'stroj koji može beskonačno dugo vršiti koristan rad, bez dovođenja energije izvana'.

Jučer odem do Lidlare. Ta Lidlara postala ka humanitarni hangar sa odjećom, tamo 90tih za vrijeme rata. Naprdili one željezne košare a u košarama nema čeg nema... od gaća za bebe do ronilačkih odijela za ronjenje na dubinama većim od 10 kilometra. Naroda oko tih košara, ka da se dijeli džaba. Kako ko uzme koji komad robe, tako ga odma diže uzrak i rukama širi da vidi el mu paše. Kako ko skuži da mu ne paše, odma ljut počne vrtit glavom lijevo-desno... jer jebi ga... ostao zadnji primjerak rozih štrampli na cvjetiće i bubamare, al nepaše mu nikako. Najgore su pak žene koje u lidlaru dovuku dijete pa ih zakači zadnji komad robe, majket mile, jedna mater uzela malog pa mu navlači dolčevitu... a dolčevita mala. Grebe mali rukama, oće se udavit, al mati ne popušta, viče „Taman ti je!“. Gledam ja malog, punašak onako, vidi se da puca od zdravlja, a dolčevita ga stegla... nit ima jadan zraka, nit je više punašak... pojela ga dolčevita jebate... mali ka da ima 10 kila. Napela se ona dolčevita nanjem, reko uzme li mali zraka punim plućima, dolčevita će eksplodirati... pobće nas dolčevita sve odreda. Onda je mati ipak skužila da je dolčevita mala jer je mali poplavio ka nožni palac kad zapneš njime o rub kreveta. E... al sad ga jebi, nemeže mati skinut dolčevite sanjeg. Sagno se mali, a mati sa leđa čupa dolčevitu. Išlo to nekako do pola trbuha, a onda kad je zapelo... malo falilo da se mati nogom upre o košaru sa robom, al joj valjda bilo neugodno. Vuče ona malog po Lidlari ka šoping kolica. Jauče mali, mati viče „Nije to ništa!“. Bile nekve brusilice na akciji... reko da kupim brusilicu pa načmem dolčevitu po boku, moždabse mali oslobodio... il da zovem GSS. Ja ne dovrši misao, kad mati taman skinu dolčevitu sa malog... a malom kosa ka Ajnštajnu... razletile se one dlake uvis od elektriciteta, u malome iljadu ipo volti, zuji ka trafostanica.
Baba je ipak najviše... logično... jer penzije su take da se jedino u lidlarovoj košari mogu obući... a što je najbolje... babe kupuju majice sa bejzbol motivima. Kad obuče taku majicu, ne znaš više el baba baba il ide u srednju školu.

Nego... ja htjede reći da sam bio na voću i povrću. Naletim baš na lijepe smokve. I tako... natrpam edno kilu smokvi u vrećicu... dignem pogled... a ono... nije kila 3 kune neg jedna smokva 3 kune. Alo!? Jedna smokva 3 kune!? To ti za kilu trebaju dva jamca na blagajni i kredit od 2 iljade eura. Da jedna smokva 3 kune!?... pa pičkat materna smokvo! Kaka je to smokva? Pa Elvis Prisli da ju je osobno žvakao pa pljunuo... neb bila 3 kune. Odakle je došla da je 3 kune komad?... iz Svemira u pizdu maternu?... ispala vanzemaljcu sa viličara dok je prolazio kraj Zemlje? Pa krutejebo, kila smokvi skuplja neg kila kokaina!?

Ovo sve ošlo u krasni kurac...

Savska instalacija.

Savska instalacija.

A neki se muče za par kg rajčica

Pa tako su se zmajevi seksali sa dinosauricama...zečevi sa vidrama....galebovi sa ribama....vlasnici sajtova sa doktoricama ...i još mnogi čudni parovi s Iskrice i uopće...a meni nekako pada na pamet....baš mi fali materija.,antimaterija nema baš puno prilika za ljubav...i širenje iste...kao što nemaju svi šansu naći svoju srodnu dušu...ko lonac i poklopac....maca i vratanca...bonnie i clayd...snjegulica i jedan od patuljaka....ups,malio sam fulao....ali tko zna....treba biti fleksibilan,zar ne!?

trebao je to biti dan za odmor....

veselio se duljem spavanju.recimo do osam,što bi samo po sebi bilo čudo jer stare kosti već godinama ne dozvoljavaju takav luksuz.

možda bi se i dogodilo da u to svoje rilo nisu umiješale komarice,jamačno jedine ženke koje se još zanimaju za moje tijelo. i jedine koje osjećaju da sam još "vruć". zanimljivo je da to čine uvijek pred zoru. tko im to namješta alarm,damusvepospisku. nešto je i kapkanje po krovnom prozoru dalo svoj obol. i lampica u glavi koja se pali na nepoznato. da li sam zavorio stakla na autu? i pun mjehur ,naravno.
sve to je doprinjelo do tog da se popije ranojutarnji kapućino.
a trebalo se raditi nešto po dvorištu ,što je ova dosadna kišica odgodila za tkoznakad.

i onda te sasvim banalna stvar vrati godinama u nazad. u neko ljepše doba(možda ne i bolje ali ipak..)
vrijeme kad smo sa nekakvom euforijom sjedali za komp,otvarali stranicu,nestrpljivo ćekajući da vidimo da li je došla kakva poruka i od koga. jer tada su ljudi još komunicirali...makar sa -dobro jutro.danas se to izgovara sa ironijom i primisli-dobrojutro dabogdanoguslomio. i taj komp...stoji već mjesecima,ili čak i koju godinu u kutu. tipkovnica nakupila prašine (nekako se baš nju zaobiđe u tom čišćenju), gotovo skorenu od neuporabe.
sjedam za stol,pritisnem tipku,jednu ,drugu ,treću...ništa.
kraj mene zamiješan kapučino ,kao nekad,cedevita ,sve što je nekad bio ritual pred dobru zabavu i raspoloženje.
nema više onih boldiranih slova i svih boja po kojima smo mogli prepoznati pojedince.
nepoznate ljude sa svojim pričama,voljene ili nevoljene. simpatične i one manje takve.

blog je bez smijeha.

bez ljudi koji su tome davali to (gotovo da su im boje davale izričaj)...ljude koje sada poznaješ,vidio lik,čuo glas...pojedince koje nikad više ne želiš vidjeti a mislio si da su netko...i one koje nisi želio upoznati a vidiš ih u drugom svjetlu.
a tu je i nekolicina njih koje nikad nisi ni želio upoznati...žene,čangrizave,iskomleksirane,ostavljene,zapale u glib mržnje prema onima koji su ih takvima napravili( da li?) i mkuškarci koji svih tih godina iskazuju nekakvu mačo stranu na način a ne uspiju naći komunikaciju nit sa istim spolom ,tek ponekom naivkom što pada na riječi samohvale i samouzdizanja.

za nekima požalim što ih nisam upoznao a tu su...dvoje ,troje ljudi koji su daleko i tko zna da li će ikad biti u blizini.
pa sad u eri napretka,kad svoj virtualni priključak u svijet obaviš preko mobitela,ležeći na trosjedu,ovaj izgubljeni način komunikacije kao da je preslika uzroka svih tih negativnosti...te gotovo mržnje prema neistomišljenicima,drugačijima....kao da smo svakim napretkom sve više krenuli unazad.
čak i manje od toga..jer postajemo pojedinci...usamljeni otoci...zbog krive riječi,pogleda,shvaćanja

a to nikad ČOVJEK nije bio...to su pojedine životinje...samotnjaci u divljini...pa se rugaju onima koji žele nastaviti prirodan slijed...ljudi u skupini,jedini način opstanka.
ne ovog sad već onog budućeg ,koje prenosimo svojim pokoljenjima.

a....a kiša i dalje neumorno pada...mi skriveni negdje iza ekrana tragamo za izgubljenim vremenom,identitetom i ljubavlju.
za ekranom tinja samo iskrica nade.

nijedan blog.....pa kako to ....pa zašto????

Oooooo,zašto!?

Ako je netko za čaj.
Možda dođu Andrej i Zoki

Smokva ti ne rodi jer je peder.:ppp

Tako se naš boksač kurčio kako ne smije doći doma bez zlata....očekivao bi čovjek da će pojesti tipa ,skupa s kostima.
Kad ono ,pljuga....spor,slabog netočnog udarca,s nekim polugardom koji je omogućavao francuzu točne udarce u glavu,dok su njegovi završavali na rukavicama.
Ovo je bio meč koji nije mogao dobiti na bodove,trebalo je znati unaprijed. Treba još puno "graha pojesti "da bi grmilo.

na iskrici nikad kažnjena.

Sad još i američku drolju treba slaviti.