Posljednja cigareta za danas...

Dakle, eto ja se napokon sjeo za komp, nakon dugo vremena cio, odmoran i ni pod kakvim utjecajem, pa rekoh "Ajde, pusti igru, napisi neki pametni blog!" Aha. Najozbiljnije, tako je to bilo. Prijetece poruke koje sam dobio nemaju nikakve veze sa ovim. Btw, thnx Zlica ;-)

I tako, proslo 4 dana od mog rodjendana... Malo harmonike i tamburica i imamo narodnjak :))) Sto je bilo? Pa, isao sam na high-school reunion, nasao se sa starom ekipomi bilo je cak i dobro. Mislim, na pocetku je bilo bez veze, nismo znali o cemu pricati, sve se svodilo na pitanje "I, kaj ima novoga?" Ima li to pitanje uopce smisla pitati nekoga koga nisi vidio 5 godina? Kako odgovoriti na to? Odakle poceti? Su oni normalni, kaj me takve stvari pitaju?!? No, dobro, vecer je pocela totalno jadno, vecera nam je dosla i prosla, bar sam se najeo. A nakon sto nam je hrana prestala dolaziti na stol, cuga je nastavila, tako da sam uskoro opet bio u dobrom drustvu svog dobrog starog razreda. Ne kazem da smo se svi napili k'o stoka (premda mi je i to malo falilo, ali ipak smo sada kao stariji i pametniji i od nas se ocekuje da se ponasamo u skladu s time - ma mozete mi ga...), ali bili smo dovoljno pripiti da se opustimo i pocnemo zajebavat kao nekada. Nestalo je nervoze i neugodnosti i opet smo bili razred. I definitivno najbolji dio veceri je bio kad smo otisli u parkic ispred Purgeraja i frend je iz dobre stare torbe na kojoj pise "sick puppy" izvadio dvije litre Ribara. Ma genijalno! I sad se ti kao ponasaj u skladu s godinama! Yeah, right!

Dakle, reunion prosao zadovoljavajuce. Cak vrlo zadovoljavajuce, usudio bih se reci. :)))) A rodjendan? Pa, isto tako. Najeo sam se kao da sem postio zadnje tri godine, dobio sam par zgodnih poklona, a i nekoliko vrlo korisnih... A sto je najkorisnije? Pogadjate: PARE!!!! NOVAC!!!! LOVA!!!!! :)))) A cemu sluzi lova? Da se trosi, tako je. I tako ja danas krenuo u trosenje love :)))

A kaj da kazem, kupio sam si nesto za sto ne mogu reci da mi treba, ali sam si zelio vec jako dugo: Flash memory MP3 Player!!! Weeeee! Naime, vec sam poludio se ovim svojim walkmenom, koji je zakon i sve i definitivno jedan od boljih i (a ovo je kod mene veliki plus) ima (uz obicne) i svoju vlastitu bateriju koja se moze puniti. No ono sto mrzim je kada mi se kazeta zaglavi, ili ne radi premotavanje ili nece vrtjeti u jednom smjeru vec uporno tjera u drugom i slicna takva sr*nja. Mislim, tako je to kako stvari stare, tako se polako i kvare, ili (kao npr. kod mene) pocinju sve vise za*ebavati. A meni se fakat vise ne da to trpiti. Ako mislis krepati - krepaj, nemoj mi sad tu neke finte izvoditi! I tako ja rekao player bez IKAKVIH pokretnih djelova. Nema vise preskakanja, zapinjanja i stajanja zato jer sam potrcao za busom. I tako ja krenuo u shopping!

Sto me dovodi do naslova ovog bloga: da li je vama zaista od shoppinga bolje? Ne mislim tu samo na zene, premda takav stereotip je. Npr, imam frenda koji ne moze ici u shopping bez da se ne oznoji od nervoze. Jednom sam ga pratio kad si je isao kupiti kosulju i on je skoro poceo hiperventilirati u ducanu. S druge strane nekim frendicama je to toliki gust, i toliko su sretne kad se vrate iz shoppinga, nema veze da li su kupile nesto ili ne. Ja bih se prije poistovjetio sa frendom nego sa frendicama sto se toga tice, to moram priznati. Eto, ja sam jutros bio sav uzbudjen oko kupovine MP3 playera, ali kad sam ga trebao izabrati i platiti - panika. Kaj ako mi se ne svidi? Kaj ako sutra nadjem molji i jeftiniji model? Kaj ako je sranje? Mogi li reklamirati proizvod ako mislim da je sranje? Hocu li dobiti povrat novca? Kakve mi to gluposti padaju na pamet? Otprilike je tako isao moj tok misli. I sada me zanima, da li je to zaista po spolovima, da zene vole shopping i da ih opusta i osjecaju se bolje? Ili to ovisi od osobe do osobe? Ja sam fakat mislio da je to od osobe do osobe (i dalje mislim da je to tako) ali me moja vlastita reakcija danas natjerala da se zapitam... Hmmm....


O cemu ja jos necu brijati..... :))))))))

Eto, naslov govori sve. :) Bas me zanima koliko vas ide na Iskrica Party. Primjetite da sam rekao 'vas', iz cega slijedi logican zakljucak da ja ne idem. Nije da ne bih, ali ne mogu. Ali zasto? (pitate se vi... - yeah, right, like you fu**ing care, to je samo moja masta koja radi sto na sat ;)))

Pa, eto, 7. 10. je vrlo vazan datum u mom zivotu. Najvazniji, stovise. Naime, 7. 10. davne 1980. (godine kada nam je umro nas drug Tito) na svijet je dosla moja malenkost i nakon toga vise nista nije bilo isto... Kuga, Glad i Rat vise se nisu cinili tako strasnima, a ni Smrti nije bilo sve jedno - na scenu stupam JA! (TA-DA-DA-DAM!!!) Ne, ne, nisam previse samouvjeren, di bi bio. :))) I sada si vi mislite, a, mali se ide van provest sa drustvom, ide se napit i napusit i nasexat i kaj ja znam kaj sve ne... A kad ono -NE. Jok. A-a. Nemrem se ja ni na rodjendan provest (sex? forget about it...) Ne, ne, moji predivni prijatelji su se sjetili da bi taj dan bio idealan da obavimo high-school reunion nakon koliko ono, 5 godina? Boli njih za mene i moje potrebe! I kaj sad? Da odjebem meni fakat dragu ekipu koju vec fakat predugo nisam vidio? Nemrem to napraviti. Eh, obaveze, obaveze...

So, I go there. Tulum ce biti neki drugi dan. I naravno, opet bez sexa (God, I'm so alone!!!)

No, od vas ocekujem iscrpan izvjestaj o tome kako vam je bilo na Iskrica Party-u (nakon istog, dakako), a za sada bih i volio cuti od onih koji su bili prije kako je bilo i sto opcenito ocekujete od svega toga. Ajde, ljudi, namojte se sramiti, podjelite to sa nama... ;))))

Covjece, prosla su tri i pol mjeseca od mog zadnjeg bloga... Nemrem vjerovati, kako me onda lupilo, mislio sam da cu ih do sada napisati stotinjak. A sto ces, malo de copi, pa te nko vrijmem drzi i onda te na kraju pusti. Svi znamo feeling, moze se odnositi na milijardu razlicitih stvari. I tako je mene pustio prije neka tri i pol mjeseca. Pa, pozdrav svima, ja se vratio... ;)

I gledajuci svoj zadnji blog... brrrr... Recimo samo da se osjecam puno bolje :))). Nema vise letargije, nema vise onog osjecaja praznoce i besciljnosti, kao da nista nema smisla. Nasao sam nesto cime se zelim baviti do kraja zivota, ili barm dok ne odem u mirovinu (po mogucnosti sa debelom penzijom :)). Nasao sam jedan dio sebe. And it's a FU**ING GOOD feeling. Osjecam se kao da se malo bolje poznajem. (Ja sam sam sebi inace ogromna nepoznanica - barem mi nije dosadno kad pricam sam sa sobom. Hmmm... Mozda to nisam trebao napisati. Zasto ne? Pa ne znam, mozda je malo preosobno... Ma daj, brijes bez veze. Mislis? Da, mislim - znam! Nemas frke stari. Ah, onda je o.k.... See what I mean? ;)))

Inace sam o.k., hvala na pitanju. Za par dana ispiti, faks i sve to, ali meni je dobro. Osvrnem se malo ko sebe i fakat se osjecam zadovoljno. Sto vise mogu traziti? ;)

I to ne onako, temperatura i slicno. Jok. Drugacije bolesno. Bolesno u stilu da zelim otici negdje, u mrak, u mir i tisinu, sklupcati se tamo i umrijeti u miru.
I feel sick... Sick of this... Sick of this world. Sick of this life. Sick of the pepole I know. Sick of myself. Sick of it all.
Danas sam saznao da najvjerojatnije padam godinu. Ne mogu dobiti potpis. Postoje jos neke sheme, ali ne uzdam se u njih bas previse. Mrzim svoj fax. (Ako se faxom i nazvati moze... bijedna isprika, eto sto je!) Mrzim sto padam godinu. Mrzim letargiju koja me hvata zadnjih tjedana, karakteristicna za rokove, ali nikad tako jaka. Mrzim to sto mi se nista ne da. Mrzim to sto mi je trebalo sat vremena da se uvjerim da bih fakat mogao napisati neki blog na tu temu (i jos dva sata da  se pokrenem). Mrzim svoj zivot...
I sad se sjetim uvodne teme iz serije M.A.S.H. Sjecate se?
"...suicide is painless..."
A ispred mene na zidu, odmah do kompa, visi plocica koju mi je frend dao za rodjendan (thnx Rods :)). "Zasto je samoubojstvo bolje od seksa?" Pa kaze:
1. Nitko te ne budi i trazi jos
2. Samoubojstvo je jeftinije
3. Uzitak je isti i kad to radis sam
4. Lakse je nego naci nekoga za sex
5. Samoubojstvo mozes pociniti i u jako pijanom stanju
6. Ne moras se brinuti za "sigurno samoubojstvo"
7. Bas te briga ako dobijes neku bolestinu
8. Nitko se nikada ne zali na "lose samoubojstvo"
9. Samoubojstvo mozes pociniti u bilo koje doba mjeseca
10. Samoubojstvo mozes pociniti i na javnom mjestu bez da platis kaznu
11. Ako pogrjesis pri samoubojstvu neces dobiti dijete
12. Ne moras se tusirati poslije samoubojstva
Wow. Kako mi je sada lakse. Kad vidim sve te prednosti samoubojstva, kako da ostanem ravnodusan? :| Yeah, right.
Nemojte se bojati, nazalost nis od toga. Puno sam razmisljao o samoubojstvu i kad sam bio puno mladji i puno gluplji (da, bas, kao da sam sada neki svjetionik pameti), i ako to nisam napravio tada, zasto bih onda sada? Istina, ne znam da li bih i smogao hrabrosti ako bi se fakat odlucio na tako nesto, ali ne planiram ni sazanti. Jednostavna stvar je - to je bjeg. As simple as that. Istina, savrseni bjeg od svega, ali sve jedno bjeg. A ne zelim vise bjezati... I tako, ostajem ziv i za jos jedan jadan dan. I znam da ce biti bolje, i da ce biti gore i da ce biti svega, i dobroga i losega, i da je svijet jedno prekrasno mjesto, koliko god mi se gadilo, i da je zivot prekrasan! Ali zaista prekrasan! And I feel sick...

Wow. Moj zadnji zapis na blogu je bio prije mjesec i pol dana. Ides! Kako vrijeme leti... :)
No, dakle. Sto ima novoga otkako sam se zadnji put raspisao po digitalnom papiru? Gro stvari! Kao prvo, dobio kabelski internet! Weeee! Yay me! Sad vas mogu terorizirati svojim pametovanjem svaki dan! :))) Dobro, najvjerojatnije necu... ali mogu! Mogao bih, da zelim! :)
Dalje... hmmm... da! Krecem u auto skolu! Eto, napokon je i taj dan svanuo, kad ja primam odgovornost za sebe, suputnike i neduzne pjesake na ulici u svoje ruke! Drugim rijecima: STREPITE!!! :)))) Iskreno da vam kazem, bas mi se nesto i ne da, ali stri kaze da ce on platit, da kaj sad, ne mogu strom reci ne, nisu me takvoga odgojili! :) Prosao sam ljecnicki bez beda, samo sto sam morao pisati u casicu. Ne pitajte. Nisu nasli. Ne znam kako. :)))
Faks je i dalje tamo gdje je i prije bio. Barem mislim. Ekipa je i dalje ista. Od Dogme ce valjda nesto biti (bar se nadam, predobra je da bi propala)... I to je otprilike to...
Eh, da. Bio sam jucer u Mocvari. System Of A Down (kao) slusaonica. Bilo je o.k., pustili su snimku koncerta, poslije su pustali stvari, ali ne bas od Systema nego vise-manje srodne. Ali ono sto mi je uljepsalo vecer su bile dvije pive (ja sam totalno cost-effective sto se pica tice) i gomila frendova na koje sam uglavnom slucajno naletio. Ali stvarno gomila ljudi koje sam skoro i zaboravio. I jos onako, lagano pijan, pa da sam samo jedno frenda sreo uljepsao bi mi dan, a kamoli njih deset! Pa zakon! I muzika dobra, i ja sretan i sve... eh, jos samo da curu imam. :) Zapravo, jedan dio mene se nadao da bih mogao upoznati nekoga tamo (odmah znam da ima dobar ukus u glazbi - veliki plus :))), koliko god male sanse bile. Ali, nisam se bas nesto opterecivao time. Eh, da... still single.
Dakle... nis' novoga. :)

Eto, gledao sam jucer Mad Max 2: Road Warriror (jel se to pise sa dva 'r'? #$%"& gramatika). Jao. Jao, jao, jao... Katastrofa! Grozno! Uzasno!!! Neopisivo jadno!
E, sad, prije nego me popljuvate zbog mog filmskog ukusa, da se odmah izjasnim: ja obozavam taj film. To mi je jedan od najdrazih i najboljih akcica ikada. I zasto onda takva reakcija na film? Zato jer ono jucer nije bio Mad Max kakvog se ja sjecam. Zato jer su ga ubili, unistili, srezali, iskasapili, upropastili, tj. jednostavno cenzrirali. Izbacili sve scene koje mozda ne bi bile oku ugodne. Neprimjerene mladjim narastajima gledatelja. To sto je film isao u pola jedanaest, kada mladji narastaju gledatelja spavaju, to nema nikakve veze.
Sve, ali bas sve dobre scene iz filma su izbacene. Kad frajeru bumerang odreze prste, kad tip gadja samostrelom gumu sa 10 centimetara udaljenosti pa ga kotac zahvati i povuce pod kamion, ma zaista sve dobre scene su jednostavno izbacene! (Glavno da su najstrasniju i najtragicniju scenu ostavili - onu kad mu auto eksplodira :)) Ono, fuck! Film je odjednom postao glup i bezveze, bez imalo duha, bez kvalitete, bez onog meni tako dragog postapokalipticnog 'stiha'. I koji je rezultat te brige za mentalno zdravlje gledateljstva? Gorak, ruzan okus u ustima i opcenito jadan i prazan konacni dojam. Stvarno jadno...
No, dobro, sad kad sam si olaksao dusu, ajde da prijedjemo na stvar. Zamislite da se nadjete u situaciji gdje vam je ponudjen izbor: sve lose stvari koje su vam se dogodile, svi vasi losi izbori, sve nesrece i nevolje koje su vas snasle, sve to da mozete povuci, da mozete maknuti, da vam se to nije dogodilo... da li biste pristali?
Prije nekog vremena (prije nego sto sam poceo razmisljati :)) rekao bih odmah 'DA', bez previse razmisljanja. Koji sam onda bio idiot... :))) Ako bih to napravio, vjerujem da bi rezultat bio isti kao Mad Max 2, the $%&#-up version od jucer. To ne bi bilo to. To ne bi bio moj zivot, to ne bih bio ja. Bilo bi mozda 'drustveno prihvatljivije', ali tako prazno, siromasno i jadno. Mrzim sve ruzne stvari koje sam pocinio i koje su se meni dogodile, ali ih ne bi mjenjao nizasto! Jer, ipak su to moja iskustva, stvari koje me definiraju, koje me cine onim sto jesam... Mrzim cenzuru! Stvari bi trebale biti onakvima kakve jesu, for better or worse...

Jeste li primjetili zanimljivu cinjenicu vezanu uz vrijeme ovih zadnjih dana? Mislim, vrijeme je fakat bilo (i je) ocajno, osim na sam Uskrs, kada je bio fakat lijep dan. Mlo hladan, da, ali suncan i nije padala kisa. Kao da je znalo... A mozda je i gazda tu imao prste :)))
No, uz izuzetak Uskrsa (btw. sretan Uskrs svima! ;)) vrijeme je stvarno lose. Kisovito, ruzno, hladno, oblacno, natmureno, vjetrovito... kenjkavo. I sto inace dolazi uz ruzno vrijeme? Lose raspolozenje. Nije neko pravilo, ali u vecini slucajeva kad je ruzno vrijeme, ja se osjecam u k.. u banani. :) Znate ono kad je ljeto, pa vrucina, pa te uhvati fijaka... E, sad uzmite taj osjecaj, maknite lijepo vrijeme, i zadovoljstvo zbog topline i ljeta zamjenite sa razdrazenoscu i zlovoljom zbog kise i vjetra i promocenih cipela i bakice u tramvaju koja drzi kisobran tako da se kisa sa njega cijedi bas tebi za vrat! E, tako se ja osjecam zadnjih dana. Mozda malo gore.
A znate sto je najgore po ovakvom vremenu? Nista ti se ne da radit, samo bi ostao doma i spavao (i ja bi spavao zimski san, nije fer!), polako sve pocinje gubiti smisao... Tko sam ja? Sto ja tu radim? Koji je smisao mog postojanja? Guess what: nema ga! Ha! Pa se ti ustani ujutro iz kreveta...
I, naravno, secer dolazi na kraju: sutra ujutro (UJUTRO!!!) imam ispit!!! Jupiiiii! A tip je poznat da voli rusit ljude kad je lose volje. A ako sam ja (inace tako vedra i vesela i nadasve pozitivna osoba :))) lose volje, kakve ce tek on biti? Hm-hm. No, dobro, barem postoje rokovi u 6. mjesecu...

Upravo sam skuzio da mrzim te rijeci. Zasto? Zato jer iza njih uvijek slijedi prica. Dobra, losa, vesela, tuzna, ali uvijek prica. I kad god slusam neku takvu pricu, gotovo uvijek ima sexa u njoj. Dovraga. Zar ne mrzite to, kao , "Pocelo je kao zezancija...". Ili "Pocelo je kao ucenje za ispit..." ili bilo koja moguca situacija. Dovraga, mislim da jos samo "Pocelo je kao priprema za svemirske letove..." nisam cuo. Premda mi je najdraze "ucenje" ;)))))) (koga se tice, znati ce :))))))
Zasto me to tolio smeta? Mozda me i ne smetaju te price toliko, koliko bih zelio imati i neku svoju. Mislim, imam ih ja citavu gomilu, ali SVE idu otprilike manje-vise ovako: "Poceli je kao prijateljstvo. Jos uvijek je. I ostati ce." Ne znam, mozda ispustam neki hormon prijateljstva ili tako nesto? Mozda smrdim? Mozda sam se zato prijavio na Iskricu, jer smrdim, a vi to preko ekrana ne kuzite! Ha! I sad svi mislite kako sam ja u principu ok tip, saljiv, sarmantan, pomalo dosadan i priglup (pametan covjek ipak ne moze pisati tolike blogove ni o cemu posebnom), a kad ono... osjetite kad prodjem 100m od vas. No, dobro, sad fakat brijem bez veze, imam fakat dobre prijatelje, vjerujem da bi mi rekli ako smrdim :)
Sto me dovodi do sljedeceg pitanja: Sto vi zene zahtjevate da pocnete decka gledati kao nesto vise od prijatelja (ili potencijalnog prijatelja, ako ste ga tek sada upoznali)? Da li nastup ima veze? Ili je to samo izgled?
Mislim, znam da necu biti Mister Universe, ali da li je to to? Da li sam svojim osrednjim izgledom i ispodprosjecnom tezinom osudjem na vjecnu propast kod djevojaka kao takvih? Ono, fuck! Nije da odustajem, jednostvano bih zelio znati na cemu stojim. Imam li uopce sanse za svoju pricu... "Pocelo je kao prijateljstvo..." Sto je najgore, imam jednu specificnu takvu pricu. Istina, bez sexa, ali hej, ne zalim se. Zavrsava sa "...i na kraju svega smo ostali prijatelji." Sto je, zapravo, zakon.
Ne znam. Mozda se onaj prokleti romanticar u meni nada da cu jednoga dana moci pricati "Pocelo je dopisivanjem putem neta..." Ja ponekad zaista mrzim tog romanticara u sebi. I potrebu da ovo sada pisem...

Evo mene nazad. Vratih se sa Istrakona. Nakon prekrasna tri dana daleko od svakodnevice evo mene opet, ne toliko spreman koliko primoran da se vratim u staru kolotecinu. Bilo je fantasticno. Prekrasno. Neopisivo...
Bio sam pijan, trijezan, sit, gladan, sretan, histerican, umoran, neispavan, veseo, neispavan, otkacen, jos malo neispavan (4h u tri dana :)), sretne i nesretne ruke, pa opet pijan i jos malo pijan (a za divno cudo ne i mamuran :)))), zainteresiran, lud, opet malo umoran... I sto imam na kraju za pokazati? Zbirku SF&F prica sa Istrakona (besplatni primjerak jer su mi objavili pricu - jeeeee!), gotovo potpuni nedostatak glasa, teski umor, podocnjake do poda i glavu i srce prepune lijepih sjecanja i dojmova...
Ma Istra je zakon! Istrijani su zakon! Medica je zakon!!! Pazin je lijep grad, a tek Pazinjanke!!! :)))) Ma zivot je lijep!!!
Ali, da li sam u svoj toj euforiji naucio ista novog? Pa, zapravo i da. Shvatio sam koliko sam se promjenio u zadnjih godinu dana (i drugi su primjetili), i to na bolje. Koliko sam sazrio. Koliko sam odrastao. I koliko sam ostao dijete. Shvatio sam da mi ne bi bilo ni priblizno toliko dobro da nije bilo mog drustva. Koliko mi znace ti ljudi i koliko je malo potrebno za lud i nezaboravan provod, samo ako je ekipa dobra. I koliko ja volim te ljude. Istina, u trenutku lucidnosti pod teskim utjecajem medice (popili smo 8 litara u jednoj veceri - nas cca. 10-tak :)))), ali ipak sam shvatio. Uostalom, In vino veritas, zar ne? :)))))
Ljudi, cijenite dobre prijatelje. To je sve sto vam mogu reci, premda to ionako znate. Nemojte shvatiti sto vam znace tek kad ih izgubite.
Covjece, kako je Istrakon zakon!!! Jedva cekam iducu godinu!!! :))))) A sada, brijem da cu na spavanac. Ako uspijem dobauljati do kreveta... ;)

E, ljudi moji, kako ja jedva cekam sutra, to vam ne mogu opisati! Zasto? Pa zato jer me sutra nema vise u Zagrebu! Bjezim!!! U Pazin, na Istrakon! Weeeee!!! Zakon, zakon, zakon!
Volim ja i ovaj grad i svoje roditelje i seke i stan i sve to, ali jedva cekam da se maknem od svega toga na tri dana. Totalni bijeg. Dobra ekipa, dobar provod, nema faxa, nema obaveza, nema gnjavaze... Istina, nema ne kompa, ali kaj ce mi? Spavat cemo po vrecama, bez tusa, bez cistog rublja (osim onog kaj si ponesem - dovraga, jos se moram spakirati :)), svi cemo smrdjeti i BAS ME BRIGA!!! Zivjeti cu na kavi i cigaretama i (eventualno) pokojem sendvicu i na pivi i kaj god bude za popit i skratit cu si zivot za bar jednu godinu u ta tri dana i bas se veselim! ("Pusenje ti oduzima deset godina zivota. Ali to su one najgore godine: to su one na kraju! Pelene za odrasle i kolica i dijaliza godine! Zadrzite si te godine, nama ne trebaju!!!" Denis Leary je faca! :)))
Tri dana cu biti daleko, daleko. U totalno drugom svijetu! Tamo gdje je sve moguce. ("Tamo gdje je sve po mom!" :))) Istina, nece me biti na Iskrici, ali nesto mi govori da cete bez problema prezivjeti bez mene :)))))))
O povratku u surovu realnost nakon ta tri dana necu ni razmisljati, bar ne jos. O tome cemo kad se vratim. A do tada...
Veliki pozdrav svima i sve najbolje vam zelim za vikend!!!! :)))))

Ima vec skoro tjedan dana otkako sam napisao zadnji blog, a prije sam imao opaki tempo. Cudno, cudno... No, sto je tu je, evo mene opet. Moram priznati da je ovaj blog vise reda radi, da ne izadjem iz prakse :)))
Sto se dogodilo u zadnjih tjedan dana? Gomila toga, a i nista posebno. Tulumario sam, dobro se provodio i zabavljao, isao u zagorje stihat i dobio zuljeve, igrao se na kompu i gledao filmove, uzivao u vremenu, mucio se na juzini, pokusavao spavati, pokusavao ostati budan... A s druge strane, nije se dogodilo nista posebno, nista sto bi nagnalo u razmisljanje i o cemu bih mogao filozofirati u blogu. Nikakvo novo misljenje, nikakav novi stav. Zapravo, poprilicno sam uspjesno izbjegavao razmisljanje zadnjih tjedan dana :)))
Premda, moram priznati da imam osjecaj da sam napokon poceo shvacati neke stvari. Mislim, znao sam ih ja od prije, samo sam ih napokon poceo prihvacati. Kao kad cijeli zivot zivis u uvjerenju da je Zemlja ravna ploca i onda ti netko objasni da je zapravo okrugla i da ti sve dokaze i ti si mislis 'Da, da, fakat bi to moglo biti tako...' ali i dalje je duboko u tebi ostala uvrijezena misao da je Zemlja ravna ploca sve dok te jednog dana ne pukne spoznaja da, dovraga, pa Zemlja je fakat okrugla, kako to prije nisam kuzio, mislim, znao sam, ali nisam ZNAO. (ovo je bila jedna fakat duga recenica :))) Eto, tako je to. Treba pustiti stvarima da sjednu, da se smire prije nego smo ih spremni prihvatiti. Ma cudne smo mi biljke, mi ljudi...

Znate sto znaci SEP? To vam je iz Vodica za autostopere kroz galaksiju. SEP polje je najnovija tehnologija nevidljivosti, a znaci Somebody Elses Problem. Sto ce reci, mi ne vidimo nesto sto je pod SEP-om jer nije nas problem. Isto kao i prosijaci na ulici. Isto kao zgazena macka na cesti. To je nesto sto ne zelimo vidjeti jer se ne uklapa u nasu sliku lijepog svijeta.
Danas sam bio u zagorju, tamo imamo vikendicu. Isao sam sa starim nesto mu pomoci raditi (obrezivali smo vocke itd.). Kad smo dosli tamo, cak sam vidio divlje zeceve kako se natjeravaju po susjednom vrtu (viksa mog ujaka). Prvo sam mislio da ih on to poceo uzgajati, pa sam se priblizio da ih poblize pogledam. A onda su pobjegli kroz zivicu preko polja u sumu. Zakon! Vrijeme je bilo bas lijepo, ali je tlo jos bilo blatno i sklisko. I tako ja radim, vucem grane na kup, poskliznem se i skoro padnem na tijelo krepane macke. Inace volim macke, to su mi najdraze zivotinje, tako elegantne, tako, pa, zenstvene. Da ne spominjemo nacin na koji se odnose prema vlasnicima :))) (Yup, tako zenstvene ;)) I zato mi je prva reakcija bila da skrenem pogled i pokusam zaboraviti ono sto sam vidio. Zao mi je zbog toga. Zasto sam tako reagirao? Ne znam. SEP, valjda. Zasto mi je bilo tako zao te macke, ocito lutalice? Mislim da je zbog toga sto je umrla sama. Bila je mrtva vec neko vrijeme kad sam ju pronasao. Ocito ju nitko nije trazio.
To je zapravo najveca tragedija. Umrijeti sam. Toga se bojim. Ne zelim umrijeti sam. A ne zelim ni zivjeti sam. Ipak sam samo covjek. Trebam nekoga...
 
Sorry, ljudi, na laganoj depresivi :) Takav sam kad pocnem razmisljati :)))

Da li ste ikada zeljeli zivjeti negdje drugdje? Ne kao u drugom gradu, vec u drugom svijetu? Ja jesam. Ja zelim, da budemo preciziniji. Ovaj danasnji svijet je, s oprostenjem, u kurcu. Od malih nogu nas sopaju pricama i bajkama, od akcijskih sranja, do bajki o hrabrim vitezovima i djevama u nevolji. Price o herojima koji su veci od zivota. O Radi Koncaru koji se okrenuo prema streljackom vodu, razderao kusulju i vikao "Pucajte u prsa, kukavice!". I kako sada zivjeti u ovom svijetu mediokriteta, svijetu koji nagradjuje poslusne i pokorne, svijetu gdje su svi posebni (bas kao i svi ostali) sa tako visokim idealima? Jer, nitko od nas nece biti Rambo. Nitko nece biti Neo. Nitko nece biti Aragorn.
Nitko nece biti heroj. Da bi bio heroj, moras se naci u nemogucoj poziciji i iz nje izaci kao podjednik. Moras biti veci od zivota. Zelite li ici u rat, mozda? Ne? Zelite li nuklearnu katastrofu? Zelite li biti genetski modificirani? Sve su to stvari koje ce utjecati na vas i sve oko vas, a vrlo vjerojatno i na cijeli svijet. To su stvari koje ce vas pratiti do kraja zivota. Jeste li spremni platiti toliku cijenu da bi bili heroj? Ako ste pametni, reci cete ne. U ovom svijetu nema heroja, nema junaka. Nema onoga o cemu smo mastali kad smo bili djeca. Ja i dalje mastam, ne sramim se priznati. Mastam o svemu i svacemu, cak i o onom najbanalnijem obliku heroja, da branim svijet od sila tame i mraka. Jebi ga, ne zelim odrasti. Mislim da je to glavni razlog zasto volim role playing. Zato jer tamo mogu biti heroj...
Bojim se junaka. Bojim se da bi mogli pojaviti. To bi znacilo da su se pojavile i okolnosti u kojima se postaje junak. Zato je bolje biti 'mali' heroj. Uciniti junacko djelo tako da nekome uljepsate dan. Pomognete baki preko ceste. Izdrzite kroz najtezi dan sa smjeskom na licu (a ne istresate se na ljude oko sebe). Pokonite poljubac. Budite heroji svakoga dana, o velikim junastvima uvijek mozete mastati. To vam nitko ne moze uzeti. ;)

Frendica mi je prije par dana posudila jednu odlicnu knjigu: Smoke and Mirrors britanskog pisca Niela Gaimana. Knjiga je zbrika njegovih kratkih prica i stvarno je odlicna, a sam Niel Gaiman je po mom skromnom misljenju najbolji storyteller danasnjice (i to storyteller u punom smislu te rijeci). Bilo da citam roman, novelu, kratku pricu ili strip (tako sam i saznao za njega, strip Sandman kojeg je on tvorac ima kultni status), uvijek uzivam u onom sto procitam. Necu lagati kad kazem da mi je on svojevrsni idol, i da puno utjece na moje pisanje. I zato sam odlucio prepisati jednu njegovu kratku pricu (100 rijeci, 102 sa naslovom :)) na blog. Nadam se da ce vam se svidjeti. Meni se svidjela. Uzivajte...
 
"NICHOLAS WAS...
older than sin, and his beard could grow no whiter. He wanted to die.
The dwarfish natives of the Arctic caverns did not speak his language, but conversed in their own, twittering tongue, conducted incomprehensible rituals, when they were not actually working in the factories.
Once every year they forced him, sobbing and protesting, into Endless Night. During the journey he would stand near every child in the world, leave one of the dwarves' invisible gifts by its bedside. The children slept, frozen into time.
He envied Prometheus and Loki, Sisyphus and Judas. His punishment was harsher.
Ho.
Ho.
Ho."

Tisina je jedna od onih stvari koje uglavnom uzimamo zdravo za gotovo, ne razmisljajuci toliko o njoj (sto je na neki nacin ironicno, posto najvise i najintenzivnije razmisljamo upravo u tisini :)). A tisina je jedna tako zanimljiva pojava... Da, pojava. Ne stvar, ne pojam, bas pojava. Isto kao sto je i kava dogadjaj, cak i obred, a ne pice.
Dakle, imamo vise vrsta tisine. Kao prvo, imamo onu neugodnu tisinu (e tu mrzim, a pretpostavljam i vi) koja nastupa kada nemamo sto reci, a osjecamo da bi trebali. Ta tisina je fakat gadna. A onda imamo i onu tuznu tisinu, poput tisine u minuti sutnje, tisina kojom odajemo nekome pocast i kontempliramo o zivotu i smrti. A isto tako imamo i onu sretnu, kada se prisjecamo sretnih trenutaka i zadovoljno se smjesimo sebi u bradu. Imamo i kontemplativnu tisinu u kojoj razmisljamo, mastamo i zivimo u nekom samo nasem svijetu. A i onu romanticnu, kada gledamo onu drugu, nezamjenjivu, posebnu osobu u oci i tisinom govorimo sve. I onu znacajnu, dramaticnu tisinu, tisinu koja vice glasnije od bilo cega. I onu bolnu, samotnu tisinu, tisinu u koju se povlacimo kada smo povrijedjeni i ne zelimo o tome razgovarati, tisina koja urla od boli i nitko ju ne cuje...
Volim tisinu. Volim u drustvu sjediti i sutjeti i slusati druge. Promatrati svijet oko sebe. Upijati ga. Cesto znam zbog toga ispasti nekomunikativan (sto zapravo i nisam, ali bas me briga). Volio bih naci nju, uz koju mogu jednostavno sjediti u tisini. U danasnjem svijetu buke i glasnih hitova i besmislenih razgovora tisina je pravo blago. I zato ju cijenite koliko i zasluzuje...
 
Pssssssst......