'stroj koji može beskonačno dugo vršiti koristan rad, bez dovođenja energije izvana'.

Ti znaš da još uvijek ćutim...
Ono što i ti nekad...
Prošle su vode Save i odnijele valom
Sve lađe od papira na koje smo...
Pisali vječnost zamišljenom krvlju...
Poput špijuna šaptali u mraku
Tajne šifre...
Crtali po tijelima kažiprstom
Zamišljene karte do blaga...
Odlazili tragom zmajeva i princeza....
Ti si bila uspavana a ja poljupcem budio život
U tebi...
Ja sam bio ranjen a ti si rane vidala......

Sad je rana ista al melem ne pomaže....
Sunce ih jedino zrakama grije....
Jedino rosa suhe usne vlaži.
Naše lađe leže na dnu
A val i dalje nosi trag tvoje šutnje
Svaki put kad prstima pipam ožiljak...tako dubok...
Osmjeh mi pobjegne u kut usana jer znam...
Još uvijek te ćutim u sebi.

Veno me je volio.Znala sam to od prvog trena kad smo se upoznali,u mom malom mjestu,gdje je on dolazio na ljetovanje kod prijatelja s faksa.Ubrzo je ljubav bila okrunjena brakom i užitak se tek rasplamsavao kad je prometna nesreća unazadila naš život.Prvi dani u kolicima bili su puni očaja,puni pitanja kako ću moći provesti život kao invalid.On je bio pun utjehe,pun nadanja u ozdravljenje i povratku starom životu.Borio se samnom,dizao i padao,bio mi podrška kakvu bi rijetko tko imao priliku dobiti.Godine su prolazile.stanje se malo popravljalo ali i dalje je bilo teško
meni ali i Veni.Sve je to ostavilo traga na njegovom mladom licu.

Bore na licu nisu bile od smijanja.

Svaki drugi tjedan odlazio je u veliki grad u posjet rodbini koju je jako volio i bilo mu je teško otići od njih ali ljubav prema meni,mladoj,veseloj ženi bila je jača.

Jedno vrijeme je svaki njegov odlazak bio težak a povratak još gori.Tek nakon nekog vremena nešto se počelo mijenjati.Počela sam primjećivati odsutni osmijeh na njegovom licu.Isprva sam to povezala sa opuštenošću koje je imao u društvu tamošnje obitelji i prijatelja ali crv sumnje kopkao je sa svakim njegom osmijehom i sjajem u očima koji je bilo uočljiv.
Veno ima nekog!
Kada sam to zapravo shvatila što se događa,sad nije niti važno.Noći su mi postale duge,san nije dolazio na oči.Žalila sam samu sebe,proklela sve na svijetu što se prokleti moglo.Dok jednog dana nisam shvatila,Veno je morao otići.Nisam imala pravo da ga zadržavam.Ono što je mogao, on je bezrezervno dao.Od srca,koliko je mogao.A dao je puno i sad je red da mu se to vrati.

Njegov odlazak donio je samo olakšanje. Sve je sad bilo bez onog pritiska u glavi.Čak je i terapija davala bolje rezultate i ja sam malo,pomalo mogla raditi stvari bez pomoći,što prije nije bilo moguće. Shvatila sam da kroz život moram sama ali s nadom da će netko jednom doći,kao Djed Mraz, s poklonom od samog sebe i reći:-Evo,tvoj sam.Samo tvoj.

I sad dišem.Radujem se svakom danu,ma koliko težak bio.Znam da ima onih kojima je puno teže nego meni i ta me utjeha tjera naprijed

JAČI SMO OD SUDBINEEEEE

Uredi zapis

29.07.2017. u 21:38   |   Editirano: 29.07.2017. u 22:06   |   Komentari: 4   |   Dodaj komentar