'stroj koji može beskonačno dugo vršiti koristan rad, bez dovođenja energije izvana'.

Snimio :Pelpetum pl. Mobile

Nije to bila kiša
Niti Brest.
Nije bio niti rat.
Samo sam sjedio u nekom drndavom autobusu i želio.
Da nikad ne staneš sama i uplakana
Mokra i tužna
Bez kišobrana na nekoj stanici
Čekajući autobus bez broja
I da ja nikad više ne budem daleko
Kad zatreba ti ruka oko struka
Da te stisne
Kao vjetar.

Snimio. bblog.hr.blueveki

Ti moja pahuljo s neba
Poslana od nekog da budeš kraj mene
Na mojim usnama da se topiš
Na mojoj kosi da me sakriješ od zlih pogleda.
Ti moja snježna pahuljo
pala s neba da te ugrabim i oblikujem
Od tebe napravim grudu
Što pokrene lavinu osjećaja
Zatrpa sve loše priče iz davnine
Ti,pahuljo moja
Pala na na moje vjeđe i usne
da te vidim
Otopim i utopim
I zauvijek sačuvam
U sebi

Samozvani poet

.odlaze nekud, neki dragi ljud
"...gdje,a gdje...?
Ružan san...."

Sve će to jednog dana prekriti nešto,dobro kaže pjesma. Da li ruzmarin ili snjegovi ili šaš....nebitno.
Postojali su negdje neki ljudi..neki život koji se prostirao pred nama....nebitno da li lažan ili samo svijetli istina u njima ....ti su ljudi i dalje tu....oko nas. Jedna mala karika u našem lancu života.
I možemo ih voljeti i mrziti,ignorirati ili slaviti...bez te karike bili bi siromašniji za događaj u svom životu.
Pa one koju volimo,nek budu i dalje uz nas a oni drugi.....nek žive svoje živote i grade nove lance...život teče i život se mijenja a mi s njime.
Dok nas ne pokriju..

Kad si sretan i ponosan!!!!

Možeš se vratit iz teretane,i ručak je skoro gotov.;)

....onda kad ugledaš leđa .
Ne puštaš glas nit pokušaš podići ruku.
Kad je put zamagljen gustim velom.
Ne razmišljaš ,ne tuguješ.
Samo je glas tišine zaglušujuć ko pjesme sirena.
Razbijeno brodovlje namamljeno na stijene.

Kad odbacimo ključeve od srca i dalje nema garancije da će oni zaključani ostati unutra. Jer onaj koji želi izaći naći će stotine načina i stotine ključeva. Ali ti lokoti nas ne mogu zaštititi niti da netko novi uđe u njega. Oni (lokoti) samo ostanu u našim glavama...da smo sigurni,da ne puštamo nove boli u sebe.
A što je sa srećom!?

"O, Bože zar si pozvao mene
Tvoje usne moje rekoše ime
Svoju ladju sada ostavljam žalu
Od sad' idem kamo šalješ me Ti"

tiho su a kapela pjevali momci iz klape ali osjećaj je bio snažan kao i kad je limena glazba,sada zabranjena, svirala na sprovodima. pognute glave,poneka suza u očima i razmišljanje-doći će jednom i na nas red.
otac je stajao pred rakom na jedmnoj strani a majka i sestra na drugoj.
on se zgurio,onako bolestan već godinama a ona ,koja ga je otjerala od kuće,sad je stajala uzdrhtala i bez snage da zajecadok su lijes spuštali u raku.

-"jesi vidio onog mog majmuna?-pitao je svaki put kad smo se sreli.
-nisam ga vidio ni čuo godinama-rekao sam svaki put a on je samop kimnuo glavom kao da je i sam bnio svjestan kakav će biti odgovor.
a to je bilo sve što sam mogao dobiti od te tvrde ličke glave i ponosnog srca koje nije moglo a da ne pita za jedinog sina ,čije je tijelo ogrezlo u alkoholu, davno otišlo od kuće.
tijelo,da ali onaj osjećaj povezanosti,usprkos svim Ivanovim greškama,ostao je negdje u njegovim porama.
otac. sin.
ma što da je bilo,ma što da ih je razdvajalo to je bilo neraskidivo. ali se čuvalo ko najveća tajna i samo se iz one iskre u oku moglo vidjeti da ono što čovjeka veže nije samo u prisutnosti tijela-.

-ti si moj idol- rekao je Ivan nakon što smo se vraćali s treninga. nasmijao sam se na to jer,što bi drugo i mogao biti tinejđeru pet godina stariji momak , a čije ime se tu i tamo pojavilo u novinama sa nekakvim,inače nevelikim ali za jednu malu sredinu važnim sportskim uspjesima.
i ta se priča ponavljala s godinama,ponekad u nekim drugačijim stanjima uma,kad je alkohol znao reći svoje a kod njega je to bilo sve češće. nije to bilo tako uočljivo jer Ivan je dolazio kući u sitne sate a nije bio od onih koji su bili glasni u svom pijanstvu. njegovi su odlasci u taj svijet bili negdje drugdje,na nekim mjestima koje je samo njegov mozak nalazio.
druženja su se s vremenom razrijedila jer meni je obitelj bila na prvom mjestu a i on se neko vrijeme skrasio,oženio se i otišao i Njemačku. no vratio se i ubrzo rastao. ponekad je znao reći da bi možda sve bilo drugačije da su imali dijete ali ni sam nije previše vjerovao u to. i gledajuću moju djecu kako rastu opet je ponavljao riječi :
-ti si moj idol- a ja sam se i dalje smijao i pitao ga:
-pa što onda Ivane ne budeš kao ja,kao tvoj idol? kakav je to idol kad tvoj put nijebarem djelomično sličan?
-ne razumiješ ti to-govorio je i posezao za novom čašom piva.

sa 30 godina je bio prvi put na liječenju. bio sam sretan zbog njega i davao mu podršku,dolazio na njihove sastanke,.gotovo ponosan što se odlučio na taj korak.
po izlasku iz bolnice davao sam posao ne bi li se postavio na noge i krenuo pravim putem. i svaki put kad je po izlasku iz bolnice tražio nešto posla da preživi,bio sam tu.
roditelji ga više nisu trpili u kući nakon što je peti put završio na liječenju. otad je bio prepušten sebi svom novom deliriju. spavanje pod savskim mostom,na klupama na jarunu i tkoznakojim parkovima bilo je njegov život.
pet dekagrama Poli salame i četvrt kruha dnevno je bilo dovoljno za opstanak.
do nekog novog liječenja ,početkom zime ,koju je provodio u bolnici.
a dolaskom proljeća priča se ponavljala.

mislio sam da je napokon došao k sebi ,nakon što su ga pronašli u nekoj ruševini,gotovo smrznutog i nakon što su mu, tek zahvaljujuću jednom liječniku,odustali od amputacije stopala. ozdravio je,našao posao čuvara,starci ga primili u kuću i sve je naslučivalo da je nevoljama kraj.
no,onog dana kad je primio plaću nije došao kući.
sreo sam ga u jednom kafiću na okjretištu tramvaja u početnom stanju na koje nas je bio navikao. još donekle suvislo pružio je novac preko stola i rekao:
-to ti je za sobu u podrumu.
koliko god mi je bio drag,nisam mogao prihvatiti da mi onakav dolazi u dvorište,da ga dijete gleda u onom stanju. ne zato jer bi susjedi upirali na prstom i na njega i nama već zato jer je jednom trebalo reći- stop.
svi znaju da su ovisnici veliki manipulatori. iskorištavaju one koji ih vole,koji ih slušaju i žale,koji im pomažu a ništa se bitno ne mijenja u njihovim životima.
ne znam da li sam, zapravo, htio njemu stvoriti bolji život ili sebi. znao sam samo da jedna te ista priča nema kraja i da se nešto moralo promijeniti.

na sprovodu se pričalo da je prestao piti,zaposlio se na nekoj baušteli i da je pao sa skele i ubio se. da je zaprasvo pao na nekom stubištu,da li slučajno ili namjerno,ne zna se.
kako bilo,život je ugašen. vrijeme prolazi,idoli i dalje žive svoj normalan život,idu na posao i tek ponekad iz mraka izroni neka ista opnakva figura,naginje se onim krivim nogama,na desnu stranu,u pravcu u kojem mu je i desno oko bježalo, s rukama u džepovima kratke jakne i zarazni osmijeh probudi sjećanja na dane kad su idoli nešto značili.
i na dane kad je lako bilo postati idol.
ali ,prijatelj?
biti i ostati do kraja,nije uopće lako.