki puta uz jednu misao - želim sebi i svima - samo da budemo bolji ljudi, kako bi sami stvorili razinu i dimenziju u kojoj bi mogli primati i davati, kako sebi tako i drugima - sve najbolje.

Dakle, prvog dana 2011 nove godine, želim nam svima što više ljudskosti i davanja ljubavi, kako bi u svim idućim danima ove godine ljudskost i ljubav mogli zasluženo primati.

Link

Šišmiš je u sobi

Kako istjerati šišmiša iz sobe?..
Ništa lakše rekli bi neki..otvoriš prozor i pomogneš mu mahanjem izletjeti van.

Eh, kad bi to bilo samo tako. Ovo je puno teži slučaj.
U mojoj je sobi pravi pravcati šišmiš, čak štoviše - shish-mish....Gledam ga kako leti pomalo uplašeno na trenutke, zatim vragolasto lupi glavicom u vrata, pa u prozorsko staklo, kao da zna gdje mu je spas...leti bezglavo onda, pa kao da sam sebe uvjeri kako i nije u nekoj opasnosti, jer ja ga ne lovim, samo ga gledam, u stvari mi se jako sviđa, onako taman, malešan, obično lijep, vješt u letu, zamahuje krilima brzo, uspori i zastane povremeno....- smiri se potom i zakači svojim panđicama za gredu moje sobe u potkrovlju.

Odmara. Smišlja valjda što da učini jer ovo nije njegovo prirodno okruženje.

Gledam ga netremice dalje, šuteći oboje kao da tvorimo nevidljivu nit komunikacije bez riječi, bez straha, bez nelagode....odmaramo svak svoju prijašnju nakanu - on kako da odleti, a ja kako da ga pustim ....pitam se pri tom, da li da ga zadržim kao malo čudo u sobi?

Ugasim svijetiljku, upalim smirenim pokretima sviječicu, legnem u krevet nasuprot gredi i gledam maleno ščućureno biće na njoj.
Pomislim , što ga je dovelo baš u moju sobu?
Kako je među tisućama otvorenih prozora odabrao baš moj i počastio me svojim dolaskom, nesvakidašnjim uletom i ovom divnom sponom dvaju posve različitih, a opet skoro sasvim jednakih elemenata emocija koje istovremeno razdvajaju i spajaju dvije duše?
Duša shish-misha i moja duša u tom trenutku koji je istovremeno kratak kao sekunda i dugačak kao vječnost, miluju jedna drugu, osjećaju se, istovremeno ispituju s prizvukom nevjerice - što će se desiti?

Vrijeme teče, sviječica se topi pod jednolikim pravilnim plamenom koji slika čudesne sjenke po zidovima, Shiu, tako sam mu nadjenula ime, taj isti plamen daje neku anđeosku aureolu i čini njegovo crnilo nekako svečanim, neobičnijim i pomalo nestvarnim.
Shi to uopće ne primjećuje, možda ni ne zna što je to plamen, možda se nikada nije približio tako blizu vatri kako bi spoznao svu njenu snagu ljepote i pogibeljnosti istovremeno. Težina tišine pritisla je zrak, pa odlučih olakšati je s malo fine, nježne melodije.

Shi se na prve zvukove pomakne, prene kao iz sna, podigne malo krila kao da će poletjeti, smiri se zatim posve i čini li mi se samo ili zaista slušajući, tone u iste sfere užitka u koje, gledajući ga tako lagano ulazim i sama?
Divno....preplavljuje me njegovo crnilo, omiljena melodija, udobnost i sigurnost mog okruženja, a nadasve taj divan osjećaj meni posve nov i koliko zanimljiv i intirigantan, toliko i ozbiljno životan, kao i bajkovito nestvaran.

Što Shi osjeća? Misli li nešto? Kako me doživljava? Miriše li me, vidi li me, čuje li otkucaje mog srca, na momente tako snažne kao da srce želi poletjeti u istom smjeru Shiove putanje, osjeća li istovjetno ovo moje vrijeme kao svoje vrijeme, boji li me se pa u tom strahu, nastojeći ga savladati i obuzdati, samo stvara privid da je miran i u stvari on gospodar moje sobe, moga vremena i svojih želja?

Posve čudesna situacija - Shi i ja.


Proučavam ga - zapalim cigaretu, otpuhnem....on se prene kao da mu smeta dim, vrati se u prvobitni položaj i miruje.
Pucnem prstima - ništa.
Tlok-tlok, proizvedem zvuk jezikom i ustima - ništa.
Aaaaaah, uzdahnem glsano - ništa.
A da mu nešto kažem?.
.Ha, krenem pričati.....maleni, nemoj se bojati, neću ti ništa nažao učiniti, tako si lijep i poseban. Pomakne okice, kao da pita - zašto sam poseban?

Zašto si poseban? Pa, jesi, da...evo uletio si baš u moju sobu, baš ti, uplašili smo se jedno drugo, svak iz svojih različitih razloga, a vidi kako nam je sada lijepo..slušamo glazbu, odmaramo uz plamenu igru, sprijateljili smo se, ne?
Poseban si zato što si, baš ti, baš tu - u mojoj sobi, mom oku, mislima i zato što ti evo pričam...da, pričam baš tebi.....

Osmijehnem se slušajući svoj glas, a on - ništa.
Kao da me zaista sluša, miruje i valjda si misli svoje.

Pa daj više neki glas, daj neki znak, pruži mi bilo nešto, nešto što će mi pokazati da me bar malo razumiješ.

Ništa.

Pomalo postajem ljuta, em na njega što me kao ignorira, em na sebe, jer si u tom pričanju i trudu da doprem do njega, izgledam posve glupava i bezrazložno uporna.

Možda je gladan, žedan? Što da mu ponudim, nemam pojma?....ČIme se hrane šišmiši?
.
Sama uzmem kockicu čokolade, otpijem gutljaj crnog vina, gledamo se.....guštam taj spoj gorko-slatkog i oporog okusa, namjerno mljackam i srčem glasno...- on - ništa.

Promatra me istim intenzitetom i pažnjom kao i ja njega, no koliko sam ja otvoreno dobronamjerna i s puno truda i volje spremna mu se približiti, toliko je on samozatajan, tajanstven i bezglasan.

Odustajem, zašutim, pokrijem se i zaspim.

Sanjam.

Moj je san - Shi i ja u mojoj sobi.

Sanjam sve što nam se desilo i u tom snu više ne znam, da li je san stvaran, ili je stvarnost sanjana?

Prene me, šušanj.

Što je,.... kažem glasno? Odlučio si mi nešto reći, ha?
Ajde, daj više, što se praviš shishmishasto?

I...?

Naravno - ništa.

E sad mi je prekipjelo, baš me briga za tebe, visi tu ko obješeni, šuti ko'da si mutav, budi gladan i žedan, briga me zašto si tu i da li i gdje želiš ići...briga me i da li ćeš ostati...eto...

Zalupim vratima izlazeći iz sobe, ne mareći hoće li se uplašiti i početi opet nemirno letjeti, tražeći izlaz.

Pitam se što je "Onaj" gore htio reći s tim - eto ti šišmiša? Što će mi šišmiš, što da radim s njim, koja je svrha činjenice da mi je uletjelo u sobu, malo, crno, leteće biće?

Razmišljajući tako, mučeći samu sebe, pitanjima i ne nalazeći odgovora niti na jedno, vratim se u sobu, usmjerim pogled na gredu.

Shia nema.

Tražim ga pogledom, gore-dole, lijevo-desno....nema ga.

Uhvari me neka nelagoda. Prozor je zatvoren, znači tu je negdje, ali ga ne vidim.

Gdje li se sakrio, gad mali?

Smješkam se sad i pomislim da se želi igrati, da mi se namjerno sakrio, no odmah odvratim pomisao, jer o bože, pa šišmiši se ne igraju tako, ako se i igraju, sigurno je ta igra drugačija...no gdje je i zašto ga ne vidim?

Onda se sjetih, da sam mu rekla kako je poseban, dala sam mu ime, i postao je Shi, skračeno od shishmish, a ako je poseban, a je, onda je i ovaj njegov nestanak, baš kao i nenadani dolazak, posve poseban.

Dakle, preostaje mi samo da uživam u svim tim činjenicama i pustim ga da leti ili miruje, spava ili me gleda, misli si svoje i šuti,ne misli ništa, leti bezglavo ili mirno, bude tu koliko želi, odleti kad hoće...... i....

....i da, pitanje je ako odleti, hoće li se vratiti?

Tada, me uhvati neizmjerna tuga, neka tmasta bol prepolovi mi nutrinu i u tom čarobnom trenutku shvatim kako sam "preko noći" zavoljela Shia.

Može li se istovremeno jednakom snagom osjetiti tuga, sreća i ljubav?

Viknem glasno - ej, ti mali gade, predajem se!

Eto ga. Stvori se ni od kuda, leti po sobi kao kad je stigao, sve je isto...gledam ga, gledam ga, gledam ga kako leti.....otvorim prozor skroz, odmaknem se par koraka bojeći se slijedećeg prizora, osmjehnem se i kažem - hajde maleni.....idi.....

Ne sjećam se više točno, no ono što i danas prati sjećanje na taj čas, jest snažna i nezaboravna ćutnja, osjećaj nevjerojatne ljepote, osjećaj oslobađanja od do tada nepoznate kao metalne težine i s druge strane opasno lakog tereta koji me još uvijek tišti i usrećuje istočasno.

....Shi sleti na gredu, ostane tako, kao da mi želi reći - dobro mi je tu, našao sam na kratko mir i sigurnost, super smo se družili, baš ti je dobro sve što je tvoje i što si mi dala, i ti si meni posebna, ma da....stvarno, (pomakne malo krila, zamigolji se kao da se sprema udobno namjestiti i tako ostati)....ali .....rastvori punom dužinom svoja lijepa krila, proleti par puta amo-tamo po mojoj sobi, pogled uperi prema prozoru i punom snagom, pored mog lica i suzama ovlaženih očiju ....... izleti iz moje sobe.....


Sad gledam često u gredu, mjesto koje je odabrao kao svoje smirenje.....čini mi se kao da se još vide sičušni tragovi kanđica kojima je tu običnu gredu učinio životnijom i dao joj svoj potpis, kako je znao i mogao....

U prozor ne gledam, naročito kad je otvoren, iz čistog i prostog straha kako bi mi se ako pogled uprem u onu drugu stranu gdje Shi negdje leti, mogla roditi misao, da je uletio u nečiju drugu sobu, da u toj sobi nije sretan ni siguran, da ga iz te sobe tjeraju ili pak silom žele zadržati jer ne razumiju da je on poseban šišmiš.....

Uostalom, ja sam mu već dala ime, dala sam mu dio svoje duše i mogućnost da bude Shi, ili da odleti kao šišmiš.....da odleti ne kao obićan šišmiš.

Šišmiše ne treba tjerati iz sobe....treba samo otvoriti prozor i pustiti ih da odlete.

Link

...produžiti trenutak, onaj trenutak za kojeg bi dali ne znam što, samo da potraje, bar toliko dok sagori jedna cigareta...produžiti svaku sekundu u kojoj uživamo u fluidu oko nas, u pogledu, dodiru, mirisu...ima li svrhe produžiti tako nešto za što unaprijed znamo da će potrajati tek toliko...malo, malo?

...nekad je i šutnja dovoljna, pričanje bez riječi, pričanje mislima koje teku iz jedne glave u drugu, onu dragu glavu koja će nestati iz vidokruga već za minutu, dvije,tri, koliko treba da popušimo jednu cigaretu. Tri minute odgode, tri minute upijanja svega, akumuliranja za ono vrijeme kad ćemo isto tako pušeći u mraku svoje sobe razmišljati o baš ove tri minute odgode i svega onog što im je prethodilo.

..."još jedna cigareta pa idem"....kažem i očekujem od druge strane potvrdu -" može, još jedna pa idemo"...

...palim cigaretu, pričam ili šutim, pravim se da mi je samo do još jedne cigarete i pričam o običnim stvarima, ili šutim i dajem značaj tom trenutku ,baš onaj zbog kojeg sam ga i htjela uživotvoriti i kasnije pamtiti kao malu dragocjenost, a on živi te tri minute i nestaje u žaru cigarete, nestaje obavijen dimom, uzdiže se prema gore, rasplinjava se i stapa s okolnim ozračjem.

...dvije cigarete, dva žara, dva isprepletena dima i tri minute trajanja - dogovorni produžetak ljepote koji je kao neki naglasak, kao potvrda da je baš sve kako treba biti, kao uokviravanje neke lijepe slike, kao dobar začin jelu, kao točka na - i, kao produžetak u utakmici kad se i jedna i druga strana nada još jednom golu, kao da bez toga, TO ne bi bilo TO.

...i onda gasimo cigaretu, žar nestaje, dim se raspline i rok trajanja prođe....

...ovo je jedini rok trajanja koji ima svrhu poboljšavanja kvalitete, s kojim nešto ne prestaje biti neupotrebljivo, upravo suprotno, to je rok trajanja u kojem nastaje fina tekstura umaka koji se čuva za iduće jelo...

...sada dok razmišljam o tome ima li smisla produžiti nešto na tako malo vremena, rađa mi se spoznaja koja mi govori da nešto što je toliko lijepo, vrijedno, a budi u nama želju da potraje makar još malo, ima smisla produžiti pa i kad je paljenje cigarete izgovor, jer u tom kratkom vremenu, ponekad se dotiču isti svjetovi, bude se nove želje, stavljaju zarezi....to je vrijeme u kojem ne samo da nastaje nada, nego ta nada poprima obličje idućih sličnih trenutaka....

...da, još jedna cigareta, pa idem.....

Link

..postoje dvije stvari koje vam daju veću moć nego što biste je dobili od bilo čega drugog, a to su : sposobnost da sami birate kako želite živjeti i sposobnost da sami birate kako želite da se drugi ponašaju prema vama...

Link

Indijanci su svoje mudrosti prenosili s koljena na koljeno, potiču na razmišljanje i lijepo ih je pročitati

Nije točno poznato kako su u Europu stigle zapovijedi Indijanaca. Ukoliko potječu od prastanovnika Amerike, trebalo bi točno utvrditi od kojeg plemena dolaze pošto svaka skupina njeguje svoje običaje, kulturu i jezik. Moguće objašnjenje je da je jedno pleme zapovijedi prenijelo doseljenicima nakon čega su se počele smatrati jedinstvenim zakonima života Indijanaca. Bilo kako bilo, lijepo ih je pročitati (a još ljepše držati ih se).

Deset zapovijedi indijanaca

1. Odnosi se prema Zemlji i svim živim bićima na njoj s poštovanjem! (Zaoštri pogled.)

2. Budi u neprestanoj vezi s Velikim Duhom! (Slušaj unutarnji glas.)

3. Cijeni svoje bližnje! (Budi vrijedan poštovanja.)

4. Surađuj za dobrobit čovječanstva! (Pridonosi onime u čemu si najbolji.)

5. Pomaži u svakoj prilici! (Bolje je pomagati više nego manje.)

6. Čini ono u što si siguran da je dobro! (Misli prije nego što djeluješ.)

7. Brini o ravnoteži duha i tijela!

8. Uloži dio napora u "više dobro"! (Pokušaj molitvom.)

9. Budi iskren! (Prema drugima i prema sebi.)

10. Preuzmi punu odgovornost za svoja djela. (Ne krivi druge.)


Jedna mudrosti Indijanaca:

Hodaj uspravno poput stabala. Živi život snažno poput planina. Budi nježan poput proljetnog vjetra. Čuvaj toplinu Sunca srcu i Veliki Duh će uvijek biti uz tebe.


Jedna legenda Indijanaca:

Stari Indijanac ispričao je jedne večeri unuku priču o vječnoj borbi koja se odvija u ljudima. Rekao je: "Sine, borba između dva vuka događa se u svima nama. Jedan je zločest, u njemu prevladavaju gnjev, zavist, ljubomora, pohlepa, oholost, samosažaljenje, ljutnja, inferiornost, laž, lažni ponos i egoizam. Drugi je dobar i u njemu prevladavaju radost, mir, ljubav, nada, vedrina, poniznost, ljubaznost, ljubav, suosjećanje, darežljivost, istina, suosjećanje i vjera." Pita unuk: "Koji vuk pobjeđuje." Indijanac odgovara: "Onaj kojeg bolje nahraniš."

....nemoguće je odrediti što se sada događa. Postoji praznina, a ja ju propitujem...

Link

....što smo danas dobrog učinili?

...da li ste poželjeli, iskreno iz srca, nekome lijep i dobar dan?
...da li ste udijelili prosjaku na cesti blag strpljiv pogled s dobrim milsima, ako već niste spustili koju kunu u njegovu ruku?
...da li ste bili ne zavidni svojim znancima zato što su uspješniji od vas?
...da li ste umjesto psovke zbog stanja u državi i društvu pokušali razmisliti što bi sami mogli učiniti bar za svoju
familiju, ako već ne možete djelovati šire?
...da li ste rekli glasno - volim te?
...koliko puta ste se danas nasmiješili?
...odlučili ste promijeniti bar jednu lošu naviku?
..nazvali ste nekog, tko već dugo očekuje vaš poziv?
...pomogli ste prijatelju nesebično, bar u nečemu?
...priznali ste sebi makar jednu pogrešku?
...donijeli ste dobru odluku ma o čemu?

....ako niste, čitajući ove retke pomislili - koja ljiga, ili kaj ona tu filozofira, ili u jebote odakle se ova stvrila, ili - ma baš.....
....ako niste ništa sličnog pomislili, na dobrom ste putu da vam dan ne prođe uzalud....

....a ja, ja sam bar o tome šušnula....:)



Link