'stroj koji može beskonačno dugo vršiti koristan rad, bez dovođenja energije izvana'.

znao je o da život nije ono što svi misle i da smisao života nema jedan odgovor...nije to ljubav,nit obitelj,nit

novac ...i nije to dan koji slijedi i nestaje u zalazu sunca...nije to ni onaj šaljiv i ironičan lik,sijede

brade, što ima moć ,što vuče konce naših živaca i nateže i do krajnjih granica....znao je sve to i život je prihvaćao kao

trenutak koji će pokazati u drugom svjetlu i drugom obliku.

"-Ti si ironičan! -govorili su mu a on se smijao na tu činjenicu jer je zvučalo kao da je radio nešto loše...

kao da je nečiji život ovisio o njegovoj riječi ili njegovom djelu...

i smijao se tome jer njemu je ironija bila život i nekako se na nju navukao...kao dop koji je olakašavao sekunde do novog dana...novog meteža u njegovom,i životu sviju oko njega.

imao je tisuće,milijune primjera koji su to potvrđivali a nije mogao sve staviti na papir i reći:

-"Ljudi,ne razbijajte glavu",svoje ćete odraditi onako kako je suđeno"- i nije im mogao zamjeriti njihovo neznanje

jer nisu bili spremni prihvatiti istinu.

znao je i da Dobro postoji ali i da ljudi mrze Dobro u sebi i u drugima...i da Zlo zna kako natjerati čovjeka da se osjeća bolje i jače.

borio se s tim saznanjem i to je bilo ironično....život je bio i Dobro i Zlo.

c/p

Link

Ušporkalo se vrime lipa moja.
Za jubav ne triba malo kruva i feta sira
Jubav je auto i kuća a ne karoca i kameni zid.
Nestalo je onega lita,lipa moja,ka smo pili vina iz bukare a na pjatu malo grozja i ranili jedno drugog ka tići.
Ušporkala se duša,milo moje,šoldima se gradi kuća a ruke nam bez žulja . I sve oko nas lipo a nigdi veselja ni smija.
Imamo sve a nemamo sebe. Ni oni trenutka kad smo na škoju mahali ka san oša ća i ka san brisa suze radosnice jer nismo znali oću li se vratiti .
Ušporkalo se vrime ,suzo moja
Ušporkali ga judi

Raj ili špecetaj

Noću se budim
kad mi je loše, kad mi je teško
zbog tebe ludim
nije to san ej, dušo.

Sve naše slike u sebi nosim
sve naše tajne
negdje u magli
tvoj trag se gubi.

Ma umrijet ću ja zbog tebe
anđeli svi plakat će
jer umrijet ću ja zbog tebe
Boga sam volio,vragu se prodao
zbog tebe.

Bili smo jedno, sada smo dvoje
sada smo stranci
i svak´ svojom stranom
ulice hoda.

stajao je nekoliko desetaka metara i gledao sjenu ispod ulične lampe. izdaleka je to bila sasvim obična sjena od stupa na kojem je lampa bila učvrščena a krošnja oraha iznad stupa bacala je neku neobičnu formu na cestu. svaki, bližim korakom to više nije bila sjena.
možda mu se činilo ali pomalo je sjena sve više izgledala kao rupa iskopana u cesti. nije bio siguran u ono što vidi i zato su mu se u glavi javljale svakakve ideje.
-ako je rupa,morat ću je preskočiti-govorio je sebi u u bradu-a ako je samo sjena ispast ću smiješan.
-s druge strane,ako je samo sjena a ja je preskačem ili obilazim,jednaka će biti reakcija.
što se više bližio toj crnoj traci na putu bio je sve neodlučniji.
-možda da se ipak zaletim,sigurno je sigurno....ali odavde ne mogu procijeniti koliko je široko i možda ipak upadnem u zamku.svakim bližim korakom kao da je i neodlučnost jačala...sjena-rupa-sjena-rupa...strah od pada bila je sve veća.
polako je prišao mjestu i.......


koliko smo puta u životu došli do stanja kad je trebalo odlučiti što da radimo!?
jednostavna odluka a ogroman rizik ....moglo nas je dovesti u poziciju da pogriješimo. i taj strah od pogreške,koja je mogla odlučivati o našoj sudbini,priječio nas je da učinimo ono što nam je prvo bilo na pameti. možda je druga opcija bolja.
nećemo to saznati ako izbjegavamo odluku ma kakva ona bila. jer ono što se moralo dogopditi ionako je već odlučeno. ako je nešto suđeno ionako bi se dogodilo,krenuli mi ovim ili onim putem.
naša eventualno kriva odluka samo je odgoda a svjetlo koje pada na put ,ono je koje sami isijavamo.

Prazna čaša na stolu,dal je vrijeme poć
Sitni zrnci pijeska polako cure
Kroz usko grlo pješčane ure

Potpuni mrak a prošla je noć
Utrnuta glava a bila je fina
U ustima okus par litara vina.

Nesuđene želje zauzdane u flaši
Mamurno je jutro i okolo magla
Nije od sinoć ta promjena nagla

Zarobljena bol u dimu se guši
Kad će ta noć opet pasti
ali u tami i sa manjom boli ,žeđ će ipak rasti

tamo, s desne strane,pod 800 godina starom gradinom groblje je mojih predaka. Tu ,pod okriljem magle, moj je stari zasadio lipu prije mog rođenja.
Često smo u ranoj mladosti sjedili u tom hladu,onako mladenački razigrani i željni otputovati ondje gdje nismo bili.
Ne tjelesno,već društveno,mentalitetom zakinutim običajima.
Ja sam pričao o mom životu u zagrebačkom predgrađu a ostali svoje događaje i način življenja tog malog mjesta na najstarijoj cesti prema moru.
I bio je to smijeh u rafalima. I zbog govora i zbog ponašanja koje nismo mogli razumijeti i vjerovali da su mogući.

A tada mlada lipa kao da je sve to upijala i tako širila svoje grane kao da je njima mogla pokazati raskoš tih priča.
Možda sad,kad i poneki od nas leže na tom groblju,može ispričati priču o mome što je čula.
Meni je ispriča.
Svakom bojom jesenjeg lišća ili kišom na njima.
Ili onim crvenim bubama koje se skupe u velikom broju na kori tijekom ljeta.

Meni priča. O onom prvom poljupcu i padu u snijeg,opijeni tom dotad nepoznatom snagom prvih ljubavi.
Možda mi jednom potpomognuta vjetrom njeno lišće šapne- tu će uskoro tvoje kosti ležati kao i tvojih predaka.
U miru i slavi,pod trobojnim stijegom.
Zasad samo upalimo svijeću za prošle i buduće dane.

žuta kiša pada kao noć.
da baš tako nježno lagano i sjetno.
jer i noć je žuta. nije,kažete Vi a ja je vidim baš takvu. onako ,s aureolom ulične lampe ona je baš takva u mom oku.
jer tama je iza nje.
ne ona ružna,tjeskobna tama u kojoj su strahovi rođeni u riječima,iskustvu ili urođenom instiktu. ta je noć obojena.
nekad crna ili plava,nekad žuta i bijela.
ili samo kao noć,kao kiša.
siva i nostalgična. ona koja je vremeplov,
kad te ponese u dane koji su drugačije mirisali i imali drugačije nade.
iskričarske nade koje su se javile prvim pogledom na blog.,
eh taj blog. prvo smišljanje nicka je ostalo za nama .
a onda škola,velika škola u kojoj je prvi put ,bio krivi put.
misliš,kulturno je pozdraviti prije nego napišeš ijednu riječ na pvt.
a-a,neće moći. moraš uletiti,saznaš kasnije.
mogućnost promjene nicka bila je dobra mogućnost bijega od sramote s pvt.-a

pa se uz ove uporne kapi sjetim svih likova koji sam bio.....modruški vitez,shala-mala,nokushishika....nemaštoviti ne shvaćaju igru i mogučnosti igre.
no,premium je prekinuo igru. ostala su sjećanja na prvu blošku ljubav. odvratnu,groznu,žalosnu.....neponovljivu igru strasti,gubitka i....nove radosti.
jer nijedna tuga nije sama.
iza nje se vuče neka nova prilika. bolja,jasnija,oplemenjena iskustvom.

te prilike ti pružaju nadu u bolje sutra.
prekosutra.

jednom.

i ono dođe ponekad s ovakvom kišom ili s noći ili s križoboljom,zar je važno!?

važno je u kiši vidjeti ljepotu.

u bijeloj ili žutoj noći koju nosimo u sebi



(P.S. kišnetica=kiša,internet,iskrica)