'stroj koji može beskonačno dugo vršiti koristan rad, bez dovođenja energije izvana'.

Lijep sunčan da...za uživanje....a ljudi nabrijani....valjda oni slovkanovi projektili imaju utjecaja.

Nego jesam li lijep?
Recite mi otvoreno,neću se ljutiti.

Samo ću vam obrisati komentare kojj ne odgovaraju istini.
Obadva, koja će se pojaviti.

Još sutra bit ćeš tu
Negdje u kutku moje glave
Uspomena utkana u moje vene
I dokaz da je ono lijepo
Uvijek daleko.
Još sutra ću te voljeti
Više nego danas a
Manje nego dan poslije
I usprkos tome
To će biti splav
Jedini spas u moru
Da ne potonem
još sutra.

-Zašto si tako dobar prema meni?-upitala je Jenny.
-Ti si moja cura.
-Uvijek ću biti tvoja cura,Forrest."

I ode. Jer žene vole odlaziti. Pronaći svoj put daleko od ljubavi koja im se nudi.
One traže ljubav u nečemu drugom.
A to uvijek ima netko drugi.
A život nije film u kojem će se na kraju naći srodne duše,onako kako je suđeno.

A nismo svi sretni kao Forrest,kojem je život davao i uzimao.
Uglavnom uzima najbolje od nas .

Mali ekran i debeli prsti krivi su za pogled u vlastiti profil....koji nije pogledan godinama....
Vrisak,znoj,suze kao posljedica čitanja,slijedili su jedno drugo.
Koji ti je kufer Pelpe,kaj nisi to mogal bolje!? Pametnije? (Dobro,to očito nisi mogao)Možda prepisati od nekoga,izmisliti...nije tebi suđeno kopati po mjestima savršenosti i sklada.
Prošla su ta vremena....za neka je i bolje a neka možda tek i dođu...ona koja se isčekuju.
No profil nije tolika greška,kažem sam sebi,mogao si lagati,biti menadžer solarija ili bogtepitakaj no odabereš istinu kao temelj. I pokažeš se bez maski...glupo i naivno. Ono najbolje ostaviš sputano u sebi,za nekog tamo tko te i ne vidi. I nikad neće.

postao dosadniji od hrvatskih filmova

Netko je jeo previše graha. I ostao napuhan.


"Muški ego. Evo, to su prednosti nas žena jer nam tlačenjem kroz godine ego nije postao napuhan, pa smo spremne nešto čuti i naučiti."

Tako sam jučer saznao da to nisam ja.
Netko drugi pod mojim nickom.
Zanimljiva teza.
Ajmo zamisliti da sam zgodna i mlada žena.
Da mi je pun kufer svega....kod kuće, na poslu,u društvu....općenito u životu....i da taj život nema smisla.
Jeste zamislili?
I sigurno su žene pripremile svoje sitne prstiće da pišu svoja fenomenalna iskustva s tim...da me odgovarate od gluposti,da riječi utjehe padaju ko slapovi. Muški pokazuju svoje razumijevanje da bi pokazali kako su drugačiji i empatični pa nude pomoć jer svi imaju nekog svog "doktora",poznatog naravno,koji će učiniti uslugu a i podići svoj ugled.

Ok,dosta je. Opustite svoje.prstiće.
Ovo je samo sjebani,frustrirani pelpe. Beznačajan,nevažan širokoj masi.
Naravno da nemate volje pomoći takvima,nek se sami bakću svojim problemima.
Što će vas tu neko muško opterečivati. Uz mu se sigurno više i ne diže i nema nikakvu vrijednost kao takav(jer to je važna i često spominjana stavka na ljestvici uvreda uobičajena na blogu).
Naglo nestaje sućut i fokus se prebacuje na bitno ...kao što su odlasci sa bloga(kako bi bilo bez veze da se to ne najavi!?), tko je kome popušio i slične vrijednosnice .

Sunce se pokazalo i mislim da neće trebati grijati danas. Svejedno,na kavu se i onako nema s kim otići.

ja sam ispunila svoju kvotu prijatelja- rekla je...kvotu prijatelja?...postoji kvota nečega?...postoji li kvota ljudskosti?

dobrote?osjećaja koje treba dijeliti?

nade koju možeš nekome pružiti svojim bitkom. postoji li kvota sreće koju ispunjavaš pa višak sakrivaš negdje na tavanu?...

duboko zamrznutu hladnoćom duše...postoji li kvota laži koju možeš izreći? laž sakrivenu u osmjehu,zamataš li u šarene papire kao poklone za naivne?

riječi koje se kažu kad netko nestane,mjere li se nekom vagom? jačinom,veličinom,snagom?

nek vide drugi što žele vidjeti...nek čuju što žele čuti.

A tehnički gledano,jest. Ona Eva je sjebala koncepciju i navodno prva dala život. I kao takva potaknula proizvodnju kontraceptivnih sredstava. Jer Adam više nije imao vremena za zabavu.

-Donesi ovo,donesi ono....kakvo ti je ovo meso,konju jedan,neće moje dijete jesti starog mamuta....

I tako je krenulo....samo,zašto on njoj nije dao jabuku?

Znam puno je vremena prošlo i nisam više u tvojim mislima. Znam i da si negdje ostavila svoje zrno ljubavi da raste. U nekom drugom vrtu klija..znam da i ti ne spavaš kao ni ja...a ne stojim više pod tvojim prozorom kao luđak što prati svaki tvoj korak i pokret,tolko znan.
Ne suzi više oko. Ne svrbe više sjećanja na one dane u dimu cigareta...i čašama pića natopljena gorčinom.
Samo još liježem i ustajem s mislima na tebe...na one prve poljupce ...strastvene....kao da nikad nikog ljubili nismo prije toga....ostat će urezani u žilama ko tajni kod samo za nas stvoren.

Brzo će jutro svojim svjetlom razbiti magiju i otkriti mokar trag snova ....a ja ću s nestrpljenjem čekati sljedeću noć da opet odem u one dane kad smo pamtili prve trenutke i mjesta.
Prve ,zadnje i zauvijek

biti njonjav.

jer je to prednost u odnosu na narcisoidne spodobe koje se tješe da će naći nešto bolje od onog što viide u ogledalu.

Bezvoljan,utučen jedva noge vučem kroz mokro lišće kestena. Ispali plodovi kotrljaju se predamnom udareni onako slučajno;možda nam je svima takva sudbina,da budemo udarani i maknuti s mjesta na kojem jesmo kako bi promijenili nešto. Da staru ranu zamijeni nova....sve dok ne nađemo mirno,skladno mjesto gdje može niknuti onaj plod što nosimo u sebi. Štros je bio prazan, ako ne računamo brojne ljubavne parove što su se skrivali po klupama u sjeni krošnje,tamo gdje nježna svjetlost kandelabra nije dopirala. Iz kafića je dolazila neka stara dobra glazba,iz onog doba kad su se ljudi znali voljeti i kad je izgovorena riječ-volim te značila upravo to.
Svakim korakom gubio se zvuk nježnosti i zamjenila je čudna tišina grada.
Samo je iz zašuštalog grma izašao mokri mačak,ogledao se lijevo desno i krenuo dalje u grmlje preko puta.
Da li je znao kamo je krenuo!?