'stroj koji može beskonačno dugo vršiti koristan rad, bez dovođenja energije izvana'.

što je slatko,lele što je slatko.:))))

želite pisati na blogu a istovremeno bi s ljudima i popili kavu?
želite da i dalje dolaze na blog,čitaju i komentiraju?
onda im ne prilazite. jer ubrzo vas neće primjećivati.
ne možete biti jedno i drugo

nije sve u brojevima...pomislio je dok je stavljao još jednu recku ...ima nešto i u dobro graviranom štapu...ta ga je pomisao zabavljala..mnogi njegovi vršnjaci još nisu ni počeli da pipkaju a on je jednom mjesečno podmirivao svoje potrebe...nije mnogo birao...u selu je bilo nešto udovica srednje dobi...bilo je i onih čiji su muževi više vremena provodili po birtijama nego kod kuće, u krevetu..a kad jednom prođe glas selom,ponude se samo redaju....sada je samo htio da nabavi novi štap..za nove recke....nikako nije mogao shvatiti,što toliko pričaju o toj ljubavi

Nijednog jutra
nijednog pogleda
nijednog izbijenog osmijeha
iz čeljusti ove zvijeri sto u meni bijesni
Ralje razjapljene da zagrizu ljubav
crvene oči od besanih noći
ružna rana na sedefnoj postelji
beskrajni krik za tebe..

Ne žalim ni prošlost ljubavnika
vrijeme provedeno u magli
tvojih močvara
slomljene katarke na brodu
što je plovio niz rijeku
brod bez veslača i kormila
bez pramca i smjera u kojem će ići.

Ne žalim ni praznog papira bez pjesme
olovke bez srca napola slomjljene u plaču
crvenog voska za pečat uzgubljeni
i moju ljubav nesalomljivu
ali zarobljenu u kutku tvog raja.

svanulo je iznad susjedovog krova i prve zrake svjetla su se probile kroz prozor ,na tijelo izlomljeno na trosjedu.opet sam zaspao uz televizor čekajući da....ma,što sam uopće čekao!?
da negdje u nekoj svijesti proradi žaruljica...uzaludno...neće se dogoditi...možda jednom...po Murphyjevom zakonu,onda kad bude prekasno.
al u ljudskoj je naravi da se nada a sati,dani,mjeseci prolaze u mazohističkom čekanju.
tek povremeno zaustavim vrijeme pa čekanje pretvorim u riječ,kao da će ona prodrijeti, poput onog svjetla, u nečije oko i cimnuti svijest-hej,ja sam tu...
ništa od toga,znam i sam..jer ljubav je ,kako kažu- "ako želiš a ne želiš,ako shvaćaš ali ne shvaćaš"...a kod nekog igra samo ono-"ako ne želiš,ne želiš".
pa sjedneš uz kapućino i buljiš u ekran kao u neki spas,satima pokušavajući nešto smisliti a misao stalno skreće negdje dolje ka otoku.
te ponekad tišinu razbiju note i riječi-"..što smo mogli mi smo ,jedno drugom dali..."

;PPPPP

mogli ste jednostavno reći da sam dosadan.

Sad znamo ko joj je pomagal i zakaj nije pobjedila.:p

.... da me 10 godina nije bilo na blogu.dođem ja, a ono ...sve isto

ti zaboravljaš da mi nismo ništa..
tek nekakve izgubljene duše...
prekrivene plaštem od tuge i ranjivosti...
poslane vjetrom grijeha na pusti otok...
da okajemo stare strasti što je tijelo činilo...
a duša trpjela..hladna pod suncem ...
vrela pod mjesečevom zrakom na livadi pokošenoj
...netom....mirisom tvoje kože ispunjeni trenutci pod krošnjama...
u mašti stvorenoj, u zbilji razorenoj...ti zaboravljaš da tek smo stranci spojeni tragom suza...
iz nekog života koji smo birali a nismo smjeli...kao da smo znali a nismo,što tek slijedi...i nemamo pravo reći jedno drugom
-voli me...
tek možda,budi sretna...ako nisam ja

Kad ti netko dopizdi...nađeš način.
kažeš kako imaš puno posla.
I prestaneš odgovarati na poruke.:)))

Jer svake godine zakasnim...zato:
Dragi moj Djedo...daj se više riješi te svoje nejebice jer ti je ispunjavanje želja za kikija.
Nisi mi uspunio želju još od trineeste godine kad sam zaželio puno sexa,novaca,i prelijepu,pametnu i bogatu ženu.
Shvaćam da takve nemaš trenutno na lageru ali mogu ti pomoći...ja sam je našao.
Na tebi je samo da joj prosvijetliš pamet i pokažeš da sam ja taj.

Ako već ta tvoja Baba tebe trpi godinama neće ni ovoj biti ništa gore.

(Ako već nisi za taj posao prepusti mjesto mlađima. Evo se puno mladih Hrvata uputilo u tu tvoju Laaprdoniju pa biraj)

od sveg cvijeća ovo mi je najljepše imati u vrtu.

vjerojatno zadnji stručak za ovu godinu..nije da vene al ga nema tko brati.:)

Skoro će zima. Dani sve kraći a noći nisu ono što je nekad donosilo radost. Ljudi su postali daleki. Nema druženja,šala,svađa i mirenja. Spao život na tipkovnicu i buljenje u manji ili veći ekran. O životu saznajemo iz novina i tv vijesti.
A one tople besane noći postale su daleka prošlost. Zagrljaji,poljupci i razgovori....milovanja bez riječi,tek da znaš da je netko uz tebe. Sve to odbacujemo jer nas je netko povrijedio.
Pa smo sad kao snažni i možemo sami.
Neki i mogu,sigurno.
Ali nije čovjek otok. Samo je povodljiv,nema svoj Ja. Pa onda sluša narcisoidna blebetanja kako je dobro biti sam . Jer je to moderno.
Ma nagurajte si moderno u donji dio leđa....tako će stvari sjesti na svoje mjesto.

Zadnji listovi na krošnji treperili su na povjetarcu. Još koji tren,sat ,dan i oni će se spustiti na zemlju. Čučao je ispod drveta, naslonjen leđima na deblo i gledao niz padinu. Stare zidine uokolo,već je stoljećima načimao zub vremena....rušile su se gromade kamena same od sebe....a misli su tekle onim drvoredom u podnožju brda. Tamo je zadnji put bio sretan...istinski sretan s njom.
Put je bio posut lišćem lipe i ona je zaželjela da dođe tu jednom,u proljeće.
I proljeća su prolazila s nadom da će opet sjediti kraj starog kamenog bunara,popeti se gore na porušenu tvrđavu i zagrljeni gledati svijet s visine.
Kap vode pala je odnekud sa stabla na njegovo čelo. Kao da je stara lipa,narasla tu visoko prkoseći vremenu,plakala za tim prošlim danima.
Jesen je raskošno prostrla boje po drveću a sunce je iza brda slalo posljednje zrake,kao gorući plašt s jedne strane a s druge strane sjene su zatirale vidljivi život.

Podigao je kamen i bacio ga da se kotrlja niz brijeg...kao život...kao nada.